Podijeljen na filmski i teorijski dio, Subversive Festival započinje u zagrebačkom kinu Kinoteka u ponedjeljak, 19. svibnja uz novo izdanje Subversive Film Festivala koji će ponovno okupiti autore_ice koji_e se opiru ekonomizaciji i dehumanizaciji filmske umjetnosti, prioritizirajući kritičku refleksiju i duh eksperimentiranja.

Ovogodišnja selekcija filmskog dijela festivala donosi četrdeset igranih, dokumentarnih i hibridnih filmova, među kojima se nalaze mnogi art house naslovi koji su obilježili tekuću filmsku godinu. Filmski program donosi nova djela renomiranih autora kao što su Radu Jude, Želimir Žilnik, Joshua Oppenheimer, Mike Leigh, Dea Kulumbegashvili, Ira Sachs, Alain Guiraudie i Matthew Rankin.

Na popratnom programu SFF-a prikazat će se prva regionalna retrospektiva pionirske libanonske filmašice Jocelyne Saab (1948-2019.), dugogodišnje ratne reporterke koja je stvarala politički angažirane dokumentarce o sukobima i pokretima otpora na Bliskom istoku i Zapadnoj Africi.

U sklopu popratnog programa bit će održan i mini-simpozij Doba sukoba / Slike emancipacije na kojem će umjetnici, kulturni i akademski radnici kroz diskusije, filmske projekcije i predavanje promisliti način na koji se filmske slike mogu upotrijebiti kao alati emancipacije.

Ovogodišnje, 18. izdanje teorijsko-diskurzivnog dijela Festivala – Subversive forum će u KIC-u okupiti teoretičare i aktiviste iz različitih dijelova svijeta, a oni će kroz zajedničku refleksiju diskutirati o temama politike instrumentalizacije migracija, militarizacije granica, širenja i eskalaciji rata i vojnih sukoba, nametanja i normalizaciji novog marcijalnog stila u geopolitičkom diskursu, i sličnim temama.

Na Subversive Forumu, među ostalima, sudjelovat će Serge Halimi, Donatella di Cesare, Volodimir Iščenko, Nadia Bou Ali, Leandros Fischer, Sita Balani, Raia Apostolova i Boris Buden.

Više detalja o programu pronađite ovdje.

Program traje od siječnja do srpnja, u hibridnom formatu koji kombinira online susrete (preko tjedna, utorkom i četvrtkom od 18 – 20 sati) i 4 radna vikenda uživo.

Program pruža:

• siguran prostor za rad na sebi u području komunikacije,transformacije sukoba i suradnje;
• inspirativne predavače s aktivističkim iskustvom;
• širok spektar novih tema i znanja;
• umrežavanje sa sudionicima i sudionicama iz raznih krajeva Hrvatske;
• upoznavanje s organizacijama i građanskim inicijativama;
• praktičan rad uz mentorstvo

Informacije o prijavama i prijavni upitnik možete pronaći ovdje, a više detalja o programu u programskoj brošuri. Prijave su otvorene do 10. prosinca.

U pokušaju da artikuliram i analiziram ova pitanja neprestano sam se vraćala na jednu za mene formativnu polemiku iz 2015. godine. Radi se o nizu tekstova Nikole Dedića i Svebora Midžića, (prvi, drugi, treći) objavljenih na portalu Dematerijalizacija umetnosti, a vezanih upravo uz pitanje odnosa umjetnosti i politike. Dedić i Midžić nastupaju sa srodnih, lijevih, političkih pozicija te obojica smatraju da je umjetnost duboko politična praksa i neraskidiva od društva. Polemika se, međutim, vodila oko načina na koji to umjetnost čini. Dedić je zastupao stav da je umjetnost politična kroz svoj govor o važnim političkim temama, a Midžić da se njen transformativni potencijal ostvaruje u polju umjetničkog jezika, same forme. S jedne strane stoji teza da je potrebno eksplicirati političku poruku kako bi umjetnost mogla društveno djelovati, a s druge ona da takva eksplikacija može zamagliti i neutralizirati  političke učinke samoga djela. Ukoliko promatramo suvremenu umjetničku scenu u regiji, pozicija kakvu Dedić zastupa češća je i “glasnija”, kako u izlagačkim tako i u kritičarskim praksama, uključujući i ovu izložbu. Stoga mi je ona djelovala kao odličan povod za aktualizaciju spomenute polemike. Upitala sam se do koje su mjere izložena umjetnička djela ostvarila zadatak koji im je postavio kustoski okvir – da proizvedu politički učinak. 

Za početak, radi se o skupnoj izložbi iznimno heterogenih autora_ica, unaprijed omeđenih i interpretiranih u okviru tema konferencije – određenom, dakle, svojevrsnom interpretacijskom Prokrustovom posteljom. Prva rečenica deplijana navodi kako izložba “iznova promišlja eko-društvene umjetničke prakse iz perspektive političkih ekologija, eko-feminističkih i dekolonijalnih pozicija, istražujući kako umjetničko djelovanje i imaginacija mogu doprinijeti transformaciji nepravedne i ekstraktivističke logike neoliberalnog poretka”. Ovaj je okvir postavljen a priori, dok je posjetiteljici prepušteno da vlastito razumijevanje djela sama pokuša prilagoditi okviru – umjesto da prati logiku definiranja zajedničkog nazivnika s obzirom na idiosinkratičnosti izloženih radova.  

Dio radova, poput Perjovschijevih crteža ili videa Marwe Arsanions, svoje mjesto na izložbi bez sumnje je našao tako što se svojim manifestnim sadržajem veže za neku od tema (ekologije, feminizma, dekolonizacije). S druge strane, ostaje nejasno na koji su način primjerice crteži Selme Selman ili snimka performansa Cecilie Vicuñe u dijalogu, bilo međusobnom ili s temom izložbe. Vicuñin rad Sol y Dar y Dad, Una palabra bailada iz 1980. godine u ovom kontekstu funkcionira tek na najbanalnijoj denotativnoj razini: u ideji solidarnosti koja se jezičnom igrom rastavlja u riječi koje evociraju davanje i sunce, kroz performans putem kojeg grupa (zajednica, kolektiv) plesom proizvodi riječi. Ovi su elementi u videu bez sumnje prisutni i važni, ali predstavljaju tek djelić cjeline koja taj rad potencijalno čini transformativnim, brehtovskim čekićem, a ne ogledalom. Izostavljeni su aspekti poput briljantnog pjesničkog zadiranja u tkivo jezika, utjelovljavanja i kolektivizacije konkretne poezije, elementi u kojima nema direktne poveznice s temom izložbe. 

Selman pak svoje crteže opisuje ovako: “Crteži su reprezentacije čistih formi koje traže slobodu, apstraktnu slobodu linija, prostora i tijela. Na svim crtežima moje tijelo je predstavljeno u različitim oblicima, ali ispred iste bijele pozadine. Bijela pozadina, koja je fizički rezultat svih spektara kombinacije boja za mene simbolički funkcionira i kao imaginarni svijet bez granica”. Daleko od toga da zazivam primat autorske interpretacije, ali Selman je uglavnom vrlo izravna u političkoj artikulaciji svojih radova. Gesta povratka na formalizam, na istraživanje “čistih formi koje traže slobodu” u ponuđenom se kontekstu poništava, pa rad ostaje visiti u zraku. 

Nisu svi radovi na isti način osiromašeni zadanim okvirom izložbe – naprotiv. Autoportret II je drugi rad Selme Selman izložen u HDLU-u. Riječ je o snimci performansa u kojem umjetnica razbija različite kućanske uređaje te tako u prostoru galerije ponavlja rad mnogih sakupljača starog željeza. Rasijalizaciju (Romi) i klasnu određenost (siromašni lumpen/proleterijat) ovog zanimanja ona time kontrastira s rasijalizacijom (bijelom) i klasnom određenosti (srednja i viša klasa) posjetitelja galerija. Pritom bira formu performansa (a ne recimo onu crteža ili slike) zato što time eksplicitno u jednadžbu unosi vlastito tijelo, koje spaja spomenute proturječnosti. Ekološki kontekst obogaćuje ovaj rad dodatnim slojem čitanja, spajajući (mukotrpan i rasijaliziran) rad na reciklaži s temama koje su bile dio konferencije: činjenicama da marginalizirane skupine podnose najveći teret klimatske krize ili da briga za ekologiju može biti i izgovor za rasističke prakse. 

Time što čine dio izložbe neki radovi gube, neki dobijaju, a nekima je ona točno po mjeri. Borovo: restlovi Željka Beljana prodisali bi da je bio izložen kontekst u kojem su izvorno artikulirani, dok je rad Marine Naprushkine, s obzirom na tradiciju kolektivne proizvodnje maljavanki, djelovao smislenije u okviru kolektivne izložbe nego što je to bio slučaj na njenoj prošlogodišnjoj samostalnoj izložbi. Ipak, svi su radovi nužno izglobljeni iz onih (političkih, društvenih, umjetničkih) konstelacija u kojima su nastajali.

Upravo to ovu izložbu čini ogledalom suvremenog društvenog trenutka. Taj trenutak naziremo na tragu koncepta vječne sadašnjosti kapitalističkog realizma, koji je popularizirao Mark Fisher, ili pojma hiperkulture, kao projekcije globalizacijskih procesa kasnoga kapitalizma, kako to opisuje Byung-Chul Han. Prema ovom autoru, elementi kulture danas se sve češće pojavljuju kao dekontekstualizirani, plutajući označitelji, uvijek prisutni u hipermreži neprestane istovremenosti. U našem slučaju to omogućuje da, recimo, paralelno promatramo performans čileanske pjesnikinje u egzilu snimljen 1980. i suvremene intervencije Marka Tadića na razglednicama iz pedesetih i šezdesetih. Takvim se izglobljavanjem želi otvoriti prostor za dijalog, unijeti još jedna interpretacijska razina,  eksplicitno postaviti umjetnička djela u kontekst političke borbe, no rezultat nije na razini očekivanja.

Naime, kognitivna teorija kulture pokazuje da takvo izmještanje ne prolazi bez posljedica. Ona razumije umjetničko djelo kao emergentni koncept distribuirane kognicije: kognicija se raspoređuje između (ne)materijalnosti samog predmeta, značenjskih poveznica s kontekstima nastanka i života djela, uključujući lokalni i globalni politički kontekst, mjesta u povijesti vlastitog umjetničkog izraza, te neprestanih javnih i privatnih interpretacija promatrača. Isti predmet – video, crtež, performans – u različitim kontekstima svoj potencijal ostvaruje u drugom opsegu. Stoga čak ukoliko i donese zamišljenu političku poruku na sadržajnoj ravni, djelovanje tog umjetničkog djela, njegov transformativni potencijal, ostat će neostvaren ukoliko se ne aktivira unutar značenjske mreže koja zahvaća puno dublje i šire od same poruke. 

Može li onda u takvoj konstelaciji umjetnost odraditi zadatak koji joj je, na Althusserovom tragu, u spomenutoj polemici postavio Dedić: da se u dovoljnoj mjeri izmakne iz sistema kako bi artikulirala mogućnost utopijske transformacije, zadatak postavljen i pred ovu izložbu? Ona je za to možda i sposobna, ali bi joj najprije trebalo dozvoliti da to čini unutar svoje mreže. Urgentnost političke poruke ponekad negira temeljni uvjet koji omogućuje da se umjetnost razlikuje od drugih čekića društvene transformacije: njenu autonomiju, artikulaciju putem forme i umjetničkog jezika. Istovremeno, tenzije između težine opresije, potrebe za hitnim djelovanjem te političke impotencije distopije kapitalističkog realizma pokušavaju se riješiti tako što se na umjetnost delegira ne samo altiserovska artikulacija političkih mogućnosti, već i (svjesno ili nesvjesno) zadaća da postane zamjena za politiku.

Umjetnost nesumnjivo može biti brehtovski čekić, alat oblikovanja društva – ali, paradoksalno, ona u tome ne uspijeva ako pokušava biti samo to, niti ako je u tome sama. Ukoliko oslobodimo umjetnost od očekivanja da preuzme na sebe političku organizaciju i otpor, oslobodit ćemo je i za to da postane puno političnija, radikalnija i potencijalno doista transformativna. Izložba (i konferencija) Planet, ljudi, skrb – to se zove odrast! donekle postiže cilj koji pred teoriju i umjetnost stavlja Althusser: da artikulira mogućnost utopijske transformacije. Ipak, njeno ostvarenje ne može se tu i iscrpiti: za takvo što je potrebno političko organiziranje. Tek onda – da parafraziramo partizanskoga komandanta Franca Rožmana koji je u raspravi s dramatičarem Matejem Borom usred Drugog svjetskog rata urgirao u korist kompleksne karakterizacije partizanskih likova – to postaje i dobra umjetnost i dobra politika.

Autori i autorice programa Gongovi su treneri i trenerice, stručnjaci i stručnjakinje u temama demokracije, dobre vladavine, antikorupcije, političkog ponašanja, participacije i civilnog društva. 

Škola je zamišljena kao mjesto deliberacije o demokraciji kakvu poznajemo u teoriji, živimo u praksi, priželjkujemo u (bliskoj) budućnosti. Želimo živu raspravu o stvarnim koracima za promjenu na bolje – kako do boljih institucija, manje korupcije, više angažmana i participacije?

Prijave su otvorene do 31. srpnja 2023. 

Više  informacija o programu škole, kao i sam prijavni obrazac, dostupni su na poveznici i na Gongovoj Facebook stranici.

Uvod je započela dvjema pričama koje su joj pale na um kada je razmišljala kako pristupiti temi odnosa politike i pisanja. Naime, kao mlada novinarka (karijeru je započela s dvadeset godina) počela je pisati o političkim temama. U tom polju kojim su dominirali muškarci, pisala je o majkama političkih zatvorenika, no zbog osjetljivosti teme njene su vijesti rijetko bile objavljene, a i ako jesu, bile su iznimno kratke. Budući da je taj period pisanja i ne objavljivanja njenih vijesti trajao u nedogled, odlučila je napustiti posao i mislila je da će to biti kraj njene karijere u novinarstvu. Međutim, na dan kada je odlazila, majke političkih zatvorenika o kojima je pisala došle su u redakciju s cvijećem. Zbog toga je nastavila pisati, te tvrdi da je za nju politika uvijek bila emotivna, ne grandiozna priča, u smislu da na nju gleda kao na nešto što određuje njen život i život svih nas.

Druga priča ticala se trenutne situacije u Turskoj, a povezana je s njenim romanom Cycle: Time of Mute Swans koji govori o puču 1980. godine. Te godine u Ankari dvoje djece pokušava spasiti labudove iz središnjeg gradskog parka Kuğulu: budući da je glavni vojni general koji je orkestrirao puč pokušao labudove premjestiti u drugi park, te su oni odlučili pobjeći, u bijegu su se zabili u zid i uginuli. Nakon toga general zapovijeda da se preostali labudovi operiraju tako da više ne mogu letjeti. U labuđem parku još uvijek postoje labudovi koji ne mogu letjeti, a većina stanovnika Ankare je i zaboravila da su nekada i mogli. To je metafora Turske danas, tvrdi Temelkuran, a politika i političko se nalaze u i najmanjoj priči oko nas.

Cijelo predavanje obilježio je osjećaj defetizma koji Temelkuran nije skrivala. Normalan dan u Turskoj opisuje kao dan prepun izvanrednih vijesti – praktički se svakih nekoliko trenutaka događa nešto šokantno i uznemirujuće. U ovakvome je stanju izrazito teško pratiti vijesti i zadržati neki vid normalnosti. Tomu s jedne strane pridonosi brzina kojom se stvari odvijaju, s druge državna cenzura. Uz problem cenzure i nemogućnosti da informacije kolaju, dotakla se i uloge novinara i medija koji su izgubili povjerenje javnosti. Stapanje i povezivanje kapitala i medija dovelo je do gubitka povjerenja čitatelja u mainstream medije, što u konačnici dovodi do toga da vladajući veoma lako mogu izvrnuti uloge i optuživati medije za svakojake probleme. Ovo je pogotovo evidentno i u kontekstu nedavnih izbora za američkog predsjednika i termina poput post-istine i post-činjeničnosti koji su se počeli koristiti.

Kao nešto izrazito šokantno i uznemirujuće što upozorava na normaliziranje ekstremnog, u više je navrata spomenula i zakon koji su vladajući nedavno pokušali donijeti, a kojim se de facto pokušalo legalizirati silovanje maloljetnica – tim zakonom omogućilo bi se da muškarac, ako oženi maloljetnicu koju je silovao, izbjegne kazneni progon. Ovdje je istakla ulogu koju su žene imale u odbacivanju zakona, budući da su izašle na ulice u velikom broju. Na pitanje iz publike o ženskom pokretu i o tome koliko su žene ugrožene u Turskoj, odgovara da je slika idealnog stanovnika Turske muškarac, koji je sunit, konzervativan i poslušan, tako da je bilo tko tko ne spada u tu kategoriju automatski meta političke moći. Tu žene, djeca i priroda prvi nastradaju, pogotovo žene koje se koristi u bilo kojem velikom ideološkom projektu. Dotakla se i prosvjeda u parku Gezi 2013. godine te nedavnog neuspjelog puča te je kao dva velika problema izgradnje pokreta otpora u Turskoj istaknula civilno društvo i politike identiteta koje rastaču pokret i opozicijsku energiju. Civilno društvo nije uopće reagiralo na pokušaj vlade da progura sramotni zakon o legaliziranju silovanja maloljetnica, a osobni identiteti i, primjerice, seksualna opredijeljenost ne trebaju određivati političku opredijeljenost, smatra Temelkuran, te završava da je odgovor klasna politika.

Na pitanje iz publike kako vidi ulogu književnosti i njenu povezanost s političkim, odgovara da ona ne može spasiti svijet, ali da može sačuvati ono dobro u ljudima za buduće generacije. To je zadaća književnosti. Kako cijelo predavanje ne bi završilo u pesimističnom tonu koji se definitivno mogao osjetiti među publikom, Temelkuran je završila citatom Arundhati Roy, istaknuvši kako velike nade polaže upravo u žene i ženski pokret, budući da one tisućama godina trpe represije protiv kojih se još uvijek borimo. U skladu s tim i problemima koje je Temelkuran navela, te općim slabostima ljevice, dopustimo si maleni optimizam volje s jednim citatom Darka Suvina: “Prepreke su nadindividualne, ali ne i neljudske, svojstvena im je veličanstvenost drevne Sudbine, ali ih mogu nadići ljudi koji se udruže radi tog cilja”.

Program nove sezone Filozofskog teatra – multidisciplinarnog diskurzivnog programa koji je posljednjih godina ugostio Thomasa Pikettyja, Vanessu Redgrave, Terryja Eagletona, Margarethe von Trotta, Juliju Kristevu – predstavili su njegov urednik i voditelj Srećko Horvat i Dubravka Vrgoč, intendantica HNK u Zagrebu. 

Prvo od potvrđenih gostovanja održat će se 30. listopada, kada u Zagreb stiže Tariq Ali, i time vraća dug za nastup otkazan krajem prošle godine, s time da će ovoga puta biti izveden i njegov dramski tekst Nove avanture Don Quijotea u produkciji HNK-a i režiji Paola Tišljarića.  

U narednim mjesecima, s datumima koji tek trebaju biti potvrđeni, očekuju nas gostovanja uglednih poljskih sociologa Zygmunta Baumana i Aleksandre Jasińske Kanie, a potom i razgovor Franca Berardija Bifa s Bobbyjem Gillespiem, vođom škotske rock-grupe Primal Scream, a koji onedavno stvara upravo pod utjecajem tog talijanskog filozofa. Svijet teško da se može snaći bez ekonomije pa se stoga očekuje da će gostovanje bivšeg grčkog ministra financija Janisa Varufakisa izazvati poseban interes publike, ističu iz Filozofskog teatra.

Prigoda je iskorištena i za predstavljanje posebnog izdanja HNK-a, knjige Alaina Badioua Rapsodija za teatar, kao i za najavu dugoočekivane izvedbe Antigone Slavoja Žižeka, koja će u režiji Angele Richter biti izvedena sljedeće godine.

“U sveopćoj atmosferi raspada svih društvenih vrijednosti, od jačanja nacionalizma diljem Europe sve do Donalda Trumpa, upravo bi Filozofski teatar – kroz spoj radikalne ekonomije, filozofije, a ovaj put i rocka – trebao ponuditi nove alternative i pogled na svijet koji nam nerijetko nedostaje ovdje u Hrvatskoj”, izjavio je Srećko Horvat.

Prema već poznatim podacima, u 2015. godini nezaposlenost mladih u Europskoj uniji iznosila je 20,4 posto, što je predstavljalo pomak jer je godinu ranije njih 22,2 posto bilo nezaposleno. Padala je i nezaposlenost mladih u Hrvatskoj, s 45,5 posto u 2014. godini na 43 posto u 2015. godini. Sada, prema izvješću koje je objavila Međunarodna organizacija rada (ILO), po prvi puta u tri godine svjedočimo rastu nezaposlenosti mladih širom svijeta: ove će ih godine biti 500 tisuća više, odnosno ukupno 71 milijun. Usporedbe radi, to znači da će ove godine masa ljudi starih između 15 i 24 godine činiti ukupnu populaciju Francuske ili nešto manju od ukupne populacije Njemačke. 

Ono što još više zabrinjava, ističe se u izvješću, jest činjenica da više od jedne trećine zaposlenih mladih osoba, njih preko 156 milijuna, živi u ekstremnom ili umjerenom siromaštvu, što znači da dnevno imaju na raspolaganju manje od 1,9 dolara, odnosno manje od 3,1 dolara. S čak 30 posto ukupne nezaposlenih mladih – prvenstveno zbog teškog geopolitičkog stanja u regiji – najviše su pogođene arapske zemlje i zemlje sjeverne Afrike.

“Glavni je razlog za to povećanje neočekivano duboka recesija u pojedinim ključnim gospodarstvima u nastajanju, fokusiranim na izvoz robe te stagnacija u pojedinim razvijenim zemljama”, upozorava viši ekonomist ILO-a i glavni autor izvješća Steven Tobin, a prenosi HINA. 

Izraženo u postocima, nezaposlenost mladih ove će godine iznositi 13,1 posto, i time se ponovno približiti rekordnoj 2013. godini, kada je ta brojka iznosila 13,2 posto.

No, unatoč tome što bi se, kako pokazuje izvješće, situacija bi se trebala stabilizirati iduće godine, Tobin zaključuje: “S obzirom na dvostruki problem rasta stope nezaposlenosti i istodobno tvrdokorno visoke stope siromaštva, bit će jako teško ostvariti cilj koji smo si zadali a to je dokidanje siromaštva do 2030. godine”.

Velika Britanija plebiscitarno je pokrenula proces razdruživanja s Europskom unijom. Ovo je prvi put da je neka zemlja ušla u takav proces, a radi se prijelomnom političkom, društvenom, diplomatskom, kulturnom i ekonomskom trenutku našeg vremena. 

Prema detaljnim rezultatima koje je objavio The Guardian, 16 141 241 ljudi je glasalo za ostanak, a 17 410 742 ljudi glasalo je izlazak iz Europske unije. Uz izuzetak urbanih središta Manchestera, Liverpoola, Leedsa, Yorka, Cardiffa, Bristola, administrativnog područja Londona te velikih sveučilišnih centara Oxforda, Cambridgea i Warwicka, u Engleskoj i Walesu prevladali su glasovi za izlazak, dok su Škotska i Sjeverna Irska glasale za ostanak. Prevladali su – upozoravao je na to Owen Jones, a sada potvrđuju sociodemografski podaci – glasovi obespravljene radničke klase koju, sada je jasno, političke elite nisu uspjele uvjeriti da je ostanak njihova budućnost.  

Velika Britanija ulazi u proces razdruživanja koji – aktivacijom članka 50 Lisabonskog sporazuma – može trajati minimalno dvije godine, ovisno o tome kada će ga aktivirati britanski premijer David Cameron. Prema svemu sudeći trajat će mnogo duže, ovisno o tome hoće li se u tom periodu doći do dogovora oko krucijalnih pitanja granica te fluktuacije ljudi i kapitala, ali i hoće li sve zemlje članice jednoglasno biti za ekstenziju tih pregovora. Diplomatski pregovori zasigurno će biti spori i teški, uključujući i interne dogovore s vladama Sjeverne Irske, Škotske i Walesa te pregovore s NATO-om, zemljama članicama Commonwealtha, Republikom Irskom s kojom dijele kopnenu granicu, SAD-om itd. U godinama koje slijede, rezultata ovog referenduma mogao bi značiti i geopolitičko prekrajanje karte Europe: već se sada špekulira da će Škotska – u kojoj niti jedno administrativno područje nije glasalo za izlazak – definitivno tražiti raspisivanje novog referenduma o neovisnosti od Ujedinjenog Kraljevstva, a prema nekim procjenama – to bi mogla učiniti i Sjeverna Irska. 

Pokretanje referenduma i njegove reperkusije mnogi vide kao posljedicu internih frakcijskih borbi unutar tamošnje Konzervativne stranke, kost koju je njihov vođa, britanski premijer David Cameron, bacio skepticima unutar stranke, vjerujući da do njega zapravo neće doći. U javnom obraćanju po objavi rezultata referenduma, Cameron je odstupio s premijerske dužnosti i dužnosti vođe Torijevaca, no formalno taj posao mora raditi sve dok kraljici Elizabeti II. ne predloži nasljednika, što će vjerojatno biti netom prije stranačke konferencije Konzervativne stranke u listopadu. Njegovo nasljeđe je duboko podijeljena Britanija, obespravljena i ponižena radnička klasa, sustav javnog zdravstvenog osiguranja pred slomom, razočarana mladež koja je statistički dominantno glasala za ostanak u EU, a vjerojatno i Boris Johnson na čelu Konzervativne stranke.    

Kako će se u sve tome snaći Jeremy Corbyn, vođa Laburističke stranke koji nije učinio mnogo u kampanji za ostanak, pokazat će vrijeme. “Ukoliko ljevica želi imati budućnost u Britaniji”, piše Owen Jones, “morat će se suočiti s kulturnim i političkim razdorom između nje i života i zajednica ljudi iz radničke klase”. 

Povod razgovoru je istoimena knjiga Bojana Marjanovića u izdanju beogradske izdavačke kuće Književna radionica Rašić. S Bojanom će razgovarati jedan od najcjenjenijih hrvatskih književnika mlađe generacije Marko Pogačar.

Osim o isprepletenosti pojmova iz naslova knjige i komplikacijama koje iz te isprepletenosti proizlaze, njih će dvojica razgovarati o zajedničkim iskustvima bavljenja pjesništvom, pisanjem i kulturom općenito. Bojan Marjanović diplomirao je novinarstvo na Fakultetu političkih nauka u Beogradu, a ova mu je knjiga pjesnički prvijenac. Prošle je godine dobio NIN-ovu stipendiju za roman u nastajanju,  a prije dvije godine bio je dobitnik nagrade Laza Lazarević za najbolju neobjavljenu pripovijetku. Živi u Beogradu gdje radi kao novinar u magazinu Liceulice, a novinske tekstove i književnu kritiku objavljuje u medijima diljem zemalja bivše Jugoslavije.

Marko Pogačar pak iza sebe ima nekoliko zbirki poezije tri knjige eseja i jednu zbirku kratkih priča. Književna kritika hvali ga gotovo u isti glas i smatra jednim od vodećih književnih imena mlađe generacije u Hrvatskoj. Bio je gost brojnih rezidencijalnih programa, djela su mu prevedena na gotovo 30 jezika.

Ženska mreža Hrvatske prozvala je Državno odvjetništvo da svojom izjavom kako nema osnove za sankcioniranje političkih stranaka koje na izborima nisu poštivale ženske kvote, unosi dodatnu pomutnju i odgađa primjenu zakonskih odredbi čime se, kažu, ugrožava položaj žena koji u politici nikad nije bio gori, prenosi Hina.

U Ženskoj mreži kažu kako se takvom izjavom nastavlja sramotan odnos nadležnih tijela prema ravnopravnosti žena u politici, te se ugrožava položaj žena u društvu. “Ženska mreža Hrvatske podsjeća da postoji zakonska osnova za postizanje zastupljenosti žena u tijelima političkog i javnog odlučivanja razmjerno njihovom udjelu u ukupnom stanovništvu. Svojom izjavom DORH unosi dodatnu pomutnju i odgađa primjenu jasnih zakonskih odredbi, dok s druge stane položaj žena u politici nikad nije bio gori”, navode u priopćenju.

Napominju kako Zakon o ravnopravnosti spolova propisuje da se postupno povećanje podzastupljenog spola, odnosno obavezna zastupljenost žena u tijelima političkog i javnog odlučivanja do razine udjela u ukupnom stanovništvu, mora postići najkasnije prigodom provedbe trećih redovitih izbora od dana stupanja na snagu ovoga Zakona. Zakon je, dodaju, propisao da se u tu svrhu imaju donijeti posebne mjere, obzirom da osjetna neuravnoteženost jednog spola postoji ako je njegova zastupljenosti u tijelima političkog i javnog odlučivanja ispod 40 posto, pri čemu je zakon odredio i sankcije za stranke koje ne poštuju kvote.

“Iako je od Zakona o ravnopravnosti spolova do danas održano šest ciklusa redovnih izbora, te Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o izborima zastupnika u Hrvatski sabor donesena posebna mjera, odnosno propisana obveza ženskih kvota od 4 posto na izbornim listama, sankcije se niti jednom nisu primijenile. Jedini razlog za to je nedostatak političke volje za dosljednom provedbom zakona i primjenom načela ravnopravnosti spolova, što odlučno osuđujemo”, ističu u Ženskoj mreži.

Nadležna državna tijela prozivaju da ne čine ništa kako bi se položaj žena u politici stvarno poboljšao. Nagalašavaju kako bi puna ravnopravnost žena i muškaraca na svim razinama izvršne i zakonodavne vlasti, da se Zakon o ravnopravnosti spolova ozbiljno shvatio i da se odmah krenulo u njegovu primjenu, bila postignuta nakon trećih izbora provedenih od donošenja Zakona, a to su bili lokalni izbori 2013. godine.

“Stoga ponovo pozivamo na primjenu Zakona o ravnopravnosti spolova i Zakona o izborima zastupnika u Hrvatski sabor, te sankcioniranje političkih stranaka koje godinama uporno odbijaju razmjerno uključivanje žena u tijela političkog odlučivanja. Tražimo da DORH podigne prekršajne prijave protiv političkih stranaka i nezavisnih lista koje su nepoštivanjem propisanih kvota od 40 posto direktno diskriminirale žene i isključile ih iz izbornog procesa”, navode u priopćenju Mirjana Kučer, Biserka Momčinović, Sanja Juras, Đurđica Kolarec i Nela Pamuković. 

Podsjećamo, Ustavni sud je, suprotno stajalištu DORH-a, zaključio da je na prošlim parlamentarnim izborima vrijedila zakonska obveza prema kojoj je na kandidacijskim listama moralo biti najmanje 40 posto pripadnika svakog spola. Sud je izrazio zabrinutost zbog “arbitrarnog zaključka” DORH-a da ne postoji zakonska osnova za pokretanje prekršajnih postupaka protiv predlagatelja kandidacijskih lista, na kojima žene nisu bile zastupljenje s najmanje s 40 posto. Od DORH-a očekuje da povuče sporni zaključak te u svjetlu odluke Ustavnog suda postupi u skladu sa zakonom i prekršajnom prijavom Državnog izbornog povjerenstva.

Glavni državni odvjetnik potom je Ustavni sud prozvao za narušavanje Ustavom zajamčene samostalnosti DORH-a. “Ustavni sud je svojim upozorenjem, u kojem stoji da je DORH pogrešno zaključio kako nema prekršajne odgovornosti zbog nepoštivanja ženske kvote na izborim listama, narušio Ustavom zajamčenu samostalnost DORH-a kao neovisnog pravosudnog tijela”, istaknuo je Dinko Cvitan.