<?xml version="1.0" encoding="UTF-8"?><rss version="2.0"
	xmlns:content="http://purl.org/rss/1.0/modules/content/"
	xmlns:wfw="http://wellformedweb.org/CommentAPI/"
	xmlns:dc="http://purl.org/dc/elements/1.1/"
	xmlns:atom="http://www.w3.org/2005/Atom"
	xmlns:sy="http://purl.org/rss/1.0/modules/syndication/"
	xmlns:slash="http://purl.org/rss/1.0/modules/slash/"
	>

<channel>
	<title>politička teorija &#8211; Kulturpunkt</title>
	<atom:link href="https://kulturpunkt.hr/tag/politicka_teorija/feed/" rel="self" type="application/rss+xml" />
	<link>https://kulturpunkt.hr</link>
	<description>nezavisna kultura / suvremena umjetnost / dru&#353;tvo</description>
	<lastBuildDate>Tue, 12 May 2026 16:03:44 +0000</lastBuildDate>
	<language>en</language>
	<sy:updatePeriod>
	hourly	</sy:updatePeriod>
	<sy:updateFrequency>
	1	</sy:updateFrequency>
	<generator>https://wordpress.org/?v=7.1.4</generator>

<image>
	<url>https://kulturpunkt.hr/wp-content/uploads/2023/02/cropped-Kulturpunkt-baloncic-novo-32x32.png</url>
	<title>politička teorija &#8211; Kulturpunkt</title>
	<link>https://kulturpunkt.hr</link>
	<width>32</width>
	<height>32</height>
</image> 
	<item>
		<title>Subversive Festival: Neljudska moć – algoritmi kapitala</title>
		<link>https://kulturpunkt.hr/najava/diskurzivno/subversive-festival-neljudska-moc-algoritmi-kapitala/</link>
		
		<dc:creator><![CDATA[Sara Gurdulić]]></dc:creator>
		<pubDate>Fri, 08 May 2026 13:53:13 +0000</pubDate>
				<category><![CDATA[bi gan]]></category>
		<category><![CDATA[dina pokrajac]]></category>
		<category><![CDATA[gianfranco rosi]]></category>
		<category><![CDATA[heiny srour]]></category>
		<category><![CDATA[Lucrecia Martel]]></category>
		<category><![CDATA[mary bronstein]]></category>
		<category><![CDATA[noor abed]]></category>
		<category><![CDATA[pedro pinho]]></category>
		<category><![CDATA[politička teorija]]></category>
		<category><![CDATA[radu jude]]></category>
		<category><![CDATA[subversive festival]]></category>
		<guid isPermaLink="false">https://kulturpunkt.hr/?post_type=kp_22_announcement&#038;p=83414</guid>

					<description><![CDATA[Novo izdanje Subversive Festivala koji spaja političku teoriju i film održat će se od 18. do 30. svibnja uz zajedničku temu Neljudska moć: algoritmi kapitala. Filmski dio festivala počinje u ponedjeljak, 18. svibnja u kinu Kinoteka. Ovogodišnja selekcija umjetničke direktorice Dine Pokrajac donosi dvadesetak igranih, dokumentarnih i hibridnih filmova, a festival se otvara filmom Leila...]]></description>
										<content:encoded><![CDATA[
<p class="wp-block-paragraph">Novo izdanje <em>Subversive Festivala</em> koji spaja političku teoriju i film održat će se <strong>od 18. do 30. svibnja</strong> uz zajedničku temu <em>Neljudska moć: algoritmi kapitala</em>.</p>



<p class="wp-block-paragraph">Filmski dio festivala počinje u ponedjeljak, 18. svibnja u kinu Kinoteka. Ovogodišnja selekcija umjetničke direktorice <strong>Dine Pokrajac</strong> donosi dvadesetak igranih, dokumentarnih i hibridnih filmova, a festival se otvara filmom<em> Leila i vukovi</em> libanonske redateljice<strong> Heiny Srour</strong>, kojoj će u sklopu festivala biti uručena nagrada <em>Wild Dreamer </em>za životno djelo. Detaljan pregled filmskog programa dostupan je <a href="https://kulturpunkt.hr/najava/festival/subversive-film-festival-2/">ovdje</a>.</p>



<p class="wp-block-paragraph">Devetnaesti <em>Subversive Forum</em> ima za cilj pružiti platformu za kritičku analizu i raspravu o širokom rasponu ekonomskih, društvenih i političkih tema povezanih s usponom informacijskih tehnologija, interneta, platformskog kapitalizma, društvenih medija i umjetne inteligencije. U dijelu programa posvećenom ovom tematskom fokusu, govorit će:&nbsp;<strong>Nick Dyer-Witheford</strong>,&nbsp;<strong>Cedric Durand</strong>,&nbsp;<strong>Phoebe V. Moore</strong>,&nbsp;<strong>Lola Olufemi</strong>,&nbsp;<strong>Gorgina Voss</strong>,&nbsp;<strong>John Preston, Jacob Johanssen</strong>,&nbsp;<strong>Toni Prug</strong>,&nbsp;<strong>Paško Bilić</strong>,&nbsp;<strong>Felix Stalder</strong>,&nbsp;<strong>Paolo Caffoni</strong>,&nbsp;<strong>Vanja Subotić</strong>, i&nbsp;<strong>Boris Buden</strong>.</p>



<p class="wp-block-paragraph">Diskurzivni dio programa uključuje i simpozij <em>Suradnje između periferija</em> koji će uz moderaciju redateljice <strong>Karle Crnčević </strong>i teoretičara filma i medija <strong>Sime Kokotovića</strong> kroz tri bloka tematizirati historijske i suvremene suradnje između filmskih radnika_ca iz jugoistočne Azije te bivše Jugoslavije i Balkana. </p>



<p class="wp-block-paragraph">Osim toga, za vrijeme trajanja festivala, u <a href="https://www.pogon.hr/">Pogonu Jedinstvo</a> odvija se osmo izdanje programa <em>Kinematografija otpora </em>uz izložbu palestinske umjetnice <strong>Noor Abed </strong>čiji filmovi proučavaju snagu folklora kao vrela znanja. U svojim radovima Abed se bavi koreografijom i imaginarnim odnosima pojedinaca, stvarajući situacije koje naglašavaju povezanost palestinskog naroda i krajolika kroz poetične kolaže pjesme i plesa.</p>



<p class="wp-block-paragraph">Zaključni dio programa održava se u suradnji s <a href="https://slobodnifilozofski.com/">portalom</a> <em>Slobodni Filozofski</em>, programom političke edukacije u kojem polaznici, predavačice i aktivisti kroz zajednički rad mapiraju proturječja suvremenog kapitalizma te promišljaju strategije kolektivnog otpora. Neki od predavača i predavačica su:&nbsp;<strong>Nina Čolović</strong>,&nbsp;<strong>Domagoj Kučinić</strong>,&nbsp;<strong>Jovan Džoli Ulićević</strong>,&nbsp;<strong>Vladimir Milenković</strong>,&nbsp;<strong>Maja Solar</strong>,&nbsp;Karla Crnčević&nbsp;i drugi.</p>
]]></content:encoded>
					
		
		
			</item>
		<item>
		<title>Novi nastupi kapitalizma</title>
		<link>https://kulturpunkt.hr/najava/predavanje/novi-nastupi-kapitalizma/</link>
		
		<dc:creator><![CDATA[Tomislav Žilić]]></dc:creator>
		<pubDate>Mon, 10 Nov 2014 10:24:36 +0000</pubDate>
				<category><![CDATA[centar za radničke studije]]></category>
		<category><![CDATA[društvena teorija]]></category>
		<category><![CDATA[kapital država rad - čija kriza?]]></category>
		<category><![CDATA[kapitalizam]]></category>
		<category><![CDATA[leo panitch]]></category>
		<category><![CDATA[MAZ, Hatzova 16]]></category>
		<category><![CDATA[politička teorija]]></category>
		<category><![CDATA[Zagreb]]></category>
		<guid isPermaLink="false">https://kulturpunkthr.lin83.host25.com/kulturpunkt/?clanak=novi-nastupi-kapitalizma</guid>

					<description><![CDATA[<p>Predavanje Lea Panitcha <em>Kapital, država, rad - čija kriza?</em> adresira široke odjeke globalne ekonomske krize te ispituje pozicioniranje suvremene ljevice prema istoj.</p>]]></description>
										<content:encoded><![CDATA[<p><span style="line-height: 20.7999992370605px;">Kriza kapitalizma koja je započela 2007. otvorila je u intelektualnom polju niz pitanja koja se tiču odnosa nacionalne države i kapitalističkih tržišta u kontekstu rasprave o međunarodnoj podjeli rada i novom režimu akumulacije. Različiti nacionalni odgovori na krizu te promjena odnosa rada i kapitala izazvana mjerama štednje i još izraženijim pritiscima prema komodifikaciji javnih institucija i usluga zahtijevaju promišljanje spomenutih pitanja kao preduvjet teorijski smislenog i politički adekvatnog djelovanja ljevice. Iako se proteklo razdoblje u nekim aspektima pokazuje kao povratak u kapitalizam 19.stoljeća, različiti momenti od financijalizacije do stvaranja novih oblika prekarnog rada ukazuju na nužnost preciznijeg analitičkog pristupa suvremenim kapitalističkim odnosima. </span></p>
<p><span style="line-height: 20.7999992370605px;">Četvrto ovogodišnje predavanje u programu <a href="http://radnickistudiji.org/" target="_blank" rel="noopener">CRS</a>-a posvećenom teoriji države dotiče se središnjih problema suvremene ljevice, podjednako značajnih za njezino intelektualno i političko pozicioniranje u tekućim raspravama.</span></p>
<p><strong>Leo Panitch</strong> je profesor političke teorije na Sveučilištu York u Torontu. Član je uredništva časopisa <em>Socialist Register</em> i autor niza značajnih studija među kojima se ističu <em>The End of Parlamentary Socialism</em> i <em>Renewing Socialism: Democray, Strategy and Imagination</em>. Za posljednju knjigu, <em>The Making of Global Capitalism: The Political Economy of American Empire</em>, napisanu u koautorstvu sa <strong>Samom Gindinom</strong>, nagrađen je prestižnom nagradom <em>Isaac Deutscher Memorial Prize</em>.</p>
<p>Predavanje će biti održano u utorak <strong>11. studenog</strong> u <strong>19 sati</strong>, u prostorijama <a href="http://maz.hr/index.php/o-nama" target="_blank" rel="noopener">Mreže antifašistkinja Zagreba</a>.</p>
]]></content:encoded>
					
		
		
			</item>
		<item>
		<title>Politika (iza) sukoba</title>
		<link>https://kulturpunkt.hr/vijesti/teorija/politika-iza-sukoba/</link>
		
		<dc:creator><![CDATA[Tomislav Žilić]]></dc:creator>
		<pubDate>Thu, 19 Sep 2013 11:36:48 +0000</pubDate>
				<category><![CDATA[Teorija]]></category>
		<category><![CDATA[agonistički pristup]]></category>
		<category><![CDATA[chantal mouffe]]></category>
		<category><![CDATA[ernest laclau]]></category>
		<category><![CDATA[politička teorija]]></category>
		<guid isPermaLink="false">https://kulturpunkthr.lin83.host25.com/kulturpunkt/?clanak=politika-iza-sukoba</guid>

					<description><![CDATA[<p>Chantal Mouffe u novoj se knjizi hvata u koštac sa sve prisutnijim problemom političkih sukoba.</p>]]></description>
										<content:encoded><![CDATA[<p>Nova knjiga <strong>Chantal Mouffe</strong> <em>Agonistics: Thinking the World Politically</em> kao središnji problem postavlja oblike političkog sukoba. Naime, jasno je da je u trenutnim postavkama globalnog demokratiziranog društva politički sukob neizbježan i potreban. Na primjeru recentnijih valova nasilnih protesta predvođenih mladima, Mouffe ukazuje na situaciju u kojoj dolazi do potpunog izostanka artikuliranja jasnih političkih stavova, čime se u pitanje uvijek dovodi sama svrha i opravdanost istih.&nbsp;</p>
<p>Stoga promatra pojavu antagonističkih sukoba koje smatra pogubnima za kontinuirano održavanje demokratskog sustava. Kako bi se izmirio očiti pluralizam vrijednosti, Mouffe poseže za idejom agonizma. &#8220;Postoji još jedan način na koji se antagonistički sukobi mogu izraziti te je to ono što nazivam agonizmom. U tom slučaju sukobljene strane umjesto da tretiraju svoje suprotstavljene kao neprijatelje, tretiraju ih kao protivnike, što znači da postoji prepoznavanje legitimnosti zahtijeva Drugoga&#8221;, izjavila je Mouffe u intervjuu za grčki <em><a href="http://www.re-public.gr/en/?p=2801" target="_blank" rel="noopener">Re-public</a></em>. Upravo na ovoj potrazi za radikalnom i pluralnom demokracijom temelji se agonistička filozofija, s krajnjim ciljem pronalaska novih načina promjene.&nbsp;</p>
<p>Chantal Mouffe belgijska je politička teoretičarka. Studirala je u Louvainu, Parizu i Essexu, a predavačku karijeru nastavila je na američkim sveučilištima. Od 1989. do 1995. bila je ravnateljica Collège International de Philosphie, a trenutno je zaposlena na Sveučilištu Westminster u Londonu. Uz knjigu&nbsp;<em>Hegemony and Socialist Strategy</em> (1985.), nastalu u koautorstvu sa argentinskim političkim teoretičarem <strong>Ernestom Laclauom</strong>, autorica knjiga&nbsp;<em>The Return of the Political&nbsp;</em>(1993.), <em>The Democratic Paradox</em> (2000.) i <em>On the Political</em> (2005.)</p>
<p style="text-align: right;"><span style="font-size: x-small; color: #888888;">Priredio: Tomislav Žilić / Foto: Kristine Kiilerich</span></p>
]]></content:encoded>
					
		
		
			</item>
		<item>
		<title>Od Rancièrea do Krasznahorkaia</title>
		<link>https://kulturpunkt.hr/vijesti/teorija/od-rancierea-do-krasznahorkaia/</link>
		
		<dc:creator><![CDATA[Vatroslav Miloš]]></dc:creator>
		<pubDate>Fri, 13 Sep 2013 12:35:24 +0000</pubDate>
				<category><![CDATA[Teorija]]></category>
		<category><![CDATA[digitalna kultura]]></category>
		<category><![CDATA[Dušan Barok]]></category>
		<category><![CDATA[elektronicke knjige]]></category>
		<category><![CDATA[filozofija]]></category>
		<category><![CDATA[književnost]]></category>
		<category><![CDATA[Monoskop]]></category>
		<category><![CDATA[multimedijalni institut]]></category>
		<category><![CDATA[petar milat]]></category>
		<category><![CDATA[politička teorija]]></category>
		<guid isPermaLink="false">https://kulturpunkthr.lin83.host25.com/kulturpunkt/?clanak=od-rancierea-do-krasznahorkaia</guid>

					<description><![CDATA[<p>Na <em>Monoskopu</em> od sada možete besplatno u elektroničkom formatu preuzeti gotovo sva izdanja Multimedijalnog instituta.</p>]]></description>
										<content:encoded><![CDATA[<p>Tijekom godina <strong>Dušan Barok</strong>, čovjek koji vodi blog i wiki <em>Monoskop</em>, sakupio je otprilike 100 GB-a eksperimentalnog filma, video radova, elektroakustičke glazbe, skeniranih verzija kompjuterski generiranih slika, grafika, printeva, te brojnih publikacija koje pokrivaju razvoj medijske umjetnosti i kulture od njihove prethistorije do posljednjeg desetljeća. Njegov su primarni fokus oni radovi koji, iako značajni, nisu prikladno predstavljeni u kanonu povijesti umjetnosti.&nbsp;</p>
<p>Od sada na <em>Monoskopu</em> tako možete pretražiti arhivu i besplatno preuzeti gotova sva izdanja <a href="http://mama.mi2.hr/" target="_blank" rel="noopener">Multimedijalnog instituta</a>. Publikacije, knjige i katalozi proizašli iz programa i biblioteka poput <em>past.forward</em>, <em>vizualni kolegij</em>, <em>explicit music</em> i <em>nova kritička teorija</em>, kojima su autori <strong>McKenzie Wark</strong>, <strong>Michael Hardt</strong>, <strong>Antonio Negri</strong>, <strong>Jacques Rancière</strong>, <strong>Saskia Sassen</strong>, <strong>László Krasznahorkai</strong> i <strong>Étienne Balibar</strong> dostupni su <a href="http://monoskop.org/MaMa#Bibliography" target="_blank" rel="noopener">ovdje</a>.&nbsp;</p>
<p>Multimedijalni institut (MI2) nevladina je organizacija čiji rad povezuje raznovrsnu zajednicu entuzijasta i stručnjaka na različitim kulturnim i društvenim poljima: politička teorija, filozofija, haktivizam, kritički pristup digitalnoj kulturi, informacijske slobode i digitalna zajednička dobra, kulturno umrežavanje i kulutrno-političko zagovaranje odozdo, očuvanje javnih dobara i borba za prostornu pravdu.</p>
<p style="text-align: right;"><span style="font-size: x-small; color: #888888;">Izvor: Monoskop / Multimedijalni institut</span></p>
]]></content:encoded>
					
		
		
			</item>
		<item>
		<title>Demokracija je prihvaćanje kontingencije</title>
		<link>https://kulturpunkt.hr/intervju/demokracija-je-prihvacanje-kontingencije/</link>
		
		<dc:creator><![CDATA[Tihana Bertek]]></dc:creator>
		<pubDate>Thu, 02 Jun 2011 13:48:31 +0000</pubDate>
				<category><![CDATA[Intervju]]></category>
		<category><![CDATA[alain badiou]]></category>
		<category><![CDATA[antonio gramsci]]></category>
		<category><![CDATA[bruno latour]]></category>
		<category><![CDATA[carl schmitt]]></category>
		<category><![CDATA[chantal mouffe]]></category>
		<category><![CDATA[claude lefort]]></category>
		<category><![CDATA[colin crouch]]></category>
		<category><![CDATA[demokracija]]></category>
		<category><![CDATA[ernesto laclau]]></category>
		<category><![CDATA[ferdinand de saussure]]></category>
		<category><![CDATA[filozofija]]></category>
		<category><![CDATA[gilles deleuze]]></category>
		<category><![CDATA[hannah arendt]]></category>
		<category><![CDATA[jacques ranciere]]></category>
		<category><![CDATA[javna sfera]]></category>
		<category><![CDATA[jean-luc nancy]]></category>
		<category><![CDATA[judith butler]]></category>
		<category><![CDATA[Jürgen Habermas]]></category>
		<category><![CDATA[kritička teorija]]></category>
		<category><![CDATA[kulturpunkt]]></category>
		<category><![CDATA[kurziv]]></category>
		<category><![CDATA[marksizam]]></category>
		<category><![CDATA[niccolo machiavelli]]></category>
		<category><![CDATA[niklas luhmann]]></category>
		<category><![CDATA[oliver marchart]]></category>
		<category><![CDATA[paul ricoeur]]></category>
		<category><![CDATA[philippe lacoue-labarthe]]></category>
		<category><![CDATA[politička teorija]]></category>
		<category><![CDATA[politika]]></category>
		<category><![CDATA[schnittpunkt]]></category>
		<category><![CDATA[slavoj žižek]]></category>
		<category><![CDATA[sociologija]]></category>
		<guid isPermaLink="false">https://kulturpunkthr.lin83.host25.com/kulturpunkt/?clanak=demokracija-je-prihvacanje-kontingencije</guid>

					<description><![CDATA[U sklopu studijskog posjeta <i>What Comes After the Show?</i> boravio je, između ostalih politički teoretičar i filozof Oliver Marchart.]]></description>
										<content:encoded><![CDATA[<p style="text-align: justify;"><strong>Oliver Marchart</strong> predaje na odsjeku za sociologiju pri Sveučilištu u Luzernu i autor je knjiga <em>Post-Foundational Political Thought: Political Difference in Nancy, Lefort, Badiou and Laclau</em> (2007), <em>Cultural Studies</em> (2008), <em>Die Politik der Biennalisierung</em> (Köln 2008), <em>Die politische Differenz</em> (2010). U sklopu programa Marchart je održao predavanje naslovljeno <em>Dancing Politics. Some Reflections on Commonality, Choreography and Protest</em>, baveći se temom &#8220;plesno angažirane politike&#8221;, odnosno uloge plesa u političkim praksama. No, s obzirom da se čini kako rasprava o umjetnosti u javnom prostoru postaje sve izravnije povezana s teorijama demokracije, s Marchartom smo, u sklopu studijskog posjeta <a href="/i/najave/4621/" target="_blank" rel="noopener">održanog</a> u Zagrebu od 12. do 15. svibnja 2011. u organizaciji udruge <a href="/i/impressum/" target="_blank" rel="noopener">Kurziv</a> i bečkog kustoskog kolektiva <a href="http://www.schnitt.org/" target="_blank" rel="noopener">schnittpunkt &#8211; ausstellungstheorie und praxis</a>, razgovarali o tome kako se uopće konstruira javna sfera, kako se oblikuju odnosi unutar nje, te kako danas govoriti o demokraciji i politički djelovati.</p>
<p style="text-align: justify;"><strong>KP</strong>:<strong> Iako se pojam javne sfere pojavljuje još kod Habermasa 1962, u posljednjih 40-ak godina svjedočimo značajnom porastu interesa za problematiziranje i teorijsko razmatranje tog koncepta. Kako to da se tematika javnog prostora i javnosti javlja baš 1970-ih, i to u kontekstu marksističkih razmišljanja, zatim se provlači kroz 1980-e i 1990-e, a čini se da je još uvijek prilično aktualna?</strong></p>
<p style="text-align: justify;"><strong>O. M.:</strong>  Javnost je, na određeni način, uvijek bila tema protestnih pokreta. Čak se i u tradicionalnim radničkim pokretima radilo o zauzimanju javnog prostora – primjerice, 1. maj, praznik rada, postavio je pitanje zauzimanja javnog prostora i vidljivosti radnika unutar njega. No, nije se radilo samo o vidljivosti već i o transformaciji sfere prometa u političku sferu. Ovdje se pojavljuju dva poimanja javnosti – s jedne strane, kako bi rekao <strong>Rancière</strong>, policija, odnosno javna sfera u kojoj su protok i cirkulacija prometa i dobara ne samo regulirani već i ograničeni; s druge strane, politički trenutak djelovanja koji opstruira cirkulaciju (primjerice, demonstracija) u kojem se pojavljuje drugačija javnost – ne više javnost protoka dobara i prometa, već politička javnost. Stoga je politički medij <em>par excellence</em> upravo barikada, kojom se kroz povijest revolucija i društvenih prosvjeda ulica uvijek transformirala u političku sferu blokiranjem uobičajenih tokova cirkulacije. Ono što prosvjed čini jest proizvodnja javnosti u političkom smislu putem različitih strategija i načina opstrukcije. To je oduvijek bila strategija emancipacijskih pokreta. Čak je i danas, ako pogledate sjevernoafričke zemlje ili arapski svijet, ulični prosvjed glavni politički alat za rušenje vlade ili neki sličan cilj.</p>
<p style="text-align: justify;"><strong>KP</strong>:<strong> Javna sfera, dakle, nije nešto unaprijed zadano, već ju možemo promatrati kao kolektivni proizvod koji se stvara djelovanjem, pregovaranjem, konfliktima. U predavanju ste spomenuli &#8220;stratešku konstrukciju kolektiviteta&#8221;. Kako se konstruira kolektivitet unutar javne sfere?</strong></p>
<div style="text-align: justify;">
<p><strong>O. M.:</strong> Kao prvo i najvažnije, politika je po definiciji kolektivna, kao što je već<strong> Lenjin</strong> znao. Ako je individualna, onda nije politika. Jasno, postoje različita shvaćanja politike koja uključuju, primjerice, određene oblike subjektivacije koji se dotiču pojedinca. Takve se politike pregovaraju kroz ono što bi <strong>Gramsci</strong> nazvao konstrukcijom zdravog razuma, <em>senso comune</em>, te koje infiltriraju same načine subjektivacije pojedinca. Uostalom, može se reći da je i sama ideja individualnosti tek jedan od modela subjektivacije, koji se rađa u moderno ali i postfordističko doba kada taj autonomni, kreativni pojedinac postaje dominantni model subjektivacije. Osim ovih i nekih drugih mogućnosti uporabe koncepta politike (npr. fukoovski način razmišljanja o politici subjektivacije), možemo i na &#8220;uobičajeniji&#8221; način govoriti o politici. Ja zapravo tvrdim kao treba rehabilitirati naše fenomenološke utiske o političkom djelovanju kakvo poznajemo i koje prakticiramo. Postojao je određeni trenutak kada su različiti oblici mikropolitika bili rehabilitirani (primjerice, feminističko shvaćanje privatnog kao političkog). Mikropolitika je uspjela pobuditi svijest o tome da je političko također i ono što je upisano u svakodnevicu pa ga stoga ne percipiramo uvijek kao političko. Mislim da danas to svi shvaćamo. No, trebamo ići dalje i ponovo rehabilitirati politiku.</p>
</div>
<div style="text-align: justify;"><strong>KP</strong>:<strong>  Zalažete se za &#8220;minimalnu politiku&#8221;. Što za vas znači taj koncept te kako danas uopće politički djelovati? </strong></div>
<div style="text-align: justify;">
<p><strong>O. M.</strong>: Kad govorim o minimalnoj politici, radi se o provođenju politike kakvu poznajemo, ali ne nužno velike, grandiozne politike. Može se raditi i o vrlo malim razmjerima, recimo, ako se ljudi okupe i prosvjeduju na ulici, čak i ako ih je samo troje, to je također politika. No kako bismo mogli razlikovati sve te oblike politike, potrebno je odrediti neke kriterije. Jedan od kriterija je organizacija, a drugi strategija. Ako govorimo o nekoj vrsti djelovanja, legitimno je zvati ga političkim u smislu koji bih želio rehabilitirati, u smislu minimalne politike, u slučaju ako postoji neki oblik organiziranja &#8211; ne nužno uspješnog &#8211; to može biti i jako loš način organizacije. Isto je sa strategijom. Političko djelovanje je strateško po definiciji, kao što znamo od vremena <strong>Machiavellija</strong> – strateško je jer bi u suprotnom bilo nemoguće ostvariti određeni cilj ili formulirati određeni zahtjev. Kako biste naveli nekoga da ispuni vaš zahtjev, potrebno je razviti strategiju, više ili manje svjesno, no ona će nužno postojati jer ćete se uvijek susretati s preprekama i djelovati na nestabilnom terenu koji je oblikovan asimetričnim odnosima moći i subordinacije. Da biste zaobišli te oblike moći ili ih slomili, uzdrmali asimetrične odnose, morate imati strategiju. Politika zato mora biti strateška u smislu da ujedno mora biti kolektivna, kako bi se moglo uspostaviti onome što <strong>Ernesto Laclau</strong> i <strong>Chantal Mouffe</strong> nazivaju &#8220;lancem ekvivalencije&#8221;. Nije dovoljno da pojedinac djeluje politički ni da postoji jedan cilj koji bi vrijedio samo unutar vrlo zatvorene ili &#8220;samogetoizirane&#8221; skupine. Da biste bili uspješni potrebno je proširiti vlastiti zahtjev, pridobiti što više ljudi na svoju stranu – u suprotnom govorimo o čistom obliku politike identiteta ili jednoproblemske politike koji je nužno samoporažavajuć. <strong>Gilles Deleuze</strong> ima ideju postajanja manjim, no ja, kao gramšijevac, tvrdim da u politici nije dobro imati strategiju postajanja manjim već da treba težiti postajanju većim, uvećati vlastitu poziciju. Iz tog je razloga, i tu se vraćam na vaše prethodno pitanje, potrebno imati strategiju i organizaciju, uspostaviti neku vrstu kolektiviteta te imati sklonost prema proširivanju vlastite pozicije i zahtjeva.</p>
</div>
<div style="text-align: justify;"><strong>KP</strong>: <strong>Unutar suvremene političke teorije može se primjetiti nezanemariva preokupacija, s jedne strane, politikama (<em>politics</em>), a s druge, političkim (<em>the political</em>). Kontinuitet promišljanja političke razlike vuče korijene još od Carla Schmitta, a preuzimaju ga brojni teoretičari, uključujući vas. Kako se smještate u tu tradiciju? </strong></div>
<div style="text-align: justify;">
<p><strong>O. M.</strong>: Schmitt uvodi pojam političkog kasnih 1920-ih, zatim ga preuzimaju <strong>Ricoeur</strong>, <strong>Nancy</strong> i <strong>Lacoue-Labarthe</strong>, <strong>Badiou</strong>&#8230; Danas je diferencijacija između politike u tradicionalnom smislu, <em>la politique</em>, i političkog, <em>le politique</em>, postala udomaćeno mjesto unutar (kontinentalne) političke misli. Ono što je meni zanimljivo je ne toliko način na koji pojedini teoretičari definiraju politiku i političko, s pozitivnim sadržajem kojeg im pripisuju, koliko činjenica da svi oni osjećaju potrebu, ili čak obavezu, da uopće uvedu tu razliku. Pretpostavljam da razlog leži u tome što je tradicionalno shvaćanje politike u određenom historijskom trenutku jednostavno postalo nedostatno jer smo ušli u post-fundacionalističko doba u kojem je postalo jasno da društvo nije izgrađeno na čvrstim temeljima (kao što je, primjerice, feudalno društvo bilo – ili su barem ljudi tako mislili). Ne radi se o tome da osnove ili temelja nema, već da su – riječima <strong>Judith Butler</strong> – kontingentni. To znači da temelja ima ali da nisu fiksni, odnosno da bi društvo moglo biti utemeljeno i na druge načine. Kontingencija označava proces neprekidnog polaganja novih temelja i kultiviranja starih, ali i borbu oko pitanja na koji bi se način društvo trebalo uspostaviti. Čim smo to osvijestili, postalo je jasno da je pitanje uspostave društva nešto što ima puno širi utjecaj, nešto što treba teoretizirati u širem smislu nego što je to tradicionalna politička misao činila. Jer ako imamo vrlo usko shvaćanje politike, politike kao društvenog podsustava, nikad nećemo dotaknuti osnovnu dimenziju uspostave svih društvenih odnosa. Prema tome, potreban nam je drugačiji koncept kako bismo zahvatili taj trenutak utemeljenja, koliko god on prolazan bio, jer se društvo mora uvijek iznova uspostavljati. No, da bismo uhvatili taj ontološki trenutak, potreban nam je koncept političkog.</p>
</div>
<div style="text-align: justify;">
<p><strong>KP</strong>: <strong>Znači, smatrate da je postojanje političke razlike nužno?</strong></p>
</div>
<div style="text-align: justify;">
<p><strong>O. M.</strong>: Smatram da je danas nužno. Gdje se razlika urušila, gdje ljudi misle da mogu provoditi čistu politiku političkog, obično se javlja svojevrsna fašistička fantazija neposredne uspostave, ili čina koji mijenja sve, kako bi to rekao <strong>Žižek</strong>. Ne možete imati političko u čistom obliku, ono uvijek mora biti posredovano kroz politiku i političko djelovanje. S druge pak strane, ako imate samo političko djelovanje bez ideje političkog, imate tradicionalnu ideju partijske politike u kojoj se gubi svaka dimenzija &#8220;konfliktualnosti&#8221;. Iz tih je razloga opasno odustati bilo od jedne, bilo od druge strane političke razlike.</p>
</div>
<div style="text-align: justify;">
<p><strong>KP</strong>: <strong>Ako govorimo o činu uspostavljanja demokracije u kontekstu Francuske revolucije, ključan događaj možemo pronaći u dekapitaciji Luja XVI čime je dokinuta pozicija transcendentalne legitimacije, odnosno, ispraženjeno je simboličko mjesto moći. Referirajući se na taj događaj, u svojoj knjizi <em>P</em><em>ost-Foundational Political Thought&#8230;</em> govorite kako se &#8220;nerazriješena predstava izvodi na praznoj pozornici – no teatar moći nije napušten&#8221;.</strong></p>
</div>
<div style="text-align: justify;">
<p><strong>O. M.</strong>: Slijedeći <strong>Leforta</strong>, smatram da u demokraciji pozicija moći ostaje prazna, tj. da može biti zauzeta samo privremeno. Poanta je u tome da je demokracija režim samoalijenacije iz razloga što se simbolički i institucionalno ističe kako je pozicija moći prazna, kako nema čvrstih temelja društva, te stoga moramo te temelje uvijek iznova uspostavljati. Upravo je prihvaćanje kontingentne prirode društva ono što razlikuje demokraciju od drugih oblika političke uspostave. Francuska revolucija kakvom ju opisuje Lefort živi i danas, samo je proširila svoj horizont. Iako neki teoretičari govore o postdemokraciji (recimo <strong>Colin Crouch</strong>, ali i Rancière), ja tvrdim kako se još uvijek nalazimo unutar demokratskog horizonta jednostavno zato što nismo u mogućnosti konceptualizirati neku alternativu historijskim, kontingentnim i imaginarnim horizontalnim temeljima demokracije, a to su načela slobode, jednakosti i solidarnosti. Kako zamisliti emancipatorsku politiku bez pribjegavanja tim načelima? To nije moguće, nitko nema odgovor na to pitanje – čak ni Žižek, koji smatra da možemo iskočiti iz demokratskog horizonta budući da je demokracija komplicitna s kapitalizmom. Usprkos tome što su se historijski pojavili istovremeno i što oboje spadaju u projekt emancipacije buržoazije, demokracija i kapitalizam – kao što je još Lefort znao – stoje u kontingentnom odnosu. Nije dovoljno tvrditi da je demokracija jednostavno superstrukturalni element kapitalističkog temelja – što je najtrivijalniji i najvulgarniji oblik marksizma. Tako zapravo Žižek gleda na svijet. Ono o čemu bi trebali razmišljati je kako proširiti demokratski horizont, kako iznova definirati načela slobode, jednakosti i solidarnosti, te pokušati zamisliti drugačiju demokraciju.</p>
</div>
<div style="text-align: justify;"><strong>KP</strong>: <strong>Možemo li onda reći da demokracija zapravo znači da nijedna od javnih sfera ne pokušava sebi pripisati status metasfere te da je njihovi nesvodivi pluralitet institucionalno priznat? </strong></div>
<div style="text-align: justify;">
<p><strong>O. M.</strong>: Ovdje se ne radi toliko o pitanju je li određeni režim ili društvo izgrađeno na čvrstom temelju – jer nijedno društvo nije. Bitnije je da li je ta činjenica, kao što kažete, institucionalno priznata. Demokracija je zapravo naziv za institucionalizaciju konflikta, za prihvaćanje kontingencije, i za nužnost kontingencije u prihvaćanju činjenice da se instanca koja zauzima položaj moći, odnosno temelja, neprestano mora dovoditi u pitanje jer nitko ne može zauvijek zauzimati taj položaj. Postoje institucije koje nam pružaju tu simboličku dimenziju, pa čak i one &#8220;najdosadnije&#8221; i najtradicionalnije, poput, recimo, institucije političkih izbora. One nam otkrivaju da suveren – narod – nije netko tko je prisutan kao voluntaristički, metafizički subjekt, već netko tko se može otkriti samo kroz vlastito odsustvo. U samom trenutku izbora, navodi Lefort, supstanca ljudi biva zamijenjena brojevima. Izbori nam tako pokazuju da ljudi ne postoje – osim kroz brojeve. Tek se nakon izbora (primjerice, kada komentatori ili novinari objašanjavaju što Glasač želi) metafizički subjekt vraća. No u trenutku samih izbora, glasač je isključivo tek neki oblik numeričkog odnosa. Izbori ne predstavljaju, na simboličkoj razini, volju ljudi u njezinoj neposredovanoj emanaciji, već funkcioniraju kao uprizorenje fragmentacije, podjele i konfliktualnosti društva.</p>
</div>
<div style="text-align: justify;">
<p><strong>KP</strong>: <strong>U svom predavanju govorili ste i o konceptu &#8220;javne sreće&#8221; Hanne Arendt. Riječ je o ideji koju Arendt povezuje sa slobodom i ravnopravnim sudjelovanjem svih građana u raspodjeli moći. Kako je moguće ostvariti ili iskusiti javnu sreću? </strong></p>
</div>
<div style="text-align: justify;">
<p><strong>O. M.</strong>: Arendt je tu ideju razvila iz svog bavljenja američkom revolucijom, tvrdeći kako je na samom početku postojao iskren zahtjev za javnom srećom koji je, doduše, ubrzo bio izobličen u zahtjev za potragom za individualnom, a ne javnom srećom. Riječ je o sreći koja proizlazi iz političkog djelovanja koje je uvijek kolektivno, o uprizorenju javnosti i javnog. Političko djelovanje je uvijek performativno, i Arendt daje nekoliko primjera iz performativnih umjetnosti koje su same sebi svrhom, u kojima je sama izvedba ujedno i cilj. Ta vrsta djelovanja uključuje određenu afektivnu dimenziju koju Arendt u jednom intervjuu naziva &#8220;zabavom&#8221;. Mislim da je to fascinantna ideja. Danas politku obično smatramo dosadnom i zamornom – ne čini se da se političari zabavljaju, zar ne? No ako pogledamo suvremene ulične prosvjede, možemo vidjeti da u nekim pokretima ljudi zaista djeluju kao da se zabavljaju. Ta dimenzija je vrlo bitna. Potrebno je reintegrirati zabavu u politički vokabular.</p>
</div>
<div style="text-align: justify;">
<p><strong>KP</strong>: <strong>Kad govorimo o konstruiranju kolektiviteta unutar javne sfere, da li je moguće povući neke paralele između arendtovskog shvaćanja javne sreće i Jean-Luc Nancyjevog koncepta su-bivanja, odnosno singularno pluralnog bitka? </strong></p>
</div>
<div style="text-align: justify;">
<p><strong>O. M.</strong>: Poveznicu između Arendt i Nancyja – i to je također mjesto na kojem sam kritičan prema oboje – možemo naći na razini razmišljanja o politici. Kod Arendt je to zajedništvo ili socijabilnost, a kod Nancyja singularna pluralnost, ili pluralna singularnost. Singularnost je jedan od ključnih pojmova poststrukturalističke političke misli prema kojem sam osobno pomalo skeptičan jer smatram da ima tendenciju eticizirati politiku, pretvoriti je u etičko pitanje. Tu je i pitanje poštovanja singularnosti&#8230; čini mi se da u singularnosti kao takvoj ne postoji nešto što bi trebali poštovati. Također, mislim da postoji unutrašnja strukturalna podudarnost između koncepta singularnosti i koncepta apsolutnog. Historijski, no rekao bih i logički, radi se o istom konceptu. Apsolutan znači da nisi povezan ni sa čime drugim i stoga se ne možeš uspoređivati, odsječen si od odnosne mreže. Isto je sa singularnošću. Ako imamo dvije singularnosti, one ne mogu biti iste vrste – moraju biti potpuno različite po prirodi. U oba se slučaja susrećemo s istim problemom. Ovdje je zapravo očita teološka pozadina. Da bi Bog bio svemoguć, odnosno apsolutan, on mora biti singularan – samo jedan bog, znači, može biti svemoćan. Zbog te podudarnosti između singularnog i apsolutnog smatram da je pomalo nedosljedno što su teoretičari singularnosti vrlo kritični prema apsolutnom.</p>
</div>
<div style="text-align: justify;">
<p>Da se vratim na Arendt. Politika se događa kada ljudi počnu djelovati zajedno, no ipak, iako djeluju zajedno, čine to pod premisom da djeluju kao singularnosti. Za Arendt, u političkom djelovanju konstrukcija kolektiviteta stricto sensu ne nastaje tamo gdje bi se, u krajnjoj liniji, individualnost ili singularnost rasplinula. Iako ovo možda zvuči simpatetički, predstavlja opasnost isključivanja samog pojma konflikta ili antagonizma iz cijele situacije. Jer čim imate antagonizam, možete se postaviti protiv nekog vanjskog neprijatelja – ali čim mu se suprotstavite, ne možete više djelovati kao singularnost; morate uspostaviti odnos s drugima koji također djeluju protiv tog neprijatelja. Prema tome, oni su manje od singularnih bića, njihova singularnost se reducira. Ako razmislite o ontologiji koju Nancy predlaže, naići ćete na isti problem. I sam Nancy kaže da je socijalna, a ne politička, ontologija ta koja nam ne daje sliku osnove postojanja, a ne politike. Ovdje imamo, kao kod Arendt, pluralitet (singularnih) bića, no ne postoji način za uspostavljanje kolektiviteta bez uvođenja pojma konflikta ili antagonizma. I tada nema singularne pluralnosti ili pluralne singularnosti, već se djeluje unutar nemogućeg rascjepa, međuzida – ne između singularnog i apsolutnog, nego između partikularnog i univerzalnog. Na ovaj način i Laclau definira politiku, u gramšijevskoj tradiciji: uvijek se radi o nekoj partikularnosti koja preuzima zadatak utjelovljenja odsutnog univerzalnog. Partikularnost nikad neće dorasti zadatku da postane istinski univerzalna, stoga je univerzalno na neki način prazno i nemoguće, no ipak moramo – kao partikularni akteri – nužno težiti univerzalnijoj politici.</p>
</div>
<div style="text-align: justify;">
<p><strong>KP</strong>: <strong>Spomenuli ste antagonizam. Laclau i Mouffe koriste taj termin kako bi označili odnos između društvenog identiteta i konstitutivnog izvanjskog koje sprečava njegovo upotpunjavanje, razotkrivajući fragmentarnost i nestabilnost svakog totaliteta. Slažete li se da u osnovi društvenog leži negativnost, razdor? </strong></p>
</div>
<div style="text-align: justify;">
<p><strong>O. M.</strong>: Naravno, pretplaćujem se na tu teoriju. Mislim da je tvrdnja da &#8220;društvo ne postoji&#8221; jedno od najvažnijih dostignuća društvene misli, iako Laclau i Mouffe nikad to nisu baš tako formulirali (mada im se pripisuje). Zapravo je to rekla <strong>Margaret Thatcher</strong> misleći na to da društvo ne postoji, već samo pojedinci i obitelji. To, očigledno, nije ono na što se Laclau i Mouffe referiraju. Njihova tvrdnja glasi da je društvo kao totalitet nemoguće, ali da – i ovo je postfundacionalistička poanta cijele priče – iako je nemoguće, ono je nužno. Potrebna nam je neka ideja totaliteta, čak i ako je ne možemo ostvariti. Političko djelovanje uvijek je pokušaj konstruiranja horizonta totaliteta, ili kako to Laclau naziva, nemogućeg objekta društva. Društvo tako ostaje krajnje nužan koncept u političkoj misli, no ispraženjen je od bilo kakvog pozitivnog sadržaja. Promišljanje društva na ovaj način u mom slučaju nije rezultat izravne linije utjecaja, više bih rekao da to jednostavno leži u zraku i pojavljuje se u radu brojnih teoretičara (npr. kod <strong>Niklasa Luhmanna</strong> ili <strong>Bruna Latoura</strong>). Ovdje vidim određenu analogiju s političkom razlikom, koja je također postala ključna komponenta političke misli.</p>
</div>
<div style="text-align: justify;">
<p><strong>KP</strong>: <strong>Kako društvo uspostavlja vlastiti identitet te koju ulogu pritom igra konstitutivno izvanjsko? Kako se to izvanjsko – koje istovremeno izmiče reprezentaciji i nužno je za formiranje sustava označavanja – očituje i eruptira u sam sustav, tj. društvo? </strong></p>
</div>
<div style="text-align: justify;">
<p><strong>O. M.</strong>: Ovdje se na određeni način zadržavamo kod Laclaua i Mouffe i njihove teorije hegemonije, te Laclauove teorije označavanja. Oni razvijaju, rekao bih, političku teoriju označavanja. Obično se preko toga prelazi zato što nosi sa sobom vrlo radikalne implikacije – mislim da čak ni sami Laclau i Mouffe ne vide jasno implikacije vlastite teorije. Ukratko, oni smatraju da je za postojanje smisla potrebno imati sistematičnost, sustav razlika u sosirovskom smislu; no kako bi se smisao formirao, potrebne su ne samo razlike već i sistematičnost tih razlika – ne možete imati psihotični svemir u kojem sve razlike samo plutaju uokolo. Iz tog je razloga za uvođenje sistematičnosti potrebno nešto što nije razlika, nešto što je potpuno drugačije prirode, nešto konstitutivno izvanjsko tom sustavu – i to je ekvivalencija. Glavni provoditelj ekvivalencije, tj. onoga što uspostavlja sistematičnost sustava razlika, je antagonizam. Samo se povlačenjem granice prema konstitutivnom izvanjskom (koje djeluje kao negativna prijetnja pozitivnom identitetu svih razlika s unutrašnje strane) može proizvesti određena vrsta sistematičnosti, i ne samo nekog oblika političkog označavanja, već – i tu dolazimo do radikalnih implikacija teorije – bilo kojeg oblika označavanja. I tako na rubu lingvističkog zaokreta u političkoj teoriji dolazimo do opće ontologije – opće zato što teorija označavanja mora vrijediti ne samo za lingvističko već i za svako društveno značenje. Po shvaćanju Laclaua i Mouffe, svi društveni odnosi su diskurzivni, i zato ono do čega dolazimo nije samo teorija označavanja nego društvena ontologija, jer je sam društveni bitak definiran logikom antagonizma. Ako se s ovim slažete, morate  se složiti i da je društveno ontološki strukturirano putem antagonizama. Dakle, ideja antagonizma duboko je i neizbježno upisana u društvo, u našu društvenu stvarnost, u svaki oblik značenja. Jedini problem je u tome što nije uvijek prepoznatljivo kao antagonističko budući da sam trenutak uspostave i formiranja sustava značenja biva sedimentiran, tj. dolazi do rutinizacije, zaboravljanja podrijetla.</p>
</div>
<div style="text-align: justify;">
<p><strong>KP</strong>: <strong>Možete li navesti neki primjer? </strong></p>
</div>
<div style="text-align: justify;"><strong>O. M.</strong>: Svi oblici kulturnih ili društvenih identiteta. Uzmimo za primjer nacionalni identitet. On se sedimentira u smislu da ljudi počnu u određenom trenutku vjerovati u vlastiti nacionalni identitet – jer imaju putovnicu, različite običaje, rituale&#8230; isto se može reći za rodni identitet, i tako dalje. U slučaju nacionalnog identiteta proces možemo pratiti unatrag do trenutka uspostave nacije, mitološki ili ne, kad je nacionalna država uspostavljena historijski kao specifičan oblik upravljanja – tada su postojale različite mogućnosti, ali, budući da je trenutak uspostave uvijek kontingentan, te su mogućnosti bile isključene. Činjenica da smo pripadnici baš ove a ne neke druge nacije pretpostavlja izvorni antagonizam, trenutak povlačenja granice. Dakle, taj inicijalni moment antagonizma upisan je u samo tkivo nacionalnog identiteta, no s vremenom biva sedimentiran – ljudi ga zaborave, počinju ga uzimati zdravo za gotovo, kao objektivnu prisutnost. Ono što je bitno istaknuti jest da je taj moment u svakom trenutku moguće reaktivirati antagoniziranjem određenog identiteta kroz prosvjed, rat, ili neki sličan način. Trenutak reaktivacije kontingentne prirode svake uspostave je upravo trenutak političkog.</div>
<div style="text-align: justify;"></div>
]]></content:encoded>
					
		
		
			</item>
		<item>
		<title>Između pitanja o teritoriju i jeziku</title>
		<link>https://kulturpunkt.hr/najava/simpozij/izmedu-pitanja-o-teritoriju-i-jeziku/</link>
		
		<dc:creator><![CDATA[Vatroslav Miloš]]></dc:creator>
		<pubDate>Mon, 30 May 2011 11:41:17 +0000</pubDate>
				<category><![CDATA[bard college]]></category>
		<category><![CDATA[blok]]></category>
		<category><![CDATA[Eyal Sivan]]></category>
		<category><![CDATA[eyal weizman]]></category>
		<category><![CDATA[filozofija]]></category>
		<category><![CDATA[human rights project]]></category>
		<category><![CDATA[kritička teorija]]></category>
		<category><![CDATA[Lokalna baza za osvježavanje kulture]]></category>
		<category><![CDATA[mama]]></category>
		<category><![CDATA[masovni mediji]]></category>
		<category><![CDATA[multimedijalni institut]]></category>
		<category><![CDATA[net kulturni klub mama]]></category>
		<category><![CDATA[net.kulturni klub mama]]></category>
		<category><![CDATA[omer fast]]></category>
		<category><![CDATA[petar milat]]></category>
		<category><![CDATA[politička teorija]]></category>
		<category><![CDATA[prevoditi nasilje]]></category>
		<category><![CDATA[sveučilište u sarajevu]]></category>
		<category><![CDATA[tom keenan]]></category>
		<category><![CDATA[ugo vlaisavljević]]></category>
		<category><![CDATA[Zagreb]]></category>
		<guid isPermaLink="false">https://kulturpunkthr.lin83.host25.com/kulturpunkt/?clanak=izmedu-pitanja-o-teritoriju-i-jeziku</guid>

					<description><![CDATA[Na skupu naslovljenom <i>Prevoditi nasilje: jezici, teritoriji</i> Tom Keenan i Ugo Vlaisavljević će predstaviti vlastita razmatranja o novoj retorici i logici nasilja.]]></description>
										<content:encoded><![CDATA[<div style="text-align: justify;">Jedan od prečih zadataka koji se danas postavlja pred kritičku društvenu teoriju jest kako se adekvatno suočiti sa novim oblicima nasilja koji, čini se, izmiču klasičnim obrascima analize socijalnih antagonizama.
</div>
<div style="text-align: justify;">
  
</div>
<div style="text-align: justify;">Na skupu koji će se održati u <a href="http://www.mi2.hr/" target="_blank" onclick="" rel="noopener">Mami</a>, <strong>4. lipnja</strong> s početkom u <strong>18 sati</strong>, <strong>Tom Keenan</strong> i <strong>Ugo Vlaisavljević</strong> će svojim izlaganjima predstaviti vlastita razmatranja o novoj retorici i logici nasilja, između pitanja o teritoriju i jeziku u doba masovnih medija. Nakon izlaganja slijedi moderirana diskusija, popraćena filmskim primjerima (<strong>Eyal Sivan</strong>, <strong>Omer Fast</strong>).
</div>
<div style="text-align: justify;">
  
</div>
<div style="text-align: justify;">Pokušaj da se nasilje misli jest već ispočetka čin prevođenja iz jednog u drugi registar (fizičkog u simbolički, primjerice) koji u onoj istoj mjeri u kojoj aktove nasilja čini barem malo razumljivijima u sam medij komunikacije pak s druge strane uvodi nasilnost, ili fascinaciju nasiljem, čineći ideal transparentnog i ne-nasilnog komuniciranja nedostižnim. No, prevoditi nasilje znači jednako tako susresti se i s prostornom dimenzijom nasilja gdje više nije samo riječ o prelasku iz jezika u jezik, već i o realnom prolazu kroz prostore i teritorije kao mjestom ali i svrhom sukobljavanja.
</div>
<div style="text-align: justify;">
  
</div>
<div style="text-align: justify;">Thomas Keenan predaje medijsku teoriju, književnost i ljudska prava na njujorškom koledžu <a href="http://www.bard.edu/" target="_blank" onclick="" rel="noopener">Bard</a>, gdje također vodi <em><a href="http://hrp.bard.edu/" target="_blank" onclick="" rel="noopener">Human Rights Project</a></em>. U fokusu Keenanovih istraživanja u posljednje vrijeme je odnos live-medija i humanitarnog intervencionizma, na čemu surađuje sa <strong>Eyalom Weizmanom</strong>. Od posebnog su interesa brojni Keenanovi članci u kojima je analizirao jugoslavenske sukobe 90-ih. Ugo Vlaisavljević je profesor filozofije na <a href="http://www.ff.unsa.ba/" target="_blank" onclick="" rel="noopener">Sveučilištu u Sarajevu</a>, i bez sumnje jedna od najzapaženijih filozofskih osobnosti na području koje se nekad nazivalo Jugoslavija. Autor je većeg broja knjiga i članaka, iz čega bi posebno istakli studije o (post-)jugoslavenskim etnopolitikama i fenomenologiji. Pored akademske djelatnosti Vlaisavljević je ništa manje zapažen u javnom životu Bosne i Hercegovine kao rijetko kritički i provokativan intelektualac.
</div>
<div style="text-align: justify;">
<p>Skup organizira <em>Multimedijalni institut</em> u suradnji s <a href="http://www.facebook.com/pages/BLOK-Lokalna-baza-za-osvje%u017Eavanje-kulture/157261774303181" target="_blank" onclick="" rel="noopener">Lokalnom bazom za osvježavanje kulture [BLOK]</a>. Poduprli Ministarstvo kulture RH; Ured za obrazovanje, kulturu i sport Grada Zagreba.&nbsp;
  </p>
<h5 style="text-align: right;"><span class="Apple-style-span" style="font-weight: normal; color: rgb(105, 105, 105);">Na fotografiji: Tom Keenan</span><span class="Apple-style-span" style="font-weight: normal; font-size: medium;">&nbsp;</span><br />
  </h5>
</div>
]]></content:encoded>
					
		
		
			</item>
	</channel>
</rss>
