Riječ je o ljetnoj školi koja se održava svake dvije godine, a podržava ju NextGenEU CULTMED projekt pri Institutu za razvoj i međunarodne odnose. Škola je usmjerena na istraživanje tradicionalne i suvremene perspektive na medije polazeći od kritičke političke ekonomije. Sudionici_e edukacije će se baviti načinima na koje kapital i država kontroliraju, reguliraju i formiraju medije.

Za vrijeme trajanja edukacije, kao glavni govornici sudjelovat će Mandy Tröger, koja se bavi istraživanjem digitalnog medijskog tržišta, kritičkom teorijom i transformacijom medijske industrije, te Micky Lee, autorice publikacija o ulozi globalnih medija u kontekstu prikupljanja podataka, koja se, uz komunikacijske tehnologije, bavi i feminističkom političkom ekonomijom.

Za sudjelovanje je potrebno platiti 60 eura, no moguće se prijaviti za djelomičnu ili potpunu financijsku podršku, što je potrebno navesti u prijavi. Po završetku edukacije, sudionici_e će predati svoje radove na recenziju međunarodnom časopisu u polju političke ekonomije. U prijavi je potrebno priložiti životopis, naslov rada i sažetak prezentacije (do dvije stranice uz reference).

Više detalja o prijavi i edukaciji možete pronaći ovdje.

Rok za prijavu je 1. travanj.

Sonja Lokar je slovenska feministkinja i sociologinja, bila je predsjednica Europskog ženskog lobija, trenutno je izvršna direktorica Ljubljanskog ureda CEE Mreže za rodnu jednakost. Poznata je političarka još iz doba bivše države; bila je članica radnog predsjedništva na izvanrednom 14. kongresu Saveza komunista Jugoslavije, održanom u Beogradu u siječnju 1990.

Sa Sonjom Lokar razgovarat će se o mnogim temama, a pored ostalih i o feminističkom pokretu, nekad i danas, o stanju ženskih prava nakon raspada Jugoslavije i u Europi od 1990-ih. O socijalizmu i socijaldemokraciji, tranziciji, ljevici i njezinim revolucionarnim potencijalima. Također će se diskutirati i o fašizaciji društva i neoliberalizmu, o radu, sindikalizmu i radničkim pravima, o antikapitalističkim strategijama otpora i borbi protiv sistemske opresije. Od Sonje Lokar pokušat će se čuti i njezino iskustvo kao političarke, na koji način se u okviru stranačke politike borila za ženska prava te koliko se taj tip angažmana razlikuje od djelovanja u civilnom sektoru.

U subotu, 16. veljače, Uvod u radikalne teorije bavit će se političkom ekonomijom. U 15 sati Mislav Žitko objasnit će konceptualni tretman novca i kredita u marksističkoj teoriji, a u 17 sati Ankica Čakardić bavit će se političkom ekonomijom iz feminističke perspektive. U veljači predavanja su još održali i Lidija Prišing i Vladan Milanko o Jacquesu Lacanu te Bojan Vasić i Ivan Radenković o strukturalizmu te će ovaj ciklus okončati 23. veljače Sanja Todorović i Leonardo Kovačević predstavljanjem misli dvaju suvremenih francuskih filozofa, Alaina Badioua i Jacquesa Rancierea.

Mislav Žitko član je Centra za radničke studije i sindikata Akademska solidarnost te asistent na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Ankica Čakardić doktorirala je na Odsjeku za filozofiju Filozofskoga fakulteta u Zagrebu gdje od 2010. godine radi kao docentica i predstojnica Katedre za socijalnu filozofiju. Voditeljica je obrazovnoga programa u Centru za ženske studije gdje od 2006. godine predaje kolegije iz feminističke epistemologije, a kolegije o anarhofeminizmu i feminističkoj političkoj antropologiji predaje u Centru za mirovne studije od 2005. godine. Stručna je suradnica Subversive foruma od 2012. godine i članica sindikata Akademska solidarnost.

KP / gerusija

Intelektualna javnost u najširem smislu obnovila je interes za ekonomiju. Sve se to osjetilo na balkanskoj poluperiferiji usred čega sklonost diskurzivnom zatvaranju od strane nekih ekonomista – koju je najbolje sažeo inače blagoglagoljivi Borislav Škegro u sintagmi “ekonomija ekonomistima” – djeluje potpuno deplasirano. Pamtimo li se duže od zadnjih dvadeset godina, odnosno hrvatskog sattelzeita u kojem su operacijom singularizacije razne slobode pretvorene u jednu slobodu, možemo iz pamćenja izvući neke korisne lekcije. Najvažnija bi bila da nam stupanj ekonomske slobode ovisi o načinu proizvodnje, prisvajanja i distribucije viška vrijednosti. U tom smislu osnovna upućenost u ekonomsku politiku građana s jedne strane i kritička rasprava ekonomskih stručnjaka pred istim tim građanima s druge strane, predstavljaju nužne, ali ne i dovoljne uvjete svakog poretka koji bi se htio smatrati demokratskim. Je li Hrvatska, ako je ovo što sam napisao točno, demokratska zemlja? Negativan odgovor nameće se sam po sebi. Politokracija ne izgleda pretjerano stručna, a nad javnošću je – posredstvom medijskog polja – izvršen pametocid. Ekonomska pitanja se, najblaže rečeno, obrađuju neadekvatno na svim razinama. Uzmimo samo jedan primjer. Dugogodišnju perjanicu programa javne televizije predstavlja emisija Nedjeljom u 2 čiji je voditelj iz svakog političara u proteklim godinama isljednički izvlačio izjavu o “bolnim rezovima koje treba napraviti”. Zar u tri godine nije mogao uzeti koju knjigu u ruke i pomaknuti se dalje od logike kućanice koja misli da mora štedjeti kako bi investirala u kupnju novog štednjaka? Još je Kalecki dokazao da na nivou nacionalne ekonomije stvari funkcioniraju drukčije, odnosno da investicije stvaraju štednju, a nikako ne obrnuto. S tim saznanjem možda bi mu se osim sumnjive pretpostavke o potrebi štednje otvorio novi set pitanja za goste koji su institucionalno ovjereni da pričaju o političkim i ekonomskim pitanjima.

U mojoj prosvjetiteljskoj viziji osnove političke ekonomije morale bi postati tip općeg znanja kako bi ljudi znali, kad izađu na izbore, što biraju. Zašto se svaki razgovor u tom smjeru zaustavi na briljantnom planu uvođenja predmeta koji bi bio neka varijacija na temu prava potrošača? Zato što uvođenje općeg obrazovanja nikad nije bilo u službi ostvarenja prosvjetiteljskog ideala. Radilo se o nužnosti rješavanja problema nedostatka radnika čija bi praktična znanja odgovarala razini koji je dosegla tehnička i društvena podjela rada. Carlo Vercellone odluke države da razvija javno obrazovanje i prebaci na društvo dio troškova reprodukcije radne snage vidi kao posljedice potrebe za određenim kontingentom kvalificiranih radnika koji ne bi mogli drugačije akumulirati znanja koje je zahtijevao kapitalistički razvoj. Kako izvući jednostavnu poantu ovog teksta iz slijepe ulice? Prvo se moramo složiti da nešto ne valja s ovim društvom. Tito je 1962.  na čuvenom govoru u Splitu upozoravao na neravnomjernost u raspodjeli akumulacije na temelju činjenice da je najviša plaća i do 20 puta veća od najniže plaće u istom kolektivu. Danas ljude, na istom mjestu, ne iznenađuje pretjerano činjenica da – prema podacima Konferencije Ujedinjenih naroda za trgovinu i razvoj – pojedinci zarađuju 13 000 prosječnih radničkih plaća. Teško mi je povjerovati da takva raspodjela zrcali društvenu vrijednost rada. Asimetrija toliko bode oči da se jednostavno morate zapitati o logici sustava koji je omogućuje. Da bismo se nadali boljem životu moramo o ekonomiji drugačije učiti pa ćemo drugačije razmišljati i, na kraju krajeva, drugačije djelovati. Očuđenje je bilo prvi korak prema tom cilju. Pokušajmo sad napraviti drugi korak, svjesni rizika da možda idemo u krivom smjeru.

Pogledajte bilo koji predmet u svojoj sobi – smartphone, luster ili vrećicu vegete – i  pokušajte rekonstruirati način na koji se našao u vašoj blizini. Jednostavna mentalna vježba, nalik onoj koju je Tom Tykwer izveo u odličnom kratkom filmu Der Mensch Im Ding, dovoljna je da se uvjerite da ne postoje samo pojedinci i njihove obitelji, suprotno onome što je svojevremeno govorila Čelična Maggie, već i nadindividualni fenomen kojeg zovemo društvo. Podjela rada reducirala je individualno znanje. Postoje ljudi koji uređaje izrađuju, ljudi koji se njima koriste i ljudi koji poznaju njihovu konstrukciju i dizajn. Nitko živ ne zna kako funkcioniraju svi aparati kojima raspolaže naše društvo. I ne samo to! Danas postoji niz uređaja toliko složenih da nijedan pojedinac ne može u detalje znati sve tajne njihove konstrukcije. Primjer je karikaturalan, ali poslužit će naglašavanju poučka: rad i znanje djelomični su u odnosu na jedinke, a potpuni samo ako se uzmu u obzir svi članovi društva. Mrežna struktura društvene i ekonomske proizvodnje podrazumijeva rad koji se, budući da nije svodiv na najamni odnos i izmiče monetarnoj sferi tržišne razmjene, ne prepoznaje kao takav. Sukladno tome, nije plaćen. Primjera rada koji nije prepoznat kao rad je mnogo, a najbolji je, iz niza razloga, bespoštedno rintanje kućanica. Radikalna rekonceptualizacija pojma u holističkom pravcu, koja traži institucionalno ovjeru, rad priznaje kao živu kreativnu aktivnost svih njegovih članova. Takva promjena u doživljavanju svijeta značajno bi utjecala na tektoniku gibanja političke i ekonomske ploče. Početak bi sigurno bio ostvarivanje već dobro razrađene zamisli o zajamčenom univerzalnom dohotku, glavnom izvor prihoda dovoljnom za pristojan život, koji bi se mogao dopunjavati. Strah marljivih malih pčelica da bi se društvo rascijepilo na one koji bi sudjelovali u društvenom naporu i one koje bi dane brojali kao Dude iz Velikog Lebowskog, prema relevantnim istraživanjima, nije opravdan. Nade koje se polažu u zajamčeni društveni dohodak kao jedan od reformskih zahvata revolucionarnog potencijala čine se, s druge strane, sasvim opravdanim. Pregradnja društva kojom bi strašan jaz između zaposlenih i nezaposlenih bio premošten mogla bi doći na dnevni red usred razornih efekata sistemske krize kapitalizma. Koliko god ta mogućnost bila mala, usred teških dana koji se naziru, utješno je nadati se da bi se mogla ostvariti.