Ma koliko govorili o promašajima u realizaciji samog projekta, prava tema za raspravu je upravo ona treća razina: sustav, kulturna politika i njezino nepostojanje. Tu se radi o sistemskim problemima.

MORE SONGS ABOUT BUILDINGS AND FOOD

***

Ovo je samo jedno od poglavlja teksta Splav meduze. Kako biste pročitali tekst u cijelosti pogledajte i ostala poglavlja:

• Einsturzende Neubauten
• Reagiranja struke: arhitektura i moral
• Thru’ these Architects Eyes

Da sumiramo: pravog koncepta tu uopće nema, o teorijskom diskursu da i ne govorimo. Iz intervjua s autorima je vidljivo da tu nema neke posebne teorijske dubine, sve je u formi, svjetlu koje se probija kroz mrežu i zasniva se na mutnim metaforama (brod / teret / oblak / gustoća…). “Prostorni crtež u armaturnoj mreži” ustvari nije u nikakvoj čitljivoj vezi s morem i brodom. Takva konstrukcija je sigurnije, a s podjednakim efektom, mogla biti izgrađena i na čvrstom kopnu. U dilemi da li je paviljon nositelj sadržaja ili sam sadržaj, arhitekti kontinuirano inzistiraju da je sam paviljon sadržaj. Polovicom sedmog mjeseca, otprilike mjesec dana pred otvorenje Bijenala, još nije postojao koncept same izložbe, a na zahtjev da paviljon tokom cijelog Bijenala stoji u Veneciji, suočavaju se s problemom da je sve na njemu čisti efekt bez ikakvog sadržaja, pa tu masu željeza treba dodatno oživjeti nekim aktivnostima koje bi potaknule te “susrete u arhitekturi”, pa se nabacuju spasonosne ideje da “some friends” čitaju poeziju, sviraju, izvode performanse … Umjesto jasnog problematiziranja neke teme – a nažalost, problema povezanih s arhitekturom, urbanizmom, javnim prostorom nam ne nedostaje – imamo samozadovoljnu autoreferencijalnost, fascinaciju “čistom formom”, “sexy atmosferom”, oduševljeno mantranje naziva armaturne mreže (Q385) i tehničkih podataka koliko slojeva (49, smanjeno na 42) i tona (32) ima. Ako to, nažalost, već ne znaju, drugovi arhitekti bi konačno morali shvatiti: kao što se znanje ne mjeri u poslovičnim kilogramima mozgova, tako se niti težina ideja ne mjeri u tonama. 

Poput ovogodišnjeg dobitnika Zlatnog lava za životno djelo, megaslavnog Rema Koolhaasa, samozatajni je britanski grafički dizajner Derek Birdsall naglašavao da dizajn treba shvatiti kao strukturiranje onoga što već postoji a ne kao neko nategnuto stvaranje efekta i privida novog po svaku cijenu, dok je (samo)shvaćanje dizajnera kao egocentričnog Autora koji izražava svoju osobnost smatrao “nezadovoljavajućim u praksi, efemernim po svojim efektima i u konačnici čak tragičnim”. Možemo poslije svega biti sretni što je jedina žrtva paviljona ostao probušeni balon nečijeg napuhanog (nacionalnog) ponosa i da nestabilna ruzinava konstrukcija sa svojih 30-ak tona prilično oštre željezne armature od nekih nesretnih posjetitelja željnih “kontemplacije, događaja i susreta sa istraživačkom arhitekturom” nije napravila mljeveno meso pa je tako barem tragična konačnica izbjegnuta. Ostala je farsa.

U svom “autorskom” shvaćanju arhitekture autori paviljona očito nisu bili spremni u potpunosti kreativno surađivati sa stručnjacima drugih specijalizacija. Davnih 60-70-ih godina Vojin Bakić, kipar a ne arhitekt, je s čitavim timom stručnjaka sagradio fascinantni Spomenik pobjedi naroda Slavonije u Kamenskoj. Monumentalna skulptura, asimetrične konstrukcije raširenih metalnih krila uzemljenih u jednoj točki minimalnog presjeka, pozicionirana na vrhu brda, morala je biti otporna na niz aerodinamičkih opterećenja. Kad su 90-ih pripadnici HV-a – zbog tog kulturnog zločina do danas neoptuženi i neprocesuirani – odlučili uništiti taj antifašistički spomenik, morali su ga tri puta minirati da bi ga konačno uspjeli srušiti. Osim o njihovom minerskom amaterizmu to svakako svjedoči i o čvrstoći konstrukcije. 

Carolyn J. Lukensmeyer, članica savjetničkog tima američkog predsjednika Baracka Obame za pitanja razvoja sudioničke demokracije te stručnjakinja za inovativne i učinkovite modele građanske uključenosti/građanskog aktivizma u procese donošenja odluka javnih politika, osnivačica je i predsjednica američke neprofitne organizacije AmericaSpeaks čije djelovanje je usmjereno na razvoj i implementaciju inovativnih deliberativnih alata. AmericaSpeaks i njezini međunarodni ogranci Global Voices uključuje oko 145 000 članova. Pod njezinim upravljanjem, AmericaSpeaks je stekla međunarodnu reputaciju vodeće organizacije u području sudioničke demokracije i demokratske obnove. Doktorirala je na području organizacijskog biheviorizma na Sveučilištu Case Western Reserve, a poslijediplomske studije završila je na Gestalt Institutu u Clevelandu. Autorica je brojnih publikacija među kojima su Public Deliberation: A Manager’s Guide to Citizen Deliberation, Institutionalizing Large-Scale Engagements in Governance: A Link Between Theory and Practice in Beyond e-Government and e-Democracy: A Global Perspective (2008).  U Zagrebu je gostovala u studenom 2009. na poziv Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva i tada je održala predavanje o važnosti sudioničke demokracije.

KP: Važan pravac o kojem treba misliti pri zagovaračkim strategijama je zagovaranje prema publici, za razliku od dominantnog zagovaranja političara i biroktatskog sustava. Koji su mogući modeli za zagovaranje i pridobivanje povjerenja publike, odnosno javnosti?

KP: Rekli ste da je jedna od ključnih stvari za animiranje građana uključiti političare na način da oni zaista reagiraju i slušaju građane. Pitanje je kako to postići? Kako navesti političare da se uključe i saslušaju? I kako ih uvjeriti da je to i u njihovom interesu?

C. L.: Danas se političari često nalaze pod pritiskom pojedinih interesnih grupa –  žele biti izabrani, i bivaju izabrani. No kada dođu na poziciju, pritisak počinje rasti. Javnost želi rješenja. Ponekad političari lako razumijevaju koliko je važno uvesti javnost u raspravu te dati više prostora pojedinim interesnim grupama, jer to u stvari i njima daje prostora za manevriranje. Kad javnost dođe do rješenja, na političaru je u pravilu zadatak da ga sprovede u djelo. Temeljno je imati političku volju i političku moć, ali tek ako političar ima javnost na svojoj strani ponovno će biti izabran na izborima. Stoga je potrebno sudjelovanje građana definirati na način da i političare u tome vide svoj interes. 

KP: Djelovanje političara u našem lokalnom kontekstu se temelji na ishitrenim potezima, “gašenju požara” u zadnjem trenutku i teško je u takvim okolnostima one koji su na pozicijama moći dovesti do dugoročnog promišljanja i planiranja. Kakve su mogućnosti djelovanja u takvom kontekstu, a s ovakvim ciljem?

C. L.: Hrvatska je mlada demokracija i takva je situacija uobičajena u nerazvijenim infrastrukturama. Većina situacija koje su se pokazale uspješnima i učinkovitima u ranim demokracijama je rad i djelovanje na onim točkama i pitanjima na kojima se ionako mora raditi, uz uvjeravanje političara da uključe građane u te teme, koji bi tako bili aktivni ko-agenti u rješavanju određenih problema i situacija. Tako bi dakle građani sudjelovali u donošenju odluka koje su ionako političarima u agendi. To je na primjer usvajanje budžeta – zašto se građane ne bi u to uključilo? Pitanje budžeta će istodobno stvoriti i interes građana, a njihovim uključivanjem moguće je dovesti do dugoročnijeg razmišljanja, jer javnost uostalom o takvim stvarima i inače vrlo često razmišlja.

No, istina je da je teško je prenijeti rad i planiranje s kratkoročnog na dugoročan način razmišljanje. Razlog tome se nalazi s jedne strane u izbornim ciklusima, a s druge strane je problem i u trenutnoj perspektivi financijske krize.

KP: U svakom slučaju, u pogledu civilnog djelovanja važna je podrška medija. No, kako ostvariti suradnju medija i dobiti podršku u medijskom prostoru koji je pod velikim utjecajem kapitala?

C. L.: Mediji su u vrlo rizičnoj poziciji ne samo u mladim demokracijama, već i u starim demokracijama jer su diktirani utjecajem kapitala i vođeni onim tko ih posjeduje, tko im je vlasnik. U starim demokracijama se to također događa u posljednjim desetljećima. U ranijem razdoblju, u dvadesetom stoljeću su mediji uglavnom bili u vlasništvu onih kojima je do samih medija bilo stalo na nekoj tradicionalnoj razini. U Americi je kvaliteta jako pala, mnogi community mediji su nestali, televizija je u potpunosti ideološki oblikovana, a javni mediji su jako slabi i gotovo nestaju. Ali mislim da je i dalje jako važno da ljudi rade na tome, da investiraju i materijalna i intelektualna sredstva i tako stvaraju i potiču razvoj community medija.

U Americi su na tom području jako aktivne Knight Foundation, nacionalna zaklada za demokratizaciju medija, te Aspen Institut. Oni postavljaju najvažnije pitanje, a to je kakve informacije zajednica treba da bi se ponašala demokratski. Također, umjesto da u komisiju postavljaju neke politički utjecajne figure, oni pozivaju organizacije koje su angažirane u animiranju građana i koje slušaju građane.

KP: Drugi važan aspekt u animiranju i angažiranju građana nalazi se u javnom prostoru, no on također postaje sve ugroženiji u današnjim sustavima i okolnostima.

C. L.: U SAD-u je situacija po pitanju javnog prostora bila prilično dramatična, svaka zajednica ima svoje uzlazne i silazne faze. U našoj povijesti je svaka zajednica dolazila iz različitih konteksta i one su stvarale svoje trgove kao mjesta susreta, mjesta na kojima su donosili odluke, tako da imamo bogatu tradiciju javnih prostora kojima su se ljudi koristili za različita okupljanja. Amerika ima bogatu tradiciju javnog prostora, a rastom i širenjem gradova njihova se pozicija mijenjala. Ja sam rođena u Clevleandu, i gradonačelnik Clevelanda je nekada sazivao sastanke građana kako bi s njima komunicirao i razmjenjivao ideje i pitanja te diskutirao o problemima. Sada dolazi do toga da gradske vlasti moraju platiti komercijalnu cijenu najma prostora kako bi ih mogli koristiti za javna okupljanja. Mnoge su zajednice to prepoznale – prepoznale su komercijalizaciju javnog prostora, ali i činjenicu da nemaju slobodu kretanja na nekim prostorima koje su do tada koristili, i da građani više ne mogu koristiti određene dijelove grada. Danas se nalazimo pred pitanjem kako možemo sagraditi ili stvoriti višenamjenske građevine kao što su nekada na primjer bile crkve.