Poziv je otvoren za nove domaće produkcije i umjetničke istraživačke projekte koji se mogu okarakterizirati kao suvremeno progresivno kazalište, suvremeni ples, suvremeni cirkus, eksperimentalni i/ili hibridni izvedbeni projekti.

Nove domaće produkcije realizirat će se u velikoj dvorani Pogona Jedinstvo u sljedećim terminima:

• 15.03. – 24.03.2026. Velika dvorana – nova produkcija
• 27.04. – 06.05.2026. Velika dvorana – nova produkcija
• 11.06. – 20.06.2026. Velika dvorana – nova produkcija

Umjetnički istraživački projekti realizirat će se u maloj dvorani Pogona Jedinstvo u sljedećim terminima:

• 08.03. – 21.03.2027. Mala dvorana – umjetničko-istraživački projekt
• 31.05. – 13.06.2027. Mala dvorana – umjetničko-istraživački projekt
• 13.09. – 26.09.2027. Mala dvorana – umjetničko-istraživački projekt
• 18.10. – 31.10.2027. Mala dvorana – umjetničko-istraživački projekt
  

Ukoliko se više odabranih projekata prijavi za isti termin i prostor, Pogon će u dogovoru s prijaviteljima pokušati naći adekvatno rješenje za oba projekta.

U okviru ovog poziva, Pogon planira podržati 2 do 3 nove domaće produkcije s izvedbama te 2 do 4 umjetnička istraživačka projekta, ovisno o interesu i broju potrebnih termina.

Predloženi projekti moraju odgovarati zahtjevima ovog poziva te biti u skladu s Uvjetima korištenja i rezervacije termina.

Rezultati provedenog projekta moraju biti prikazani javnosti u formatu koji odgovara prirodi i konceptu projekta: za nove produkcije javna izvedba predstave, javno predstavljanje i slično.

Prijavitelji pristaju da, ukoliko njihovi projekti budu odabrani, Pogon za njih zatraži sufinanciranje putem poziva za predlaganje javnih potreba u kulturi Grada Zagreba i Ministarstva kulture i medija RH. U slučaju odobrenja sufinanciranja, prijavitelji mogu očekivati i dodatnu podršku.

Odabrani projekti mogu koristiti prostor i svu tehničku opremu i to najviše 15 besplatnih termina (dana). Odabranim projektima Pogon će osigurati osnovnu podršku u promociji te fotodokumentaciju. Organizator programa samostalno organizira prodaju ulaznica i zadržava cjelokupni prihod.

Programski savjet Pogona će najkasnije 15 dana od roka za podnošenje prijava odabrati projekte. Glavni kriteriji odabira su isti kao i za druge programe koji se odvijaju u Pogonu: značaj programa za programski profil Pogona i kontinuirana ili višekratna suradnja nositelja programa s Pogonom.

Projekti se mogu prijaviti isključivo putem formulara ovdje. Ogledni primjerak prijavnice možete preuzeti ovdje, a pitanja možete uputiti od 17. kolovoza do 1 dana prije roka za predaju na mail: matea.mm@pogon.hr

Krajnji rok za prijavu je 3. rujna.

Novi val pojavio se usporedno s razvojem liberalnijeg, humanističkog socijalizma u Jugoslaviji. Žilnikovi Rani radovi snimljeni su kao reakcija na militarizaciju društva i studentske proteste koji su ’68. godine buknuli diljem države. Film alegorično prikazuje sudionike_ce beogradskih prosvjeda – tri mladića i djevojku Jugoslavu – koji, nadahnuti Ranim radovima Karla Marxa, odlaze na selo i u tvornice kako bi probudili svijest ljudi te ih ohrabrili u borbi za emancipaciju i dostojanstven život.

Slično, Studija slučaja: Politpornografija nastaje u trenutku uvođenja obaveznog vojnog roka u Hrvatskoj, obnovljene prakse Plenuma na Filozofskom fakultetu u Zagrebu te pod utjecajem studentskih i građanskih prosvjeda koji u Beogradu i Novom Sadu traju zadnjih jedanaest mjeseci. Iako se predstava današnjom političkom situacijom ne bavi eksplicitno, tijekom prvog dijela koji se izvodi na Trnjanskom nasipu, na livadi ispred Pogona Jedinstvo, moglo se čuti “pumpaj”, uzvik koji koriste prosvjednici_e u Srbiji. 

U doba socijalne fragmentiranosti možemo naći zajednički poticaj za političku akciju, no entuzijazam često ostaje na razini ideje jer se ispuše prije no što prijeđe u djelo. Htjeli bismo zajednicu, ali u trenutku kad bismo ju trebali graditi vlastitim sudjelovanjem i bivanjem na dispoziciji stvarnim ljudima, a ne ideji – negdje zapne. Navedeno opisuje Milenin napad na sovjetsku klizačku zvijezdu, Vladimira Iljiča, u filmu WR: Misterije organizma: “Ti voliš sve ljude, ali nisi u stanju da voliš jednog čovjeka, jednog živog stvora! (…) Lepa si kao revolucija, rekao si dok si me gledao kao sliku, ali nisi izdržao da te ta revolucija dodirne!” Milena ističe licemjernu prirodu riječi koje ne slijede djela, kritike koja je odvojena od tijela umjesto da u njemu nađe svoj produžetak, stroj za proizvodnju revolucije.

Najveća vrijednost izvedbe zato je radijantna kolektivnost i zajedništvo koje izvođači_ce imaju na sceni. Bez obzira na prethodno izvedbeno iskustvo, nikome se ne daje manje ili više prostora, zadaci unutar predstave nisu podijeljeni prema tome tko je u čemu vještiji, nema odskakanja unutar ansambla – svi rade sve i rade to sjajno. Konačno, u njihovo zajedništvo uključena je i publika, najviše u prvom dijelu predstave. 

Na Trnjanskom nasipu, pred noćnom kulisom Save i Novog Zagreba, gdje se odigrava prvi dio predstave, izvođači_ce nas pozivaju da se zagrijemo trljanjem dlanova. Ono što se čini kao uvodno probijanje četvrtog zida i uspostava neformalnog odnosa s publikom, u stvari je suptilno uvlačenje u materijal prve scene. Trljanje dlanova širi se i na druge dijelove tijela, izvođači_ce napominju da ne zaboravimo i svoje intimne dijelove, zbog čega je odmah jasno da gledamo neku varijaciju scene iz Žilnikovih i Makavejevljevih filmova, s likovima koji su puni erotizma i oslobođenog odnosa prema seksualnosti. 

Nakon vježbi za zagrijavanje, publika je pozvana da sudjeluje i u izvođenju vježbi za političku auru. U njima prepoznajemo reference i citate nekih scena iz Ranih radova, primjerice izvođači_ce glume da po nasipu guraju nešto nevidljivo, što prepoznajemo kao automobil iz filma. Također, članovi_ice publike pomažu pridržati izvođače_ice dok rade stoj na rukama izgovarajući tekst iz filma: “Po vama bi i Hegela trebalo ostaviti da dubi na glavi.”

Poziv na akciju nastavlja se u programskoj knjižici koju uzimamo po ulasku u Veliku dvoranu Pogona, gdje se odvija ostatak predstave. Osim klasičnog uvodnog teksta, u njoj su ostavljene i prazne stranice naslovljene Moje želje, Moja “NE”, te Dnevnik prosvjeda, kojima se publika može vratiti nakon izvedbe. Mogu zamisliti da tu džepnu radnu bilježnicu izvođači_ce ove predstave i likovi filmova koji su je inspirirali uvijek nose sa sobom.

U tekstu 1968.: kulturna evolucija ili revolucija, Ivana Perica piše: “… studentske prosvjede, ali i protestnu umjetnost jugoslavenskih šezdesetih, a prije svega film, još uvijek odlikuje čvrsta ukorijenjenost u ranije uspostavljeni politički okvir: socijalizam kao jedinu moguću perspektivu totaliteta. Kao ni studenti, umjetnost 1960-ih nije rušila sistem, nego ga je upozoravala na njegove osnovne zasade. (…) Drugim riječima, protestne prakse unutar postojećeg socijalističkog okvira bile su evolucionalnog, a ne revolucionarnog predznaka.” Kao što umjetnici_e danas ne rade ništa što nije u skladu s ustavom na kojem se temelji država, ni filmovi 60-tih nisu bili antisistemske već sistemske kritike. To ne znači da njihovo korištenje u predstavi treba interpretirati kao jugonostalgiju.

Navedeni su filmovi istovremeno ironični prema svojim likovima, prikazuju kako njihov revolucionarni impuls ne nailazi na razumijevanje zajednice zbog čega se počinje doimati kao naivnost te se ispuhuje. U današnjem kontekstu, kad se građanski entuzijazam često ispuše prije no što poduzme konkretne korake, filmovi jugoslavenskog novog vala zanimljivi su zato što slave individualnu kreativnost, humor, spontanost, seksualnu radost, te ironiju kao mehanizme borbe protiv represije. 

Pitanja umjetničke autonomije i slobode govora o kojima se posljednjih mjeseci raspravlja u Hrvatskoj, bila su goruća tema i između ’68. i ’72. u Jugoslaviji. Drugi dio predstave oblikovan je kao čitaća proba scene suđenja Žilnikovom filmu koji se za to vrijeme vrti na televizoru u kutu izvedbenog prostora. Daniel J. Goulding u knjizi Jugoslavensko filmsko iskustvo 1945. – 2001.: oslobođeni film, ističe da iako su na međunarodnom planu Rani radovi nizali uspjehe, uključujući Zlatnog medvjeda na Berlinaleu, u Jugoslaviji se film “smatrao toliko radikalno suprotstavljen uobičajenim pretpostavkama o socijalističkoj stvarnosti da je naposljetku zabranjen za domaću distribuciju”. Još jedna suptilnija paralela koja je za mladi autorski tim mogla biti ohrabrujuća točka prepoznavanja jest što je Žilniku bilo samo 26 godina kada se to dogodilo.

Sam tekst suđenja nije transkript već montaža, fabrikacija, kolaž složen iz različitih dokumentarnih izvora koji se projiciraju na ekranu laptopa dajući notu ozbiljnosti sceni koja je izvedena zapravo prilično opušteno. Dok čitaju replike tužitelja, obrane, sudca, svjedoka i samog Žilnika, izvođači_ce su potpuno neopterećeni_e time da ih se gleda ili da će pogriješiti. Opetovano prekidaju čitanje iz različitih razloga: od toga da bi se izvođač_ica udobnije namjestio u stolcu, do toga da bi ponovno drugačije pročitala neku rečenicu ili se samo smijala kolegi.

Na ovaj način fokus nije samo na povijesnoj epizodi već na zajedničkom autoironičnom pokušaju njene izvedbe, koji opet podsjeća na likove Žilnikova filma i njihovo citiranje marksističkih uzora. Tijekom izvedbe saznajemo da je zabrana Ranih radova ipak nakraju poništena pod argumentom da je socijalizam dovoljno razvijen da primi vrstu kritike kakvu je film predstavljao.

Dvadeset i šestog listopada, Plenum Filozofskog fakulteta novu objavu na svojoj Facebook stranici započinje rečenicom “represivne mjere uspijevaju samo ako na njih pristanemo”. Represija nije rezervirana samo za totalitarne režime, moguća je i u demokraciji, vladavini naroda, koja se sastoji upravo u davanju i uskraćivanju pristanka. Zamka apolitičnosti ili političke pasivnosti je u tome što se, promatrano s pozicije moći, može tumačiti kao pristanak. Posljednjih godina, češće nego uz politiku, riječ pristanak veže se uz pitanja tijela i seksualnih odnosa, iako su zapravo ta dva polja neodvojiva jer su tijela u međusobnom odnosu uvijek politička, i jer se politika u krajnjem rezultatu uvijek prelama preko tijela. 

Treći i posljednji dio Studije slučaja, problematizira izvođenje pristanka upravo kroz tu prizmu. Izvođači_ce si međusobno upućuju zahtjeve poput: “Možeš me zagrlit’?”, “Možeš se sa mnom rolati po podu?”, “Možeš se sa mnom zamijenit za odjeću, ali da se pritom gledamo?” Svi su zahtjevi na neki način vezani uz tijelo, odišu nježnošću, toplinom i erotikom, pri čemu je eros shvaćen kao životna snaga, sposobnost za radost, duboka potreba za dijeljenjem, kao personifikacija ljubavi, kreativne moći i sklada. No na samom kraju zahtjevi izgradiraju u nešto grublje – dodir i skidanje više nisu nešto ugodno i erotično, a pristanak na policijski pretres počne se ticati nasilja i represije. 

Studija slučaja: Politpornografija predstava je o cikličkoj prirodi povijesti i vrijednostima poput zajedništva, erosa i humora, čiji su nositelji građani, pojedinci, a ne sistem. Zbog toga se i ne može interpretirati kao jugonostalgična provokacija – na razočaranje onih koji su baš to od nje priželjkivali. Ona ne kritizira sustav koliko potiče gledatelje_ice da razgibaju umrtvljena tijela i preuzmu fizičku odgovornost za svijet u kojem žive. Jedino je pitanje je li usko ciljana publika ove izvedbe upravo ona koja to već nije znala i sama. Drugim riječima, bojim se da će oni koji bi od njezinih poruka najviše profitirali predstavi suditi ne samo prije gledanja, nego da je nikada neće ni pogledati.

Posljednja u sklopu ovogodišnjeg ciklusa Pogonatora, predstava Vrana bez gnijezda namijenjena je djeci (4+) i odraslima. Kroz suvremeni cirkus, glazbu, fizički teatar, buto, likovnu umjetnost i književnost, ova neverbalna izvedba donosi priču o Vrani koja kroz “basnu progovara o čaroliji koja se može naći čak i u autsajderstvu”, stoji u najavi.

Petra Najman suvremenocirkuska je umjetnica koja se cirkusom bavi od dvanaeste godine, a statični trapez studirala je u Francuskoj i Italiji. Sudjeluje u brojnim europskim interdisciplinarnim projektima, a s Ivanom Svagušom trenutno razvija novi multimedijalni rad Corvus Obscura .

Ivan Svaguša vizualni je umjetnik i edukator koji djeluje u području slikarstva, stripa, street arta, glazbe i ilustracije. Autor je nekoliko strip albuma, a kroz nezavisno izdavaštvo Bučni stripovi povezuje strip, performans, glazbu i slikarstvo. Surađuje i na projektima suvremenog cirkusa i fizičkog teatra.

Uz predstavu će biti postavljena izložba originalnih ilustracija, a posjetitelji_ce će moći kupiti slikovnicu Vrana bez gnijezda Petre Najman i Ivana Svaguše Svaiga po cijeni od 18 eura.

Ulaz na predstavu je slobodan.

Poziv je otvoren za nove domaće produkcije i umjetničke istraživačke projekte koji se mogu okarakterizirati kao suvremeno progresivno kazalište, suvremeni ples, suvremeni cirkus, eksperimentalni i/ili hibridni izvedbeni projekti.

Nove domaće produkcije realizirat će se u velikoj dvorani Pogona Jedinstvo u sljedećim terminima:

• 16.03. – 25.03.2026. Velika dvorana – nova produkcija
• 11.05. – 20.05.2026. Velika dvorana – nova produkcija
• 14.09. – 23.09.2026. Velika dvorana – nova produkcija
• 26.10. – 04.11.2026. Velika dvorana – nova produkcija

Umjetnički istraživački projekti realizirat će se u maloj dvorani Pogona Jedinstvo u sljedećim terminima:

• 15.03. – 29.03.2026. Mala dvorana – umjetničko-istraživački projekt
• 08.06. – 21.06.2026. Mala dvorana – umjetničko-istraživački projekt
• 07.09. – 20.09.2026. Mala dvorana – umjetničko-istraživački projekt
• 05.10. – 18.10.2026. Mala dvorana – umjetničko-istraživački projekt
  

Ukoliko se više odabranih projekata prijavi za isti termin i prostor, Pogon će u dogovoru s prijaviteljima pokušati naći adekvatno rješenje za oba projekta.

U okviru ovog poziva, Pogon planira podržati 2 do 3 nove domaće produkcije s izvedbama te 2 do 4 umjetnička istraživačka projekta, ovisno o interesu i broju potrebnih termina.

Predloženi projekti moraju odgovarati zahtjevima ovog poziva te biti u skladu s Uvjetima korištenja i rezervacije termina.

Rezultati provedenog projekta moraju biti prikazani javnosti u formatu koji odgovara prirodi i konceptu projekta: za nove produkcije javna izvedba predstave, javno predstavljanje i slično.
Prijavitelji pristaju da, ukoliko njihovi projekti budu odabrani, Pogon za njih zatraži sufinanciranje putem poziva za predlaganje javnih potreba u kulturi Grada Zagreba i Ministarstva kulture i medija RH. U slučaju odobrenja sufinanciranja, prijavitelji mogu očekivati i dodatnu podršku.

Odabrani projekti mogu koristiti prostor i svu tehničku opremu i to najviše 15 besplatnih termina (dana). Odabranim projektima Pogon će osigurati osnovnu podršku u promociji te fotodokumentaciju. Organizator programa samostalno organizira prodaju ulaznica i zadržava cjelokupni prihod.

Programski savjet Pogona će najkasnije 15 dana od roka za podnošenje prijava odabrati projekte. Glavni kriteriji odabira su isti kao i za druge programe koji se odvijaju u Pogonu: značaj programa za programski profil Pogona i kontinuirana ili višekratna suradnja nositelja programa s Pogonom.

Projekti se mogu prijaviti putem formulara dostupnoga ovdje.

Ogledni primjerak prijavnice možete preuzeti ovdje, a pitanja možete uputiti od 18. kolovoza do 1 dana prije roka za predaju na mail matea.mm@pogon.hr.

Krajnji rok za prijavu je 12. rujan.

S Dorom i Lindom razgovaramo ususret reprizama njihove predstave …, a još su manji izlazi koje će se održati 28. i 29. ožujka u Pogonu Jedinstvo. Predstava je premijeru ostvarila upravo u tom prostoru u sklopu programa Pogonator 2023. godine te se nakon niza gostovanja u Zagrebu i Rijeci ovim reprizama vraćaju na mjesto gdje je počeo razvoj njihovog projekta.

Što je došlo prije – prijateljstvo ili suradnja?

Dora: Istovremeno. Znamo se dugo, išle smo zajedno u srednju plesnu školu i na faks. 

Linda: Nakon faksa smo obje išle na stručnu praksu u Centar za izvedbene umjetnosti u Vitlyckeu kod Francesca Scavette i tad smo shvatile da se dosta poklapamo u interesima.

Dora: Provele smo zajedno tri intenzivna mjeseca i nastalo je dublje prijateljstvo, a tad smo odlučile i zajedno raditi.

Kako je izgledala stručna praksa? Koje resurse vam je pružila?

Dora: To je Erasmus stručna praksa na koju se može prijaviti unutar godinu dana od završetka studiranja. Provele smo tri mjeseca u Vitlyckeu u Švedskoj, živjele smo u prostoru gdje se nalazi sve zajedno, i dvorane i sobe. Ponekad smo dvoranu za rad mogle koristiti same i tad bismo radile zajedno jer je to bilo nešto što u Zagrebu u tom trenutku nismo imale, a ponekad bi Francesco imao radionice i probe pa smo ih mi pohađale. Iskoristile smo to vrijeme i za pisanje prvih prijavnica.

Linda: To je bio jako dobar prijelaz nakon faksa. Imale smo još vremena, ali i mjesta za rad da shvatimo kuda dalje.

Je li vam se tada već iskristalizirao interes za postupke kolažiranja koji čini osnovu vašeg dosadašnjeg rada? Što ste sve otkrile baveći se prijevodom tehnika kolaža u koreografske procedure? 

Linda: Da. Dok smo bile tamo, razni umjetnici su dolazili i odlazili jer su bili na rezidenciji i tako smo upoznale vizualnog umjetnika Luciana Goizuetu Fevriera. On djeluje u više medija, ne bavi se nužno kolažem, ali u razgovoru s njim nam se otvorilo nešto vezano uz kolaž i bio nam je interesantan taj princip. Paralelno s tim, htjele smo se baviti filmom Tango Zbigniewa Rybczyńskog i temom što ostaje izvan kadra (offscreen) i što je nevidljivo. Ta tema se s kolažem dotiče u principu slojevitosti, otkrivanja i prikrivanja slojeva…

Dora: Razdijelile smo da bavljenje kolažem može postati dramaturška ili koreografska baza, a kolažiranje kao postupak smo počele razvijati isključivo u tijelu. Onda smo shvatile koliko nam je to zanimljivo i da se ne možemo odvojiti od toga. Počele smo se pitati možemo li nekako koreografski prenijeti te ideje, a onda i drugim ljudima, i to radimo kroz radionice jer nas zanima kako to može poslužiti i drugima. Tako da se sad kolažiranje svugdje pojavljuje u našem radu jer je ustvari jako široko i ne poznaje granice, u smislu da nema točnog i krivog, vrlo je neosuđujuće, slobodno, može biti i jako nježno, a s druge strane i radikalno. 

Linda: Da, može biti vrlo politično. Sve što se pojavljuje u kolažu je poigravanje sa suprotnostima.

Dora: To je ultimativno prihvaćanje i koliko god postoje granice, sve pripada u njega i svi pripadaju u njega, i svaka misao. 

Linda: Primarno nam je važan kolaž ne zbog toga kako izgleda nego kako se stvara, i po kojim sve principima. Danas imamo i digitalni kolaž, ali je kolaž krenuo iz konkretnog, ručnog rada. A onda je tu i proces odabira, proces samplinga, fragmentiranja, stavljanja u odnose, kao i to da svi ti fragmenti stvaraju zajedničku sliku. I pri gledanju gotove slike može se ulaziti u određene segmente, pa i dublje i dublje unutar tih obrisa, onoga što je iza, može se poigravati s time što je prikriveno ili otkriveno. Ima puno toga što nam je zanimljivo i rekla bih da smo tek zagrebale temu.

Odnos između toga što se vidi i ne vidi, i način na koji se uspostavljaju veze među elementima, što je temeljna tehnika kolaža, vrlo je plodno područje za suradnju koreografkinja i dramaturga_inja, a vi tu vrstu suradnje prakticirate od svojih prvih projekata. Na izlazima je s vama radio Luka Bosanac, a za Co-lažiranje ste pozvale Annu Javoran. Kako izgleda vaša suradnja s dramaturgom_injom i zašto vam je bilo važno da je druga osoba angažirana u procesu koji se baš bavi analizom i refleksijom tog prvog rada?

Linda: Uvijek je lakše kad imaš još jednu osobu, a Luku smo pozvale jer je još na faksu s nama radio projekte.

Dora: Za njega smo bar malo znale kako razmišlja i onda nam je bilo zanimljivo kako nas netko drugi čuje. Već na prvom razgovoru nam je rekao da je on oduvijek htio raditi nešto s filmom Tango, tako da je bilo jasno da trebamo surađivati. Bilo je jako intenzivno i baš je bilo zajedničko, dijeljeno autorstvo. Tijekom istraživanja nije postojala razlika između nas, svi smo donosili prijedloge na probe, a tek kad su izlazi već postali konkretni, Luka je više stavljao fokus na dramaturške operacije ili slaganje materijala, dok smo nas dvije više išle u tijelo.

Linda: Ta podjela je bila vrlo intuitivna. A za Co-lažiranje, s Annom smo se poklopile u Tali na rezidenciji kad je i ona imala prezentaciju svojeg rada. Htjele smo se više baviti kolažiranjem u koreografiji i sigurno je pomoglo što je ona koreografkinja, izvođačica i dramaturginja.

Dora: Bila je super odluka da je to bila Anna, a ne Luka koji je bio u tom procesu, jer nismo krenule s tim da ćemo se baviti izlazima nego smo započinjale novi projekt u kojem nas je zanimalo kako se baviti izlaganjem neke koreografije. U jednom trenutku se postavilo pitanje koji ćemo sadržaj izlagati i shvatile smo da već imamo svoj rad.

Linda: I do te ideje je Anna došla.

Dora:  To je bilo fantastično da je Anna bila s nama zato što je čula stvari koje mi nismo ni percipirale da su bitne. 

Linda: Ušle smo u svoju arhivu i uspjele malo revidirati svoj proces, postaviti si pitanje koliko smo sigurne u svoj rad.

Dok razgovaramo, nalazimo se u trenutku između novog bloka repriza predstave …, a još su manji izlazi, nakon nedavnih repriza predstave Co-lažiranje, obje u Pogonu Jedinstvo. Skoro svaki blok repriza izlaza gostovao je u različitom prostoru (Jedinstvo, ZPC, Tala). Što je izvedbama dala, a što zakomplicirala, selidba među različitim prostorima? Kako prilagođavate izvedbe svakom novom prostoru? 

Linda: Za oba projekta smo otpočetka znale da ćemo morati tako raditi. Ne funkcioniraju svi prostori tako da osiguravaju reprize ako se tamo dogodi premijera. Kamba je rezidencijalni prostor u kojem smo mi odlučile prezentirati izvedbu, ali nije to izvedbeni prostor pa su i neke logističke stvari odredile tu odluku. Što se tiče prilagodbe, Co-lažiranje je dosta jednostavno jer je rađeno za manje galerijske prostore i već smo izvježbale kako ga možemo prilagoditi, a za izlaze je ogromna razlika jer je predstava napravljena za Pogon koji ima jako velik prostor i nijedan drugi prostor nije bio vjeran toj izvedbi jer se nismo mogle poigravati s perspektivama i udaljenostima, i svaki put su donosili nove situacije.

Dora: Svaki prostor smanji broj ljudi. U Filodrammatici je možda bilo 15 mjesta dok ih je u Pogonu 50. Ali morale smo se prilagođavati, na primjer da se probamo sakriti u tom manjem prostoru. U malom prostoru nas dvije se ne možemo toliko udaljiti jedna od druge, uvijek vidiš sve, a ako ne vidiš, osjetiš. U Pogonu se možemo toliko odmaknuti od jednog gledatelja da nas niti osjeti niti vidi, i potpuno se drugačije možemo igrati s tim tako da smo pokušale naći neke druge načine. Možda je sve postalo i malo nježnije, tražile smo nove odnose među sobom, ali smo možda više prostorno mijenjale situacije.

Linda: Mi znamo koji treba biti cilj i koji efekt moramo napraviti sa stolicama, paravanima i sa sobom u odnosu na prostor, publiku, jedna na drugu, tako da smo svaki prostor testirale. Ne dolazimo s pripremljenim planom kako će to točno izgledati nego tamo na licu mjesta pripremamo. Bilo je par ljudi koji su gledali i u Pogonu i u nekim smanjenim verzijama.

Dora: Neki kažu da im je draži manji prostor jer im je intimnije, bliže, na drugačiji način se osjećaju unutra i paše im to.

Na neki način proces uvijek traje s vašim predstavama, kao što ste i rekle da vas zanima procesualnost kolaža. Što vas u vašem procesu rada uvjetuje, a s druge strane, što su vam opsesije i želje s kojima ulazite u proces? Koji oblici podrške su vam potrebni, a koje već ostvarujete u postojećim sustavima financiranja i podrške plesu? 

Linda: Proces izlaza je bio volonterski rad, nismo dobile financijsku podršku.

Dora: Bile smo podržane u sklopu Pogonatora pa smo mogle pokriti kostime, scenografiju, tehničare, tisak. Ali Luka, Linda, ja i Elizabeta Marjanović koja nam je skladala glazbu, svi mi smo volontirali za tu predstavu.

Za izlaze ste bile nominirane za Nagrade hrvatskog glumišta, dakle rad koji nije dobio financijsku podršku kasnije vam je donio nominaciju.

Linda: Ne znamo koja su pravila, nikad ne znamo kako se dobivaju sredstva. Proces rada je bio dug, skoro dvije godine i počeo je već s Tangom. Za taj rad, koji je bio naš početni rad, dobile smo malu financijsku podršku.

Dora: Nakon Tanga smo htjele nastaviti ideju, ali kad nismo dobili sredstva, nismo mogli odustati jer smo nas troje toliko to voljeli. 

Linda: Postalo je naše i još smo to htjeli istražiti, bilo bi nam krivo da smo samo pustili.  

Dora: Ali možda smo zato gurale reprize i gostovanja jer smo na taj način mogle isplatiti Luku i sebe, na neki je način to bio jedini izlaz za izlaze.

Linda: Za Co-lažiranje smo dobile podršku za projekt, a imale smo čak tri rezidencije: bile smo u Pogonatoru, u Tali i prije toga u Francuskoj u Normandiji kod naše kolegice Jeanne Lakits koja je s nama završila faks. Ona nam je omogućila da gostujemo kod nje u lokalnom kulturnom centru.

Dora: I tu se baš osjetila razlika. Zbog Pogonatora smo mogle već tijekom procesa isprobavati više toga, i Kamba je isto financirala jedan dio, tako je bilo lakše.

Kao primjer dobre podrške radovima u nastajanju, treba istaknuti Modularnu školu na kojoj ste sudjelovale prošle dvije godine. Kakav je to program i čime ste se tamo bavile?

Linda: Modularna škola je program koji je pokrenula Aleksandra Janeva Imfeld u sklopu Nomad Dance Academy Hrvatska. Mi smo sudjelovale u pilot-projektu i njegovom nastavku 2024. godine, a ove godine kreće sljedeća generacija. 

Dora: Ideja Modularne škole je omogućiti prostor mladim umjetnicima, konkretno prostor za rad u Tali, a paralelno ponuditi i edukativne radionice i mentorstva gdje se ljudi mogu dobro povezati. Mi smo se prijavile kao jedna članica jer nije postojala opcija prijave u tandemu. Oni su to podržali i tad nam se potvrdilo da nas dvije trebamo to zajedništvo.

Linda: Bio je super spoj ljudi i bilo mi je to osvježavajuće, jako volim kad se zajednica nađe na jednom mjestu gdje se inače ne bismo sreli. Osim edukativnog programa, imale smo i priliku upoznati ljude iz Beograda iz Puzzlea, što je njihova verzija Modularne škole. To je isto bilo fantastično jer smo iduće godine išle na Kondenz festival i opet ih srele, tako da je to odnos koji se gradi.

Dora: Shvatile smo da nas sve muče isti problemi. Ostvarile smo nove susrete, upoznale nova mjesta, ali je i nas dvije oblikovalo. I otvoren nam je prostor da možemo početi graditi seriju radionica Kolažiranje.

Radionice su danas jednako važan dio vašeg rada kao produkcija predstava, a počele ste ih razvijati baš na Modularnoj? 

Linda: Koncept je da se prijaviš s određenim projektom i interesom, odnosno čime ćeš se baviti tijekom cijele Modularne. Za drugu godinu smo htjele razviti svoju radionicu Kolažiranje, odnosno metodologiju kolažiranja i sve što ona obuhvaća. Aleks se to jako svidjelo i ona nas je pogurala i osigurala nam suradnje.

Dora: Tijekom Modularne smo razvijale radionicu, a tamo smo je i vodile prvi put u krnjoj verziji. Nakon toga nas je Modularna odvela na Kondenz u Beogradu gdje smo imale prvu pravu radionicu, a značilo nam je da smo već prošle taj proces. Nakon toga smo radionicu držale i u Splitu, u suradnji s plesnom udrugom Tiramola, a u sklopu njihovog programa Mala škola suvremenog plesa.

Linda: Svaki put smo na kraju predstavile radionicu kao dio istraživanja, a ne kao gotovu stvar i tražile smo feedback, što nam je svaki put dalo nova saznanja.

Dora: To su baš procesi koji uključuju jako puno slušanja i razgovora o tome kakve alate možemo ponuditi. Na svakoj radionici su obično bili modularci i oni bi bili nešto kao dramaturzi radionice s kojima nam je bilo važno razgovarati. U toj novoj ulozi mi nešto dajemo, organiziramo vrijeme u kojem smo se susreli i imamo odgovornost za to vrijeme. Bitno je imati vanjske oči u svim svojim procesima, kako za rad na izvedbi tako i u svakom drugom. 

Kako vidite odnos između razmjene znanja koja se događa u radioničkim formatima u odnosu na to kad radite predstavu? Kako se ti procesi međusobno informiraju, i koliko iskustvo vođenja radionica doprinosi metodama rada, ili naprosto načinu kako doživljavate svoj umjetnički proces i suradnju? 

Linda: Kad smo išle u Split na radionicu, s nama je išla Nika Špekuljuk Ratković koja je s nama studirala, ali pedagoški smjer, i bila je polaznica Modularne škole. Uz nju smo osvijestile da pedagoški smjer na faksu nije samo za one koji će raditi u školama i na tečajevima, nego da one mogu biti uključene u suradnje s izvođačima. One posjeduju znanja kojima mogu drugima pomoći razvijati vlastitu praksu i radionice. 

Dora: I zapravo se proces rada na radionici i rada na predstavi uopće ne razlikuje ako si stvarno predana tome. Ti procesi zahtijevaju istu koncentraciju, slična promišljanja, sličnu vrstu istraživanja, i obzir prema tome kako nešto stavljamo u riječi da nas netko drugi razumije, koliko je nešto otvoreno ili zatvoreno, što ide prije ili poslije čega, sve je to bitno. Iskustvo vođenja radionica nas je gurnulo da razmišljamo o tome što je metodologija, što su naši alati, je li to metoda, metodologija, praksa, tehnika… Zanima nas kako to podijeliti.

Linda: Baš to, bitno je kako dijeliti. Prevladava situacija gatekeepinga u kojoj imamo zatvorene procese od dva mjeseca, ili tko si može priuštiti i dulje radi na projektu, a onda svi gledaju produkt. I to je to. Neke informacije se dobiju iz programske knjižice ili, u rijetkim slučajevima, iz razgovora s umjetnicima nakon predstave. Zato nam je važan proces i znamo da želimo ići u tom smjeru, da se dijele znanja, iskustva, alati, samo da se procesi ne zatvaraju i da predstava nije jedino iz čega o procesu nešto saznajemo. 

Dora: Fali nam susreta. Ima puno toga i svi smo opterećeni, ali ne mora uvijek biti veliko.

Linda: Ne mora biti ni formalno da bi bio susret. 

Dora: Doduše, to je istovremeno i naša borba jer smo svjesne koliko su svi u svojim rasporedima, i mi isto tako, a pitanje je uvijek i financijsko – mogu li od nekoga tražiti da nešto dijeli sa mnom, tako da nam je jasno da je kompleksno. To su naši snovi ili nešto što želimo istražiti, ali barem na mikrorazinama pokušavamo tako pristupati. I da se vratim na početak, vidimo nešto kolažno u tome. 

Nedavno ste osnovale vlastitu umjetničku organizaciju Co-mment. Zanimljivo mi je kako u nazivima ističete prefiks “co”, kao oznaku za kolaboraciju ili nešto zajedničko, komunalno, a podsjeća i na kolaž. Koje su vam želje i planovi za organizaciju, kako ju želite profilirati?

Linda: To se trenutno događa jer smo dobile podršku od Zaklade “Kultura Nova” i u sklopu te podrške pohađamo edukativni program za razvoj novih organizacija. Jako smo zadovoljne i jako je korisno. Bilo nam je jasno, već nakon suradnje s Lukom, da nas dvije ulazimo u suradnje s drugima. Sve što radimo nije nešto samo za nas dvije i između nas dvije i ne želimo biti same. Želimo biti s ljudima i što više znanja dobiti od drugih. Nama treba da si punimo inspiraciju, znanje i iskustva, na što različitije načine. Ne vidimo se da radimo samo jedan tip umjetnosti ili jedan stil ili u jednom krugu na sceni, želimo se proširiti, ne radi širenja, nego želimo uvesti druge ljude jer bismo htjele upiti još tuđeg znanja.

Sve zasad ide i dalje u smjeru kolažiranja i poticanja suradnji. I to baš interdisciplinarnih jer smo krenule od kolaža kao vizualne tehnike koju smo prenijele u trodimenzionalni prostor i izvedbenu umjetnost, i tu isto vidimo još potencijala.

Zamišljena kao dio transmedijalnog proširenja N/OBE-ovog još neobjavljenog albuma klupske glazbe, predstava interpretira šest regionalnih modernističkih spomenika Narodnooslobodilačke borbe. Istražuje formalne i simboličke futurističke tendencije jugoslavenskog visokog modernizma, uspoređujući ih sa stilskim mutacijama današnje eksperimentalne glazbe i suvremenog plesa.

Predstava Monuments prvi put je predstavljena u rujnu u Zagrebačkom plesnom centru, nakon rezidencije u Art radionici Lazareti u Dubrovniku. Realizirana je u sklopu programa Pogonator koji funkcionira kao inkubator suvremenog plesa i kazališta u nezavisnoj produkciji, a podrazumijeva prostornu, programsku, tehničku i promidžbenu podršku za projekte koji se realiziraju u Velikoj dvorani Pogona Jedinstvo.

Tijekom boravka u Pogonu Jedinstvo, N/OBE i dizajner svjetla i arhitekt Ivan Lušičić Liik razvijat će audiovizualne materijale za novu verziju ovog multimedijskog scenskog djela, koje će publika moći vidjeti na izvedbi 31. listopada.

Ulaz je slobodan.

Prijaviti se mogu nove domaće produkcije i umjetnički istraživački projekti koji se mogu okarakterizirati kao suvremeno progresivno kazalište, suvremeni ples, suvremeni cirkus, eksperimentalni i/ili hibridni izvedbeni projekti.

Nove domaće produkcije realizirat će se u velikoj dvorani Pogona Jedinstvo, a umjetnički istraživački projekti u maloj dvorani Pogona Jedinstvo, prema terminima i uvjetima navedenim ovdje.

Odabrani projekti mogu koristiti prostor i svu uključenu tehničku opremu, unutar 15 besplatnih termina (dana). Za odabrane projekte bit će osigurana osnovna podrška promocije putem interneta i drugih redovnih promotivnih alata Pogona. Također, projektima će biti osigurana foto dokumentacija. Organizator programa samostalno organizira prodaju ulaznica i zadržava cjelokupni prihod.

Dodatna pitanja o natječaju možete uputiti na mail, u razdoblju od 19. kolovoza do 12. rujna.

Projekti se mogu prijaviti putem formulara, najkasnije do 13. rujna.

Dora Pocedić i Linda Tarnovski: “S ovim umjetničkim istraživanjem započele smo u jesen 2021. godine potaknute željom da definiramo zajedničke estetske i poetske interese. Kroz razgovore s dramaturgom Lukom Bosancem kojeg smo pozvale u proces, kao ključan se uspostavio interes za specifičnim tretmanom prostorne komponente odnosno interes za korištenjem prostora kao temeljnog organizacijskog principa izvedbe. Kako konceptualno, tako i koreografski.

Važna istraživačka referenca u toj fazi istraživanja bio nam je film Tango Zbigniewa Rybczyńskog iz 1981. godine. U njemu se periodično pojavljuju različiti subjekti te kroz repeticiju ispunjavaju filmski prostor. Uočili smo da se specifičnost organizacije ovog filmskog sadržaja ogleda u upravljanju prostorom kojeg ne vidimo, tj. u upravljanju ulazima i izlazima, a da bi izvedbeni princip s kojim bi došlo do uspostavljanja višestrukih optičkih razina materijala bio princip origamija te prostorna podjela na on i off screen. S tim smo spoznajama i definiranim interesima zaključili prvu fazu istraživanja.

Druga faza istraživanja je započela tijekom proljeća, a nastavila se tijekom jeseni 2022. godine. Rekapitulacijom dotadašnjih istraživačkih spoznaja došli smo do zaključka da nam princip origamija kao takav nije nužno dovoljan za koreografski razvoj materijala. Radi toga smo posegnuli za izvođačkim zadatkom umnogostručavanja koreografskih putanja po uzoru na film Tango koji broji čak 36 različitih subjekata. Tako se kao početni dramaturški problem uspostavilo pitanje kako uspostaviti mehanizam povećanja broja koreografskih uporišta unatoč tome što imamo samo dvije plesačice, a služeći se prostorom kao organizacijskim principom njegovog rješavanja.

Potom je uslijedilo traženje izvođačkog principa koji će generirati koreografski sadržaj višestrukih uporišta, ali istovremeno i podržati specifičnije pristupanje prostoru odnosno spomenutu podjelu na on i off screen. Ubrzo smo zaključili da u tehnici kolaža uvijek neki dio ostaje vidljiv (on), a neki nevidljiv (u off-u) te smo krenuli u ispitivanje mogućnosti njegove scenske translacije. Shvatili smo da u scenskom kontekstu tehnika kolaža može funkcionirati kroz postupke izlaganja i prikrivanja izvođačkih fragmenata te kao njihova kompilacija. Rezultat te druge faze našeg istraživanja bila je predstava Tango koju smo izvele sredinom studenog 2022. godine u MO Voćarska. Njen izvedbeni doseg ogleda se ponajviše u simultanoj kreaciji višestrukih izvedbenih prostornosti te potencijalnom zamišljanju većeg broja subjekata od zadana dva plesačka tijela.

Sa svim navedenim konceptualnim i izvođačkim dostignućima dolazimo na rezidenciju u Pogon Jedinstvo. Glavno problemsko pitanje s kojim ćemo se baviti u novoj i završnoj fazi istraživanja jest što bi to bio on i off screen među tijelima. Ono nam omogućuje nadogradnju prethodne predstave s konceptualnim slojem koji će tematizirati, pored već obrađene prostornosti, i specifično pristupanje formi dueta.”

Prijaviti se mogu nove domaće produkcije i umjetnički istraživački projekti, koji se mogu okarakterizirati kao suvremeno progresivno kazalište; suvremeni ples; novi cirkus; eksperimentalni i/ili hibridni izvedbeni projekti.

Nove domaće produkcije realizirat će se u velikoj, a umjetnički istraživački projekti u maloj dvorani Pogona Jedinstvo. Odabrani projekti mogu koristiti prostor i svu tehničku opremu i to najviše 15 besplatnih termina (dana), najviše 6 sati dnevno. Za odabrane projekte bit će osigurana osnovna podrška promocije putem interneta i drugih redovnih promotivnih alata Pogona, kao i foto dokumentacija. Organizator programa samostalno organizira prodaju ulaznica i zadržava cjelokupni prihod. Detalje o predviđenim terminima korištenja i uvjetima prijave potražite ovdje.

Projekti se mogu prijaviti putem formulara, najkasnije do 8. rujna. 

Dora Pocedić i Linda Tarnovski: “S ovim umjetničkim istraživanjem započele smo u jesen 2021. godine potaknute željom da definiramo zajedničke estetske i poetske interese. Kroz razgovore s dramaturgom Lukom Bosancem kojeg smo pozvale u proces, kao ključan se uspostavio interes za specifičnim tretmanom prostorne komponente odnosno interes za korištenjem prostora kao temeljnog organizacijskog principa izvedbe. Kako konceptualno, tako i koreografski.

Važna istraživačka referenca u toj fazi istraživanja bio nam je film Tango Zbigniewa Rybczyńskog iz 1981. godine. U njemu se periodično pojavljuju različiti subjekti te kroz repeticiju ispunjavaju filmski prostor. Uočili smo da se specifičnost organizacije ovog filmskog sadržaja ogleda u upravljanju prostorom kojeg ne vidimo, tj. u upravljanju ulazima i izlazima, a da bi izvedbeni princip s kojim bi došlo do uspostavljanja višestrukih optičkih razina materijala bio princip origamija te prostorna podjela na on i off screen. S tim smo spoznajama i definiranim interesima zaključili prvu fazu istraživanja.

Druga faza istraživanja je započela tijekom proljeća, a nastavila se tijekom jeseni 2022. godine. Rekapitulacijom dotadašnjih istraživačkih spoznaja došli smo do zaključka da nam princip origamija kao takav nije nužno dovoljan za koreografski razvoj materijala. Radi toga smo posegnuli za izvođačkim zadatkom umnogostručavanja koreografskih putanja po uzoru na film Tango koji broji čak 36 različitih subjekata. Tako se kao početni dramaturški problem uspostavilo pitanje kako uspostaviti mehanizam povećanja broja koreografskih uporišta unatoč tome što imamo samo dvije plesačice, a služeći se prostorom kao organizacijskim principom njegovog rješavanja.

Potom je uslijedilo traženje izvođačkog principa koji će generirati koreografski sadržaj višestrukih uporišta, ali istovremeno i podržati specifičnije pristupanje prostoru odnosno spomenutu podjelu na on i off screen. Ubrzo smo zaključili da u tehnici kolaža uvijek neki dio ostaje vidljiv (on), a neki nevidljiv (u off-u) te smo krenuli u ispitivanje mogućnosti njegove scenske translacije. Shvatili smo da u scenskom kontekstu tehnika kolaža može funkcionirati kroz postupke izlaganja i prikrivanja izvođačkih fragmenata te kao njihova kompilacija. Rezultat te druge faze našeg istraživanja bila je predstava Tango koju smo izvele sredinom studenog 2022. godine u MO Voćarska. Njen izvedbeni doseg ogleda se ponajviše u simultanoj kreaciji višestrukih izvedbenih prostornosti te potencijalnom zamišljanju većeg broja subjekata od zadana dva plesačka tijela.

Sa svim navedenim konceptualnim i izvođačkim dostignućima dolazimo na rezidenciju u Pogon Jedinstvo. Glavno problemsko pitanje s kojim ćemo se baviti u novoj i završnoj fazi istraživanja jest što bi to bio on i off screen među tijelima. Ono nam omogućuje nadogradnju prethodne predstave s konceptualnim slojem koji će tematizirati, pored već obrađene prostornosti, i specifično pristupanje formi dueta.”