Riječ je o eksperimentalnoj izvedbi koja se, kako piše u najavi, bavi “zauzimanjem prostora tijelom. Prostor se u ovom slučaju definira kao univerzalan, prazan, u kojeg se upisuje značenje pred gledateljem te se uspostavlja činom izvođenja”.

Ovaj projekt je izgrađen oko zračnog rekvizita – ribičkog najlona odnosno flaksa. “Radi se o vlastitom izumu Nikoline Komljenović pomoću kojeg se tijelo održava u zraku vlastitim naporima. Sastoji se od mnogo tankih, plastičnih, prozirnih linija jednake duljine koje su organizirane u 3 zavjese koje zauzimaju središnji položaj na pozornici i događaj se može promatrati sa svih pozicija. Tanke linije se urezuju u tijelo i potiču ga na kretanje. U ovom procesu nema mjesta odmoru. Postoji samo surova realnost, bol i želja za promjenom.

Tanka linija je kolaborativan rad. Umjetnici suradnički grade rad svako kroz svoje afinitete i karakter kako bi stvorili jedinstveno djelo. Prostor, tijelo, svijetlo, zvuk i takne linije instalacije isprepliću sloj po sloj materiju performativnog čina. Uzajamnošću reakcija umjetnika i gledatelja, gdje se ne zna tko koga pokreće, istovremeno se gradi dramaturgija djela autorefleksijom umjetnika i tehnologije”, stoji u popratnom tekstu.

Nikolina Komljenović je koreografkinja, suvremena plesačica i zračna akrobatkinja, pedagoginja, producentica i kreativna direktorica Udruge Eksperimentalne Slobodne Scene (ekscena). Godine 2009. pozvana je u Alžir kao dio interkontinentalne suradnje na projektu suvremenog plesa, hip-hopa i novog cirkusa. Ovaj ju je projekt odveo u Bliski istok, na dva festivala suvremenog plesa – Ramallah Contemporary Dance Festival u Palestini i Zakharef in Motion – Amman International Dance Festival u Jordanu. Radila je tri godine kao doktorica klaunesa u udruzi Crveni nosovi. 

Ulaz na program je slobodan uz donacije.

Više detalja o projektu i umjetnici možete pronaći ovdje.

Riječ je o audiovizualnom projektu koji, kako piše u najavi, “potiče maštu i uspostavlja duboku emocionalnu povezanost s gledateljima. Radnja se razvija na temelju originalne radio drame, prožete elementima avanture i unutarnje borbe”. Predstava sadrži elemente klaunskih tehnika i žongliranja/manipuliranja.

Zvuk i umjetnička inspiracija ovog projekta proizlaze iz “spoja tradicionalnih radio drama sredine 20. stoljeća i suvremenih cirkuskih izričaja. Dodatno, projekt je motiviran željom za revitalizacijom javnih prostora kroz umjetnost te promicanjem kulture aktivnog sudjelovanja i zajedništva”, stoji u najavi.

Ratko Bokić je umjetnik iz Zagreba i član Udruge Cirkorama. Aktivno sudjeluje u projektima Kulturan Ulični Festival, Kulturan Radio i ChilliBar u Cirkusu. Dio je nezavisne zagrebačke scene od 2000. godine te ima dvadesetak godina radnog staža kao tehničar u medijskim kućama.

Više detalja o predstavi možete pronaći ovdje, a ulaznice po cijeni od sedam eura mogu se nabaviti preko sustava CoreEvent.

Četvrto izdanje ovog edukativnog programa u organizaciji Instituta za etnologiju i folkloristiku (IEF) posvećeno je “razvoju nezavisne kulturne scene, njezinoj infrastrukturi i akterima, kao i specifičnim medijskim fenomenima koji su obilježili kulturnu imaginaciju tog razdoblja”, stoji u najavi. U sklopu Male škole devedesetih održat će se ciklus predavanja koja se bave temama kulturne infrastrukture, civilnim društvom i medijskim performansom.

Kako piše u najavi, “devedesete su u Hrvatskoj često opisivane kroz rat, tranziciju i političku transformaciju društva. Ostalo je u sjeni da su paralelno s tim procesima nastajali i drugačiji kulturni prostori– mreže klubova, nezavisnih organizacija, medija i umjetničkih inicijativa koje su djelovale izvan dominantnih institucionalnih okvira. Upravo su takve inicijative omogućile razvoj alternativnih kulturnih praksi koje su oblikovale generacije umjetnika, glazbenika, kustosa i kulturnih radnika.

Nova Mala škola devedesetih posvećena je tim praksama: razvoju nezavisne kulturne scene, njezinoj infrastrukturi i akterima, kao i specifičnim medijskim fenomenima koji su obilježili kulturnu imaginaciju tog razdoblja. Kroz tri panela sudionici će rekonstruirati različite razine tog procesa– od glazbene i klupske scene, preko organizacijskih i institucionalnih uvjeta nezavisne umjetnosti, do medijskih eksperimenata koji su oblikovali kulturni pejzaž devedesetih”.

Više detalja pronađite ovdje.

Kako piše u najavi, “projekt urbanih zelenih šetnji umjetnica Nika Radić razvila je u Berlinu, zajedno s umjetnikom Georgom Spehrom“. Tijekom 2024. i 2025. godine druga iteracija programa održana je kao i u Zagrebu, u gradskoj četvrti Črnomerec.

“Šetnjama kroz Trnje trasiraju se nove priče o biljnom svijetu Zagreba i njegovoj važnosti za život grada i njegovih stanovnika. Kroz šetnje sudionici zajednički promatraju i upoznaju gradsko zelenilo, uče primjećivati biljke pored kojih svakodnevno prolaze te uče o njihovom porijeklu, životu i suživotu s ljudima”, piše u popratnom tekstu.

Polazna točka šetnje je MO Cvjetno naselje (Aleja Vlade Antolića 2), a završit će u dvorištu Pogona Jedinstvo gdje će umjetnica kroz razgovor sa sudionicima_ama predstaviti izazove pri sadnji stabala u gradu. Sudjelovanje u šetnjama je besplatno, ali potrebna je prijava putem online obrasca.

Više detalja o programu možete pronaći ovdje, a intervju s umjetnicom koji je vodila Lea Vene na poveznici.

Projekt je nastao jer “smo htjeli više raditi s domaćim umjetnicima i umjetnicima, budući da je program Galerije Močvara uglavnom fokusiran na strane produkcije. Pokušavamo pomiriti više struja izvedbenih umjetnosti, no ples je ipak dominantan i dosta umjetnika s kojima radimo dolazi iz plesne umjetnosti, ali pokret shvaćaju slobodnije i izvan klasičnih kategorija”, istaknuo je Japundžić.

Rezidencijalni program ove godine nema tematsku odrednicu, već su kustos i kustosica selekciji “pristupali organski, vodeći se instinktom. Onda se razvila zanimljiva dinamika odnosa koju nismo mogli ni predvidjeti. Postoji neka vrsta vodstva, ali i otvorenost da ideje idu do kraja bez nasilnog uklapanja u neku temu“ pojasnila je Vene i dodala kako su svi umjetnici_e “ušli u jako nepoznat teritorij, išli su korak dalje od onoga što inače rade, a to je ideja ovog programa – da stvorimo takve uvjete i siguran prostor u kojem umjetnici_e mogu isprobavati”. 

Izvedbena večer započela je radom Show Me Yours I Show You Mine autorice Brune Jakupović, njezinim prvi samostalnim radom ovog formata. Kako ističe Japundžić, autorica je “primarno vizualna umjetnica koju zanima materijalnost i teksturalnost, a kroz svoje tijelo istraživala je skulpturalne elemente koje inače izrađuje“.

Izvedba je organizirana oko dvije skulpture i crnog trosjeda koji dominira prvim dijelom triptiha. Jakupović ga koristi kao zvučnog i tjelesnog partnera, naglašavajući trenje materijala, a potom se kroz njega i provlači, pretvarajući i njega u skulpturu. Taj element ponavlja u nekoliko navrata, prekidajući ga kratkim epizodama pred mikrofonom gdje proizvodi zvukove žvakanja i vokalizira.

Drugi dio vezan je uz žućkastu skulpturu nalik zubu, ispunjenu želatinastom tekućinom. Autorica u nju uranja kosu i ruke, potom masu baca iza sebe uz zvučnu kulisu statičkog šuma, digitalnih smetnji i zvuka urušavanja sinkroniziranog s padom tekućine na pod. U posljednjoj etapi zvučno-izvedbenog rada izvođačica je u interakciji sa šupljom geometrijskom konstrukcijom omotanom mekim materijalom i crnim tekstilom, a performans završava kada autorica kroz nju prolazi i udarcem je urušava.

Druga izvedba odvila se neposredno nakon, a publika je s praktikabla s kojih je gledala Show Me Yours I Show You Mine sišla i uputila se prema stražnjem dijelu Velike dvorane te okružila izvedbeni prostor. “Htjeli smo da finale rezidencije bude u obliku jednovečernjeg izvedbenog događanja na kojem će se aktivirati različiti punktovi. Jednom ćemo doći do situacije da jedan performans ulazi u drugi, no ovdje se ipak radilo o tri odvojena rada koji su imali dobru zajedničku dramaturgiju”, pojasnio je Japundžić.

Udarac pri rođenju duo Padian Rota izvodi u prostoru osvjetljenom crvenim, gotovo inkubacijskim, visećim lampama, a među njima je i mali displej na kojem se izmjenjuju kombinacije slova i brojeva te izlistavaju abeceda i brojčani niz. Na samom početku, izvođačica odabire šest osoba iz publike koje će postaviti na sceni u krug, a paralelno ih njezina izvedbena partnerica povezuje linijom bijele tekućine koju iscrtava tako što iz spremnika na leđima pomoću cijevi uvlači tekućinu u usta da bi ju onda nanijela na pod. 

Nakon što se formirao krug sa šest čvrstih ljudskih točaka, započinje plesni segment koreografiran kao niz od nekoliko desetaka tupih udaraca tijela u tijelo, zatim promjena položaja i međusobnih odnosa tijela kako bi otpočela nova serija identičnih udaraca. U posljednjem dijelu izvođačica koja je prethodno iscrtala krug, sada ga ponovno obilazi, uvlačeći tekućinu u usta i ispuštajući je u kratkim razmacima. Krug i dalje postoji, ali sada poprima drugačiji oblik – niz crtica i točkica.

Na kraju se simbolično otkriva natpis P16I1N R21T1 koji je tokom izvedbe nastajao u pozadini jer, kako ističu kustos i kustosica programa, “Padian Rota potpuno je novi kolektiv i njihova je izvedba bila rođenje tog novog entiteta – kao neki coming out i kroz ime i kroz kodove koji otkrivaju novi identitet.“

Posljednji predstavljeni rad bila je vokalno-instrumentalna izvedba Ivane Bojanić KHCOLD: prolonged longing, nastala u suradnji s Androm Giuniom i Nikolinom Rafaj. Pred publiku dolazi izvođačica koja svoju vokalnu izvedbu simultano interpretira pokretima ruku i tijela te kretanjem kroz prostor. Nakon njezinog solo segmenta, Giunio muzicira na lap steel gitari da bi mu se Bojanić ponovo pridružila u zajedničkoj harmonizaciji. U posljednjem dijelu izvedbe, izvođačica na scenu donosi pilu za drvo koju koristi kao instrument, proširujući tako vokalno-instrumentalni sloj izvedbe.

Vene i Japundžić napominju kako su predstavljeni radovi u pravilu još u nastajanju, što je dijelom posljedica rezidencijalnog formata, ali i refleks formalne transgresivnosti radova. “Performans je otvoren za ideju djela u nastajanju, puno više nego vizualna umjetnost. Trebamo stvarati mjesta gdje se umjetnici osjećaju dovoljno dobro da možemo ‘stopirati’ njihovo istraživanje, pokazati gdje su stali i pustiti ih da idu dalje”, zaključila je Vene.

Riječ je o radu koji se oslanja na naslijeđe novog jugoslovenskog filma kasnih šezdesetih i ranih sedamdesetih godina te umjetničkih tendencija koje se razvijaju u to vrijeme, njihova sudara sa “stvarnim svijetom, javnom kritikom i državnim organima”. Kako stoji u najavnom tekstu radi se o razdoblju “kada mlada, post-ratna generacija na odvažne načine nije tražila svoje mjesto u društvu, već načine na koje ga ona može oblikovati.

Na tom valu, ovaj rad bazira se na pitanjima političke subjektivacije, umjetničke slobode i međuljudskih odnosa kao prostora vrijednih permanentne reartikulacije: sagledava raspone između emancipacije i eksploatacije, želje i moći, porna i erosa – shvatajući Eros kao životnu snagu, sposobnost za radost, duboku potrebu za dijeljenjem, kao personifikaciju ljubavi, kreativne moći i sklada.”

Na projektu su u ulozi suradnika_ca i izvođača_ica sudjelovali: Miloš Janjić, Tea Kantoci, Ana Novković, Ivan Pašalić, Linda Tarnovski, Anja Mergeduš, Vida Zelić, Nina Gojić, Nikola Krgović i Saša Fistrić.

Više detalja pronađite ovdje.

Pri samom ulasku u prostor Pogona nastupa olakšanje: značajna toplina smjesta opušta ukočenost tijela, a zatečene grickalice kao da se smiju našoj prethodnoj raspravi. Iza crnih zastora, u predvorju Velike dvorane dočekuje nas neonski znak, jasno prepoznatljiv iz raznoraznih uličnih izloga. Crvenim i zelenim slovima ispisano je: Prste K SEBI. Poput kakvog varljivog signala, istovremeno nas upozorava, ali i poziva da zavirimo pogledati izložbu.

Prolazim kroz sljedeći red zastora i znatiželjno zakoračujem u prostoriju u kojoj je, usprkos očekivanom, gotovo apsolutni mrak. Temperatura je sad već nesumnjivo podivljala i osjećam se kao u golemoj pećnici. Na tren pomislim kako sam izgubila svaki sljedeći trag pa zastanem da raskopčam jaknu, a zatim nesigurno produžim prateći nečiji korak. Na kraju prostorije nalazi se tajanstveni izvor svjetla. U pozadini šum. Apstraktni nedokučivi zvukovi ispunjavaju prvotno zatečenu prazninu. Napetost raste. 

Naćulila sam uši te pomno osluškujem koračanje posjetitelja pa mi kretanje po prostoru više ne predstavlja problem. Prostorija je ispunjena toplinom koja mi, htjela ja to ili ne, ulijeva osjećaj bliskosti sa svima koji oko mene dišu, kao da sam ne znajući ubačena u nekakvu utrobu. Zavedena toplinom, radoznalo poput djeteta očekujem sljedeći impuls.

Približavajući se svjetlu, primjećujem da je riječ o maloj peći u kojoj čuči 12 zaobljenih kruščića. Zrakom kruži čarobni miris tog iskonskog tijesta, a nosnice su se raširile bacajući me u reminiscenciju nekog prošlog vremena. Sjećam se kako sam kao dijete kod bake često promatrala proces podizanja kvasca, a u trenutku njegovog savršenog uobličavanja, bilo je nezamislivo teško obuzdati želju da ga probušim prstom. S nekolicinom posjetitelja_ica, kao oko logorske vatre, ostajem stajati uz peć.

Promatrajući kruh, pitam se što mi govori? Kao osnovna životna potreba, sam po sebi već nosi snažan simbolički naboj. Kruh je zemlja, korijen, pripadanje. Elementarna pojava. Humanost. Ono što nas spaja. U mnogim tradicijama kruh nije samo hrana, već društveni savez. Ne prisvaja se, nego dijeli. Kruh je povezanost. Toplina. Simbol zajedništva i doma. 

“Postoji recept, ali tijesto se uvijek ispočetka treba dignuti, kvasac mora udahnuti život brašnu i vodi, pa kao i u bilo kojem drugom slučaju života,… rođenje tijesta ipak se mora tek dogoditi”, citat je Borisa Greinera koji autorice navode u najavi o izložbi. Možda u tom smislu ideja ove instalacije nije staviti naglasak isključivo na kruh, već štoviše, na proces njegova nastanka. Kupujući kruh u pekari ne razmišljamo o tome kako nastaje. Ukoliko bismo zavirili u taj proces naišli bi na mnogobrojne korake koji su naizgled jednostavni, ali zahtijevaju vrijeme i znanje, posvećenost i predanost procesu. Treba mijesiti, čekati, zagrijavati, pratiti i sve to pomno začiniti strpljenjem. 

Čini mi se kao da je vrijeme stalo na čas dok gledam u tu malu peć, pa stupam u komunikaciju s ostalim posjetiteljima. To je sada to? A sljedeće? “Piše da je izložba interaktivna”, napominje jedan od njih. “Pa možemo uzeti…”, zatim otvara peć, a u trenutku posezanja, jedini se izvor svjetla gasi, ostavljajući cijeli prostor i sve nas prisutne u potpunom mraku. Zatvara peć i ponavlja prethodni pothvat. Ponovno mrak. 

Nastupila je nesigurnost, suočeni smo s posljedicama. Ha! Još od ranog djetinjstva učili su nas o opasnosti otvaranja vruće peći. A pri ulasku je jasno stajala uputa: Prste K SEBI. Uhvatile su nas u zamku. 

Reakcija posezanja za kruhom je refleksna, impulzivna i, kroz konzumerističku prizmu, ni najmanje nerazumljiva. Međutim, iako je poslužen, kruh nije osvojiv. Servirano je dostupno isključivo za promatranje, a samovoljnim činom posezanja, završili smo u bezizlaznom mraku. U tom smislu, kruh ovdje stoji kao izvor svjetla. 

Tijesto, peć, miris, zvuk, svjetlost, pojave su koje pripadaju iskustvu svakodnevnog života, no njihova uloga u izložbi je obrnuta. Time otkrivamo kako mrak nije potpuno prazan, već naprotiv izoštrava zvuk, pojačava miris. Izostanak vida osvještava nam istančanost drugih osjetila. Izmicanjem uobičajene hijerarhije osjeta autorice se na slojevit način poigravaju našim doživljajem, stavljajući pritom naglasak na proces traganja. Poput lova na blago, u prvobitnoj neizvjesnosti ne znamo što očekivati.

Kako navode u intervjuu na Radio Studentu, želja im je “unutar mraka uprizoriti misaoni proces ili podsvijest, nešto apstraktno i neopipljivo.” Važno je prvo doživjeti sam mrak, a potom je prolazak do svjetla proces u kojem kroz oživljavanje raznih asocijacija valja osluškivati svoje misli. Probuditi maštu. Prizvati sposobnost propitkivanja, upisivanja i reinterpretacije. Ideali za kojima tragamo, kažu, uglavnom su nam pred nosom.

Kroz izraženu toplinu, miris kruha i svjetlost koju isijava, peć nam pruža iskustvo ugode, ali postaje i disciplinski element kada prekršimo upozorenje koje smo dobili pri ulasku. Odgovornost se, međutim, ne prebacuje na pojedinca, već kolektivno internalizira jer, budimo iskreni, svatko je od nas nesumnjivo poželio zgrabiti taj slatki kruh. Naziv izložbe dodatno pojačava ovu dinamiku, naglašavajući element društvene kontrole i kolektivnog morala. Izložba se zato može čitati kao suptilna, ali snažna kritika napuhanog individualizma, ili pak ironični komentar suvremenog društva. 

Jelene su se dobrano našalile s nama. Zamađijanih osjetila, poput kakve marionete, slijedili smo svaki predviđeni korak. Vođeni individualnom željom, doduše, uzeli smo iz kolektivnog izvora. Iz svjetlucave utopije u surovu stvarnost. A jedino što imam za nadodati je da sam nakon izložbe kolegice pozvala na druženje, uz pizzu!

Tekst je nastao u sklopu programa Kulturpunktove novinarske školice.

Prostori Kluba Močvara i Pogona Jedinstvo uključivi su za sve skupine građana_ki te se svi u njemu mogu osjećati sigurno. Ideju otvorenosti i participativnosti organizatori žele naglasiti i izravnim uključivanjem publike u uređenje fizičkog prostora, kako bi se posjetitelji_ce osjećali dobrodošlo. Vanjski prostor kluba Močvara i Pogona od početka proljeća do jeseni popunjen je raznolikim programima. Organizatori_ce tu raznolikost žele prikazati na velikoj ilustraciji koja će biti smještena na ogradi između terase kluba Močvara i dvorišta Pogona Jedinstvo.

Tema prijedloga je usmjerena na kvart Trnje, rijeku Savu i prepoznatljiva obilježja Trnja uključujući centre alternativne kulture Klub Močvara, Pogon i KONTEJNER. Ilustracije bi trebale nositi ime projekta – Nezavisno Trnje. Organizatori_ce kroz ilustraciju žele prenijeti dinamični duh svih organizacija koje djeluju na ovom području i pridonijeti vizuri četvrti Trnje.

Veličina ilustracije će biti 18 x 1,6 m. Tiskat će se na platno i postaviti na ogradu prema Savskom nasipu. Ilustracija mora predvidjeti prostor za integraciju logotipa tri organizacije i jednog donatora te imena projekta Nezavisno Trnje.

Ilustracija za prijavu se dostavlja u digitalnom formatu (PDF, PNG, JPG) putem obrasca. Honorar odabranoj autorici ili autoru (i ukupno u slučaju odabira kolektiva) iznosi 1000 eura neto. Puni tekst poziva pronađite ovdje.

Prijave se vrše do 20. ožujka.

Rezidencijalni program traje tri mjeseca. Kandidati_kinje se za boravak u Stuttgartu biraju javnim natječajem koji Pogon raspisuje jednom godišnje. Savjet Rezidencije kojeg okuplja Pogon na temelju pristiglih prijava odabire tri potencijalna_e kandidata_kinje koji_e ulaze u uži izbor. Finalni odabir vrši Akademie Schloss Solitude. S druge strane, kandidati_kinje se za boravak u Zagrebu biraju među umjetnicima_ama koje je prethodno ugostio Schloss Solitude.

Prijaviti se mogu umjetnici_e, kustosi_ce, teoretičari_ke, dizajneri_ce, arhitekti_ce i drugi_e kulturni radnici_e koji_e na inovativan način kroz svoj praktični, teorijski, istraživački, umjetnički ili interdisciplinarni rad pristupaju suvremenim društvenim pojavama.

Stipendija uključuje smještaj i radni prostor pri Akademiji u razdoblju od tri mjeseca, naknadu troškova života u iznosu 1 300 eura mjesečno, te putne troškove i troškove produkcije u iznosu do 2 000 eura. Od stipendista se očekuje angažman na razvoju predloženog projekta tijekom rezidencijalnog boravka, refleksija na boravak kroz fotografije i kratki osvrt tijekom rezidencije, te završni izvještaj o boravku, te javna prezentacija koju će organizirati Pogon.

Prijave moraju sadržavati dopis o prijavi s podacima o kontaktu, životopis (najviše dvije A4 stranice), motivacijsko pismo (ili prijedlog projekta) o tome na čemu biste željeli raditi tijekom rezidencije i pismo u kojem se opisuje kako biste (u kojem formatu) željeli podijeliti resurse/iskustva stečena boravkom u rezidenciji (maksimalno 500 riječi), te portfolio (do 3 MB).

Za sva pitanja i kontakte s organizatorima, možete se obratiti na pr@pogon.hr.

Više detalja o uvjetima stipendije pronađite ovdje.

Poziv je otvoren do 17. ožujka.

Svoj posljednji autorski projekt, M B M G iliti Muu Bee Mee Grock, Mijatović je započeo razvijati u suradnji s Ivanom Svagušom, multimedijalnim umjetnikom koji u predstavi potpisuje ilustracije i glazbu, za vrijeme rezidencije na L’Autre Ferme na zapadu Francuske – imanju na kojem su zbrinute životinje spašene od tragične smrti koju im je namijenila mesna industrija. U suživotu sa stanovnicima farme – ljudima i životinjama – nastaje materijal koji je prvi put prezentiran kao performativni triptih 2024. godine, pod nazivom M B M G 1.0 – Otisci slobode. U studenom 2025. godine premijerno je izveden M B M G solo, a ja sam imao priliku pogledati prvu repriznu izvedbu početkom veljače u napunjenoj Velikoj dvorani Pogona Jedinstvo. 

Mijatović izvedbu započinje na sredini pozornice, ispred polukruga opisanog konzervama goveđeg gulaša, rečenicom: “mislio sam da ću im dotaći srce, ali dotakao sam im samo želudac.” Njegov kostim sastoji se od jednostavne košulje i hlača od bijelog grubog pamuka koji ujedno asociraju na seljačku nošnju, a također i arhetip Pierrota, tužnog klauna koji se razvija u commediji dell’arte, a kasnije postaje važni topos simbolistima kao usamljena i sentimentalna figura. 

Autor zatim kreće u prvu od svojih preobrazbi, najprije oblači suknju, pa ju stavlja oko glave kao veo, te ju veže oko prsa i čučne da mu prekrije čitavo tijelo osim stopala i hoda u takvom položaju kao kokoš. Princip transformacije primjenjiv je i na predmete koje koristi, tako jedanaest bijelih loptica najprije drži u tkanini suknje oprezno kao jaja, a onda ih baca u prostor kao hranu za životinje. 

Na desnoj strani pozornici nalazi se najupečatljiviji komad scenografije – kvadratno postolje koje nalikuje na krevet, obloženo crvenom tkaninom s baroknim uzorkom i obrubljenom perlama, a koje umjesto madraca ima poredane konzerve goveđeg gulaša. Nakon balansiranja na glavi, Mijatović stoji na konzervama i izgovara stihove koji tematiziraju čovjekov odnos prema životinjama počevši od biblijskog, mitološkog čina davanja imena životinjama. Među postupcima dominacije stupnjevito navodi pripitomljavanje i dresiranje te u posljednjem stihu ubojstvo: “čovjek je ubio čovjeka pa kako ne bi ubio životinju.“ 

Mijatovićev pristup je duhovit, ali i groteskan, što dolazi do izražaja kada vadi tri konzerve različitih dimenzija iz svojeg kreveta i predstavlja nam “goveđu obitelj”. Otac-bik, majka-krava i dijete-tele, nastavlja autor, nisu imali priliku upoznati se, ali čovjek je ipak pronašao način da ih približi kada ih je smjestio u istu konzervu. Ovakve šale publika je dočekala sa smijehom, ali i ponekim uzdahom. Reakcija ovisi o tome slušamo li ovu priču kao basnu ili kao stvarnost. 

Po sličnom principu djeluje i središnji motiv ove predstave, a to je već opisani krevet. Kroz tekst, Mijatović nam predstavlja konzerve kao “otiske boli”, pri čemu ova konstrukcija postaje nešto poput fakirskog kreveta koji prenosi patnju mrtvih životinja. S druge strane, ona je jedna smiješna konstrukcija od svakodnevnih predmeta iz trgovina. Kako ćemo ju vidjeti ovisi o tome do koje mjere smo spremni pratiti autorove transformacije i slušamo li srce ili želudac. 

Nakon toga, Mijatović se pokušava približiti životinjama u konzervama. Daje im imena: Šarulja, Jagoda, Rumenka, Ruža, Ozrenka, i pušta na pozornicu kao da ih šalje na ispašu, no udubljene i savijene konzerve samo se kotrljaju po podu. Uzvici ohrabrenja koje im upućuje polako se pretvaraju u očajanje kao da je razočaran što ih ovom gestom bacanja ne uspijeva oživjeti. Dok je prijašnje dijelove izvedbe pratila neopterećena, akustična glazbena tema, ovu scenu prati elektronični dron u modulacijama koji nagoviješta i posljednju transformaciju. 

Nakon balansiranja konzervi na glavi i rukama koje je izvedeno s ritualnom pažljivošću, Mijatović se skuplja u kuglu iza jedne konzerve kao da se pokušava sakriti iza nje ili ući u nju. Kada ustane pogled mu je hladan i odsutan. Zatim se skida u donje rublje i na sve četiri krene puzati preko pozornice. Valja se preko fakirske postelje i dolazi pred publiku gdje ustaje i širi ruke, a sa stropa se spušta lubanja bika koja prekriva njegovu glavu. U ovome segmentu prevladava jeziva atmosfera koja se razlikuje od crnog humora koji je dominirao ranije. Realistični i razrađeni životinjski pokreti ostavljaju dojam da Mijatović koji nas je vodio kroz čitavu izvedbu više nije prisutan, kroz glumu je nestao. 

Već sam spomenuo da se davanje imena životinjama navodi u nizu činova ljudske dominacije. U tom nizu pojavljuje se i basna, pripisivanje ljudskih karakteristika životinjama. Jasno je da autorovo utjelovljivanje goveda u posljednjoj sceni namjerno izbjegava bilo kakvo upisivanje emocija zbog čega i ostavlja jednu neobičnu prazninu. Iako na početku gledamo Mijatovića u liku sentimentalnog Pierrota koji osjeća patnju životinja kao šiljke, nema pokušaja prikazivanja te patnje kroz likove životinja koji bi u gledateljima_cama pobudili isto suosjećanje. S time se pojavljuje još jedno potencijalno čitanje rečenice s kojom smo počeli. Autor nam nije dotakao srce nego samo želudac jer nije na njemu da nas gane. On izražava svoje emocije, a pokušati kontrolirati tuđe bila bi samo fikcija i basna. Na svakome je od nas hoće li slušati svoje srce ili želudac.