“Moja želja da se bavim razvojem mlade publike, velikom delu kolektiva činila se kao ‘degradiranje elitne institucije kulture’. Zašto je to bilo tako? Mogu da dam milion politički korektnih odgovora, ali ću ipak izabrati jedan veoma direktan: mi se ne plašimo mladih, samo nas mrzi da se njima bavimo. Oni su snažni, lepi, vedri, radoznali, neprekidno postavljaju pitanja, ne poštuju autoritete i govore u slengu. Pred njima su i dalje sve životne šanse, koje nas podsećaju na to da smo svoje propustili.” 

Minjine riječi odzvanjaju u mojoj glavi prilikom praćenja trećeg izdanja festivala jedne male organizacije, koja je vjerojatno više doprinijela razvoju i popularizaciji kazališta za djecu i mlade nego što je to učinila bilo koja za to relevantna i namijenjena institucija. Festival Bolje da o tome (ne) razgovaramo kazališne trupe Poco Loco već treću godinu zaredom nudi presjek predstava za djecu i mlade koje dolaze iz različitih zemalja regije, ali i svijeta (jedna od ovogodišnjih dolazi iz daleke Argentine), a koje se beskompromisno bave temama o kojima se u hrvatskom društvu izbjegava govoriti, za koje često ne pronalazimo prave riječi ili ih teško objašnjavamo djeci i mladima. 

Ne čudi stoga da je većina programa ovogodišnjeg izdanja, u trenutku kada je ratna retorika svakodnevno prisutna u medijima, posvećena ratnim temama – stradanjima, posljedičnim migracijama i suočavanju s traumama. Od šest predstava čak su četiri – Dječak s koferom beogradskog Malog pozorišta Duško Radović; Alondra, djevojčica migrantkinja u izvedbi kazališne grupe Circulito de Tiza iz Argentine; Giga pravi more Narodnog pozorišta Toša Jovanović iz Zrenjanina i Negdje drugdje u produkciji Lutkovnog gledališta Ljubljana – neposredno smještene u svijet koji se raspada i u kojem su mnoga djeca, mladi i njihove obitelji prisiljeni da napuste svoje domove i potraže bolji život preko granica gdje nisu nužno i dobrodošli. 

S druge strane spektra tema o kojima bismo voljeli znati razgovarati s mladima – ako pratimo liniju od krajnosti koja predstavlja Tanatos prema suprotnom polu koji je Eros – nalazi se pitanje ljudske seksualnosti, s kojim se junački suočava predstava Seks za početnike Pozorišta mladih Novi Sad. Ovogodišnji festival, poput prethodnih, pokazuje da nijedna neuralgična točka – bilo da se dotiče smrti ili ljubavi – nije nedodirljiva te da može pronaći put do mlađe publike na način koji je istovremeno kazališno uzbudljiv i primjeren uzrastu. Primjeri toga su i gostovanja na prošlim izdanjima festivala: Cure Kolektiva Igralke o kojima je pisala Nika Krajnović i predstava Cyrano i djevojčica  Poco Loca o kojoj sam pisala ovdje. 

Počet ću s predstavom Seks za početnike, novosadskim uratkom u režiji Jane Maričić, koji u određenoj mjeri odskače od ostatka programa koji se obraća prvenstveno mlađoj djeci umjesto tinejdžerima. Kao što sam naslov daje naslutiti, ova predstava pokušava približiti složeni svijet seksualnih i ljubavnih odnosa početnicima te ih pripremiti da u te odnose stupaju odgovorno i savjesno, ali istovremeno bez osjećaja srama ili pritiska. Prilagođena je dobi od trinaest godina naviše i u skladu s tim odabran je i protagonist, čija dob korespondira tom uzrastu. 

Predstava šarmira već u prvoj sceni – koja kao da je ispala iz radionice američkih, mladenačkih komedija poput Američke pite – u kojoj pred proslavu rođendana, tetak uhvati svog nećaka “iza paravana” u činu masturbiranja. Ta prva neugodnost postaje okidač za cijeli slijed ostalih, o kojima doznajemo kroz razgovore tetka i vrlo smirene tete s nećakom koji se nalazi u žrvnju prvih leptirića u trbuhu, čežnje za prvim poljupcem i seksualnih fantazija. Uz ove likove tu su i tri figure koje tvore korpus mladenačke – dječačke i djevojačke – perspektive.

Autorski tim sa zavidnom preciznošću uspijeva naći zavodljiv i zabavan ton komunikacije i s onima koji, najizglednije, još nemaju nikakvog “ozbiljnog” iskustva s procesima “pravog” zaljubljivanja – onog s kojim dolaze i prvi poljupci, dodiri i sve što slijedi. Vode nas unutarnjim i vanjskim svijetom protagonista u kojem se isprepliću poučni savjeti tete, tetkovo zastrašivanje i pretjerivanje te “foliranja” vršnjaka iz susjedstva koji se pretvaraju da znaju što znači ljubiti se s jezikom. 

U njihovom pristupu temi visoko je prisutna svijest da su rani tinejdžeri – još uvijek u nezgodnoj i škakljivoj, tranzitnoj fazi između djetinjstva i mladosti – posebno izloženi mitovima i iluzijama o seksu. Koristeći se, prije svega, likom iznimno artikulirane i obazrive tete, predstava jasno određuje distinkciju između simpatije, ljubavi i seksualne privlačnosti te komunicira da ne postoje unaprijed zadana očekivanja koja bi naš prvi (drugi, treći, …) partner ili partnerica mogli imati od nas, koliko daleko trebamo ili želimo ići u našoj intimnosti, kao ni određene godine ili “pravo vrijeme” kad bi nešto trebali napraviti ili ne. 

Izvođački petorac zadivljujuće vješto preskače iz realističnih, dramskih situacija u prostor mašte i misli mladog protagonista – koji su, dakako, nabijeni seksualnom energijom, ali i ljubavnim mukama – da bi trenutak kasnije iskočili iz uloga i ušli u diskurs koji probija četvrti zid. Taj prijelaz će im poslužiti za pojašnjenje, pa čak i edukativnu, didaktičku dimenziju predstave. Na pozornici se ne ustručavaju pokazati kako se pravilno stavlja kondom i na koju ga stranu okrenuti, pojasniti razlike u seksualnim preferencama, pa čak ni spomenuti i definirati pojmove kao što su pedofilija, incest i seksualno zlostavljanje. 

Može se, ovako na papiru, činiti kao da je na istom mjestu toga puno i previše, ali lakoća igre s kojom iz Pozorišta mladih vladaju i prozračnost materijala koji donose – a koji je, bez obzira na ozbiljnu temu, autentično i iskreno duhovit – ostavljaju impresiju da nema ni manjka ni viška u sadržajem bogatih sat i deset minuta predstave. No ono što me možda najviše potreslo u cijeloj predstavi jedan je lik odraslih – tetak. Od prve situacije u kojoj refleksno demonizira čin samozadovoljavanja svog nećaka, preko komentara o “malom susjedu” koji se neobično feminizirano ponaša i, što je važnije, neobično mnogo druži s njegovim nećakom do svođenja seksualnog života na isključivo predatorske opasnosti pred nećakom – u svakom razgovoru o seksu tetak besprijekorno griješi.

Iako je kao lik postavljen na šarmantan način i uvijek balansiran od strane supruge – kojoj pak ne manjka pravih odgovora – tetak zapravo funkcionira kao ogledalo svih nas jer ništa od navedenog, ni seks ni sve ono najmračnije što vežemo uz njega, nije toliko problematično ili otuđujuće koliko smo to mi. Mi stariji i naša neugoda, naša nesposobnost da prihvatimo mladost, naš kastrirajući poriv da zadržimo kontrolu i ne dopustimo djeci da odrastu – to je ono što generira problem. Mi smo ti koji posramljujemo djecu i mlade, koji pokušavamo nešto prirodno kao seks distorzirati dok osuđujemo one koji se ne uklapaju u normu.

Zbog naših barijera, mladi su prepušteni da o seksu uče s porno kanala, na dubokom i crnom webu i preko iskrivljenih prikaza koji im se pokušavaju prodati pod realnost – jer ne možemo podnijeti njihovu znatiželju, energiju i želju za istraživanjem. Dok polemike oko uvođenja zdravstvenog i seksualnog odgoja u škole ne jenjavaju, u našem sve krućem i konzervativnijem društvu djeca i mladi odrastaju uz nepresušno vrelo perverzija koje internet ne filtrira i ne kontekstualizira. 

Manjak kontekstualizacije i kritičkog pogleda vodi nas i do drugog tematskog bloka festivala – onog koji pokušava obraditi kompleksno i bolno pitanje rata. Među predstavama čija su preokupacija ratne posljedice ističem dvije: Giga pravi more prema priči Jasminke Petrović i u režiji Milje Mazarak Marinkov te Negdje drugdje redatelja Tina Grabnara. U obje je nositelj_ica drame lik djeteta, iz čije vizure naslućujemo katastrofu koja ih okružuje. Kroz izoliranost slinavog Gige od vršnjaka i činjenicu da protagonistici Negdje drugdje nitko u novom razredu ne može izgovoriti pravo ime, postajemo svjesni da smo situirani u pričama djece koja su nekoga izgubila, koja su nešto morala napustiti ili su na ruševinama izgradila novi svijet koji će im dati snagu da nastave dalje, u donekle “normalan” život. 

U Giga pravi more radnja se centrira na prijateljstvu Gige i Cvrčka. Dok u svijetu odraslih osjećamo pritisak i iminentnu opasnost, koje najsnažnije odjekuju kroz pretjerano oprezne i stroge reakcije Cvrčkove majke, Giga svojom bujnom maštom u svijetu djece uspijeva stvoriti more, ribe, morske zvijezde i dupine – tamo gdje ih (možda i) nema. Njegova sposobnost imaginacije mijenja sivi i strahom ispunjeni krajolik u kojem odrasta bez roditeljske zaštite – majku mu, nakon dugog boravka u bolnici, uzima smrt, a oca ovisnost o alkoholu.

Svoj izmišljeni krajolik Giga uspješno dijeli s najboljim prijateljem kojeg jednako more brige rasutog obiteljskog nukleusa. Dječja igra i snaga istinskog prijateljstva u Giga pravi more zakrivaju ono sve mračno što se zbiva u pozadini koja postaje gotovo nevidljiva pred djetinjom željom za životom u kojem postoje samo male brige – one koje možda mogu riješiti ili na koje sami mogu utjecati.

Negdje drugdje također se oslanja na motiv prijateljstva, kroz koji saznajemo što je i kako protagonisticu izmjestilo iz rodnog kraja i života ispunjenog igrom i dječjim brigama – onakvog kakav bismo željeli da svako dijete ima. U ovoj predstavi pratimo prijateljstvo između djevojčice i njenog psa, koji postaje simbol ratnih gubitaka. U sceni koja bi otopila i najtvrđa srca te koja je sigurno izazvala mnogo suza u gledalištu, publika se suočava s animiranim tijelom psića koje se smrzava i ostaje nepomično nakon zastrašujućih zvukova zračnih bombi i projektila. U tih nekoliko trenutaka, dok gledamo jedno malo, mrtvo životinjsko tijelo, zajedno s protagonisticom osvještavamo strašnu pomisao da je situacija izmakla kontroli i da njezin život mora započeti iznova “negdje drugdje”, ako želi pobjeći od smrti. 

Obje su predstave – jedna u mediju lutkarske animacije, druga u suigri između projiciranih animacija, rekvizite i živog glumačkog tijela – iznimno vizualno atraktivne pri čemu Negdje drugdje iskače kao doista jedinstveno estetsko i kazališno iskustvo, jedno od onih koje izaziva spontani wow među publikom. Uz pomoć ploče na koju se projicira kao kredom crtana animacija, glumica Asja Kahrimanović tehnički preciznom igrom i interakcijom uspijeva na sceni oživjeti svijet koji briše granice između živućeg, glumačkog i animiranog sloja predstave. Pri tome, Kahrimanović nijednom ne gubi emocionalnu prisutnost i povezanost s predmetima i slikama oko sebe, kao ni s publikom. 

Oblikovane iz vizure djeteta i zahvaljujući magičnosti dječjeg pogleda, obje su predstave obilježene toplinom i nježnošću na koje je nemoguće ostati ravnodušan. Ono što sam osvijestila gledajući ih je spoznaja da svijet koji žele i koji vide djeca i mladi, nema gotovo nikakve veze s onim koji im odrasli pokušavaju servirati, prikazati “normalnim” i ostaviti u nasljeđe. Kako im odgovoriti na pitanje zašto neki ljudi bacaju bombe na kuće i ljuljačke, zašto neka djeca moraju bježati i skrivati se, ili što se to dogodilo da su ljudi toliko pomireni s idejom uništavanja i ubijanja drugih?

Pred nama kao umjetnicima_ama, kulturnim radnicima_ama, a zatim i kao društvo, nameće se veliki izazov i pitanje: kojim alatima i riječima pojasniti razloge onoga što se zbiva u pozadini koja, u svim ovim dirljivim kazališnim pričama, ipak ostaje pozadi? Sljedeći korak koji ćemo u kazalištu, ali i izvan njega, izgledno morati napraviti bit će pronaći jezik kojim možemo s djecom razgovarati o ratu i seksualnosti, konkretno i kritički. Festival Bolje da o tome (ne) razgovaramo pokazuje nam da se može i mora.

Jutarnji program posvećen je djeci i njihovim roditeljima uz predstavu Crvenkapica Teatra Poco Loco sa simultanim prijevodom na španjolski jezik, dok će se u popodnevnom programu prikazivati film Okus doma i održati panel diskusija o ženama migrantkinjama.

Večernji program od 17 sati donosi predstavu Igra na jedan gol u izvedbi tinejdžera iz Ukrajine i organizaciji Centra za kazalište potlačenih POKAZ. Osim toga, večernji program donosi radionice plesa i oslikavanja kanom, čitanje poezije iz Palestine u organizaciji Inicijative za slobodnu Palestinu, gastronomski program te ciklus koncerata pod nazivom Iza ugla uho svijeta – Afrička noć.

Detalje o nedjeljnim događanjima i njihovom rasporedu možete pronaći ovdje.

U srijedu, 18. prosinca, kad se i službeno obilježava Međunarodni dan migranata, održat će se okrugli stol i predstavljanje istraživanja Zastupljenost i indikatori stavova prema strancima i manjinama u hrvatskom društvu: prijetnja, susret, suživot? Okrugli stol će moderirati Lucija Mulalić iz Centra za mirovne studije.

Istraživanje, koje je provela agencija Ipsos, izrađeno je u sklopu projekta FRED – Fostering Racial Equality and Diversity, financiranog kroz program Građani, jednakost, prava i vrijednosti (CERV).

Što punoljetni građani misle o useljavanju izbjeglica, migrantskih radnika i drugih ljudi u Hrvatsku i kakve bi politike naše zemlje prema njima trebale biti? Što se može napraviti kako bismo zajedno stvarali bolje društvo za sve nas? Odgovore na ova i druga pitanja pokušat će dati autori istraživanja Drago Župarić-Iljić s Odsjeka za sociologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i Sara Lalić iz Centra za mirovne studije, kao i kroz raspravu tijekom okruglog stola na kojem će, uz autore istraživanja, sudjelovati i drugi sugovornici.

Sudjelovanje na okruglom stolu potrebno je najaviti ispunjavanjem ovog kratkog obrasca.

U izvedbi igraju Dunja Fajdić, Marko Movre i Maja Katić, koja svira i ukulele. Ilustracije su djelo Petre Bokić, a režiju potpisije Renata Carola Gatica.

Cijena ulaznice je 15 kuna, a kupiti ih možete na blagajni Centra mladih Ribnjak, jedan sat prije početka izvedbe te na webu.