pobuna – Kulturpunkt

Alati društvenih promjena

admin — Fri, 26 Aug 2011 08:28:36 +0000

Piše: Srđan Laterza

WikiLeaks, društvene mreže i revolucije koje su (možda) potakli bili su tema panela 2011: From WikiLeaks to Facebook protests ovogodišnje Zelene akademije. Moderirao ga je Nikola Vrdoljak, jedan od osnivača komunikacijske agencije Gingernet, a svoja su mišljenja na njemu iznijeli sociolog i antropolog Hajrudin Hromadžić, bloger Marko Rakar i Marcell Mars, jedna od osnivača Multimedijalnog instituta i kluba mama u Zagrebu.

Hromadžić je iz perspektive mediologije dao kratak opis dobro poznatog događaja oko Wikileaksa, kada su krajem 2010. mediji svojski popratili objavu depeša američkih diplomata. Hromadžić je podsjetio na pojam remedijacije, proces u kojem stariji medij dobiva novo ruho i popularnost kroz neki drugi, noviji medij. Radio se tako, primjerice, osvježio web streamingom. Kod Wikileaksa je, s obzirom da je popularnost zadobio tek nakon objavljivanja određenih depeša u vodećim dnevnim novinama, proces remedijacije obrnut, tj. novi se medij ostvario kroz jedan od najstarijih – onaj tiskani. Hromadžić je okarakterizirao WikiLeaks kao trenutno najrazvijeniji oblik haktivizma, no smatra da ipak nije bio presudan faktor u svrgavanju Ben Alija u Tunisu. Damo li WikiLeaksu ili društvenim medijima previše na važnosti, ističe Hromadžić, promaknut će nam krucijalno pitanje klasnog nezadovoljstva u temelju prosvjeda u Tunisu.

Rakar je svoje izlaganje započeo referirajući se na estonskog premijera koji je na Summitu u Zagrebu, održanom 2008, u predavanje o korupciji istaknuo da je prvi korak ka smanjenju korupcije individualna nekorumpiranost. Rakar tvrdi da je transparentnost, koju će pospiješiti internet, najlakši način borbe protiv korupcije. Smatra da bi informacije o troškovima državnih dužnosnika i informacije o javnoj nabavi trebale biti svima dostupne na internetu.

Marcell Mars je naglasio da je WikiLeaks djelo hakera, dok iza “Facebook revolucija” stoje “obični” ljudi, a obje skupine dijele premisu: “sistem je sjeban i treba ga mijenjati”. Ovu je tezu potkrijepio tvrdnjom da informacije s WikiLeaksa ne donose ništa novo, već da samo podsjećaju ljude na ono što već i onako znaju o vladajućim sistemima. Mars je dao i kratak pregled hakerske kulture, od njenih početaka u San Franciscu, gdje se u šezdesetima oko Stuarta Granta okupljala protohakerska scena, vođena maksimom “talk is cheap, show me the code”. Hakeri smatraju da informacija treba biti slobodna i svima na raspolaganju, a njihov pokret ima i snažnu kozmopolitsku komponentu. Dobrim primjerom raskrinkavanja sustava Mars smatra servis Bitcoin, koji pokušava demistificirati bankarski sustav i pokazati koliko je zapravo jednostavan. Za Marsa informacijska tehnologija nije alat, već set pravila koja stvaraju sisteme za očuvanje nekih (naših) vrijednosti.

Iako većina panelista ne smatra da je utjecaj WikiLeaksa i društvenih mreža bio presudan u svim magrepskim revolucijama, slažu se da je internet najbolja platforma za povećanje transparentnosti državnih i ekonomskih sustava.

Foto: Mirela Šavrljuga

Kritički osvrti na previranja u arapskom svijetu

Antonija Letinić — Tue, 07 Jun 2011 13:26:07 +0000

Revolucije u Tunisu i Egiptu i “buđenje” arapskog svijeta pozivaju da ponovno obratimo pažnju na narod. Ovim se zahtjevom bave pisac i novinar Gamal Al-Ghitany, sociolog i ravnatelj filozofskog instituta u Ljubljani Tomaž Mastnak, antropolog Mohamad Sghir Janjar, sociolog Mohammed Bamyeh.

Namjera temata je obuhvatiti ova događanja u njihovoj jedinstvenosti te izbjeći zamku interpretativnih okvira uvjetovanih europocentričkim pogledom i zapadnjačkim strahom. Povjesničarka Omnia El-Shakry promatra egipatski ustanak u svjetlu drugih revolucija u Egiptu, novinarka Ghania Mouffok se vraća recentnoj alžirskoj povijesti kako bi analizirala uvjete za ustanak u toj zemlj, dok jemenski ustanak u perspektivu postavlja antropolog Franck Mermier. O zbivanjima u Libiji piše Ivan Iveković u proširenom članku prvotno objavljenom na portalu h-alter.org. Kako bismo shvatili tko su akteri ovih zbivanja, sociolog Sari Hanafi se približava mlađoj generaciji koja je oživjela ulicu, a analitičar islamizma Hosam Tammam precizno određuje ulogu i značaj religijskih pokreta.

Cijeli temat potražite ovdje.

Izvor: Transeuropeennes

Pobune u arapskom svijetu i na Balkanu

Antonija Letinić — Wed, 18 May 2011 09:51:09 +0000

U srijedu, 18. svibnja u 19 sati David Harvey, Slavoj Žižek, Samir Amin i Zygmunt Bauman, uz moderaciju Srećka Horvata, razgovarat će o pobunama na Sjeveru Afrike i Bliskom Istoku na okruglom stolu pod naslovom Značenje Magreba? Stol propituje preslagivanje moći u čitavom svijetu, ali prije svega nastoji istaknuti emancipacijske potencijale narodnih pokreta. Diljem svijeta, od barikada u Ateni do masovnih prosvjeda u Londonu, preko borbi indijskih naksalita i meksičkih zapatista, pa sve do ustrajnog otpora zemalja Latinske Amerike i ponovnog buđenja Afrike, rađaju se nove emancipacijske prakse koje unatoč geografskim udaljenostima i nekim razlikama ipak nose isti biljeg i zajednički nazivnik. Što u tom kontekstu možemo naučiti od Magreba, i što nam je činiti?

Na ovu raspravu nadovezat će se okrugli stol pod naslovom Je li Balkan novi Magreb? u petak, 20. svibnja u 19 sati. U raspravi će sudjelovati Rastko Močnik (Filozofski fakultet u Ljubljani), Mate Kapović (Filozofski fakultet u Zagrebu), Žarko Puhovski (Filozofski Fakultet u Zagrebu), Biljana Kašić (Sveučilište u Zadru Centar za ženske studije), Boris Kanzleiter (Rosa Luxemburg Stiftung), Vedran Horvat (Heinrich Böll Stiftung) i Haris Golemis (Nicos Poulantzas Institute) uz moderaciju Igora Štiksa. U sjeni trenutnih političkih promjena na Bliskom istoku, Balkan se ponovo trese. U Grčkoj se nastavljaju ulične borbe. U Rumunjskoj su organizirani masovni protesti protiv mjera štednje koje je odobrio MMF kao i novog zakona o radu. U Albaniji, u sukobu vlasti i opozicije bilo je i žrtava. Veliki prosvjedi su obilježili kraj zime i proljeće u Hrvatskoj donoseći različita i nerijetko sukobljena stajališta, od desničarskog ekstremizma do snažnog socijalnog i antikapitalističkog bunta i zahtjeva za uvođenjem direktne demokracije. Okrugli stol ima za cilj otvoriti brojna pitanja: što se doista događa na Balkanu? Je li Arapsko proljeće utjecalo na navedena zbivanja? Da li, unatoč očitim razlikama sa situacijom na Bliskom Istoku, možemo naći i neke sličnosti? Što je doista u korijenu ove erupcije bijesa i kakve je zahtjeve donijela? Kako se odrediti prema pojavi novih progresivnih političkih aktera koji se pojavljuju u trenutku u kojem raste desni populizam? Mogu li direktnodemokratske prakse upotpuniti ili čak zamijeniti model predstavničke demokracije koji je, čini se, danas u krizi kako na Balkanu tako i u cijeloj Europi? Koja je uloga Europske Unije u ovim procesima?

Izvor: SFF

Nove (de)kolonizacije

Antonija Letinić — Thu, 14 Apr 2011 09:48:17 +0000

Dvadeset godina nakon završetka Hladnoga rata i pedeset godina od osnutka Pokreta nesvrstanih, ponovno se otvara pitanje “dekolonizacije”. Diljem svijeta, od barikada u Ateni do masovnih prosvjeda u Londonu, preko borbi indijskih naksalita i meksičkih zapatista, pa sve do ustrajnog otpora zemalja Latinske Amerike, ponovnog buđenja Afrike i nemira na Bliskom Istoku, rađaju se nove emancipacijske prakse koje unatoč geografskim udaljenostima i nekim razlikama ipak nose isti biljeg i zajednički nazivnik. Kroz teorijski i filmski program, 4. Subversive Film Festival tematizira preslagivanje moći na svjetskoj razini, i nastoji istaknuti emancipacijske potencijale narodnih pokreta.

Filmski program festivala, koji će se održati od 7. do 14. svibnja u kinima Europa i Tuškanac, predstavit će široki spektar estetika otpora tzv. treće kinematografije (indijske i afričke) i četvrte kinematografije (postkolonijalni etnografski film). Indijskom filmu posvećena su dva programa – jedan postavlja fokus na radove iz perioda nakon neovisnosti 1947, “indijskog filmskog zlatnog doba”, neposredno dekoloniziranog društva u kojem film postaje moćan simbol afirmacije nacionalne kulture te drugi koji donosi niz avangardnih i post-avangardnih ostvarenja novog indijskog filma. I afričkoj kinematografiji posvećena su dva programska ciklusa – povijesni donosi pionirska ostvarenja subsaharskih kinematografija od 1960-ih do 1980-ih godina, među kojima su radovi Djibrila Diop-Mambetyja, Meda Honda i Ousmane Sembenea, dok suvremeni predstavlja nigerijski video film, odnosno Nollywood kao drugu najveću filmsku industriju na svijetu – iza Bollywooda, a ispred Hollywooda. Sekcija etnografskog filma predstavit će mladu generaciju autohtonih filmskih redatelja među Aboridžinima, Eskimima i brazilskim Indijancima, čijim se filmskim izričajem događa istinska dekolonizacija pogleda. Uz sedamdesetak filmskih naslova svih metara i žanrova, filmska škola 4. SFF-a, koja će se tematski baviti postkolonijalnim filmom, ugostit će nigerijske i indijske redatelje, te renomirane filmske predavače od Indije do SAD-a.

Nakon filmskog programa, od 15. do 21. svibnja u kinu Europa održat će se međunarodna konferencija naslovljena Nove emancipacijske borbe. Konferencija će okupiti neke od najpoznatijih imena suvremene teorije i radikalne misli – Antonija Negrija, Terryja Eagletona, Zygmunta Baumana, Istvana Meszarosa, Davida Harveyja, Gayatri Spivak, Slavoja Žižeka i Samira Amina.

Izvor: SFF / Foto: Djibril Diop Mambéty, Hijene, 1992.

Pošto pobuna?

admin — Fri, 19 Mar 2010 14:47:12 +0000

Piše: Boris Postnikov

Veliki prosvjed u Varšavskoj ulici i uhićenja koja su uslijedila iste večeri već neko vrijeme nisu ključna tema medijskoga kolanja stvarnosti: problem uzurpacije javnoga prostora zadržao se na naslovnicama i u udarnim minutama informativnih emisija onoliko koliko mu je vlastita medijageničnost dopuštala i sada, kada se prašina privremeno slegla, vrijedi iskoristiti predah i baciti pogled unatrag na neke od – ajmo biti pristojni – zanimljivijih obrazaca glavnostrujaško-novinarskog (re)prezentiranja pobune. Najinteresantniji je, nesumnjivo, slučaj Jutarnjeg lista: novine su početak prosvjeda popratile rijetko degutantnim ismijavanjem i uvredama aktivista u koprodukciji Denisa Kuljiša i Željka Žutelije, a uz svesrdnu pomoć urednika koji su tekstove i reportaže opremali – ajmo ostati pristojni – krajnje tendencioznim i malicioznim naslovima, da bi tresnule o samo dno profesionalne blamaže naslovnicom s koje je vrištalo: I oni su gradili na crno!. Riječ je bila, sjećate se, o “senzacionalnom otkriću” da je Urša Raukar, jedna od najeksponiranijih prosvjednica, izgradila svoju garažu bez potrebnih dokumenata – što je ona opovrgla pa je od cijele priče ostao samo urednički gaf, sadržan u onome vezniku na početku naslova, vezniku koji nam, nesumnjivoj poltronskoj benevolenciji urednika usprkos, govori ono što smo ionako već znali. Jer, ako su “i oni” gradili “na crno”, to u ovome kontekstu može značiti samo priznanje da “na crno” već odavno grade “oni drugi”.

Fingirana neutralnost

Strmoglavi pad ispod svake razine profesionalizma i dobrog ukusa ipak je naknadno amortiziran: na stranicama zagrebačkog dnevnog lista počeli su se, isprva stidljivo, potom sve angažiranije, javljati glasovi podrške prosvjednicima – na njihovu su stranu stali Željko Trkanjec i Jelena Lovrić, Miljenko Jergović je u vrlo emotivnom članku Nijema braća i sestrice iz Varšavske ulice prizvao dobri duh Vaska Pope, ali najzanimljiviji prilog uspostavljanju novog “varšavskog pakta” dao je dežurni gastro-politički analitičar Davor Butković. Njegov “sanacijski tekst” – kako ga je, reagirajući u Novostima, nazvao Mladen Škreblin – naslovom sugerira naizgled nedvosmislen stav: Prosvjedi u Varšavskoj društveno su značajni i treba ih poštovati. Ispod ove samouvjerene rezolutnosti i između redaka koji bi, valjda, trebali uravnotežiti karakterističnu anything goes klackalicu Jutarnjeg, čiji su drugi kraj Kuljiš i Žutelija netom bili utisnuli duboko u blato ad hominem argumentacije, autor je, međutim, artikulirao stavove i konstruirao svjetonazor koji su za ove – ali i bilo koje buduće – prosvjede daleko pogubniji od prigodnog hračkanja one dvojice.

O čemu je riječ? Butković pristupa problemu fingirajući poziciju neutralnog promatrača, koji iz svoje neutralnosti crpi precizan uvid kakav, valjda, zagovornicima i protivnicima Horvatinčićevog projekta nužno izmiče zbog njihove upletenosti u sukob: “Naravno da se o interpolacijama u središtu bilo kojeg grada može beskrajno raspravljati”, podučava nas apodiktički na početku teksta, “Naravno da se gradovi moraju mijenjati i da te promjene izazivaju otpore”. S ovime se nije teško složiti; samo – da nastavimo na istom fonu – naravno da je neutralna pozicija u ovakvom sukobu ipak nemoguća. To, uostalom, potvrđuje već treća rečenica teksta: “Naravno da je besmisleno zahtijevati konzerviranje nečega poput Cvjetnog trga i da je bespredmetno raspravljati o dva ili tri metra više pješačke zone”; kao da cijeli problem nije baš u ta “dva ili tri metra više” – ili, hajde da malo cjepidlačimo, oko 140 kvadratnih metara manje – pješačke zone, o kojima je “bespredmetno raspravljati”!?

Pobuna po mjeri sistema

Nakon ovakvog uvoda, jasno je da će postavljanje problema pod krinkom “bezinteresnog” zagovora tobože ravnopravne javne rasprave poslužiti samo vještijem kamufliranju ekskluzivnih privatnih interesa: “Podrazumijeva se, nadalje, da je privatni interes u velikim infrastrukturnim investicijama ujedno i javni interes, jer takve investicije zapošljavaju velik broj ljudi. Podrazumijeva se, naposljetku, da je i svaki novi shopping centar dobrodošao: i ondje se zapošljava puno ljudi, ondje se okreće novac, a shopping centri nisu u sukobu s kulturom gradskog života”. Zanemarimo li klasično obrtanje teza, zahvaljujući kojem privatnik u jahaćim čizmama, vođen isključivo vlastitim interesom, postaje skoro pa dobrotvor i spasitelj posrnule ekonomije, vrijedi pogledati kako Butković opravdava tezu da shopping centri nisu u sukobu s kulturom gradskog života: iz njujorške MoMA-e, obavještava nas, pogled puca na butik Manola Blahnika i robnu kuću Saks, a garaže izgrađene u blizini Louvrea i bečke Opere ne smetaju nikome. Pritom je interesantno da, kombinirajući standardno provincijalno zazivanje “razvijenog Zapada” s igranjem na kartu neupitne simboličke vrijednosti globalno brendiranih muzeja i opera, propušta posegnuti za nekim recentnijim primjerom: činjenicom da je spomenuti New York, recimo, prije samo koji tjedan definitivno, nakon višemjesečnog “probnog roka”, prepustio samo srce grada, veliki Times Square, pješacima; posve u skladu s trendom povećanja pješačkih zona u skoro svim zapadnim metropolama, trendom na koji neprestano upozoravaju aktivisti Prava na grad i Zelene akcije.

Pa zašto su onda, pita se sad već pomalo dezorijentirani čitatelj Butkovićeva teksta, prosvjedi u Varšavskoj uopće društveno važni, zašto ih treba poštovati? Zašto oni, štoviše, “spadaju među vrednije društvene akcije kojima smo svjedočili u proteklih nekoliko godina”? Odgovor je jednostavan: “Građani, naprosto, imaju pravo prosvjedovati. To je jedan od temeljnih aksioma demokracije”. Odnosno – a ovo je za autora ujedno i najvažnija činjenica vezana uz prosvjede – oni “odražavaju sve masovnije raspoloženje među hrvatskim stanovništvom, koje se danas može definirati kao želja da se zaustavi bilo kakav oblik društvenog nasilja, koje navodno ili stvarno provode navodni ili stvarni, ekonomski i politički, moćni krugovi”. Ne znam za vas, ali meni činjenica da netko jednostavno upražnjava svoja prava, što je pritom i “jedan od temeljnih aksioma demokracije”, baš i ne zvuči kao dovoljan povod da njegovu akciju proglasim jednim od najznačajnijih društvenih događaja u proteklih nekoliko godina. Zapravo mi, da budem precizniji, cijela ova argumentacija nekako više djeluje kao pokušaj da se događaju oduzme relevantnost koju on ima. Jer, kada ga prigodno razblažimo svođenjem na puki simptom nedefiniranog, općenitog nezadovoljstva “navodnim ili stvarnim” provođenjem društvenog nasilja od strane “navodnih ili stvarnih” “moćnih krugova” – kada mu, dakle, čak i motivaciju smjestimo negdje između stvarnosti i fikcije, na samom pragu teorije zavjere – tada dobivamo nešto što s osnovnom intencijom prosvjeda u Varšavskoj nema naročite veze. Dobivamo pobunu čija je jedina vrijednost u tome što potvrđuje stabilnost aktualnog poretka demokracije na pogon krupnoga kapitala, pobunu čiji je sadržaj nepovratno rasplinut u unaprijed kodificiranoj i neizbježnim primjerom famoznog Zapada legitimiranoj formi (“građanska neposlušnost na Zapadu je već jako, jako dugo jedan od karakterističnih oblika izražavanja političke volje određenih grupa”), dobivamo – ukratko – pobunu po mjeri baš onoga sistema protiv kojeg je, u krajnjoj liniji, usmjerena.

Izvrnuta stvarnost studentskih blokada

A što se sve može učiniti s pobunom kada je se desupstancijalizira i pacificira odlično pokazuje primjer TV reklame koju smo nedavno mogli gledati: riječ je o spotu za privatno veleučilište Vern, emitiranom u sklopu kampanje Vrijeme je za drugačije obrazovanje (može je se još uvijek pogledati na www.vern.hr). Radnja je jednostavna: skupina studentica i studenata vrpolji se u klupama, nervozno pogledavajući prema satu na zidu; kazaljke pokazuju da njihov profesor kasni već 7 ili 8 minuta nakon što je istekla “akademska četvrt”. Istodobno, ovaj sjedi u svome uredu, a mi u off-u slušamo njegovu ispovijest: “Učio sam ih svojim istinama. Vodio svojim putovima. Vrijeme je prolazilo… Svijet se ubrzavao i sve više mijenjao…” I dok mi pratimo profesorov monolog izrečen patosom i uvjerljivošću replike iz neke domaće sapunice, studentice i studenti postaju sve nezadovoljniji: jedna od njih nervozno kucka olovkom po stolu, ostali joj se postupno pridružuju i kakofonija uskoro prerasta u zajedničko, ritmično, protestno lupanje. Profesor konačno ulazi u predavaonicu i susreće se s neočekivanim buntom. Pa dovršava monolog: “Ja se nisam promijenio. Oni jesu”.

I eto nas u tren oka u potpuno izvrnutoj stvarnosti prošlogodišnjih studentskih blokada. Ono što je masmedijskom eholalijom uporno bilo prigovarano studentima – naivna usmjerenost vrijednostima staroga, propalog i neučinkovitog sustava – ovdje je pripisano figuri profesora; ono što im je patronizirajućom manirom bilo nuđeno kao jedina opcija – nužnost prihvaćanja promjena koje donosi neoliberalna paradigma jer, eto, takav je svijet u kome živimo i Zapad kome stremimo – ovdje je predstavljeno kao njihova prava potreba. Revoltirani klinci tako najednom postaju beskrajno simpatični: njihova je pobuna legitimna, poručuje nam spot, njihovi su zahtjevi opravdani, njihov glas treba poštovati. Pod uvjetom, dakako, da raspolažu s 26 do 29 tisuća kuna godišnje i voljni su uložiti ih u svoj “drugačiji studij”.

Nije, jasno, problem u tržišno formiranoj cijeni jedne privatne škole; problem je u beskrajnim mogućnostima transideološkog poigravanja semantičkim potencijalima društvene pobune, zahvaljujući kojima studenti, koji su problem socijalne pravednosti uveli u javni prostor glasnije i artikuliranije nego bilo koja druga društvena skupina, u hipu postaju glasnicima upravo onog sustava u kome je ta pravednost tek sinonim za ometanje učinkovitosti, baš kao što prosvjednici iz Varšavske u Butkovićevoj interpretaciji iznenadno postaju jamcima poželjnoga razvoja naše demokracije i njezine usklađenosti sa zapadnim trendovima. A u oba slučaja pritom neupitno ostaje samo jedno: interes krupnoga kapitala. Pobuna je dozvoljena – čak i poželjna – uz pretpostavku da okončava na blagajni veleučilišta skrojenog po mjeri svijeta koji se “ubrzava i sve više mijenja” ili u redu za kasu shopping centra koji, jasno, “nije u sukobu s kulturom gradskog života”. Pa ne čudi što je i poanta u oba slučaja ista, neodoljivo podsjeća na jedan od transparenata iz prvih dana blokade zagrebačkog Filozofskog fakulteta i – ma kako uvijeno bila plasirana – i dalje zvuči prilično zlokobno. Poanta, naime, glasi: tko se buni – platit će.

***

Objavljeno u Zarezu br. 278, 4. ožujka 2010.

Zahvaljujemo autoru na ustupanju teksta za objavu.