okolišanje je program posvećen plesnom filmu i zajedničkom iskustvu gledanja. Umjesto klasične kinoprojekcije, zamišljen je kao opušten prostor okupljanja u kojem film postaje povod za susret, razgovor i razmjenu dojmova. “Okolišanje sam zamislila kao mekan, mračan i ugodan okoliš za okupljanje i zajedničko gledanje”, kaže autorica programa Ema Crnić. Drugo izdanje posvećeno je duetima te donosi dva filma koja na različite načine istražuju odnos ljudi prema prostoru i jednih prema drugima.

Film Plesna kartografija – reimaginacija okoliša autorice Matee Bilosnić vodi gledatelje u dalmatinsko zaleđe, među mirila – kamena pogrebna obilježja koja stoljećima svjedoče o odnosu ljudi, krajolika i sjećanja. Kroz ponekad duhovit spoj dokumentarnog pristupa, umjetničkog istraživanja i plesa, film prati proces nastanka koreografskog rada inspiriranog tim jedinstvenim lokalitetima.

U filmu Balans je igra autorice i izvođačice Silvija Dogan i Ema Crnić istražuju odnos dviju suradnica kroz pokret, igru i niz pažljivo komponiranih filmskih prizora u prirodi. Film se razvija poput prijateljskog dvoboja u kojem se suradnja i izazov neprestano izmjenjuju, a ravnoteža postaje nešto što se iznova pregovara.

Ulaz je slobodan. Nakon projekcija publika će imati priliku ostati na neformalnom razgovoru o filmovima i njihovim temama.

Riječ je o plesnoj instalaciji koja spaja plesni film Summa Summarum s performansom uživo. Koreografiju i izvedbu potpisuje plesna umjetnica Nika Disney, a instalacija “poziva publiku da razmisli o svom identitetu kao vrhuncu prošlih iskustava u odnosima i potiče zahvalnost za međuljudsku povezanost dok žudi za transformativnim aspektima tih susreta”.

“Ideja projekta Između sebe / Between selves leži u meditativnosti, dopuštajući publici da zaroni u vlastite emocionalne krajolike. Svaki će dan završiti tihom meditacijom, stvarajući prostor za publiku da obradi svoje emocije i misli potaknute izvedbom. Nakon toga slijedi razgovor s publikom u kojem imaju priliku iznijeti svoja gledateljska iskustva, razmišljanja i promišljanja”, stoji u najavnom tekstu.

Više detalja o programu možete pronaći ovdje.

U programu ovogodišnjih Kinogibanja zastupljeni su filmovi koji promišljaju plesnu građu s obzirom na prirodu i odnos tijela prema okolišu. Taj tematski okvir, prisutan u plesnome filmu hrvatskih autora od prve pojave do suvremenosti, svake večeri razmatra se iz drugog aspekta – od prostornih relacija tijela i okoliša, opreke prirode i kulture/civilizacije do posve imaginarnih svjetova, obuhvaćajući različite izvedbeno-filmske formate. Ciklus se fokusira na produkciju hrvatskih autora_ica i posebnosti njihovih autorskih pristupa i stilova. 

Prvog dana programa u Art kinu na rasporedu su filmovi Polaganost (Iva Pavičić i Vladimir Končar), Cesara (Senka Baruška), Babine suze (Marija Šćekić), Sudar (Vladimir Končar), Plesati sa…, Sivo, Meteo (Irma Omerzo) i an Hum an (Dora Brkarić). Nakon projekcija slijedi razgovor s autoricama filmova Ivom Pavičić, Senkom Baruškom i Irmom Omerzo koji moderira kuratorica programa Ivana Slunjski. 

Drugog dana, uz navedenu premijernu izvedbu rada Zbornik pogleda, u programu Galerije Kortil su i filmovi VisualLetter#1 Eleonore Vrdoljak te Lazarus Ivane Kalc. I nakon ovih projekcija slijedi razgovor Ivane Slunjski s autoricama Ivanom Kalc i Mijom Štark.

Ulaz na program je slobodan.

Disonantni komad istražuje svoju središnju temu na gotovo svim razinama, oblikujući prizore nesklada između tijela i okoline, stvarajući umjereno neugodnu zvučnu kulisu koju presijecaju pregnantne tišine, jukstaponirajući materijale koji djeluju hiperartificijelno s organskom nađenom scenografijom prirode, gradeći koreografiju punu trzaja u estetskom ključu koji djeluje donekle futuristički. Načelno gledano, nijedna strana klackalice konsonanca-disonanca ne pojavljuje se oko nas u čistoj formi, a dok se sklad može činiti trajnijim i stabilnijim, u praksi je svijeta neodrživ osim kao apsolutni smiraj koji bi bio upravo negacija života. Film polazi od uvida da je nagli izbačaj iz balansa ono što pokreće dalje prema obećanju nove ravnoteže, koja će se samo ponovno urušiti da bi se kretanje nastavilo, a upravo u tim trenucima disonance leži mogućnost širenja misaonog univerzuma. Naslovljen kao prvi u nevidljivom nizu, film balansira između dojma da je doista riječ o procesualnom radu u kojem se različiti modusi isprobavaju u kratkim vizualnim blokovima, svaki blok obilježen specifičnim vizualnim identitetom, i dojma da je riječ o vrlo ispoliranom radu kojemu možemo zamisliti prirodni nastavak u vidu nove epizode, ali nas ne ostavlja visjeti pod nelagodnim kutom koji bi zahtijevao sljedeći pomak, kao što bi to učinila disonanca.

Naslov također sugerira da je riječ o duetu tijela i kamere, organski i tehnološki sofisticiranog instrumenta, no u praksi dva medija ne komuniciraju izravno izvan najkonvencionalnijeg mogućeg modusa. Statični kadar krajnje pravilno uokviruje tijelo, montaža pravilno nepravilnim ritmom stvara osjećaj konzistentnog nemira uz izmjene planova, varijacije efekata i lomove prizora koji rezoniraju kao strogo kontrolirani glitch, odražavajući kvalitetu isprekidanih pokreta tijela. Pročišćena estetika gotovo sterilizira disonance na kojima gradi dramaturgiju, stvarajući zanimljivu tenziju gotovo neugodne kontrole koja prožima svaku dimenziju rada. Tako osnovna koreografija vodi tijelo plesne umjetnice u grčevite, nagle kretnje koje na trenutke djeluju gotovo nadljudski, kako to već biva s iznimnim, hiper-plesnim tijelima, ali svaki i najmanji trzaj odaje dojam apsolutne kontrole, pedantne i promišljene partiture.

Čak i prostori koje komad aktivira, zasićeni vlastitim kontradikcijama sudara prirode i ljudske intervencije, funkcionalnosti i disfunkcionalnosti, pretvoreni su u savršenu scenografiju za rad, divlja je priroda pripitomljena i cjelokupni dojam koji se rastvara titra u napetosti između disonance koja se ishodišno instrumentalizira u radu, i konsonance koja ju zapravo posve neutralizira. Kontrolirani raspad slike može funkcionirati i kao nježna subverzija standardne dinamike muškog oka iza kamere i ženskog tijela u kadru, čiju zasićenu povijest nije moguće ignorirati, čak i ako dane konotacije autorski duo nije osobito komentirao. Kostimi Dalibora Šakića također su bitni akteri u filmu, figurirajući kao artificijelni međusloj između organske kvalitete plesnog tijela i prirode koja ga okružuje, naročito spektakularan u posljednjem prizoru kad dugi prozračni šlep lebdi na filmski usporenom vjetru poput sintetičke refleksije sunca ili predvečernjeg oblaka.

Na formalnoj razini, Štefanić i Kralj istražuju određeni set postupaka, efekata, potencijala medija, i iako je izvjesna autorska znatiželja osjetna u samome radu, taj aspekt komada manje je zanimljiv za recepciju, osim potencijalno specijaliziranom stručnom oku koji će ga znati secirati. S druge strane, možda najintrigantnija dimenzija rada koji je u izvjesnoj opasnosti da djeluje kao višestruko produljeni glazbeni spot leži upravo u tom krajnjem intenzitetu kontrole nad materijom, gotovo disociranoj ljepoti čija nelagoda nije u očitim potezima disonantnog prljanja, otvaranju prema omaškama, ludičkim elementima ili sretnim slučajnostima, nego u totalnom zatvaranju forme i sveprožimajućem osjećaju nadzora nad svim segmentima komada. Postupak preobražaja sirove materije u artificijelni artefakt koji izaziva afektivnu reakciju kada s njime publika dođe u kontakt središnja je odrednica umjetnosti kao takve. No nesumnjivo postoji specifična kvaliteta svojstvena umjetnosti koja nadilazi prirodnu i prirodno asimetričnu ljepotu, i kreće se prema uzvišenoj konsonanci, što rezonira kao hladno i nelagodno.

Disonanca kao estetski postupak zahtijeva čvršću stegu od sklada kojem po prirodi stvari težimo i grešaka koje nam se nužno potkradaju, a pogoditi točnu nijansu nesklada koji će djelovati privlačno i uzbudljivo, budeći upravo užitak u neugodi, iznimno je zahtjevan zadatak. Istražujući taj prostor kontrole i nelagode upravo na sjecištu disonanci i konsonanci, prirode i tehnologije, tijela i kamere, Disonantni komad otvara neka od temeljnih pitanja funkcije i disfunkcije kontrole unutar umjetničkog rada, načina na koje zauzdavanje disonanci afektivno angažira i/li distancira svoju publiku, što je posebno zanimljivo s obzirom na hibridni medij u kojemu je komad rađen. Eksperimentalni plesni filmovi, koji u posljednje vrijeme doživljavaju svojevrsnu renesansu silom prilika, zapravo imaju bogati potencijal ako se upravo prestanu razmatrati kao bolno manjkava alternativa živoj izvedbi, nego se u kontaktu dvaju vrlo različitih medija i modusa stvara posve novi izričaj. U tome smislu Disonantni komad doista djeluje kao posvećeno istraživanje osobitog medijskog križanja, koji bi se u svojim nastavcima i daljnjim iteracijama mogao profilirati u karakterističan autorski izričaj.

Interes umjetničkog para za temu je opipljiv, a opis rada u kojemu razlažu dio pitanja kojima su se bavili u razradi konceptualne potke djela budi znatiželju za daljnjim promišljanjima skicirane dualnosti, do krajnosti složene u prividnoj jednostavnosti. No samo je djelo uglavnom vrlo lijepi kratki film koji u svom učinku nije nimalo disonantan, iza čije ulaštene površine misaoni procesi i eventualne kontradikcije koje je umjetnički duo istraživao ostaju skriveni. Kako je riječ o Prvom komadu, vrijedi pratiti daljnji razvoj istraživanja koje bi moglo profitirati od većeg povjerenja u pojedinačne postupke i elemente koje koristi, a čija se snaga iscrpljuje u naslaganoj kompilaciji, kao i od eksplicitnije tematizacije preokupacija koje su navedene u opisu djela. Ovako konsonantni Disonantni komad suviše zatvara ondje gdje bi mogao otvoriti, smiruje gdje bi mogao razbuditi, i hladi gdje bi mogao rasplamsati.

KP / Culturenet

U tridesetminutnom eksperimentalnom plesnom filmu Polaganost, stvaranom u razdoblju od 2008. do 2011. godine, sedam izvođačica u srazu s prirodom grade intiman svijet. Kruženje voda, nepregledna polja i apstraktne strukture isprepliću se kroz prirodne cikluse. Pokret suptilno nastaje i nestaje u ritmu kadrova uz originalnu glazbu Jeanne Fremaux.

Režiju potpisuju Vladimir Končar i Iva Pavičić.

Premijera filma održat će se u ponedjeljak,  12. rujna u 19 sati.

Tako su 10. siječnja na rasporedu Ples u prirodi Oktavijana Miletića i Tajna dvorca I.B. Milana Katića u koreografiji Nenada Lhotke. Ples u prirodi prvi je poznati filmski zapis plesa u Hrvatskoj, od kojega za sada postoje fotografije i ovaj kratki isječak, dok je Tajna dvorca I.B. cjelovita snimka komične baletne pantomime nastala prema baletnoj jednočinki Kerempuhova vedrog kazališta u kojoj naslovnu ulogu tumači Silva Hercigonja.

Magie su kvalitetna TV adaptacija istoimenog scenskog djela, snimljena u koprodukciji bečke i zagrebačke televizije, dok su Tri legende u čast Šenoe izvorna TV koreografija inspirirana Šenoinim Povjesticama. Obje snimke povijesno su vrijedan dokument koreografskih interesa Ane Maletić. Možete ih pogledati 17. siječnja.

Radiant kao TV snimka i Koreografija za kameru i plesače kao kratki film, prvi su hrvatski pokušaji eksperimentalnog plesnog filma kao zasebnog i ravnopravnog umjetničkog medija inspirirani radom Maye Deren i Hillary Harris, a na rasporedu su 24. siječnja.

Ulaz na sve projekcije je slobodan.