Art radionica Lazareti jedna je od najdugovječnijih, ali i najaktivnijih organizacija u području nezavisne kulture. U gotovo 35 godina kontinuiranog rada proveli ste niz programa i projekata koji su obilježili dubrovačku kulturnu scenu. Možete li nam za početak izdvojiti ključne momente koji su bili formativni za vaš rad, koji su usmjerili razvoj organizacije i utjecali na sam kontekst u kojem djelujete?

Art radionica je krenula od potrebe za stvaranjem prostora za vlastiti umjetnički rad, za kritički, angažirani i vaninstitucionalni rad. Koncept tog umjetničkog djelovanja tada se referirao na ono što je Slaven Tolj u nekoliko intervjua definira kao sliku Dubrovnika kao “samodopadnu sliku socijalističkog raja” i umjetnost koja takvu sliku održava i odražava. U njoj je sve prikazano idealno, emblematska je slika Dubrovnika iz iste perspektive – stara gradska luka, palme, zalasci Sunca… U gradu tada nije bilo neke vrste suvremene umjetnosti koja bi se živo i aktivno bavila svojom okolinom, kontekstom ili se uopće bavila gradom kao temom, a ne gradom kao slikom.

U tom kontekstu se 1988-1989. godine pokreću prve Art radionice Lazareti. Bio je to ljetni program koji se događao u javnim prostorima grada, na ulici, na Stradunu, u Pilama, na Zvoniku… Sastojao se uglavnom od privremenih izložbi u javnim prostorima, akcija, performansa, intervencija i razgovora. Mario Kopić je pisao popratne tekstove i kroz njih je odmah na početku na neki način bila vrlo jasno definirana estetika Art radionice Lazareti. Ona se najviše nadovezala na konceptualnu umjetnost, na arte poveru, na Beuysa, Ontanija… Veliki utjecaj na pokretanje i prve akcije ARL imaju Neša Paripović, Marina Abramović, Ulay, Jannis Kounellis, Tom Gotovac, Goran Trbuljak, Dimitrijević i drugi. Jako je važno istaknuti da u to vrijeme u Dubrovniku živi Ilija Šoškić, koji direktno prenosi priče i iskustva o arte poveri, crvenim brigadama… Utopijska ideja je bila stvoriti mjesto poput rimske Galerije Attico. Neupitan je utjecaj Milana Milišića, kao i tadašnji rad galerije Sesame u Dubroniku. 

Oko ARL se formirala skupina ljudi koja je vodila, uređivala i realizirala program izložbi i akcija u javnim prostorima i prostorima kulturnih institucija. Tu su prije svega Slaven Tolj, Marija Grazio Tolj, Mario Kopić, Vuk Ćosić koji je te godine i živio u Dubrovniku, Božidar Jurjević, Marojica Mitrović, Vesna Dedović Mitrović… U krugu ljudi koji se druže i svakodnevno razgovaraju su i Nora Cervelin, Marina Nodilo, Antun Nodilo, Pavo Urban, a prve tekstove za novine o Slavenovom i Marijinom radu i o ARL  piše Antun Maračić. Polako se u tom krugu stvara jedan drugačiji prostor, otvoren prema potpuno drugačijoj estetici, drugačijem poimanju uloge umjetnosti, javnog prostora i uopće pitanju što je to suvremena umjetnost. Najjednostavnije i najbanalnije rečeno, okupljaju se oko ideje da suvremena umjetnost ne mora biti dopadna ili samodopadna i da to nije nešto što ćeš staviti u svoj dnevni boravak na zid, nego se može baviti politikom, društvom, lokalnim kontekstom, nacionalnim kontekstom i podizati to na neku opće razumljivu razinu, kroz estetski čin utjecati ili ukazivati na neki važan proces ili događaj. 

To je vrijeme pred sam rat, koji se u Dubrovniku i Hrvatskoj već itekako predosjećao. Ako pratimo tadašnje događaje i ono što se piše po medijima, i usporedimo s umjetničkim intervencijama u sklopu Art radionica, vidi se jasna veza između tih događanja i tema koje su Slavenova konstantna preokupacija – smrt i prolaznost, nemogućnost komunikacije i društveni prekidi. Godine 1991. odvija se program Basta, organiziran u tadašnjem prostoru Foto-kino kluba “Marin Getaldić” i Muzeju Rupe na kojem su sudjelovali Vuk Ćosić, Slaven Tolj, Ana Opalić, Jurij Krpan, Talent, Vlado Martek… U Muzeju Rupe realiziran je hommage Josephu Beuysu Muzej mjesto permanente konferencije – ARL. Tekst i koncept te akcije piše Mario Kopić, sudjeluju Marojica Mitrović, Božidar Jurjević… U knjižnici je predstavljena prva knjiga Marija Kopića Iskušavanje rubova smisla u izdanju ARL. 

Program se odvijao u ožujku i travnju 1991. Tada su se koristili prostori drugih organizacija i institucija, a sam prostor u Lazaretima je tada uglavnom služio za koncerte, za probe bendova, i slično. Ono što od početka čini kontinuitet i bazu svih naših programa je program Galerije Otok, koja se u svojoj povijesti selila po više lokacija u gradu (Kovačka 3, Pobijana 8…) Iz tog vizualnog programa su izašli svi ostali programi Art radionice. Tako smo kroz vezu vizualnih umjetnosti s performansom od 1996. počeli organizirati Festival Karantena koji se događao kada bi završile Dubrovačke ljetne igre. Tu smo dovodili nove, nepoznate, danas bismo rekli progresivne hrvatske i međunarodne autore koji su se, umjesto klasičnom kazališnom produkcijom, bavili rubnim i međuprostorima kazališta. Već onda su u sklopu festivala u Dubrovniku gostovali Sergej Pristaš, Ivica Buljan, Saša Božić, Oliver Frljić da nabrojim samo neke. Svi oni su neke od svojih prvih predstava bili u mogućnosti pokazati nama u Dubrovniku i uopće u nekom kontekstu van Zagreba.

Nakon deset godina održavanja (1996. – 2006.) festival je postao zasebna programska cjelina pa od 2007. godine imamo godišnji program Scena Karantena koja uključuje desetak izvedbenih gostovanja godišnje. Potom smo 2004. godine pokrenuli program pod nazivom Participacija / Protuotrov. Sastojao se aktivnosti koje su se događale oko i između umjetničkih produkcija: to su bili javni razgovori, tribine i okupljanja građana oko nekih zanimljivih lokalnih tema. Inicijativa i sam naziv programa dolazi nakon što je 2004. u gradu krenulo masovno trovanje životinja po ulicama. Mi smo se organizirali, na jednom mjestu smo okupili građane, tadašnje Društvo za zaštitu životinja, gradsku tvrtku koja je postavila otrov, i započeli razgovor o tome problemu. Mislim da su nadležni tada prvi put uvidjeli da postoje ljudi koji ovakve teme žele javno problematizirati. Program se i dalje odvija pod nazivom Protuotrov jer mislimo da je svaki javni angažman i javno istupanje oko neke javno ili komunalno važne stvari ustvari mala doza protuotrova za toksične odnose koji vladaju u javnoj sferi.

Za lokalni kontekst značajan je i program Grad je mrtav? Živio grad! pokrenut 2012., kroz koji smo se na neki način htjeli ponovno vratiti u javni prostor, odakle smo i krenuli. Nakon što smo dobili prostor za rad, sve se svelo na izložbe u galerijskom prostoru, predstave u izvedbenom prostoru, itd. A onda su se u periodu od 2005. do 2015. godine iznimno brzo dogodile promjene u turizmu i u tretiranju i izgledu javnog prostora, gdje on primarno postaje resurs za zaradu. Građani se povlače iz javnog prostora koji je nekada služio i njima i turistima, a sada je potpuno okupiran ekonomskom perspektivom, odnosno tržištem. Zbog toga ponovno izlazimo u javni prostor i krećemo raditi umjetničke intervencije ili umjetnička istraživanja koja se tom problematikom bave. 

U čitavom periodu kontinuirano provodimo i rezidencijalni program, jer smo već 90-ih shvatili da je puno ljepše, možda bih rekla i humanije, raditi s autorima koji tu provedu neko duže vrijeme, iz čega onda nastane novi umjetnički rad. No za takav program nemamo stvarne resurse, nemamo svoj prostor u koji bismo smjestili umjetnike, već smještaj iznajmljujemo i plaćamo po turističkoj tarifi. Zanimljivo je da je u projektu za Lazarete, kada smo ga dobili 2000. godine, jedan dio prostora bio namijenjen za rezidencijalni program, tu je trebalo biti sedam ateljea koje bismo dijelili s drugim organizacijama. Međutim, tadašnji gradonačelnik Andro Vlahušić te je ateljee smatrao apartmanima i to je 2009. samo precrtano, izbačeno iz projekta i nikada nije realizirano. Ipak, kontinuiramo nastavljamo raditi rezidencijalne boravke tako da za izvedbene umjetnosti organiziramo dvije do tri rezidencije godišnje, za likovne umjetnike isto tako, a sada smo uveli i istraživački dio za rad s arhivom. To je jedan od važnih procesa koji se odvija paralelno s našim ostalim javnim aktivnostima. 

Prostor Lazareta u kojem djelujete predstavlja paradoksalan primjer: s jedne strane u kontekstu ugovora o korištenju na 25 godina osigurava stabilnost rijetku na nezavisnoj sceni, dok s druge strane predstavlja konstantnu ugrozu, s obzirom na atraktivnost lokacije i njezinu uvijek moguću komercijalizaciju. Kako vi vidite tu poziciju i na koji način ste kroz godine odgovarali na izazov osiguravanja prostora za rad?

Naš ugovor ističe za dvije godine, u svibnju 2025., tako da je skoro već prošlo tih 25 godina. Kad smo ušli u prostor on je bio derutan, prokišnjavao je i generalno je bio dosta neprikladan za umjetnički rad. U njemu se moglo raditi ljeti, ali zimi je prostor bio hladan, vlažan i doista neupotrebljiv za duži boravak. Kada smo potpisali ugovor o korištenju aplicirali smo na natječaj fonda World Monuments od kojeg smo i dobili inicijalna sredstva za obnovu tri krova. Od toga smo krenuli, i na početku smo dosta vremena “izgubili” kroz tu obnovu. Dio prostora obnovljen je donacijama fondacije FACE Croatia i drugih donatora, a dio privatnim kreditima. Od 2000. do danas smo prošli tri puta kroz obnovu Lazareta, koja se svaki puta događala paralelno s odvijanjem našeg programa: početkom dvijetisućitih, potom 2012/2013. godine kada je obnovljeno prvih pet lađa, i onda 2017-2019. godine kada su obnovljene tri lađe za koje ARL ima ugovor. 

S obzirom na specifičnost prostora i veličinu lađa koje su odvojene jedne od drugih zapravo je moguće funkcionirati tako da uopće ne surađuješ s drugima. Međutim, s obzirom na to da smo ugovor potpisali 2000., a prva prijetnja izbacivanjem iz prostora došla već 2001. godine, otpočetka smo se povezivali oko teme prostora, artikulacije tog problema i ostanka u Lazaretima. U tome su prije svega sudjelovale organizacije civilnog društva koje su radile ili i sada rade u Lazaretima: Udruga Deša, Studentski teatar Lero, Plesni studio Lazareti i Društvo multiple skleroze, s kojima smo se na samom početku povezali oko pitanja na koji način objasniti da dio prostora grada mora ostati u svrsi namijenjenoj građanima, ili u svrhu programa koji proizvode sami ti građani, umjesto da se pretvori u casino, restoran ili što je već tada bio plan.

Kao Platforma za Lazarete djelujemo od 2012. godine, sve do danas. Nije riječ o programskoj platformi, iako neke aktivnosti provodimo i zajedno, već je više zagovaračke prirode – branimo stav da dio prostora grada mora ostati javan i nekomercijalan, otvoren za razne kulturne i društvene potrebe samih građana, lokalnih organizacija, ali i drugih organizacija iz Hrvatske s kojima radimo i distribuiramo dosta programa i aktivnosti. 

ARL je u jednom trenutku postao i forum za građanska okupljanja. Što možete reći o povezivanju s drugim organizacijama i inicijativama civilnog društva izvan polja kulture?

Kroz umjetničku i aktivističku artikulaciju problema vezanih uz javne prostore, javna dobra i komunalne probleme, otvorio se prostor suradnje i povezivanja s drugim aktivnim akterima u Dubrovniku, Dubrovačko-neretvanskoj županiji i Hrvatskoj koji se događa u razdoblju od 2005. do 2010. godine. U lokalnom kontekstu, moglo bi se reći da je “kuhalo” na više razina – organizirane su akcije protiv sječe platana na Pilama, sudjelovali smo aktivno u javnim raspravama, Udruga Nazbilj realizirala je iznimno duhovite javne akcije. Povezali smo se s nizom lokalnih aktera i udruga (Dub, Nazbilj, Baština, Domovina, Orlando….) i organizirali forum građana na Porporeli, nezavisna gradonačelnilka sučeljavanja (2009.), pokrenuli programsku cjelinu Urbanistička početnica s Platfromom 9.81.

Sve to je prethodilo pokretanju inicijative Srđ je naš 2010. godine. U tome je razdoblju ARL bila centralno mjesto inicijative SJN. Prije svega jer smo imali sve potrebne resurse – prostor, opremu, znanja. Bilo je jako važno imati mjesto na kojem će se ljudi moći okupiti, razgovarati i organizirati akcije. Sami sastanci su trajali i po čitave noći, onda je slijedila provedba prikupljanja potpisa za referendum, praćenje referenduma… Čitav taj proces se događao u našem prostoru. Zapravo je za ARL sve to predstavljalo neki kontinuitet Protuotrova. 

Tada smo se povezali s Pravom na grad, Zelenom akcijom i Gongom, koji su nam puno pomogli oko te teme, kao i organizacije i provedbe samog referenduma. A prije toga, još kasnih devedesetih bili smo dio nacionalne kampanje Glas ‘99 koja je prethodila parlamentarnim izborima 2000. godine, a okupljala je sve veće organizacije civilnog društva na razini Hrvatske koje su zagovarale promjene. 

U lokalnom kontekstu ARL je prepoznata kao organizacija koja djeluje na širem društvenom planu. Jedno vrijeme smo bili identificirani s inicijativom Srđ je naš, svi naši redovni programi su nekako pali u drugi plan. Trebalo nam je neko vrijeme nakon referenduma da se vratimo onome što je naš osnovni posao – suvremenoj umjetnosti. Koliko god je taj aktivistički angažman jako iscrpljujuć i zamoran, na neki način nam je i pomogao da budemo jači. Odmogao nam je utoliko što smo u javnoj percepciji u jednom trenutku bili u potpunosti identificirani isključivo s aktivističkom pričom. Stavovi javnosti su podijeljeni – neki te smatraju herojem jer si podigao glas, a za druge si kočničar razvoja, vide te kao neprijatelja, oni neće ostvariti zaradu jer se ti boriš da dio prostora ostane javan i da se ne izgradi još jedan Dubrovnik tik iznad Dubrovnika, da voda ostane nezagađena, i tako dalje. Ta borba je dosta zamorna.

U intervjuu za Abecedu nezavisne kulture, Slaven Tolj je istaknuo značaj rada s kontekstom i u kontekstu, posebno u vrijeme ratne okupacije grada, za kredibilitet koji je ARL stekao u Dubrovniku i zahvaljujući kojem je postao dijelom identiteta grada. Što vam se iz današnje perspektive čini da je od tog ostalo u sjećanju zajednice? Koliko su te godine rada ARL-a dokumentirane i je li iz tog ratnog perioda išta sačuvano?

Zapravo je ostalo dosta materijala iz tog perioda jer se sve pažljivo skupljalo – novinski članci, pisma, katalozi – sve to imamo i danas. Tijekom rata ARL je realizirala akcije u javnim prostorima – sudjelovali smo u oslikavanju izloga na Stradunu koji su tada bili okovani drvenim zaštitnim daskama, tu je svakako značajna izložba Mjesto i sudbina koja se 1993. realizira na više lokacija u gradu, uključujući i skloništa i na kojoj sudjeluju hrvatski i međunarodni umjetnici. Slaven u to vrijeme realizira neke od svojih najboljih umjetničkih radova kao što je primjerice Hrana za preživljavanje. Godine 1996. realiziramo izložbu Otok (tadašnja godišnja izložba SCCA Zagreb) po cijelom gradu i otoku Lokrumu. Na toj je izložbi realiziran kultni Kožarićev stog sijena ispred Kneževa dvora.

Ja sam u to vrijeme bila na fakultetu, dolazila sam u Dubrovnik ljeti i na zimske praznike i osobno sam u tom periodu bila više publika nego uključeni akter, iako sam recimo već 1989. čuvala tu slavnu izložbu o deset godina Galerije proširenih medija, a 1996. sam počela pomagati na izložbi Otok i drugim izložbama. Tako da sam na neki način bila uključena, ali nisam razmišljala o tome ima li Art radionica kredibilitet ili nema. Meni je činjenica da postoji netko tko se na taj način bavi umjetnošću bila normalna. Iz tog osobnog interesa sam se polako sve više i više uključivala i 2000. sam počela raditi u Lazaretima za stalno. 

Koliko se u ovih 35 godina promijenila sama organizacija, odnosno ljudi koji je čine? Je li se dogodila smjena generacija?

Možemo reći da se dogodila jedna smjena, u odnosu na ekipu koja je pokrenula Art radionicu i da je sada potrebna još jedna smjena. Mislim da bez kontinuiteta rada od kraja 1980-ih i bez ARL-a uopće ne bi bilo suvremene likovne scene u Dubrovniku, točnije ne bi bilo ovakve suvremene dubrovačke scene formirane oko ARL, a koja je poetski i estetski dosta prepoznatljiva i ujedninjena. Ne bi bilo prostora koji omogućuje izložbe, rad, umrežavanja, okupljanje oko neke estetske ideje, koliko god ona bila široko postavljena. Slaven Tolj koji je bio pokretač svega je imao svoj specifičan način rada i način okupljanja ljudi koji je meni i dandanas fascinantan.

Dio tih ljudi i članova s početka djelovanja je i dalje tu, a dio je otišao nekim prirodnim slijedom događanja – ljudi su odselili, odustali, rade nešto drugo. U samoj organizaciji nas sada ima četvero zaposlenih i u organizacijskom i financijskom smislu se nalazimo u iznimno stabilnom trenutku, sve funkcionira i svatko zna što radi. Prije je to znalo biti dosta kaotičnije, nestabilno, a bilo je neusporedivo manje programa, naših aktivnosti, ali i financijskih sredstava.

Na koji način dolazi do prijenosa organizacijskog pamćenja – aktivnosti, programa i načela rada, pa i estetike i poetike sa starijih na nove generacije? 

Iz naše organizacijske perspektive najbolje se uči i prenosi znanje ako si prisutan fizički u prostoru, ako pratiš i sudjeluješ. Svaki tekst i svaki zapis je apstrakcija tog procesa. Iz njih se može steći neki uvid i mogu se prenijeti informacije, ali mislim da je stvarna mogućnost prijenosa znanja i iskustava na taj način limitirana. U isti mah, mogu reći da se kopanjem po našem arhivskom materijalu, novinskim člancima može naučiti puno toga o tome kako stvari zapravo funkcioniraju i koliko neki procesi traju. Sama organizacija i provedba aktivnosti i ono što spada u produkcijske aktivnosti, to se najbolje prenosi i uči u hodu, tj. kroz neposredni rad. 

Osim toga, svako vrijeme nosi potrebu za različitim znanjima, za prilagodbom različitim okolnostima, načinima funkcioniranja, komuniciranja, medijima… Kad iz današnje perspektive gledam kako su, primjerice, izgledali naši programski prijedlozi, raspisi projekata i izvještavanje čini mi se smiješnim u odnosu na ovo sada – a pokazuje i čemu smo se sve trebali prilagoditi i koje sve jezike progovoriti.

Koju ulogu u prijenosu sjećanja ima arhiv? Imate li neku veću količinu nesređene (fizičke ili digitalne) građe koja je teže dostupna?

Dok ne dođu tu i dok ne prođu svu tu dokumentaciju, ljudi nisu ni svjesni što se sve tu događalo i koliko toga je napravljeno. Oni koji malo zakopaju u to se uglavnom iznenade. Imamo doista veliku arhivsku građu, nalazi se u ladičarima u uredu, organizirana je u foldere i kutije, po godinama ili po tipu aktivnosti. Recimo, Festival Karantena ima svoju cjelinu, tu su plakati – mislim da su čak sačuvani svi koje smo izradili – potom pozivnice, sve publikacije, itd. Najlošije stojimo s digitalnom građom, video i audio materijale nismo nikad sustavno pregledali i preslušali da bismo uopće znali što se sve tamo nalazi. Imamo i hrpu usputnih fotografija iz vremena prvih digitalnih aparata koje sada spadaju u kategoriju tzv. digitalnog otpada – nismo više morali nositi film na razvijanje pa smo umjesto 24 fotografije slikali njih 300 i sve ih čuvamo iako su loše kvalitete, svaki mobitel danas daje neusporedivo bolje fotografije. Otkad je sve digitalno imam dojam da je i manje dostupno. Drugačiji je i sami diskurs. Mislim da postoji puno veća odgovornost prema tiskanom mediju, pogotovo kod nas koji smo živjeli i u jednom i u drugom vremenu.

Postoji li interes istraživača izvan vaše organizacije za vašom arhivskom građom? Na koji način odgovarate na te potrebe? 

Postoji interes, pogotovo za dokumentaciju inicijative Srđ je naš, a bilo je i nekoliko maturalnih i diplomskih i stručnik radova o Art radionici Lazareti. Potaknuti tim interesom, prošle smo godine, u sklopu našeg redovnog poziva za predlaganje aktivnosti u Lazaretima, uvrstili i rad s arhivom. To bi značilo da netko može predložiti i doći kod nas i baviti se našom arhivskom građom. Javili su nam se Niko Mihaljević i Tea Kantoci koji su tijekom tjedan dana istraživali arhiv ARL-a, a krajem godine bi trebala izaći jedna mala publikacija, njihov artist book o artefaktima iz našeg arhiva ili kolekcije, kako bismo je po arhivistima trebali ispravno nazvati. 

Jednu drugačiju vrstu arhiviranja imali ste kroz projekt i izložbu Sakupljač, u kojoj ste prikupljali različite artefakte i sjećanja koja građani Dubrovnika imaju o svom gradu. Kakvo je vaše iskustvo neposrednog rada sa zajednicom i vidite li neki potencijal u sličnoj aktivaciji vlastitog arhiva?

Izložbu Sakupljač Dubrovnik smo radili u sklopu ESF projekta Kultura u centru – Mjesto zajednice. Htjeli smo napraviti nešto što uključuje puno širu publiku od one koja uobičajeno dolazi na naše programe i zamislili smo ustvari jednostavan koncept: da nam ljudi donesu neki predmet koji čuvaju, a koji vezuje njihovo sjećanje na neko javno iskustvo ili iskustvo grada. Imali smo i jedan mali istraživački upitnik u kojem smo ih pitali da vrlo jednostavno navedu dataciju, zašto su sačuvali taj predmet, zašto su to odabrali donijeti, s čime to u Dubrovniku povezuju. U početku smo se bojali hoće li itko doći i kako će to sve skupa funkcionirati. Onda smo malo potaknuli svoje bližnje, prijatelje, susjede, rodbinu i počeli smo objavljivati priče o predmetima koje su donosili na društvenim mrežama. Onda su krenuli pristizati i ostali, na kraju smo skupili 200-ak predmeta. Bilo je tu svega i svačega, od publikacija o ženskom košarkaškom klubu u Dubrovniku 70-ih, do nekakvih komadića kamena koje je otkrhnuo geler u ratu… Kombinacija predmeta je izgledala kao da si došao na Hrelić, samo što je svaki predmet imao neku priču, ujedno i osobnu i kolektivnu. 

Početak sakupljanja i izložbe se poklopio s početkom pandemije i potpunim zatvaranjem svih prostora i aktivnosti, tako da su ljudi dolazili jedan po jedan i donosili nam stvari, čime je sve skupa bilo još i osobnije. Na kraju smo bili jako zadovoljni odazivom i reakcijom zajednice. Naknadno je taj projekt bio nominiran za nagradu fondacije Art Explora iz Pariza. Ušli smo među 20 finalista, odnosno među sedam finalista u našoj kategoriji koja je bila vezana uz rad sa zajednicom. 

Postoji li u vašoj organizaciji potreba za nekim tipom dodatnih resursa koji bi doprinijeli kvalitetnijem upravljanju arhivskom građom? 

Mislim da su to prije svega tehnički resursi – da negdje u gradu postoji dostupan skener A3 formata ili veći, što nitko od nas nema. Svi imamo najjeftinije uredske skenere koji nisu dovoljno kvalitetni za digitalizaciju tiskane građe. Na okruglom stolu o arhiviranju po prvi put sam doznala da postoje dokumenti koje ne moramo čuvati, u osnovi smo slobodni stvarati kolekciju kakvu želimo, ali ako želimo institucionalizirati našu građu postoje određena pravila koja moramo slijediti. U tom kontekstu nam trebaju ljudi, vrijeme i stručna pomoć jer mi u principu sve čuvamo amaterski. Ta je građa obrađena i pripremljena na različite načine, prema intuitivnom nahođenju. Od samih početaka mantra je bila “to je važno” – svaka stvar je bila važna i ništa nismo bacali – i to je ostalo do danas.

Dobro bi bilo da postoji i neko mjesto na kojem bismo mogli čuvati našu građu. U Dubrovniku ima više organizacija civilnog društva koje broje preko 30 godina rada. Od Grada bi se moglo očekivati da prepozna važnost građe koja dokumentira taj rad kao nešto što tvori ideju živog grada, grada kao živog organizma.

Intervju je nastao u sklopu projekta Zajedno smo jači – znanjem protiv krize koji je sufinancirala Europska unija iz Europskog socijalnog fonda. Ukupna vrijednost projekta je 490.680,27 kn od čega se 417.078,23 kn osigurava iz proračuna EU, a 73.602,04 kn iz državnog proračuna. Sadržaj je isključiva odgovornost Udruge za promicanje kultura Kulturtreger. Projekt sufinancira Ured za udruge Vlade Republike Hrvatske. 

Stajališta izražena u ovom tekstu isključiva su odgovornost Udruge za promicanje kultura Kulturtreger i ne odražavaju nužno stajalište Ureda za udruge Vlade Republike Hrvatske. Za više o EU fondovima: www.esf.hr i www.strukturnifondovi.hr. 

U Dubrovniku je registrirano 685 udruga civilnog društva, od čega veliki broj njih radi u području nezavisne kulture. Osim privatnih prostora, većina prostora i infrastrukture koje te udruge koriste u vlasništvu su Grada Dubrovnika, a modeli njihovog korištenja različiti su i ovise o konkretnim prilikama. Pregled trenutačnog stanja upravljanja infrastrukturom za kulturu mogao bi se proširiti na različite aktere, no ovdje ćemo obuhvatiti samo tri reprezentativna primjera. Platforma za Lazarete primjer je sudioničkog upravljanja prostorom triju lađa povijesnog kompleksa Lazareti u kojima djeluju Art radionica Lazareti, Udruga za promicanje medijske kulture Luža, humanitarna udruga Deša Dubrovnik, Plesni studio Lazareti i Studentski Teatar Lero. Prostor Galerije Flora Hrvatskog društva likovnih umjetnika Dubrovnik u vlasništvu je udruge te zbog toga uspijeva prkositi naglašeno turistificiranom, nekada uistinu prekrasnom ambijentu Uvale Lapad gdje se Galerija nalazi. Udruga za promicanje klasične glazbe Sve ostalo je glazba kreira program projekta Renesansni vrt u prostoru ljetnikovca Bunić Kaboga u Rijeci dubrovačkoj, kojim upravlja Grad Dubrovnik.

Sudioništvo s rokom trajanja

Platforma za Lazarete je suradnička i zagovaračka platforma korisnika prostora spomeničkog kompleksa Lazareti u Dubrovniku. Čine je udruge koje su u ovome trenutku tamo smještene, da bi se lakše utjecalo na lokalne politike u području kulture, javnih prostora i civilnog društva. Cilj platforme je osnažiti i povezati udruge koje čine jedini društveno kulturni centar u Dubrovniku nastao “odozdo” – udruživanjem članica u zajedničkom stvaranju otvorenog, dostupnog, aktivnog javnog prostora žive kulture. Podsjetimo, spomenički kompleks Lazareti nalazi se u neposrednoj blizini povijesne jezgre Dubrovnika. Izgrađen je u 17. stoljeću za potrebe provedbe mjera karantene, a sastoji se od deset zgrada ili lađa, kako ih korisnici Lazareta nazivaju, te pet unutarnjih dvorišta između lađa i jednim zajedničkim ulaznim trgom koji sve prostore longitudinalno povezuje. Nakon pada Dubrovačke Republike početkom 19. stoljeća, taj je prostor preuzimao mnoge, uglavnom utilitarne namjene pa je između ostalog služio kao skladište, klaonica, tržnica, vojne barake, smještajni prostor za izbjeglice i drugo. Također, zbog svoje blizine povijesnoj jezgri, kroz vrijeme je bio u fokusu raznih idejnih projekata rušenja ili obnove koji su se pojavljivali od 1930-ih godina. Od 1980-ih njegova je namjena uglavnom javna, društvena ili zabavna. 

Art radionica Lazareti duže je od trideset godina sinonim za dubrovačku nezavisnu umjetničku scenu, dok u hrvatskim i regionalnim okvirima predstavlja jednu od najstarijih nevladinih udruga uopće i jednog od najživljih, najvažnijih aktera civilnog društva. Pokrenuta kao neformalna inicijativa 1988. godine, Art radionica Lazareti, i Galerija Otok kao njena vizualno-umjetnička ispostava, organizacija je primarno usmjerena prema suvremenim umjetnostima i viziji Lazareta kao društvenog, kulturnog i umjetnički vođenog prostora, živog “mjesta zajednice”. S Gradom Dubrovnikom 2000. godine potpisan je ugovor o korištenju dijela prostora spomeničkog kompleksa na rok od 25 godina. Da bi se takav ugovor potpisao i bio valjan, trebalo je razraditi načine na koji će se ti prostori koristiti, predvidjeti sadržaje i način održivosti, što je i napravljeno u okviru projekta Karantena. Nakon poslijeratog povratka turizma kao važne i unosne djelatnosti, gradske vlasti počinju imati sve više interesa za taj prostor, a kulminacija se događa 2012, kada pod pritiskom ideje komodifikacije i komercijalizacije prostora, ad hoc počinje s djelovanjem Platforma za Lazarete koja okuplja sustanare ARL-a da bi se 2013. počelo sa zajedničkim zagovaračkim aktivnostima. 

Grad odlučuje obnoviti sedam od deset lađa, a tri koje su pod ugovorom s ARL-om ostaviti neobnovljene. U tome su trenutku u Platformu okupljene udruge uspjele dogovoriti s Gradom potpisivanje aneksa ugovora s ARL-om koji je omogućio ARL-u da s Dešom Dubrovnik, Teatrom Lero i Klubom Lazareti potpiše (pod)ugovore o korištenju tog dijela Lazareta, pa su naposlijetku i preostale tri lađe obnovljene. Logičan nastavak truda i daljnjeg razvoja dijaloga o sudioničkom upravljanju u kulturi dovodi 2018. do projektnog financiranja iz Europskog socijalnog fonda za razvoj društveno-kulturnog centra Lazareti na temelju javno-civilnog partnerstva pod nazivom Mjesto zajednice. Provedba projekta traje dvije godine, a u prvoj je godini proveden javni poziv kojim se stanovnici i organizacije civilnog društva s područja Dubrovnika pozvaju da predlože aktivnosti koje bi realizirali u prostoru Lazareta, u suradnji s udrugama koje čine Platformu za Lazarete. Te su se aktivnosti počele realizirati 2020, zastale su za vrijeme pandemije, a nastavile u 2021. U drugoj godini projekta radilo se na prijedlozima modela integracije s Dubrovačkom baštinom d.o.o. koja u ime Grada Dubrovnika upravlja prostorom Lazareta te kreira aktivnosti u prostoru pet lađa kroz projekt Lazareti – kreativna četvrt Dubrovnika. 

Folklorni ansambl Linđo kao gradska institucija u kulturi ima svoju logiku upravljanja i svoje aktivnosti, koristi dvije lađe, a u preostale tri djeluju organizacije Platforme za Lazarete i Klub Lazareti. Trenutni model sudioničkog upravljanja opstaje u Lazaretima te oni zaista funkciniraju kao mjesto zajednice i društveno-kulturni centar, s rokom trajanja do 2025, kada ističe ugovor potpisan 2000. između Grada i Art radionice Lazareti. Kakvi će se modeli zajedničkog upravljanja razviti nakon toga, hoće li ih biti, ili će se suradnja ograničiti na neko zajedničko koordinacijsko tijelo, partnerstvo u aktivnostima ili na nekom projektu, ostaje za vidjeti, a sve to će dosta govoriti o našem trenutku u vremenu, o Dubrovniku danas te o stupnju njegovog društvenog i kuturnog razvoja: jesu li sazreli uvjeti za dugoročno javno-civilno partnerstvo i za sudioničko upravljanje.

Opiranje prostornoj komodifikaciji

Po svemu zanimljiv, ali i uspješan primjer opiranja turistifikaciji onaj je Florinog doma i Galerije Flora Hrvatskog društva likovnih umjetnika Dubrovnik, smještenih u samom srcu Uvale Lapad, gradskog predjela s nizom skladnih obiteljskih vila sagrađenih u periodu između dva svjetska rata, te hotelskim objektima i jasno ujednačenom stambenom arhitekturom podignutom nakon Drugog svjetskog rata. Danas prostor Uvale Lapad sve više i sve češće preuzima sterilni, brzopotezni arhitektonski sadržaj, s nagrđujućim primjerima betonizacije i devastacije obale. Teško je, naime, u današnjoj Uvali pronaći zgradu koja nije predimenzionirani hotel upitne arhitektonske kakvoće, restoran, kavana ili mjesto za prodavanje izleta, a sve to izvedeno je na vrlo neelegantan, gotovo nakaradan način. Arhitektonski sklad Galerije i vile Flora zamjetan je u tom kontekstu na prvi pogled: podsjetnik je na nekadašnju urbanizaciju prostora Uvale, gotovo konceptualno zarobljen u novonastalim okolnim sadržajima.

Flora Jakšić (1856.-1943.), pokroviteljica i okupljateljica umjetnika, i sama slikarica, oporučno je ostavila svoju kuću za potrebe likovnih umjetnika, sugrađanima i javnosti, zamislivši je kao zakladu, te je tako obavezala vlasti da je nastave koristiti isključivo u kulturno-umjetničke svrhe: izlagačke, radne, rezidencijalne i druge. Nakon dugogodišnje pravne bitke između HDLU Zagreb, koji je polagao pravo na Florinu vilu u Lapadu te je namjeravao zamijeniti za nekretnine u staroj gradskoj jezgri i HDLU Dubrovnik, korisnika Florinog doma, presuđeno je u korist dubrovačke podružnice kao legalnog pravnog sljednika koji je konačno početkom ove godine uknjižen na zgradu Florinog doma. Dubrovački likovnjaci tako su u svoje vlasništvo konačno dobili prostor u kojemu su od Florine smrti do danas izlagali, gdje su se družili sa stranim umjetnicima i međusobno, u koji su ulagali, ponekad i vlastita sredstva. 

U okviru zgrade Florinog doma djeluje i Galerija Flora, koja svake godine objavljuje javni natječaj za izlaganje, te tako uključuje umjetnike u kreiranje svojih programa. Propozicije natječaja uključuju i tematiziranje javnog prostora, samog mjesta vile Florinog doma, Lapada opkoljenog neukusnom turistifikacijom. Poziv je otvoren za samostalne izložbe, manje grupne izložbe, kustoske koncepcije, prostorne intervencije, akcije, performanse te programe koji uključuju lokalnu zajednicu. Kako je Hrvatsko društvo likovnih umjetnika neprofitna udruga, financiraju se iz proračuna Grada Dubrovnika i Ministarstva kulture, a sredstva dobivaju isključivo za program. Manje je poznato da su članovi HDLUDU svojim radom i vlastitim sredstvima u zgradi uredili rezidencijalni boravak za gostujuće umjetnike, fasadu zgrade, sada uređuju medijateku, prostor za suvremene umjetničke prakse koji će služiti i kao knjižnica, čitaonica, prostor za druženje. Pročelje kuće također povremeno postaje izlagački prostor, a pripadajući vrt je redovito mjesto druženja prilikom otvorenja izložbi, radionica i drugih događanja, što usred intenzivnog mediteranskog okoliša predstavlja logičnu i nužnu ekstenziju interijera i podrazumijeva dodatne mogućnosti izlaganja, site-specific umjetničkih eksperimenata i javnih akcija, posebno s obzirom na izgrađeni okoliš koji sve snažnije šteti prirodnim ljepotama uvale.

Pokušaji revitalizacije povijesnih zdanja

U novijoj je povijesti veliki broj povijesnih ladanjskih zdanja u Dubrovniku i njegovoj okolici znatno zanemaren, devastiran ili potpuno uništen. Jedan od svijetlijih primjera je ljetnikovac Bunić-Kaboga u Rijeci dubrovačkoj (blizu suburbanog naselja Mokošica) koji je u potpunosti obnovljen 2013. s javnom namjenom održavanja kulturnih programa. Obnovu je financirala Zaklada Caboga Stiftung posredstvom dr. Iva Felnera, jednog od posljednjih potomaka obitelji Caboga. Ljetnikovac je u vrijeme obnove bio u vlasništvu Grada Dubrovnika i Ministarstva kulture RH, stoga je uz multinamjensku dvoranu za događanja na prvom katu, u prizemlju smješten Restauratorski zavod. Od 2021. godine čitav je ljetnikovac odlukom Vlade RH prešao u vlasništvo Grada Dubrovnika, a njime upravlja gradska tvrtka Dubrovačka baština d.o.o., ista ona koja upravlja i dijelom spomeničkog kompleksa Lazareti, točnije s pet njegovih lađa. Od obnove pa sve do danas, Zaklada Caboga Stiftung svake godine donacijama sufinancira održavanje ljetnikovca te odabrane kulturne programe, neke u partnerstvu s udrugama civilnog društva, a neke u partnerstvu s javnim institucijama u kulturi, kao što su Dubrovačke ljetne igre. 

Udruga Sve ostalo je glazba, osnovana u Dubrovniku s misijom povezivanja izvedbenih umjetnosti i klasične glazbe, bavi se osmišljavanjem i izvođenjem koncerata, multimedijalnih projekata i radionica koji publici prezentiraju klasičnu glazbu na nekonvencionalan način. Jedan od njihovih dugovječnijih projekata pod nazivom Renesansni vrt kreiran je za prostor ljetnikovca Bunić-Kaboga u kojemu se izvodi i iz kojeg je proizašao. U povijesno osviještenoj izvedbi, glazbenice rekreiraju atmosferu salona kakvi su nekada bili u tom istom prostoru, i na njih, kao svoje goste, pozivaju publiku. Programi su besplatni za građane Dubrovnika i državljane Republike Hrvatske, dok se stranim državljanima naplaćuju ulaznice za program po komercijalnim cijenama. Usmjeren na revitalizaciju i revalorizaciju dubrovačkih ljetnikovaca, projekt Renesansni vrt brendirao je ljetnikovac Bunić-Kaboga kao mjesto okupljanja lokalnog stanovništva, ali i stranih gostiju, te se pokazao važnim za razvoj kulturnog turizma. 

Na ovakav bi se način trebali u budućnosti revitalizirati i ostali devastirani ljetnikovci u vlasništvu Grada. Primjerice, izrađeni su projekti revitalizacije ljetnikovca Bosdari-Škaprlenda kao društveno-kulturnog centra i memorijalnog muzeja Ruđera Boškovića te ljetnikovca Gučetić-Zbutega-Lazarević kao društveno-kulturnog centra suburbanog naselja Mokošica u Rijeci dubrovačkoj. Za sada nisu krenuli u realizaciju. Svakako treba napomenuti kako se tijekom cijele godine u ljetnikovcu Bunić-Kaboga odvijaju radionice i programi koje organiziraju Dubrovačke ljetne igre, javna ustanova u kulturi, uz potporu Zaklade Caboga Stiftung i u suradnji s Dubrovačkom baštinom d.o.o. Udruga Sve ostalo je glazba u tom partnerstvu osmišljava i izvodi Radionicu MUZA namijenjenu mladima srednjoškolske dobi. Program kreće od njih, na način da ih voditeljice radionice i mentorice dovode u prostor ljetnikovca, upoznavaju s njegovom prošlošću i ladanjskom svakodnevicom, pa na temelju njihovih dojmova, jer radi se o dramskoj i glazbenoj radionici, nastaje izvedba rekreiranja salona kao i elementi izvedbe nastale prema biografskim pričama nekadašnjih vlasnika, pripadnika vlastelinskih obitelji, a sve kroz zajednički rad polaznika srednjoškolaca te mentorica za glazbu i dramu. Cilj je oživjeti povijesni prostor te izvedbu konceptualno vezati uz ljetnikovce i njihovu povijest. 

Međutim, snažna turistifikacija podilazi komercijalizaciji te tako utječe na sve javne strukture, pa izvedbe Renesansog vrta u ovom aranžmanu i s ovakvom strukturom stranih gostiju nisu dovoljno financijski isplative te ne bi bile moguće bez donacija zaklade Caboga-Stiftung. Zato je vrlo upitno hoće li ljetnikovac Bunić-Kaboga uspjeti zadržati ovakve programe ili će i on biti podvrgnut isključivo iznajmljivanju u svrhu održavanja komercijalnih događanja. 

Počevši od primjera Platforme za Lazarete kao zanimljivog i turbulentnog, za sada uspješnog sudioničkog upravljanja prostorom, ali s neizvjesnim ishodom nakon isteka ugovora 2025, zatim sretnog slučaja uknjiženja dubrovačkog ogranka HDLU na zgradu Florinog doma koja je tako zaživjela u oporučno određenoj namjeni njene vlasnice Flore Jakšić, dolazimo do primjera pokušaja revitalizacije povijesnih zdanja, vlasnički i upravljački netipično organiziranih. 

Primjer ljetnikovca Bunić-Kaboga karakterističan je za Dubrovnik, jer se radi o vrijednom povijesnom zdanju u koje treba ulagati velika sredstva za obnovu. Nalazi se u Rijeci dubrovačkoj, nekada ladanjskom predjelu, a danas suburbanom naselju, daleko od stare gradske jezgre u punom turističkom pogonu. Suburbana zona ljetnikovaca lako bi mogla pasti u svaku vrstu zaborava, a time i prostorne, građevinske te kulturološke devastacije. Svaki od tridesetak ljetnikovaca u predjelu Rijeke dubrovačke zaštićeno je prirodno i kulturno dobro. Slučaj ulaganja inozemne zaklade neprofitnog karaktera u vrlo skupu i zahtjevnu obnovu ljetnikovca (radi se o 3 milijuna eura!) te u odabrane kulturne programe neobičan je, ali hvalevrijedan pothvat kojim se ukazalo na potrebu obnove i kulturnog brendiranja čitave povijesne zone Rijeke dubrovačke, kao i uključenja prostora ljetnikovaca u život lokalne zajednice.

Slučaj Galerije Flora čiji je upravitelj, HDLU Dubrovnik, vlasnik zgrade Florinog doma i kao takav može prkositi trendovima komercijalizacije i komodifikacije javnih prostora, iznimka je u dubrovačkom kontekstu. Sudioničko upravljanje u Lazaretima dolazi u pitanje nakon isteka potpisanog ugovora s Gradom Dubrovnikom. Unatoč naporima zaklade Caboga Stiftung te udruge Sve ostalo je glazba, nakon što zaklada prestane davati donacije programima, ljetnikovac Bunić-Kaboga dolazi pod upravu Dubrovačke baštine d.o.o. i vrlo je upitno hoće li se u njemu nastaviti izvoditi bilo kakav kulturni program. Isto vrijedi i za projekte revitalizacije u tekstu već spomenutih ljetnikovaca kao memorijalnog centra i društveno-kulturnog centra, pa bismo u zaključku mogli reći da u Dubrovniku vlasništvo prostora u velikoj mjeri određuje upravljanje njihovim kulturnim sadržajima.

Art radionica Lazareti (ARL) jedna je od organizacija koje djeluju u prostoru Lazareta u Dubrovniku, velikom kompleksu od deset zgrada (lađa) te dvorišta između njih. ARL je potpisnica ugovora o korištenju prostora posljednje tri lađa s Gradom Dubrovnikom (vlasnikom prostora), a u tim lađama djeluju ARL, Udruga DEŠA Dubrovnik, Studentski teatar Lero i Klub Lazareti. U dva prostora je smješten folklorni ansambl Linđo, a s pet prostora upravlja Grad Dubrovnik kroz tvrtku Baština d.o.o. Radi se o gradskom poduzeću koja je osnovano radi upravljanja nekretninama u vlasništvu Grada u kojima su smještene kulturne organizacije, kulturne institucije i drugi kulturni akteri. 

ARL koristi prostor od 1998, jedno vrijeme bez ugovora, pa s ugovorima na godinu dana, pa na dvije godine, pa na tri godine, a 2000. godine potpisan je ugovor na 25 godina. Otada se razvija ideja prostora Lazareta kao društveno-kulturnog centra. Prvo se zvao Nezavisni kulturni centar Karantena, kada je Gradu Dubrovniku predstavljena ideja da u njega uđu i ostale udruge, društva i umjetnici, ali i Umjetnička škola, koja tada nije imala riješen prostor za likovni i plesni odjel, a djelomično taj problem nema riješen ni dan-danas. Te 2000. godine prostor je bio potpuno urušen, nisu postojali cjeloviti krovovi ni podovi, te su organizacije koje su tada radile u Lazaretima (DEŠA, ARL, Klub Lazareti…) uložile veliku količinu kako vlastitih sredstava tako i sredstava sponzora i donatora (WMF, FACE Croatia i drugi). S turističkim boomom Dubrovnika svaka nekretnina je iz sekunde u sekundu postajala vrijednija, a time je i njihova ideja da Lazareti pokrivaju isključivo društveni, javni sadržaj bila sve više degradirana. 

Grad Dubrovnik je 2012. pokrenuo prvu obnovu kompleksa, i to dok su korisnici još bili u prostoru, bez prethodne najave, a izgledno kako bi te iste korisnike izbacili iz prostora. Udruge su se organizirale u neformalnu Platformu za Lazarete i uspjele spriječiti iseljenje. Iste godine organizirale su javnu tribinu sa svim kandidatima za gradonačelnika gdje je svaki potvrdio da će se zalagati da Lazareti ostanu društveno-kulturni centar, da se ne ide u smjeru turistifikacije i totalne komercijalizacije prostora. Platforma služi očuvanju prostora Lazareta i zato se prvenstveno radi o zagovaračkoj platformi.

Od studenoga 2015. do prosinca 2018. godine, Grad Dubrovnik provodi projekt Lazareti – kreativna četvrt Dubrovnika, kroz koji se obnavljaju tri lađe koje osim ARL koriste Udruga Deša, Teatar Lero i Klub Lazareti, te nabavlja oprema za provedbu kulturnih programa. Tijekom obnove korisnici su bili smješteni u zamjenske prostore u Lazaretima, a u srpnju 2019. vraćaju se u obnovljene prostore.

Bila je to i prva godina provođenja projekta Mjesto zajednice, kroz poziv Kultura u centru. Druga godina provedbe bila je obilježena pandemijom koronavirusa i zatvaranjem prostora za sve korisnike. U sklopu projekta, razvoj sudioničkog upravljanja bio je postavljen u dva koraka ili dvije faze. Prva se odnosila na jačanje sudioničkog upravljanja za organizacije Platforme, a druga na pažljivi korak prema integraciji svih korisnika u Lazaretima. Zahvaljujući mentoriranom procesu, organizacije Platforme za Lazarete zajednički su stvorile interni Pravilnik kao zajednički akt koji omogućuje unutarnji upravljački mehanizam, na način da djeluju zajednički i pojedinačno kao organizacije. U drugom koraku radilo se na prijedlogu više modela integracije svih korisnika koji može biti na suradnoj, partnerskoj ili sudioničkoj osnovi. 

S Gradom Dubrovnikom, odnosno gradskim poduzećem Baština d.o.o. kroz projekt je provedeno više radionica i sastanaka. Na razini svakodnevnog komuniciranja i upravljanja Lazaretima te na razini cijelog kompleksa postoje suradnja i koordinacija aktivnosti, no sudioničko upravljanje nikada nije uspostavljeno. Trenutno je odnos sa Gradom u fazi mirovanja, do 2024. kad će se vjerojatno početi aktualizirati tema najma, produžetka ugovora ili pitanje drugog prostora. Baština d.o.o. dobila je na upravljanje Lazarete kao društveni ili kulturni centar do 2029. godine. Stoga Lazareti ostaju do tada u toj funkciji, pod uvjetom da se ne mijenja urbanistički plan.

Članak je objavljen u sklopu projekta Kulturna politika odozdo – Od dobrih praksi društveno-kulturnih centara do održivog okvira za sudioničko upravljanje. Projekt je podržan sa € 149.940 financijske podrške Islanda, Lihtenštajna i Norveške u okviru EGP grantova. Sadržaj ovog teksta isključiva je odgovornost udruge Kurziv. 

Članak je sufinanciran sredstvima Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske.

Također, zbog svoje blizine povijesnoj jezgri, kroz vrijeme je bio u fokusu raznih idejnih projekata, rušenja ili obnove, s vizijom kompleksa Lazareti kao hotela koji su se pojavljivali od 1930-ih godina. Od 1980-ih njegova je namjena uglavnom javna, društvena ili zabavna.

O novijim okolnostima razvoja situacije oko namjene i razvoja Lazareta kao društveno-kulturnog centra, kao i razvoja ideja civilno-javnog partnerstva i sudioničkog upravljanja, razgovarali smo sa Srdjanom Cvijetić iz Art radionice Lazareti, organizacije primarno usmjerene prema suvremenim umjetnostima i viziji Lazareta kao društvenog, kulturnog i umjetnički vođenog prostora i mjesta zajednice, u čemu znatan doprinos imaju organizacije Platforme za Lazarete te Grad Dubrovnik kroz projekt Lazareti – kreativna četvrt Dubrovnika.

KP: Art radionica Lazareti je 2000. godine pod vodstvom Slavena Tolja zamišljala Lazarete kao kulturni centar naziva Karantena. O kakvom je projektu bilo riječ? Koji su korisnici tada bili u Lazaretima? 

Projekt Karantena bio je sastavnim dijelom ugovora o korištenju dijela prostora kompleksa Lazareti koji je Art radionica Lazareti s Gradom Dubrovnikom potpisala 2000. godine, na rok od 25 godina (do 2025.). Da bismo potpisali ugovor, bilo je potrebno razraditi ili vizionizirati načine na koji će se ti isti prostori koristiti. Predvidjeti sadržaje u prostorima kao i način održivosti. Sadržaji su najprije planirani i razrađeni za dio prostora kompleksa Lazareta za lađe (zgrade) za koje je ARL potpisala ugovor (radi se o prve četiri lađe (zgrade) Lazareta gledano od Istoka). Taj dio prostora Lazareta već je bio u pogonu ARL kroz čitave 1990-te, a radi se o prostoru u kojem je djelovao Omladinski kulturni centar do 1991.

Projekt Karantena imao je i viziju čitavih Lazareta kao društvenog, kulturnog i umjetničkog centra te je uz postojeće korisnike, udrugu Deša – Dubrovnik i Folklorni ansambl Linđo, predlagao da se preostali dijelovi Lazareta obnove i da ih koriste likovni i baletni odjel Umjetničke škole Luke Sorkočevića te druge kulturne institucije u Dubrovniku, poput Dubrovačkih ljetnih igara koje su imale već tradiciju korištenja prostora Lazareta za svoje produkcije. Osmišljena je tada vizija razvoja i svrhe cjelokupnih Lazareta kao javnog prostora, društveno-kulturnog i edukativnog centra, a organizacije civilnog društva kao korisnici prostora Lazareta smatrane su ravnopravnim akterima i partnerima. Putem te vizije i ideje projekta Karantena, cijeli kompleks bi zaživio na način da dobije jaču socijalnu komponentnu, odnosno jaču društvenu korist za samu lokalnu zajednicu. Potrebno je napomenuti da je ARL projektom Karantena detaljno planirala sadržaje u prostorima koji su joj ugovorom povjereni, a ideja čitavih Lazareta kao živog društvenog i umjetničkog središta bila je razvojna vizija za cijeli prostor.

Prostor čitavih Lazareta tada (početak 2000-ih) bio je u lošem i zapuštenom stanju i bila je nužna obnova prostora, a posebno krovova. Ugovor potpisan s Gradom Dubrovnikom omogućio je da se Lazareti prijave na natječaj World Monuments Funda za obnovu ugrožene svjetske baštine. Sredstva za obnovu dobili smo 2002. godine, a iskorištena su za obnovu krovova i dijela interijera. Osim sredstvima WMF-a, prostor je obnavljan sredstvima zaklade FACE Croatia i drugih donatora, kao i prihodima Kluba Lazareti te bankovnim kreditima. Proces obnove je krenuo neobično dobro, a već sljedeće godine (2001.) nakon lokalnih izbora i uspostave nove lokalne uprave i vlasti dolazi do pokušaja osporavanja ugovora o korištenju Lazareta i niza drugih problema, a fokus je bio na radu Kluba (ugostiteljskog objekta) koji je tada djelovao kao sastavni dio programa ARL. Novoj je gradskoj vlasti na čelu s bivšom gradonačelnicom Dubravkom Šuicom tada bilo nezamislivo da je dio vrijednog gradskog prostora dat na upravljanje i korištenje jednoj organizaciji civilnog društva i to na dugih 25 godina. Tu je stvoren nukleus nepovjerenja jednih prema drugima koji ima odjeka i koji se manifestira u nekim oblicima još i danas.

U to doba ARL vodi Slaven Tolj, razgovori, prepucavanja, pregovori oko Lazareta vode se preko medija, prije svega lokalnih medija; sastanaka. Paralelno se Lazareti obnavljaju i organizacije nastavljaju rad. Traje neki paralelni rat koji polako popušta i pred kraj drugog mandata Dubravke Šuice izdaje se građevinska dozvola za obnovu cijelog kompleksa Lazareta, vizija Lazareta kao društveno-kulturnog centra se nakon niza godina prijepora i osporavanja nastavlja.

Međutim naravno, 2009. godine na lokalnim izborima ponovno dolazi do promjene vlasti i novi gradonačelnik Andro Vlahušić ima drugačije planove s Lazaretima. Na naše inzistiranje dolazi do osnivanja Povjerenstva za Lazarete pri Gradu Dubrovniku. Ideja Lazareta kao društveno-kulturnog centra se razvlači, rasteže, izvrće, prevrće, reinterpretira i crpi kroz gotovo pa 20 godina. U srži procesa je uvijek međusobno nepovjerenje i nerazumijevanje, što u konačnici zaustavlja i koči puni razvoj Lazareta kao DKC-a. Pritisci su razni i klasični: medijski napisi, posjeti inspekcija, neobavještavanje korisnika prostora o pitanjima relevantnim za njihov rad i djelovanje u Lazaretima i sl. O organizacijama civilnog društva se ne govori u kontekstu nastavka rada u prostoru Lazareta nakon obnove koja počine 2012. – Umjetnička škola je izbačena iz plana, pred Lazaretima se planira graditi pontonska riva za prihvat turista s kruzera. To je razdoblje (2009 – 2013) obilježio i naš angažman u inicijativi Srđ je naš!, početak obnove prostora Lazareta, odlazak Slavena Tolja na mjesto ravnatelja MMSU u Rijeku.

KP: Pod velikim pritiskom ideje komodifikacije i komercijalizacije prostora, 2013. godine nastaje Platforma za Lazarete.  Recite nam malo više o njenim članovima i radu. 

Platforma za Lazarete počela je s ad hoc djelovanjem 2012. godine kada su nam bez ikakve prethodne obavijesti na vrata postavljene građevinske skele i onemogućen pristup prostorima. Organizirali smo se tada kao stanari odnosno sustanari u Lazaretima, a 2013. počeli sa zajedničkim zagovaračkim aktivnostima. Organizacije koje su tada aktivno bile uključene u Platformu su Deša Dubrovnik, ARL, Teatar Lero, Plesni studio Lazareti. Organizirali smo više međusobnih sastanaka, sastanaka s gradonačelnikom Vlahušićem, razgovore s medijima, okrugli stol o ulozi nezavisne kulture u lokalnom razvoju, prvo javno predstavljanje projekta obnove Lazareta s autorom projekta Željkom Pekovićem.

Upravo je to javno predstavljanje i razgovor s autorom arhitektom Željkom Pekovićem 4. lipnja 2013. bilo jako važno za daljnji razvoj situacije jer je na njemu postalo potpuno jasno da u postojećem planu mjesta za organizacije civilnog društva u Lazaretima neće biti. Ta je opasnost bila jedan od integracijskih faktora; drugi je, naravno, zdravi razum koji kaže da udruženi možemo postići više. Platforma, dakle, nije nastala u “mirnodopskim” uvjetima s ciljem integracije programa ili organizacijskih kapaciteta, već u trenutku kada smo se zajedničkim snagama morali izboriti za poštivanje ugovora i opstanak ili ostanak udruga u Lazaretima (ili u drugim adekvatnim zamjenskim prostorima). Vremenom počinju i problemi sa samom obnovom Lazareta i Grad odlučuje obnoviti sedam od deset lađa u Lazaretima, a tri koje su pod ugovorom s ARL ostaviti neobnovljene. U tome smo trenutku uspjeli dogovoriti s Gradom da se potpiše aneks ugovora Grada s ARL-om koji je omogućio ARL-u da s Dešom Dubrovnik, Teatrom Lero i Klubom Lazareti potpiše (pod)ugovore o korištenju tog dijela Lazareta. To je bio neki početak sljedeće faze Lazareta.

KP:  U razdoblju od 2009. do 2013. godine, na razini cijele Hrvatske imamo rast i jačanje inicijativa za zaštitu javnih površina i javnih dobara kao što su Pravo na grad, Zelena akcija, Srđ je naš i slični. Koliko je tu u akcijama za prostor Lazareta pomoglo umrežavanje s ostalim akterima koji su se bavili s istim pitanjima te generalno sudioničkim upravljanju u kulturi?

To je razdoblje ujedno i razdoblje kada smo (ARL) najjače bili uključeni u angažman i aktivnosti Inicijative Srđ je naš! oko zaštite prostora Srđa. Kroz Inicijativu smo bili snažno umreženi, točnije ujedinjeni sa Zelenom akcijom, Pravom na grad u konkretnom djelovanju Inicijative, a prije svega u organizaciji i provedbi lokalnog referenduma o golfu na Srđu. Takav aktivistički angažman i stav nije nam naravno pomagao u onom dijelu djelovanja oko Lazareta, ali nam je pomogao oko borbe za javne prostore, a Lazareti su javni prostor. ARL i Platforma za Lazarete prostor Lazareta vidjele su i vide kao javni prostor, ali i kao prostor javnog djelovanja. U tome je smislu umrežavanje i povezivanje bilo od velike važnosti. Da bi se osigurala javnost djelovanja.

S druge strane kroz programske, projektne i druge suradnje umrežavanje nam je iz pozicije ARL i Platforme za Lazarete bitno, jer nam daje mogućnost uvida u primjere dobrih praksi u drugim gradovima i sličnim centrima. Naravno, svaka od sredina i inicijativa je specifična i ima vlastite uvjetovanosti, načine komunikacije, odnose moći među akterima. Mi smo još uvijek u poziciji da više od drugih učimo o sudioničkom upravljanju i njegovim mogućnostima. Kod nas se taj termin nažalost još uvijek ne može iščitavati drugačije nego kao “uzimanje” – kao “oni žele uzeti Lazarete”, “oni žele uzeti nešto od nas”. Pa čak i među akterima nezavisne ili civilne scene. Ravnopravno sudioničko upravljanje daleko je od nas; ali je tu partnerstvo, komunikacija, suradnja. Umrežavanje. Pa recimo da možemo ići korak po korak.

Tu treba spomenuti da su uvijek postojale na neki način “jače” i “slabije” organizacije civilnog društva, mislim naravno po kapacitetima, ne po umjetničkom ili društvenom doprinosu. Kada bi ove jače uspjele u nečemu, poput Operacije Grad, Rojca, Platforme za društveni centar Čakovec, Doma mladih Split itd., onda su se svi ostali ugledali u njih i dobili bi na neki način potvrdu da je to moguće i da se može ići korak dalje. Komuniciramo s nekolicinom organizacija i platformi koje također provode projekte iz poziva Kultura u centru, uspoređujemo iskustva i mogućnosti sudioničkog upravljanja, pogotovo s Domom mladih Split koji poput nas u prostoru ima gradsku instituciju. Također sudjelujemo u projektu ACTive NGOs koji se provodi kroz program URBACT III, a bavi se, između ostalog, temom sudioničkog upravljanja. Projekt za cilj ima razmjenu znanja i praksi iz šest europskih gradova: Riga, Espoo, Sirakuza, Santa Pola, Brighton i Dubrovnik, uz stručno vodstvo Leventea Polyaka. Projekt ima još jednu vrijednost za lokalni dubrovački kontekst – u projekt je uključen Grad Dubrovnik i organizacije civilnog društva okupljene oko Centra za mlade te se kroz projekt i u tome aspektu jača umrežavanje, kao i ideja suradničkog i sudioničkog upravljanja i partnerstva.

KP: Nekako mi se čini da je upravo logični nastavak truda i daljnjeg razvoja dijaloga o sudioničkom upravljanju u kulturi dovelo do toga da 2018. godine Platforma za Lazarete dobiva financiranje iz Europskog socijalnog fonda za razvoj društveno-kulturnog centra Lazareti na temelju javno-civilnog partnerstva naziva Mjesto zajednice. S kojom premisom se ušlo u taj projekt te koji su njegovi glavni ciljevi? Koliko je sličan prvotnoj zamisli Karantene? 

Mi smo uvijek o našem famoznom “ugovoru” razmišljali kao o činu povjerenja – netko nam je tim ugovorom dao povjerenje da vodimo i stvaramo jedan vrijedan prostor. To smo povjerenje smatrali prvim korakom bilo prema javno-civilnom partnerstvu, bilo prema sudioničkom ili zajedničkom upravljanju. Međutim, imali smo prilike proći i kroz dugo razdoblje nepovjerenja i prijepora. I s jedne i s druge strane. Taj problem se ne treba zanemariti, s time treba raditi. U Lazaretima sad djeluje i fizički je smještena gradska tvrtka Dubrovačka baština d.o.o. koju je gradsko vijeće ovlastilo da upravlja prostorom čitavih Lazareta. Otkako smo neposredni susjedi i viđamo se svakodnevno naši su odnosi drugačiji, realniji i ljudskiji, rekla bih.

Što se tiče projekta Karantena, on je naravno propao. Ali u međuvremenu su se dogodile dvije obnove Lazareta. Korisnici su još uvijek u Lazaretima, a Lazareti danas jesu društveno-kulturni centar. Dubrovačka baština d.o.o. upravlja ispred Grada Dubrovnika cijelim Lazaretima te kreira aktivnosti u prostoru pet lađa Lazareta. FA Linđo kao gradska institucija u kulturi ima svoju logiku upravljanja i svoje aktivnosti, a u prostoru tri lađe djeluju organizacije Platforme za Lazarete i Klub Lazareti.

Kada smo pripremali projekt Mjesto zajednice još uvijek nije bila započela druga faza obnove Lazareta (tri lađe na koje ugovor ima ARL) i u projektu smo razvoj sudioničkog upravljanja bili postavili u dva koraka ili dvije faze. Prva se odnosi na jačanje sudioničkog upravljanja za organizacije Platforme, a druga na pažljivi korak prema integraciji svih korisnika u Lazaretima. Zahvaljujući mentoriranom procesu (koji jedna od aktivnosti projekta) zajednički smo stvorili Pravilnik Platforme za Lazarete kao zajednički akt koji omogućuje naš upravljački mehanizam, na način da djelujemo i zajednički i pojedinačno kao organizacije. U drugom koraku radimo na prijedlogu više modela integracije svih korisnika koji može biti na suradnoj, partnerskoj ili sudioničkoj osnovi. U nazivu Mjesto zajednice nije sadržana samo ideja da stanovnici Lazarete koriste kao svoje tj. zajedničko mjesto, već i ideja da mi kao akteri Lazarete doživljavamo kao mjesto zajedništva i zajedničko mjesto.

KP: Kako projekt Mjesto zajednice komunicira prema vani, prema lokalnoj zajednici? 

Projekt je u prvoj godini provedbe bio u više okrenut prema gradnji unutrašnjih kapaciteta, a u drugoj godini kreću aktivnosti usmjerene javnosti i koje tu javnost uključuju. U prvoj smo godini proveli javni poziv Uključi se u Mjesto zajednice, kojim smo stanovnike i organizacije civilnog društva s područja Dubrovnika pozvali da predlože aktivnosti koje bi realizirali u prostoru Lazareta, u suradnji s udrugama koje čine Platformu za Lazarete. Te su se aktivnosti počele realizirati u 2020.; međutim zbog pandemije COVID-19 stale su sve naše javne aktivnosti. Poziv će se ponoviti i 2020. za aktivnosti koje će se realizirati 2021. Na taj način prostor Lazareta otvoren je drugim korisnicima i organizacijama na formalniji i jasniji način. Također, na taj način vidimo i za kojim tipom aktivnosti ima najviše potrebe u lokalnoj zajednici. Početkom ožujka 2020. počeli smo s aktivnosti Sakupljač Dubrovnik, koja je također sada zaustavljena i dijelom se odvija putem društvenih mreža. Osnovna ideja Sakupljača je sakupiti kolekciju svakodnevnih, intimnih, osobnih… predmeta i priča o njima, te iz pozicije svakodnevnog predmeta, možda i nebitnog, ispričati i pokazati sliku kolektivnog, zajedničkog. U prvom smo tjednu Sakupljača skupili četrdesetak predmeta.

KP: Dakle, prva godina projekta bila je posvećena unutarnjem prestrojavanju i ustrojavanju Platforme za Lazarete, a u drugoj se godini planira rad na prijedlozima modela integracije s Dubrovačkom baštinom d.o.o. i Gradom Dubrovnikom. Možemo li sada već nekako reći kakva je situacija što se tiče komunikacije s njima, s razvijanjem vizije sudioničkog upravljanja? 

Na razini svakodnevnog komuniciranja i upravljanja Lazaretima to funkcionira dobro. Svi su uzeti u obzir kao relativno ravnopravni akteri. Na razini da ćemo mi ikada ući u neko zajedničko upravljačko tijelo, sumnjam da je to moguće. Realnije je i izglednije neko zajedničko koordinacijsko tijelo, partnerstvo u aktivnostima ili na nekom projektu. Još uvijek nije vrijeme, ne znam ni kada će biti, za zajedničko dugoročno upravljanje Lazaretima ili bilo kojim drugim resursima. Što se trenutne situacije tiče i okolnosti koje će biti posljedica općeg lockdowna zbog COVID-19 pandemije, pred nama je još jedna globalna i lokalna ekonomska kriza. Mislim da će sudioništvo će nažalost izgubiti pred politikom “čvrste ruke” posvuda.

KP: Što nakon završetka projekta Mjesto zajednice? Kakva je vizija Lazareta u budućnosti? 

Do sredine ožujka 2020. imali smo jednu viziju Lazareta u budućnosti. Danas je ona puno pesimističnija. Nastavit ćemo svakako raditi na aktivnostima, na dokumentima razvoja i ideje Lazareta kao jedinstvenog DKC-a, no morat ćemo se baviti i opstankom samih organizacija. Kao prve realne korake sada vidim nove zajedničke aktivnosti, projekte i međusobnu podršku. Komunikacija, novi odnosi, veće povjerenje i suradnja koje smo postigli tijekom prve godine provedbe projekta Mjesto zajednice, kako između organizacija Platforme, tako i između Platforme i Dubrovačke Baštine d.o.o. svakako će biti od pomoći u budućem razvoju Platforme, organizacija pojedinačno i cijelih Lazareta.

Galerija otvara i nove termine razgovora na kojima se mogu iznjeti prijedlozi i kritike na dosadašnji način djelovanja, koji će se održavati četvrtcima, 15. i 22. veljače te 1. ožujka od 17 sati u otvorenom uredu. 

Razgovori, anketa, fokus grupe i drugi formati dio su aktivnosti organizacija Platforme za Lazarete kojima se želi istražiti potrebe korisnika, ali i mogućnosti promjene i pripreme novih aktivnosti u Lazaretima nakon obnove prostora. 

Istog će se dana u 20 sati održati projekcija filma Sati u baletnoj dvorani Lazareta. Riječ je o nagrađivanom filmu iz 2002. godine po romanu Michaela Cunninghama u režiji Stephena Daldryja. Film Sati govori o tri žene u različitim periodima, koje su međusobno povezane romanom Virginije Woolf Mrs Dalloway.

U četvrtak, 9. ožujka, će se pak održati predstava Grad sjena u Studentskom teatru Lero s početkom u 19 sati, a nakon predstave kreće “zabava, druženje i glazba iz studija” koju su za ovu prigodu odabrali muški iz Lazareta.

Program organizira Platforma za Lazarete koju čine udruge Art radionica Lazareti, Studentski teatar Lero, DEŠA – Dubrovnik, Udruga Luža i Plesni studio Lazareti, ovaj put u suradnji sa Hrvatskom udrugom poslovnih žena KRUG – podružnica Dubrovnik.