Piše: Ana Gospić Županović

Pod pokroviteljstvom i u organizaciji suradničke platforme Okret potpora koja okuplja udruge i organizacije s nezavisne lokalne scene (Zadar snova, Šigureca, Teatro VeRRdi, Zadarski plesni ansambl, Teatar Dragon, Eko Zadar, Mavena i Porat) u Zadru se 14. studenog održao okrugli stol ili otvorena javna rasprava na široko koncipiranu okvirnu temu zadarskih kulturnih prilika ili, točnije rečeno, neprilika, objedinjenih pod sloganom 3P (potrebe, prilike, prepreke). Naglasak je stavljen na krovno i intrigantno, a u trenutnoj konstelaciji snaga na zadarskom kulturnom polju sasvim utopijsko naslovno pitanje “Može li Zadar biti evropska prijestolnica kulture?”, povodom medijski bombastično najavljene kandidature grada. Ostale teme o kojima se ukratko govorilo i koje su otvorene bile su usredištene oko generalne problematike kulturne politike te profilacije kulturnog razvoja grada, nepostojanja jasnih i dugoročnih strateških ciljeva, te je u tom smislu dotaknuto i pitanje održivosti i smisla postojećeg pretežno parazitirajućeg i inertnog kulturnog sustava, posebice kad su u pitanju neučinkoviti institucionalni okviri.  

Ova se tribina nastavila na nekolicinu do sada organiziranih rasprava o kulturnoj politici ili politikama Grada. Jedan je od ciljeva Platforme i rješavanje infrastrukturnih i prostornih problema neinstitucionalne zadarske scene, koji se kao kronična boljka povlači već više od dva desetljeća. Rasprava je stoga održana u skvotiranom prostoru donedavno potpuno zapuštene, zanemarene i derutne zgrade u sklopu većeg kompleksa bivših vojarni kod Gradske knjižnice (Stjepana Radića 11). Već neko vrijeme taj prostor, nastojeći ga oplemeniti, preuređuje i održava skupina mladih entuzijasta i aktivista kojoj je prijeko potreban za vlastite kulturne inicijative i društveno okupljanje. Donedavne ruševine, smetlište i narkomansko leglo pretvoreni su tako u donekle sofisticirani i ugodan ambijent s osnovnim preduvjetima za razvoj nezavisne scene i kulturnih akcija mladih aktera koji djeluju po principima samoodrživosti te DIY etike. Na hladnim betonskim zidovima, preko kojih su ovješena velika crna platna, izložene su fotografije zatečenog propadanja i zapuštenosti prostora bivše vojarne te revno dokumentirane slike pojedinih faza preuređenja okupiranog prostora. Ne-prostor bez sadržaja transformirao se tako u autonomno mjesto nezavisne scene kroz otvorenu raspravu i još jedan pokušaj propitivanja kulturne politike i kulturnog identiteta grada Zadra. 

Da je riječ o iznimno važnoj temi svjedoči i velika posjećenost same tribine. Otvorivši raspravu, moderator Ivica Nevešćanin fokusirao se na identifikaciju kulturne politike Grada i mogućnost realizacije konkretnih ciljeva u optici politički najavljene kandidature za Europsku prijestolnicu kulture. Na raspravi se nije pojavio, niti je poslao svoje izaslanike ili zamjenike, najodgovorniji za postojeći kulturni identitet grada, dugogodišnji pročelnik Odjela za kulturu Radovan Dunatov, a bio je pozvan i gradonačelnik iz čijeg se ureda također nije nitko odazvao. Zamišljena se rasprava zbog ignorancije ključnih kreatora kulturne politike grada tako najvećim dijelom pretvorila u utvrđivanje i iznošenje ključnih problema zadarske nezavisne scene u vidu generalne problematike: nedovoljne ili nemoguće suradnje s važnim gradskim institucijama. Zaključeno je da se radi u kontekstu ni približno zadovoljavajućeg tretmana i uvažavanja svih važnih ili aktivnih aktera kulturnih sektora grada i županije. 

Usprkos otežalim, pa i nepostojećim, a nerijetko i opstrukcijskim uvjetima rada, nezavisna je zadarska scena važan, a najčešće i jedini nositelj propulzivnijih umjetničkih i kulturnih suvremenih sadržaja u gradu. U periodu od više od dva desetljeća ta scena nije uspjela dogovoriti niti ostvariti nešto snažniju suradnju i dogovor s lokalnom politikom i čelnim gradskim institucijama. One su uglavnom tek načelno i uzgredno spremne stupiti u ravnopravan ili sustavniji dijalog, trajno zadržavajući i ne mijenjajući impertinentan stav i podupiranje položaja statusa quo, posebice kad je u pitanju kroničan problem nepostojanja zvaničnog prostora za razvoj i kontinuirano djelovanje i razvitak nezavisne scene. Katarina Pavić, koordinatorica platforme Clubture, ukratko je predstavila iskustva nezavisne scene u Zagrebu kroz modele djelovanja u vidu konfrontacijske logike i politički fokusiranijeg angažmana. Te je modele istaknula kao uzroke ključnih pomaka u javnoj i institucionalnoj percepciji važnosti nezavisnog i civilnog sektora. Poseban naglasak stavila je na nastojanja u pravcu društvenih transformacija javnih institucija, pitanje umrežavanja i nove modele civilno-javnog partnerstva i suradnje. 

O upitnoj budućnosti izrađene Strategije razvoja nezavisnog kulturnog sektora izvjestili su njezini sastavljači, Željka Tonković i Neno Pepić. Uz Željku Tonković, suradnici Platforme s Odjela za sociologiju Sveučilišta u Zadru, Krešimir Krolo i Sven Marcelić, u kratkim su crtama govorili o pojedinim relevantnim i krajnje poraznim empirijskim pokazateljima kulturne stagnacije Zadra u širem državnom kontekstu. Kao ključni problemi istaknuti su orijentacijski nedostaci kulturne politike Grada, problem nedostatka jasne kulturne strategije te kronični izostanak razumijevanja značaja razvojnih koncepcija suvremene umjetničke produkcije i urbane kulture mladih. Kao suštinski problemi nezavisne scene i općenito civilnog sektora posebno se ističu podkapacitiranost i odljev talenata (Zadarska županija ima najmanji broj udruga civilnog sektora po broju stanovnika), nepostojanje adekvatne materijalne i financijske infrastrukture i podrške lokalnih vlasti. Indikativan je po tom pitanju slučaj Zadarskog plesnog ansambla koji sudjeluje u službenom višednevnom programu proslave grada Zadra, dok istodobno ne mogu dobiti termin za izvedbu svoje najnovije premijere, pri čemu se gradska financijska potpora pretače u najam prostora za izvedbu u kazališnoj kući. 

Percepcija lokalne kulturne politike, a po tom su pitanju složni svi sudionici razgovora, protumačena je kao svojevrsni zazor ili čak strah od aktera civilnog sektora te je u tom smislu od presudne važnosti pitanje o mogućnostima i budućim oblicima suradnje između javnog i civilnog sektora. Kao jedan od rijetkoh predstavnika institucija koji su se odazvali i dali podršku, uz poneke savjete nezavisnoj sceni, u raspravu se uključio i ravnatelj Gradske knjižnice Zadar Ivan Pehar predočivši prostorne i druge poteškoće s kojima se u početku suočavala Gradska knjižnica te modele njezina prerastanja u aktivnu i respektabilnu kulturnu instituciju. Jadranka Pelikan, zadužena za izradu Kulturne strategije razvoja Zadarske županije, govorila je o njezinoj izradi te poteškoćama s kojima se susreću lokalne udruge u kontekstu neprobojne i klijentelistički zatvorene opće političke klime grada. Problematiziran je i nedovoljan utjecaj gradskog kulturnog vijeća čiji je rad neobvezujući za konačne zaključke i donošenje odluka te nepostojanje transparentnih kriterija evaluacije programa.  

Rasprava se dotakla i šire problematike festivalizacije kulture i marketizacijskih aspekata te turističke koncepcije grada čiji kulturni identitet u ljetnim i zimskim periodima zrcali posve oprečnu sliku. U kontekstu najavljene kandidature Zadra važno je istaknuti kako je riječ o prvoj i za sada jedinoj javnoj raspravi na tu temu. Što o svemu doista misle u Gradu nije se ionako moglo čuti, no za bilo kakvu ozbiljniju kandidaturu pripreme bi već trebale biti barem u osnovi zahuktane. Stoga, mogućnost propulzivnijeg kulturnog razvoja Zadra te njegove eventualne kandidature, najblaže rečeno, prilično je upitna. Iz vizure uporne i ignorantske službene politike marginalizacije, ispostavlja se kako partikularizacija i podkapacitiranost nezavisne scene, uz nemogućnost kontinuiranog društveno-umjetničkog programa, ometa glasnije ili vidljivije artikuliranje scene. Niz otvorenih pitanja bez konkretnijih afirmacijskih zaključaka ukazao je na osnovnu problematiku razdvojenih kulturnih sektora, ali i rastvorio niz aktualnih i presudnih tema od bitnog općeg i javnog značaja koje je nužno propitivati i dalje. 

U tom pogledu, kroz pokušaj otvaranja mogućih konstruktivnih smjernica i postavljanje zajedničkih strateških ciljeva, unatoč svim nepovoljnostima nezavisne scene i učestaloj “borbi s vjetrenjačama”, barem je dotaknuta polifonija različitih iskaza. U budućim raspravama ovakvog tipa, vitalni akteri scene morali bi se koncentriranije suočiti s vlastitim mogućnostima ili odlučiti za skupnu, još progresivniju akciju djelovanja u korist vlastitih, prije svega, prostornih zahtjeva i pokušaja transformacije ili čak probijanja dosadašnjih okvira djelovanja. U simulacijskoj viziji svjetlije budućnosne kulturne projekcije grada presudnim se čimbenikom stoga ukazuje apsolutna nužnost uvažavanja potencijala nezavisne i alternativne scene mladih kao ravnopravnog i mobilizacijskog sudionika u kreiranju kulturne politike grada. Također, i promatranja kulture kao važnog društvenog, ali i ekonomsko-gospodarskog čimbenika odnosno potencijala, a ne tek proračunskog iscrpitelja ili turističkog privjeska. Jedino je iz te vizure promišljanja moguće ostvariti dinamičniju i izazovniju kulturnu sliku grada nauštrb ili usprkos postojećim pretežno inertnim i zakržljalim okvirima djelovanja. 

Intervju s Darkom Ciglarom, voditeljem koordinacijskog tima čakovečke Inicijative 1729/2, o stvaranju Društvenog centra Čakovec na dijelu prostora bivše vojarne Nikola Šubić Zrinski možete čitati ovdje, a o riječkim modelima upravljanja prostorima Palacha, Filodrammaticae i Marganova te suradnjama i mogućnostima riječke nezavisne kulturne scene razgovarali smo s Damirom Batarelom, predsjednikom Saveza udruga Molekula. Prije intervjua s organizacijama i inicijativama iz Splita, Karlovca, Pule i Zagreba, donosimo razgovor sa Samantom Stepčić, koordinatoricom zadarske platforme Okret potpora.

KP: Možete li nam ukratko predstaviti kronologiju i kontekst u kojima nastaju Savez udruga Centar za nezavisnu kulturu, usredotočen na prostor starog kazališta lutaka kao izvedbenog i radnog prostora određenih udruga, te suradnička platforma Okret potpora usmjerena jačanju vidljivosti nezavisne scene?

S.S.: Koncem 1990-ih razvijaju se različite inicijative i udruženi oblici nezavisnog kulturnog djelovanja s fokusom na suvremene glazbene, kazališne, plesne i vizualne umjetničke prakse. Tad su nekad zabilježene i prve javne akcije zagovaranja potreba mladih, alternativne kulture i vaninstitucionalnog umjetničkog stvaralaštva zadarske i novije hrvatske povijesti. Udruge Zadarski plesni ansambl, Zadar snova, ZVUK, Teatro VeRRdi, Glam i pridruženi mladi kreativci samoorganizirano nastoje pronaći prostore koji bi poslužili ostvarivanju kontinuiteta nezavisnog kulturno-umjetničkog programa i/ili tek bivanja, odnosno kreacije šireg društvenog konteksta unutar kojeg se urbani kulturni život realizira (spomenimo Kulturno ljeto u Kinu Zadar (2002), hangari na Ravnicama, neformalni Savez udruga Sv Nikola (2004), Artikultura u Kinu Pobjeda (2008), Tehnička škola..).

Politička stranka koja upravlja gradom je HDZ, a prva veća javna “bura” nastaje odlukom Grada da se Dom hrvatske mladeži (DHM), sagrađen 1980-ih samodoprinosom građana, dodijeli zadarskom Sveučilištu na upravljanje (2007). Organizirane su tribine, pisani zahtjevi i peticije da se o takvoj odluci pitaju građani, no podrška i potpisi bivaju ignorirani. Nestaje tako DHM, a nastaje Poslovni centar Sveučilišta u Zadru. Godinu 2008. obilježava pokretanje projekta Artikultura kojim 6 zadarskih udruga vraćaju kulturni život gradu u prostoru napuštenog kina Pobjeda. Godinu pamtimo i po odluci Grada o zabrani održavanja programa u Providurovoj palači na koju su reagirali i stručnjaci Odjela za sociologiju komunicirajući stanje i odnos gradskih vlasti prema alternativnoj sceni i mogućnostima za mlade. Krajem 2010. godine gasi se Artikultura. Prostor kina pokazao se prezahtjevnim u troškovima i održavanju, a udružene organizacije šalju prijedlog mogućeg “idealnog” rješenje, a to bi bila zgrada Zaraušek. Par mjeseci kasnije zgrada se do temelja ruši i ustupa se prostor gradskom parkiralištu. Otvoreno pismo udruge Šigureca i akcija Zvizdan Zaraušek – Čuvajmo mjesta iznova šalju vlastima istu poruku.

 Udruga ZVUK, Sprovod urbane kulture, 2002.

Sljedeća prilika na horizontu pokušaja zgrada je Kazališta lutaka (KLZ Jazine) od trenutka u kojem se finalizira nova zgrada kazališta i uprava seli. U tom kontekstu nastaje Savez udruga Šigureca, Eko-Zadar, Teatar Dragon, Zdanje, IZadar pod nazivom Centar za nezavisnu kulturu. CNK je iniciran prvo fazom lobiranja prostora, tijekom mandata gradonačelnika Vrančića 2011. godine, potom potrebom formalizacije međusobnih odnosa te odnosa s Gradom u trenutku javnog početka djelovanja u prostoru 2013. godine. KLZ Jazine je danas, kao i prije tri godine, u skvotu. Ugovor s Gradom, sada pod vođenjem gradonačelnika Kalmete, nije postignut zbog uvjeta u kojem se stavlja na raspolaganje na 3 godine, dok raskid ugovornih obveza može uslijediti bilo kad. Zgrade KLZ Jazine naime nema na prostornom planu grada, predviđena je za rušenje radi realizacije nekih drugih gradskih planova. Iznova se kristalizira interes i stav čelnih ljudi Grada za racionalnim rješavanjem kulturnih potreba.

Aktualizacija ove problematike, koja je kamen spoticanja suvislom djelovanju dugi niz godina i koja je u jasnoj vezi s neresponzivnim lokalnim gradskim vlastima, postala je tako poziv platforme Okret potpora. Platforma je mrežna struktura nezavisnih organizacija (Zadar snova, Šigureca, Teatro VeRRdi, Zadarski plesni ansambl, Dragon Teatar, Eko-Zadar, Porat, Mavena, U pokretu), pridruženih stručnjaka i neformalnih građanskih inicijativa. Potaknuta je programskim pozivom Zaklade Kultura nova 2013. godine koji držimo direktnim poticajem i pomoći udrugama u stvaranju boljih uvjeta za organizacijsku i programsku održivost. 

Kontekst u kojem se razvija kultura lažnih ljetnih spektakala okrenuta profitu, turizmu, komercijalizaciji i pizzacutizaciji povijesne jezgre, ostavila je okus gorke pizze, opustošila i uništila identitet i atribute gradskog bića. U zadarskom su slučaju lokalne političke strukture odgovorne za kulturnu sliku grada, a cilj je platforme vratiti kulturu kulturnim akterima, u javni prostor i na mjesto u zajednici koje joj pripada.

KP: Na nedavnom natječaju Državnog ureda za upravljanje državnom imovinom bile su ponuđene Šepurine i Hotel Iž. Kakve su prostorne mogućnosti bivših vojnih nekretnina u Gradu, a kakva zainteresiranost civilne scene za njih?

S.S.: U pitanju je infrastruktura pozamašne kvadrature koja bi stavljena na raspolaganje zajednici zadovoljila potrebe različitih udruga. Objekti u užem centru grada interes su udruga i građanskih inicijativa već neko vrijeme, a ima i više od spomenutih. Sve redom resursi koji su nekad davani po principu “ključ u ruke” danas stoje devastirani, opljačkani i prepušteni propadanju. U plamenu novih nastojanja s prefiksom dugoročnosti, tinja tako Hotel Iž za čiju je adaptaciju i namjenu prijedlog platforme Okret potpora upućen DUUDI-ju, dok su u bivšem vojnom kompleksu S. Radića dva jednakovrijedna pažnje skvota. 

Prije: novi prostor u nekadašnjem vojnom kompleksu u ulici Stjepana Radića 11…

Kakve su mogućnosti da država/županija/grad prepoznaju naš dugogodišnji rad kao razvojni resurs u čijoj biti leži interes za razvoj kulture/umjetnosti/društva u duhu suvremenih evropskih i svjetskih praksi, i u koji bi valjalo utopiti raspadnute nekretnine i pritom biti od bezrezervne pomoći i podrške?

I poslije: tribina platforme Okret potpora, 14. studenog 2014.

KP: Kao preduvjet prijave na natječaj Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva za financiranje gradskog društveno-kulturnog centra gradovi su morali iskazati interes da unaprijede i/ili uspostave suradnju s organizacijama civilnoga društva. No, zadarska se gradska uprava prijavila sama i njen je projekt ocijenjen kao projekt B kategorije. Kako je moguće da Grad nije uključio organizacije civilnog društva?

S.S.: Lako. Nepostojeće veze Grada i udruga ne mogu preko noći postati suradničkima i bilo bi pogrešno prikazivati ih u drugačijem svjetlu. U ovom je slučaju poštivanje minimalne procedure, neophodne za bilo kakav vid suradnje, npr. elementarne komunikacije i razmjene osnovnih informacija, izostalo.

U pitanju je projekt naziva Centar za mlade koji je idejno nastao negdje nakon gorespomenute situacije s DHM-om. Njegova se realizacija odgađa od 2008. godine. Tijekom tog perioda nijedna članica platforme nije kontaktirana, konzultirana, niti su se promjene na kulturnoj sceni grada “osluhnule” prije pripreme dokumentacije čija se izrada zadnje dvije godine financira iz proračuna Grada u iznosu od gotovo milijun kuna, većem od svih programa nezavisne kulturne scene svih udruga zajedno.

Do stava platforme može se doći u dva klika, javno je poručen na tribini Okret prostora i podvučen u medijima. Tražimo decentralizaciju tzv. Centra za mlade koji je po svemu sudeći još jedna gradska institucija i model nužnog širenja gradske knjižnice. Polovična rješenja programskog karaktera i institucionalnih uvjeta, i bez fantomskog centra, imamo. Još važnije, za inicijative koje svoje djelovanje svrstavaju neovisno od institucionalnih i uvriježenih ideoloških programa, to nije i ne može biti prostor horizontalne strukture i proaktivne participacije u kojem se re-generiraju nove vrijednosti. 

 Pop Up razglednice, Okret potpora, 2014.

KP: Prema vašem sudu, kakve su stvarne zagovaračke mogućnosti organizacija civilnog društva u Zadru i okolici? Koliko je zadarska scena u javnosti?

S.S.: Da, nakon svih i svakojakih poduzetih radnji postaje lakrdija što još uvijek nismo u Obećanoj zemlji. Ipak. 

Platforma Okret potpora, Centar za nezavisnu kulturu i projekt Bhive za jačanje kapaciteta udruga, nude krovne organizacijske strukture i mogućnosti za civilnu i kulturnu scenu, kakve do sada nismo imali. Stvaramo suradničke odnose među različitim akterima, područjima i sektorima, koje prije nisu postojale. Provodimo istraživanja i analize te ukazujemo na manjkavosti i poboljšanja u lokalnim proračunima za kulturu, kojima se dosad nitko nije bavio. Organiziramo javne rasprave o kulturnim politikama, sudbini javnih i prostora za kulturu s ciljem da se probudi uspavani interes i uključenost građana u demokratske i participativne procese. Suradničke veze šire se i izvan granica Zadra upravo po pitanjima jačanja zagovaračkih procesa, razmjene iskustva s drugim gradovima, a sličnosti ne nedostaju. Perspektiva takvih nastojanja moguće su pozitivne promjene za buduće generacije kojima ne želimo sudbinu “marginaliziranih grupa” i “kulturnih beskućnika”.

Koliko je zadarska scena u javnosti smo prebrojali. Preko 130 programskih sadržaja tijekom godine (istraživanje Platforme za 2012. i 2011.), što samo u lokalnim medijma s minimalno tri objave iznosi oko 400 objava za javnost godišnje, ili u prosjeku svaki treći dan.

KP: Što za vas znači društveno-kulturni centar, kakav sadržaj podrazumijeva, a kakav model upravljanja? Postoje li primjeri realiziranih civilno-javnih partnerstava, u domaćem i stranom kontekstu, za koje smatrate da mogu poslužiti kao primjer?

S.S.: Ukratko, društveno kulturni centri su prostori suvremenih kulturnih, umjetničkih i društvenih praksi integriranih u društvo kao sredstvo ili modus operandi mobiliziranja resursa radi kritičkog propitivanja stvarnosti, generiranja inovativnih sociokulturnih silnica i kulturnog određenja/identiteta u svrhu odgovornog, sveobuhvatnog i ubrzanog razvoja zajednice. Sadržaj takvih prostora rezultat je rada i interesa nezavisnih organizacija/pojedinaca koji ga vode te uz profiliran kulturno umjetnički i edukacijski program, servisira niz društvenih potreba građana, posebno mladih, koji se njime služe, u njemu borave i čije se mišljenje, potrebe analiziraju, a sudjelovanje inicira, jer je važno.

Inovativni model i primjer neprofitnog centra u kulturi je zagrebački Pogon, sa zanimanjem pratimo kako se razvija riječki Palach, dok s međunarodne scene sa suzom u oku gledamo u Teatro Valle.

KP: Postoje li na sceni novi modeli organizacija u kulturi ili kulturnih inicijativa i nove potrebe za prostorima? Kakve su mogućnosti prenošenja znanja iskusnijih organizacija na nove?

S.S.: Novi modeli i nove potrebe su zapravo stari modeli i stare potrebe predvođene novim mladim ljudima. Spomenuli smo dva skvota, skejt park Menza i Nigdjezemska te napredniji model umrežavanja CNK koji uz programe članica Saveza pomaže realizaciju programa neformalnih građanskih incijativa. Znanja organizacija “veterana scene” bezrezervno se prenose, incijative i programi se pomažu logistički, tehnički, administrativno, u ljudstvu, opremi. Mi znamo kako se snaći u divljini.