Dokumentarni film Tijelo svoju je premijeru imao na ovogodišnjem izdanju festivala ZagrebDox, a nastao je u koprodukciji Restarta. Film prati priču o životu protagonistkinje Urške Ristić prije i nakon dijagnoze encefalitisa i vaskulitisa kroz niz privatnih snimaka, uglavnom iz prijateljske vizure redateljice, koja se u filmu pojavljuje kao sugovornica. Navedeni je pogled i pristup omogućio razvijanje vrlo intimnog portreta Urške i prikaza prepreka s kojima se zbog bolesti suočava. Glavne manifestacije njezine bolesti, uz poetske prikaze snova, ujedno služe i kao sidrišne točke filma razdjeljujući ga na cjeline povezane Urškinom naracijom. Trenuci puknuća granica zdravog tijela i pripovjedne linije ispresijecani su filmskom sadašnjosti i prošlošću, a razgovorna forma Urški otvara prostor za samoodređenje. 

Na početku filma spomenuta, a Urškinim replikama istaknuta, roditeljska uloga vrlo je važna za tijek priče jer ju rastvara na više razina. Urškine trudnoće i briga za dvije kćeri veliki su dio njena identiteta, a proširujući ga odnosom s vlastitim roditeljima predstavljana je kompleksna slika o tome kako tumačimo roditeljsku ljubav. Za Urškine roditelje to je podrška u teškim trenucima, no istovremeno i želja za kontrolom nad njenim izborima i načinom života. Ovo je posebice bolno u sceni gdje protagonistica prepričava kako su joj roditelji većini njenih prijatelja zabranili pristup posjetama nakon prvog napadaja bolesti i pozvali njenu kolegicu s faksa koju “odobravaju”, a Urška ju godinama nije vidjela ni prepoznala. Osim što je iskorišten u proširenju identitetskih odrednica lika, motiv trudnoće sagledava se i šire, kao problematična točka medicinske skrbi. Snimke iz bolnice i Urškina svjedočanstva pružaju uvid u upitne ginekološke prakse u kojima pacijentice često moraju odgovarati na neprikladna pitanja ili ne mogu dobiti traženu informaciju.

S druge strane, prikazuje se Urškina bolest zbog koje je privremeno završila u kolicima i razvila probleme s kretanjem. Točke puknuća zdravlja poetski su opisane naracijom protagonistice uz prikaze organskih motiva i kretanjem oko morskih biljaka i mjehurića popraćenih distorzirajućom zvučnom podlogom. Ovim se postupkom redateljica koristi i u prenošenju Urškinih ponavljajućih noćnih mora, a njima simbolizira bunt, nezadovoljstvo i strah pred mladim tijelom obilježenim bolešću. Urškin put predstavljen je kroz polarizirajuće točke o mogućnostima korištenja tijela u mladosti, primjerice kad protagonistkinja govori o tome da voli ići van piti i pričati gluposti, do emotivne borbe s rastućom depresijom nakon drugog napadaja i ponovljenih zdravstvenih komplikacija.

Temom obilježenosti tijela bavi se i drugi film u Restartovoj koprodukciji koji je bio prikazan na ZagrebDoxu – Vilinski vrt redatelja Gergőa Somogyvárija. Vilinski vrt prikazuje suživot trans djevojke Fanni i starca Lacija. Njih dvoje žive u šumi gdje je Laci izgradio kuću od pronađenih materijala. 

Govoreći o prijateljstvu s Lacijem, od Fanni saznajemo da je započelo u trenutku kada su je roditelji zbog započete tranzicije izbacili iz doma, a zatim je morala napustiti mjesto u kojem je odrasla. Nakon toga, uslijedio je zakonsko-birokratski teror s kojim se suočava velik dio trans osoba u Mađarskoj i šire, a tiče se društvene stigme i otežanog zaposlenja, zbog kojeg je i postala beskućnica te upoznala Lacija. Film je usredotočen na Fanni, njena emotivna stanja potaknuta ograničenim mogućnostima kretanja i željom za prijateljstvom i ljubavlju. O svojem životu priča gotovo svakodnevno kroz live storyje na Instagramu gdje redovito dobiva komentare mržnje kojima se suprotstavlja. 

Prikazujući dinamiku svakodnevnog života dvoje ljudi s margine, ističe se razlika u godinama (i iskustvima) zbog koje Laci prepoznaje probleme s kojima se Fanni suočava i bliži su mu, poput neadekvatne zdravstvene skrbi, nemogućnosti zaposlenja, ali manje senzibiliteta ima za njenu depresiju. Strukturne prepreke s kojima se trans osobe suočavaju, a predstavljene su u filmu otvaraju prostor za shvaćanje depresije van prizme medicine, o čemu govori i Maša Grdešić u eseju Tensilen ili o sreći. Usredotočujući se na društveno uvjetovanje depresije (pritom ne zanemarujući biološko-genetske predispozicije), Grdešić ističe autorice poput Ann Cvetkovich i Sare Ahmed koje konceptima bolesti prilaze kao mjestima potencijalne borbe. Ahmed se u poglavlju knjige The Cultural Politics of Emotion, naslovljenom Queer Feelings, bavi odnosom i učinkom heteronormativnog društva spram queer tijela. Na primjeru Fanninog odlaska u grad vidljivo je kako njena transrodnost utječe na mogućnost uklopljavanja u javni prostor, koji joj je dostupan uglavnom u pratnji drugih ljudi zbog straha od napada. Osim fizičkog, film prikazuje i online prostor kao potencijalno mjesto nesigurnosti trans osoba. Fanni se svakodnevno izlaže i govori o sebi na društvenim mrežama, dok osobe s kojima je u interakciji i muškarci s kojima se dopisuje ili dogovara sastanke u zamjenu za novac imaju slobodu ostati anonimni, što je preneseno scenama s video call susretima gdje ne vidimo drugu stranu. 

Ahmedino pitanje kakav je osjećaj boraviti u tijelu koje ne uspijeva reproducirati ideal u različitim se kontekstima javlja u oba filma, povlačeći za sobom i diskurs o mentalnim bolestima. U slučaju Urške, depresija se javlja kao posljedica nemogućnosti tijela nakon napada bolesti da obavlja svakodnevne radnje i funkcionira bez pomoći partnera, roditelja i prijatelja, zbog čega se osjeća da ne može sebi, ni kćerima pružiti “normalan” život. Društveno uvjetovane norme “normalnog” života ne uspijevaju ispuniti ni Fanni i Laci. Njena deprivilegirana pozicija sustavno joj onemogućava ispunjenje osnovnih životnih potreba poput slobode kretanja, pronalaska posla i šire prijateljske podrške (uz izuzetak njene djevojke i Lacija). Obje protagonistkinje snagu pronalaze u prijateljstvima i partnerskim odnosima koji razumiju njihove pozicije i nemogućnost ispunjenja normi zdravog ili heteronormativnog života, i neovisno o tome im pružaju podršku. 

Filmovi Tijelo i Vilinski vrt bave se intimnim pričama dviju protagonistkinja, koje unatoč preprekama ne odustaju od borbe za samoodređenjem. Na tragu uvodno spomenute pjesme Joe o grčevitoj potrazi za bezuvjetnom podrškom, apeliraju na savezništvo, gradnju empatije i podrške u borbi za tijela, koja se na različite načine opiru društvenim normama.