Poštovani budući predsjedniče,

vjerujem da znate kako je danas potpuno svejedno tko će biti predsjednik ove države. Vrijeme predsjednika je prošlo i predsjednici su, kao i generali, u međuvremenu postali nevažni, otprilike kao grupa Uriah Heep u vrijeme panka. Možda je još bitno tko je predsjednik Amerike, Rusije ili Sjeverne Koreje, ali prilično je nevažno tko je predsjednik naše zemlje. Domaćim fašistima zabranjena je kandidatura, razjedinjeni desničari povukli su se političkih borilišta u svoje vikendice, velike ideologije su u krizi pa je, shodno tome, izborna kampanja tek jedan predvidljivi šou u kojemu se kandidati trude na što bolji način prezentirati svoje luksuzne stanove u Gloriji, tjedniku za žene. Kolekcionari, topla ognjišta, zbrinuta djeca i sretne žene koje stoje iza uspješnih muževa. Možda je zapravo i dobro što živimo u vrijeme kada predsjednik ponajprije treba znati dobro ispričati vic. U tom pogledu treba se ugledati na ministra kulture BiH, glumca Emira Hadžihafizbegovića, koji je većinu svog mandata proveo pričajući viceve u eteru susjedne države i pri tome na najbolji mogući način popularizirao vlastitu zemlju. Zato Vi, budući predsjedniče, u svakom trenutku morate biti spremni odazvati se u emisije kao što su Trenutak istine ili pak Ples sa zvijezdama. Kao kandidat za najčasniju državnu funkciju koja uključuje i zapovjedništvo nad oružanim snagama Republike Hrvatske, Vi trebate biti svjesni da nacija od vas očekuje da aktivno sudjelujete u žiriju emisije Super Talent Show, da komentirate najnovije događaje vezane uz Gotovčeve i da svojim moralnim autoritetom osigurate kontinuitet u navijanju, bez obzira o kojem se sportu radilo. Jer navijanje je od izuzetne važnosti za običnog hrvatskog čovjeka koji je, kao što znate, u povijesti morao glumiti da navija za razne nakaradne tvorevine i da pri tome hini zadovoljstvo svaki put kada bi iz mraka začuo glas Mladena Delića – “Radanović, Radanović!” Gotovo da je bio primoran zajecati nad onim prenapuhanim pitanjem “Ljudi moji, je li to moguće?”, ali danas više to nije potrebno. Veliki ciljevi su ostvareni ili su u proceduri, doba “državnih poglavara” s pancirkom ispod uniforme je, kao što rekoh, prošlo. Tajno kupovanje oružja, vojne parade, odani ministri obrane i noćne sjednice najužeg kabineta – Vama više čak ne treba ni vučjak koji bi Vas svojim tijelom zaštitio od neprijateljskih šrapnela niti Vam je potrebno tajno skrovište u gudurama za slučaj napada na zemlju. Tko nas, uostalom, i može napasti? Srbijanske trupe su demoralizirane, bosanska vojska je na kolektivnom neplaćenom, a Bugari su, kao i mi, u NATO paktu. Našu morsku flotu ionako su zasjenili jedriličari. Kerumova jahta navodno ima veću borbenu moć od bilo kojeg razarača HRM-a. Kopnene granice uskoro će biti pod video nadzorom. Piloti MiG-ova, tek što se dignu, moraju razmišljati o slijetanju. Trenutak za predsjednike, na sreću, poprilično je loš. Od vas se više ne očekuje da pokažete osobnu hrabrost čak ni kada su homoseksualci u pitanju, a svi oni klubovi koji su trebali promijeniti ime, to su već učinili. Nestašne generale (“kestenjare”) umirovio je Vaš prethodnik, autoceste su izgrađene, banke prodane vanzemaljcima, ekonomija je u rukama stručnjaka, za razgovor o muško-ženskim odnosima postoje kompetentniji i obučeniji kadrovi. Na vanjskopolitičkom planu gotovo da i nemate alternativu; možda Vam ostaje tek nešto manevarskog prostora među Nesvrstanima, mada i to još ne zadugo s obzirom da članstvo u Europskoj uniji vjerojatno isključuje članstvo u drugim taborima.

Ali, Vi ćete, kao predsjednik, i dalje moći djelovati s moralnih pozicija i eventualno pledirati za obustavu izgradnje još jednog šoping centra u zemlji, dakako, ukoliko Vaše apele mediji uopće budu željeli prenijeti. Kao što bi rekli Talijani, “vremena su teška, ali moderna”. Ponekad se doista čini da je kandidatura za predsjednika naše države obično gubljenje vremena. Konkretnog posla za vas gotovo da i nema, mada sam svjestan da je Ustav neumoljiv kada tvrdi da se funkcija predsjednika države mora obnašati pod svaku cijenu. Stoga, kao budući predsjednik, morate izmisliti nekakav hobi. Lov, golf, sitni popravci u garaži… Neki predsjednici pomalo slikaju u kućnoj radinosti. Vaš azerbejdžanski kolega, recimo, izrađuje figurice od terakote, iako njegova država još nije ostvarila puni suverenitet nad svojim teritorijem. Ali, Vi se barem ne morate opterećivati tako krupnim brigama. Upišite poslijediplomski studij, bavite se dobrotvornim radom, aplicirajte za inozemne stipendije, zainteresirajte se za ekologiju. Borite se s Vašim mandatom. U protivnom, očekaju Vas dugi radni dani u ćaskanju s kolegama predsjednicima kojima je, kao i Vama, uglavnom dosadno. Gutljaj kave ovdje, čaša vina ondje i pokoja zdravica na banketu upriličenom povodom uspjeha naših sportaša, ali i takvih prigoda, čini se, u Vašem mandatu bit će manje nego prije.

Ovim Vas nipošto ne želim obeshrabriti u isticanju kandidature, tim više što ćete možda upravo biti Vi taj predsjednik koji će Branimiru Đoniju Štuliću uručiti hrvatsku putovnicu.

****

U srijedu, 4. studenog u Močvari je održana Književna večer (i mrak): Otvorena molba vanzemaljcima za Predsjedničku kandidaturu koju je moderirao Kruno Lokotar, a nastupili su Zoran Ferić, Marinko Koščec, Franjo Janeš, Velimir Grgić, Marko Mihalinec. Svoj prilog ovoj večeri poslao je i Andrej Nikolaidis, a gosti iznenađenja bili su Zoran Tomić i Gordan Nuhanović.

Svatko od autora je, osim još neobjavljenog ulomka, pročitao i svoj dopis na temu po izboru – Otvoreno pismo Predsjedničkom kandidatu ili Molba vanzemaljcima za kolonizaciju planete Zemlje.

Pročitajte također i obraćanja predsjedničkim kandidatima koja su uputili Marinko Koščec, Andrej Nikolaidis, Zorana Tomić i Franjo Janeš.

Dragi budući predsjedniče Hrvatske, dragi budući prijatelju…

Da ne duljim, nego da, ne časeći časa, krenem ka stvari samoj.

Nedavno sam prihvatio dužnost savjetnika za kulturu predsjednika Skupštine Crne Gore. Iz tog, i samo iz tog razloga, nisam u prilici da plaćenim savjetima poduprem i humanijim & mudrijim učinim Vaše predsjednikovanje. Ipak, dozvolite nekoliko besplatnih, prijateljksih savjeta.

Čitajući, manje-više redovno, vaše, a kad kažem vaše, mislim – hrvatske novine, primjećujem da su najpopularnije, a time i najvažnije teme kojima se vaša hrvatska javnost bavi upravo teme iz domena kulture. Strast sa kojom se raspravlja o bosansko-srbijanskim narodnjacima i Thompsonu uveliko nadmašuje strast sa kojom se raspravlja o državnom proračunu, na primjer. To svjedoči o visokoj zrelosti vašeg društva, koje očito funkcioniše po principu: prvo duhovna nadgradnja, pa materijalna baza. Hitro da naglasim: meni se Thompson doima kao veliki dječak koji voli da se igra mačevima, dječak koji je, učeći abecedu, zapeo na slovu U. No big deal, hoću reći…

Čini mi se, takođe, kako je vrlo je vjerovatno da ćete se tokom mandata koji ćete, ne sumnjam, obavljati časno i odgovorno, suočiti sa metastazom nekog od pomenutih kulturnih izazova. Vrlo je moguće da će baš za Vašega mandata Svetlana Ceca Ražnatović održati koncert u zagrebačkoj Areni. Dođe li do toga – a kažem: bojati se da hoće – trebaće Vam mudar savjet. Šta da se radi?, neminovno ćete se zapitati tada. Eto, baš za trenutke poput tog trebaju vam dobri savjetnici. I zapamtitre: od toga kako ćete se ponijeti pred rečenim izazovom, zavisi kako ćete biti zapamćeni u istoriji vašega, a kad kažem vašega mislim – hrvatskog  naroda.

Biću slobodan da Vam, u osnovnim crtama, iznesem svoju kulturnu platformu, koja me je, uostalom, i preporučila za mjesto savjetnika predsjednika Skupštine. U romanu Dolazak, koji je uredio i objavio Kruno Lokotar, pišem:

“Količinu primitivizma kod čovjeka u gradu precizno možemo izmjeriti njegovom nebrigom za druge ljude, njihov mir i potrebe; čvrstinom njegovog uvjerenja da je sam na svijetu, čvrstinom njegovog uvjerenja da ono što namjerava da učini ima pravo da učini odmah i tu, bez obzira na nedaće koje će to izazvati drugim ljudima. Njegovo je mjesto u prirodi; tamo je on naučio da postojati znači zlostavljati; on nema iluzije gradskog čovjeka – za njega priroda nije delikatna ravnoteža, osjetljivi i složeni organizam; priroda je njega i njegove kroz istoriju samo zlostavljala, svojim sušama, olujama, poplavama, mrazevima; oni su od prirode jedva pobjegli, ali sa sobom ništa osim prirode nisu ponijeli, jer oni su priroda. Količinu primitivizma kod čovjeka, kažem, tačno možemo izmjeriti smetnjom koju on predstavlja za druge ljude. Jer primitivan čovjek ne umije postojati u tišini i diskreciji: on uvijek proizvodi buku, ružnoću i smrad. I čini sve da bude primijećen – on svoje postojanje neprekidno emituje. Njegova egzistencija udar je na sva čula i um. On nas zlostavlja samim svojim postojanjem. Ako se on veseli, obziran čovjek od ukusa koji ima nesreću da živi do njega neizostavno će patiti. Ono u čemu primitivan čovjek uživa, u civilizovanom čovjeku izaziva bol.

U Beču, čitao sam u novinama, neki je Austrijanac ustrijelio susjeda Bosanca. Kako se kasnije ispostavilo, Bosanac je godinama Austrijanca izluđivao glasnom balkanskom narodnom muzikom koju je svakoga popodneva puštao u svom stanu. Austrijanac se nekoliko puta žalio policiji koja je intervenisala u skladu sa zakonom, ali to Bosanca nije spriječilo da i dalje zlostavlja Austrijanca. Kada je uvidio da su sve zakonske mogućnosti zaštite mira i privatnosti iscrpljene, Austrijanac je pucao Bosancu u glavu i mirno se predao policiji.

Priču sam zapamtio jer govori o tome kako zakon ne uspijeva da nas sačuva od primitivnog čovjeka, koji nije drugo nego prirodna nepogoda. Ma kako brutalan bio, zakon ne doseže brutalnost prirode. Kada zakon znači odmazdu, kao u slučaju smrtne kazne, on je najbliži prirodi – samim tim i najdalji od zakona.”

Ako pretpostavimo da je ovaj odlomak moj diskretni savjet, zapazićete da on ima osobinu svakog dobrog savjeta: primjenjiv je u svakom slučaju, što ga čini apsolutno neprimjenjivim.

Ako ste, pretpostavimo, kandidat desnice, jasno vam je da je vaša kultura istinska kultura, dok je kultura Drugih – primitivizam. Ovaj bi vas odlomak mogao ponukati da vaš kulturni prostor nizom administrativnih mjera zaštitite od nasilnih upada stranih, neevropskih kvazi-kulturnih praksi.

Ako ste, pretpostavimo opet, kandidat ekstremne desnice, citirani bi Vas odlomak mogao insipirisati da vaš kulturni prostor pročistite od nanosa primitivizma stranog vašoj hrišćanskoj i evropskoj kulturi. Ne govorim, nužno, o interniranju i eksterminaciji slušatelja bosanske i srpske narodne muzike – jer to bi značilo da u logor morate poslati baš one građane koji glasaju za Vas, baš one koji se zalažu za čistoću vaše, a kad kažem vaše, mislim – hrvatske kulture. Mala digresija: to sa logorom, razmislite, nije loša ideja sa stanovišta izvjesnosti Vašeg drugog mandata – jer kao što znamo, na izborima u logoru, uprava je siguran pobjednik.

Ako ste, konačno, kandidat ljevice, za Vas je citirani odlomak upozorenje – kako su duboke kulturne predrasude, i kako još mnogo toga treba učiniti na otvaranju kulturnog prostora i njegovoj dekontaminaciji.

SM – to nije tek oznaka iz porno-kataloga, nego i inicijali odlazećeg predsjednika Hrvatske. Umjesto SM uskoro će stajati vaši inicijali. Mislite o tome. Neka Vaš mandat prođe u znaku emancipacije i promišljenosti. Imajte na umu: do opštega se dolazi preko pojedinačnog. Ako Vašim radom usrećite samo jednog jedinog čovjeka, već ste dovoljno učinili za čovječanstvo. Usrećite, stoga, svojim predsjednikovanjem nekoga – pa makar i sebe.

Sa najljepšim željama, srdačno vas pozdravljam,

Andrej Nikolaidis 

****

U srijedu, 4. studenog u Močvari je održana Književna večer (i mrak): Otvorena molba vanzemaljcima za Predsjedničku kandidaturu koju je moderirao Kruno Lokotar, a nastupili su Zoran Ferić, Marinko Koščec, Franjo Janeš, Velimir Grgić, Marko Mihalinec. Svoj prilog ovoj večeri poslao je i Andrej Nikolaidis, a gosti iznenađenja bili su Zoran Tomić i Gordan Nuhanović.

Svatko od autora je, osim još neobjavljenog ulomka, pročitao i svoj dopis na temu po izboru – Otvoreno pismo Predsjedničkom kandidatu ili Molba vanzemaljcima za kolonizaciju planete Zemlje.

Pročitajte pisma Marinka Koščeca, Zorana Tomića, Franje Janeša i Gordana Nuhanovića u kojima su se obratili predsjedničkom kandidatu.

U srijedu, 4. studenog u Močvari je održana Književna večer (i mrak): Otvorena molba vanzemaljcima za Predsjedničku kandidaturu koju je moderirao Kruno Lokotar, a nastupili su Zoran Ferić, Marinko Koščec, Franjo Janeš, Velimir Grgić, Marko Mihalinec. Svoj prilog ovoj večeri poslao je i Andrej Nikolaidis, a gosti iznenađenja bili su Zoran Tomić i Gordan Nuhanović.

Svatko od autora je, osim još neobjavljenog ulomka, pročitao i svoj dopis na temu po izboru – Otvoreno pismo Predsjedničkom kandidatu ili Molba vanzemaljcima za kolonizaciju planete Zemlje.

Marinko Koščec se odlučio obratiti predsjedničkom kandidatu, a pismo vam donosimo u nastavku.

Dragi predsjednički kandidate,

kao što predobro znaš, jer upravo to te i nagnalo na djelovanje, na mobilizaciju sve tvoje kreativne energije, u zemlji kojoj se nudiš za predsjednika nagomilali su se problemi. Kao što jednako dobro znaš, takva formulacija zapravo je daleko od istine, jer koncept problema podrazumijeva, u najširem smislu, da je riječ o situaciji koju određeni ciljani postupci mogu razriješiti, preokrenuti, preusmjeriti ili se barem, na teoretskoj razini, može ponuditi određena vizija, da ne kažem strategija, izlaza iz nje.

Nažalost, situacija o kojoj ovdje govorimo spada u kategoriju onih koje je moguće popraviti jedino i isključivo ukidanjem same situacije, dok je zamišljanje bilo kakvih daljnjih koraka puko gubljenje vremena. Ili, ako ti je draže konkretnije izražavanje, moje skromno uvjerenje je da se ovu zemlju može izvući iz govana jedino tako da nestane ne govana, jer ona su vječna, nego zemlje same.

Ali pustimo već jednom te sitničave zavrzlame čisto logičke prirode i posvetimo se razlogu zbog kojeg trošim tvoje dragocjeno kandidatsko vrijeme. Naime, nerijetko mi se dogodilo da čujem naše dužnosnike kako govore da za ovo ili ono preuzimaju odgovornost. Pa mi je palo na pamet upitati se što li to točno znači i kakve posljedice povlači. Moraš znati, dragi naš nacionalni, pa stoga i moj kandidate, da sam ja po prirodi pomalo skeptičan. A usto mi se dogodilo također da istu tu odvažnost o preuzimanju odgovornosti čujem iz usta, na primjer, nogometnih trenera, i to s dodacima poput Ja i ne pomišljam tražiti alibi ili Ja sam zadnji koji bi bježao od kritike ili Što god mislite da je učinjeno krivo, evo me, tu sam.

Našto bih ja pohitao na prozor da vidim neće li se nad Maksimirom rastvoriti nebo i odgovornost se sručiti na tako samoporijegorno podmetnuta prsa u vidu božanske šake koja će ih pretvoriti u krater promjera dvadeset metara, ili kataklizmične munje koja će skupa s njima satrti barem još pola grada, ili će makar od siline preuzete krivnje i grizodušja, zadrhtati Medvednica.

I iskreno govoreći, bio sam možda zericu razočaran svaki put kad se to nije dogodilo. A još nije, barem prema mojim saznanjima.

Stoga te ne treba čuditi, dragi moj kandidate za najčasniju od svih dužnosti, što su moje sumnje po pitanju te famozne odgovornosti, njezine zbiljske utjelovljenosti među nama smrtnicima, s vremenom rasle.

Sve do dana kada ih je odagnao jedan veleposlanik naše zemlje, državni dužnosnik par excellence, izjavom da gnusnosti za koje ga optužuju ne mogu biti istinite jednostavno zato što ih on poriče, a veleposlanici ne lažu. A kako je misija kojoj prisežu veleposlanici pronositi svijetom istinu o nama, onu pravu istinu u koju svijet nikako da povjeruje, onda je sve što govore dvostruko istinito i per extentionem mora biti istinito sve što govore svi dužnosnici, od nogometnih trenera do premijera i predsjednika.

Stoga nema mjesta sumnji da svi naši dužnosnici doista preuzimaju odgovornost za svako nedjelo i sve kriminalne rabote, vlastite i one koje čine njihovi podređeni, i da ćeš, kandidate moj, i ti isto tako činiti kada ti kucne predsjednički čas.

Ali ne lezi vraže, eto ti meni opet tih dubioza. Što ih je izazvalo? Usud jednoga od tvojih prethodnika, doduše premijerskog, kojeg sam vlastitim ušima čuo kako preuzima odgovornost, a potom ga se s njom preuzetom viđalo po jahtama, skupim restoranima i inozemstvima, kažu, u boljoj formi nego ikada. Pa u čemu je kvaka, kopka me, kako je ukrotio svoju odgovornost, kakve trikove zna da ju je preobrazio u nešto tako okrepljujuće?

I tu mi je sinulo da je problem možda u meni, jer ja možda imam krivu predodžbu o odgovornosti, u svakom slučaju drukčiju od njegove, a zna se tko od nas dvojice odlučuje kakvo će što biti. Jer u zbilji, za razliku od onoga što si je moja naivnost zamišljala, odgovornost koju je preuzeo tvoj uvaženi kolega donio mu je njegov majordom rumenih obraza, s Podravkinom pregačom, na srebrnom pladnju, u omotnici za zlatnim državnim pečatom. Dužnosnik je otvorio omotnicu, s papira sa vladinim zaglavljem pročitao slovo po slovo riječ ODGOVORNOST, spremio ga u unutrašnji džep sakoa, potom su se jedan drugome naklonili i vratili dnevnim obavezama.

Ili je omotnica u kojoj je momčić rumenih obraza donio odgovornost bila ukrašena natpisom Durex, dužnosnik ju je s dužnim poštovanjem otvorio i njezin si sadržaj s dignitetom nataknuo, rumeni je kao i svakog dana tijekom te rekreacijske pauze spustio hlače do gležnja i svoju gornju polovicu na radni stol, a sve što se dalje događalo su ogavna kuloarska naklapanja.

Moram se još jednom distancirati od takvih tumačenja. Moje poimanje odgovornosti, kao što sam već rekao, sasvim je drukčije, a tebi pišem zato što znam da ga dijeliš sa mnom i da ti stoga mogu ukazati svoje povjerenje. Znam da, ma kako bizarno to zvučilo s obzirom na realnost, i ti odgovornost vidiš kao nešto proporcionalno, po dimenzijama i po intezitetu, sranju na koje se odnosi.

I priznajem, u mojoj čudnoj, izopačenoj glavi stupiti na dužnost automatski znači preuzeti cijeli paket odgovornosti, ne samo za svaki pogrešni potez nego i za sve što je u zemlji koju dužnosnik uzima na pleća bolesno, prljavo, odvratno, gnjilo, beznadno sjebano.

U tom paketu odgovornosti, među ostalim, pojam dezertiranja odnosno službeno rečeno ostavke tijesno je spojen, ipso facto, na licu mjesta i odmah, s pojmom smaknuća.

Odgovornost koju ja vidim kao proporcionalnu našim svinjarijama ne preuzima se s pladnja nego iz šprice koja se zabada u dužnosničku guzu, šprice dovoljno velike da u nju stane petsto tisuća doza cjepiva protiv svinjske gripe.

Ta odgovornost podrazumijeva da onoga koji je preuzme po jedan put zamrznu i odmrznu, umjetno oplode i pobace, za svaki svaki stupidni, promašeni pa povučeni zakon.

Ona podrazumijeva da ćeš se, kada je preuzmeš, samoga sebe ošinuti bičem za svaku kunu koja otputuje prema sjeverozapadu iz naših banaka, telekoma, pliva, ina i inih domovinskih srebrnina.

Da ćeš u jednoj seansi, koliko god potrajala, žličicu po žličicu pojesti jednogodišnji proizvod vegete, zajedno s ambalažom.

Da će, preko tebe kao državnog poglavara, prijeći cjelokupni vozni park Hrvatskih autocesta, po jednom za svaku lipu pronevjerenu u tom državnom poduzeću.

Da će te za svakog rodijaka zaposlenog po nadzornim odborima, po hrvatskim cestama, šumama, vodama i elektroprivredama, po jednom priključiti na voltažu hrvatskih dalekovoda.

Da će na tebe položiti po jedan kamen temeljac za svaki pelješki most, vojni ordinarijat i sve hrvatske arene.

Da ćeš se sam pribiti na križ svaki put kad se u ovoj zemlji ruka digne u fašistički pozdrav i kad se zapjeva lešu koji pliva niz Savu, kad se hukne crnom majmunu, kad se premlati homoseksualca i pankera, ma svaki put kad na površinu izbije neko od temeljnih obilježja nešega nacionalnog bića, kao što su sitna i krupna zloća, jal i zavist, zatucanost, autizam, mazohizam, sklonost sužanjstvu i udvorništvu, genetski upisana korumpiranost, ti nastavi popis.

Zato što znam da ćeš odgovornost za sve to preuzeti kao neizostavni dio svojeg predsjedničkog paketa, tebi ću dati svoj glas.

Dragi predsjednički kandidate, kao što ti predobro znaš, ja ne postojim, ja sam višestruko nevidljiv i ništavan. S obzirom na djelatnosti kojima se profesionalno bavim, na moje svjetonazore i intimne preokupacije, kao i na raznovrsne vidove bivanja koji tvore moje pojedinačno biće kao zaseban entitet u svemiru – ja znam da sam neizmjerno daleko od makar najmanje zerice tvojeg zanimanja, bez kojeg ostajem – ništa.

No ujedno znam i koliko ti je važan svačiji glas, pa čak i moj, premda ti se jebe za mene takvog, znam da ti se toliko jebe za mene da bi pojebao i mrtvog medvjeda, samo kad bi ti i on dao svoj glas, ja znam da u tome nema ničega osobnog, jer za mene ti se jebe koliko i za sve ostale, jebao bi po šumama i gorama, po kućama i po štalama, za tih jedan posto prednosti pred konkurentom, po zadnjim zabitima lijepe naše jebao bi i dao se jebati starom i mladom, rogatom i repatom, samo da možeš i sebe bi pojebao koliko si napaljen na sliku svoju predsjedničku, koliko ti se jebe za sve nas, i posve sam siguran da ćeš do iznemoglosti, obostrane, jebati za nas, u naše ime, u naš zdrav mozak, samo ako ti damo priliku.

I najmanje što se može učiniti da se nagradi takav entuzijazam, takva nesebičnost, takva neobuzdana požrtvovnost, najmanje što se može učiniti u znak zahvalnosti je dati svoj glas; stoga nemaj sumnje da ću ti ja dati svojega.

****

Pročitajte pisma Andreja Nikolaidisa, Zorana Tomića, Franje Janeša i Gordana Nuhanovića u kojima su se obratili predsjedničkom kandidatu.