Multimedijalni institut mi je, pak, zvučalo kao mjesto koje na ulazu ima gipsane dorske stupove, a unutra je u obliku križa poslagano sedam televizora na kojima se vrte eksperimentalni filmovi. I tko se tamo okuplja? Samozvani hakeri, filozofi, ljubitelji animea i poznavatelji brazilskog art filma? Uh… Sve me to prilično zbunjivalo (i još me zbunjuje), što znači da sam se istovremeno bojao otići tamo, ali i da sam čekao prigodu da promolim svoj nos unutra.

Prvi put kad sam planski otišao u Mamu (nazovimo je zasad tako) bilo je kad sam tražio literaturu za diplomski rad o hakerskom aktivizmu. Temu sam odabrao jer mi je zvučala zanimljivo, a o njoj nisam znao baš ništa. Lišen okova znanja, odlučio sam otići na jedino mjesto za koje sam mogao pretpostaviti da sadrži ikakve informacije o hakerima – u misteriozni net klub. Samo, kako doći tamo? Trebam li nazvati i naručiti se? Imaju li nekakav ured za stranke? Koga zapravo trebam?

Nemoćan i neodlučan, naprosto sam došao jedno popodne u Preradovićevu, ušao kroz vrata i sjeo na prvu fotelju, kao napušteni pas. Ubrzo mi je prišao Tomislav Medak, tip kojeg sam slušao na nekom okruglom stolu, a čije sam riječi dovoljno dobro razumio tek da znam da one znače nešto pametno i da ću ih možda jednog dana moći dešifrirati. Medak me pitao što trebam, krenuo sam prtljati, duboko svjestan da nemam pojma o čemu pričam, izložen laserskom pogledu drevnog kung-fu grandmastera. Stao sam usred neke rečenice, a Medak se bez riječi udaljio i ubrzo vratio s desetak stranih knjiga o hakerima. “Uzmi i vrati ih kad završiš”, rekao je. “Imam li neki rok?” “Ne.” “Trebate li moju osobnu?” “Ne.” “Samo ih uzmem i vratim kad hoću?” “Da.” “Ne trebam čak ni ostaviti svoje ime?” “Ime nije bitno.”

Ta me gesta duboko ganula i tad sam napokon shvatio što točno Mama jest. U redu, bio sam upoznat s javnim institucijama i konceptom zajedničkog vlasništva, znao sam kako javne knjižnice i škole funkcioniraju, ali imao sam dojam da je dijeljenje oduvijek bilo i moralo biti regulirano. Nisam nikad doživio da mi netko dođe i jednostavno kaže: Uzmi. Naravno da se iza toga može razviti filozofija, možda bi upravo Medak to sad elaborirao, i naravno da taj princip rada iziskuje neku računicu, ali meni je u glavi ostala samo jednostavna gesta povjerenja, sloboda da uzmem i odem i, samim time, osjećaj da želim ostati i dati. 

Tu gestu od tada pronalazim u svemu što Mama radi – u knjigama koje tiskaju, programima koje održavaju, prostoru koji ustupaju, u besplatnom Human Rights Film Festivalu, u podršci migrantima, u ideji piratske brige… U svemu je prisutna evidentna namjera da se zajednici pruži quid, a da se u startu odbije pomisao na pro quo. 

Važno je i što taj quid stvarno može biti bilo što. Mamini sadržaji su često opskurni, nisu po svačijem ukusu, nisu pitomi niti privlačni, s razlogom nisu popularni, a temelje se na ideji da ako zanimaju i par ljudi u cijelom gradu, vrijede postojati, i to u svom najboljem mogućem obliku. Mama je rijetka po tome što može izgurati takvu ekskluzivnost bez elitizma, što može pružiti svima otvorenu hermetičnost. Uzmi, kao uvijek, uz dodatak: ali ne moraš. I tako već 25 godina, kao error tržišne računice, u prkos ideji da je čovjek čovjeku vuk, Mama ustraje.

Ipak me još nije odučila od kapitalističkih kalkulacija, od osjećaja da nas je zadužila i od zaključka da bismo bez Mame svi skupa bili na gubitku. Ali ovo nije pitanje posudbe i duga, dobitka i gubitka, uloga i rizika, dugotrajnosti i inovacije. Ne treba vratiti posuđeno, nego proširiti dobiveno. Mama daje dok ima, a kad je više ne bu, napravit ćemo novu “svojevrsnu zračnu luku”, neku Mamu 2, Multimedijalni IInstitut, Mi3 ili kako će se već zvati, ako će se uopće zvati. Koga briga, uostalom? Ime nije bitno.

Emma Dowling trenutno predaje na Sveučilištu u Beču, a u svojim istraživanjima bavi se transnacionalnom dinamikom krize i promjenama u sustavima socijalne skrbi, zdravstva i socijalne zaštite. Nagrađivana je autorica knjige The Care Crisis – What Caused It and How Can We End It? (Verso, 2021.), u kojoj istražuje višeslojnu prirodu trenutne krize skrbi, njezine strukturalne uzroke, dinamiku i posljedice, kao i moguće načine da se ona okonča.

Polazeći od činjenice da je skrb zbog epidemije koronavirusa postala jednom od gorućih tema našeg vremena, kao i da svaka osoba u nekom trenutku života treba skrb, bilo da je riječ o socijalnoj skrbi, zdravstvenoj skrbi, skrbi o djeci ili skrbi za starije, Dowling podsjeća da su sustavi skrbi diljem svijeta i dalje u krizi. “Unatoč rastućoj potražnji za skrbi, javne usluge trpe rezove, dok se sustavi skrbi još dublje guraju prema tržištu. Bez iznimke, oni koji najviše trebaju skrb ostaju prepušteni sami sebi, dok oni koji pružaju skrb – bilo da su za to plaćeni ili ne – čine to pod iznimno teškim uvjetima.”

Dowling pritom naglašava da se problemi s kojima se kao društvo suočavamo sve češće postavljaju u kontekst “ekonomskih potreba” te smatra da “kada bismo promijenili perspektivu i promatrali ekonomiju iz perspektive skrbi, naše bi se rasprave o problemima s kojima se suočavamo, kao i rješenjima za njih, također promijenile”.

Izlaganje će se održati na engleskom jeziku, a ulaz je slobodan.

Ovim tekstom pokušat ćemo odrediti temeljne orijentire povezivanja političke pedagogije s tehnološkom pismenošću. Polazimo od niza intuicija: da su tehničke pedagogije neophodne za političku autonomiju; da su plebs, proleteri i siromašni tijekom povijesti iznalazili načine za prenošenje tehničkoga znanja; da je taj kolektivni kapacitet za razumijevanje tehnoloških sustava izgubljen zbog fragmentacije radničkog pokreta; da digitalna okruženja nastavljaju s tim procesom kolektivne dekvalifikacije; da danas ne postoji neekspertna tehnička pedagogija za šire mase i kritičko korištenje kojima bismo se mogli nositi s utjecajem digitalnih okružja na naš društveni svijet; i da se tehnologije mogu projektirati tako da potiču takvo kritičko korištenje i relativnu autonomiju korisnika. Međutim, ove tvrdnje ostaju na razini intuicija stoga, da se poslužimo riječima filozofkinje Isabelle Stenger, čitatelje pozivamo da “zajednički oklijevamo” kroz ovaj tekst.

Tehnička izobrazba između pacifikacije i revolucije

Prije nego što se okrenemo konceptu i procesima tehničke “dekvalifikacije”, kao središnjem pitanju našega teksta, prvo moramo razmotriti kako se opsežan skup tehničkih uvida i umijeća tijekom povijesti koristio i prenosio među plebsom – zaposlenim (i nezaposlenim) siromašnima. Vrijeme provedeno u arhivima otkriva nam da kao što ne postoji neutralna tehnologija, ne postoji ni neutralna tehnička pedagogija.

Mnoge su kulture razradile sustave naukovanja. Međutim, ako se usredotočimo na noviju povijest, jasno se ističu određeni obrasci povezani s onim političkim kontekstima u kojima se tehničku izobrazbu izvorno osmišljavalo i provodilo u širim razmjerima.

Tri značajke obilježavaju razvitak programā strukovne izobrazbe otkako su im “temelji [..] prije svega udareni u 19. stoljeću”[1] , te otkrivaju da je ta grana obrazovanja područje borbe za upravljanjem industrijalizacijom.

Prvo, ti su se programi “prvenstveno razvijali u kontekstu nacionalnih država te su [bili] pod javnim ili državnim nadzorom”. Tenzije između emancipacijskog potencijala obrazovanja i podčinjenosti najamnoga rada pomno su se balansirale u okviru nacionalističkih i kolonijalnih projekata društvenog razvoja. Drugo, to se odvijalo “točno u trenutku pojave fotografije i masovne komunikacije putem postera, letaka i inoga.”[2] 

Shodno tome, razvoj strukovne izobrazbe išao je ukorak s pojavom novih identiteta i subjektiviteta unutar radničke klase, među kojima je najznačajniji sve veći raskorak u samopoimanju između kvalificiranih i nekvalificiranih radnika, što je postavljalo značajnu prepreku pred sindikalne organizatore i članove socijalističkih ili komunističkih partija. I naposljetku, ti su programi pretežito razvijani u socijaldemokratskim i kršćanskim kontekstima, čime se gradila ponuda koja je često bila ideološki suprotstavljena nezavisnim naporima radničkih organizacija da svojim članovima osiguraju kvalitetno i politički orijentirano obrazovanje.[3] 

Pregled šire tradicije “nezavisnog radničkog obrazovanja”[4]  otkriva da iako se na proletersku kulturu nije gledalo kao na sredstvo socijalne mobilnosti već političke emancipacije, status tehničke izobrazbe bio je ambivalentan. Mnogi radikalni učitelji gorljivo su željeli politizirati radništvo, i premda je prepoznato da je čista teorija nedovoljna, a postojao je i konsenzus oko toga da političko obrazovanje mora biti ukorijenjeno u praksama i svakodnevnim borbama radništva, periodično je dolazilo do tenzija između onoga što su edukatori nudili i želja samih učenika, koji su često bili više zainteresirani za stjecanje praktičnih umjesto analitičkih vještina. Iako su kontrainstitucije – poput narodnih domova, radničkih učilišta i narodnih veleučilišta – pokušavale razviti distinktivnu pedagogiju koja se suprotstavlja hijerarhijskim modelima i navodnoj neutralnosti znanja koje je prevladavalo u buržujskome obrazovnom establišmentu[5] , predavačima opredijeljenima za antikapitalistički stav pri razvoju drugačijih metoda bilo je teško, posebice kada je bila riječ o tehničkim znanjima.[6]  Ograničenja nezavisnog radničkog obrazovanja u devetnaestom i ranom dvadesetom stoljeću pojačana su bijedom i neimaštinom u kojima su živjeli radnici.

Redoviti tečajevi bili su luksuz koji su si rijetki mogli priuštiti. Usto je vladala stalna nestašica prostora za sastanke i “prikladnog gradiva koje bi poticalo na antikapitalistički stav”, što je sudionike prisiljavalo da “budu aktivni proizvođači alternativne literature i nastavnog materijala.”[7] 

Nakon Drugoga svjetskog rata presloženi su svjetski politički i ekonomski sustavi, što je ponovno utjecalo na status narodne tehničke pedagogije. U dijelovima svijeta gdje su na vlasti bile socijalističke vlade, tehničke vještine radnika stekle su pozitivan ideološki status i ponajviše su ih podupirale službene institucije. U regijama svijeta u kojima su se odvijale antikolonijalne borbe, borbeni su intelektualci započeli proces trijaže znanja i tehnika koji su ostali za  kolonijalnim aparatom ne bi li počeli rasplitati znanja koja su se mogla prenamijeniti za oslobođenje od onih znanja koja su bila tehnoznanstvena utjelovljenja kolonijalne vlasti. U potonjem je procesu vjerojatno najutjecajnija figura bio Amílcar Cabral, vođa antikolonijalnog pokreta u Gvineji Bisau i Zelenortskim otocima. Prošavši obuku za poljoprivrednog inženjera u Lisabonu, Cabral je u središte borbe za oslobođenje postavio pedagoške aktivnosti osnivanjem raznovrsnih škola i inzistiranjem na tome da “farmerima i borcima osigura poljoprivrednu izobrazbu, i uoči i tijekom borbe za oslobođenje.” Kao što primjećuje suvremena umjetnica i filmašica Filipa César: “Cabral agronomiju nije poimao samo kao disciplinu koja obuhvaća geologiju, znanost o tlu, poljoprivredu, biologiju i ekonomiju, nego kao i sredstvo za stjecanje materijalističkog znanja o životnim uvjetima ljudi pod kolonijalnom vlasti.”[8] 

Odjeci ova dva radikalno različita pedagoška pothvata u socijalističkim dijelovima svijeta i u onima u procesu dekolonizacije utjecali su na načine artikulacija želja društvenih pokreta i radničkih organizacija i u kapitalističkoj Europi. Tijekom 1960-ih i 1970-ih studenti su zahtijevali (a djelomično i izborili) reforme u sektoru javnog obrazovanja, dok su radničke organizacije (uključujući feminističke organizacije, čime se proširivala i sama kategorija onih koji se ubrajaju u “radništvo”) zagovarale da postoji potreba za autonomnim tehničkim obrazovanjem. Da navedemo jedan paradigmatski primjer borbi tijekom toga povijesnog razdoblja, 1973. talijanski su se sindikati uspjeli izboriti za dotad neviđen mehanizam prava na učenje koji je bio dio njihova obnovljena nacionalnog kolektivnog ugovora o radu. Nazvana “150 sati”, ta je nova institucija zaposlenima jamčila maksimalni broj sati plaćenog dopusta koji se mogao koristiti za obrazovanje.

Prema Slobodnom ženskom sveučilištu u Milanu, koje je organiziralo tečajeve u sklopu tog programa: 

“150 sati” bio je kulturni eksperiment koji su vodili predvodnici sindikalnog pokreta. Na sebe su preuzeli donošenje odluka o ciljevima i metodama obrazovanja, s državom ispregovarali službeno priznanje nastavnog programa te osposobili predavače. Učenici su bili radnička avangarda koja je 1968. zajedno sa studentima predvodila borbe, a predavači isti ti studenti koji su masovno pohrlili u te škole. Bio je to ozbiljan pokušaj da se u korist nižih klasa ponovno prisvoji i promijeni kultura, njezini ishodi, načini korištenja i značenja.

Uz mnoge tečajeve koji su radnicima pomagali da završe svoje osnovno obrazovanje, nekoliko je eksperimentalnih inicijativa razvijalo inovativne pedagoške pristupe i tematska područja, među kojima su bili pionirski tečajevi o radničkom zdravlju i sigurnosti. U njima su se tehnička i znanstvena znanja ispreplitala s autobiografskim i kreativnim metodama, s obzirom na to da se željelo podučavati vještine koje su korisne u svakodnevnom životu. Primjerice, poduke iz računanja i računovodstva započinjale bi učenjem kako se ispravno čita platna lista, potom bi se prelazilo na grafove i postotke, a u konačnici bi se razmatrali rad na akord i mehanizmi oporezivanja.

Narodna tehnička dekvalifikacija

Politička povijest narodnih tehničkih pedagogija poklapa se s poviješću postupnog razvoja te nazadovanja korisničkih tehničkih vještina, koje definiramo kao vještu upotrebu alata koje su proizveli drugi kroz razvoj industrijskog kapitalizma i tehnološko restrukturiranje društvenoga svijeta. Ne bi li se razumjela kriza narodne tehničke pedagogije, korisno je razmotriti kako su se razvijali odnosi između korisnikā i tehnologija. Što se naše teme tiče, taj se razvoj ugrubo može podijeliti u tri konteksta: prvi je odnos između radnika i njihovih alata za proizvodnju; drugi je odnos između sudionika u javnoj sferi i tehnološke aparature koja im omogućuje komunikaciju; a treći je odnos između ljudi i svakodnevnih pametnih predmeta koji prožimlju njihove privatne svjetove i slobodno vrijeme. 

Alati za proizvodnju

Uspon industrijskog kapitalizma, koji je zaposlio  ogromnu radnu armiju kako bi opsluživala sve složeniju mašineriji, stvorio je masovnu bazu radnika koji su mogli koristiti svoje kolektivno znanje i materijalne resurse kako bi se organizirali, postavljali zahtjeve i ostvarivali svoja prava. Sve veća koncentracija i vještine industrijskog radništva stvorile su potrebne preduvjete za organiziranje moći odozdo. Tu moć odozdo politologinja Francis Fox Piven prepoznaje u kolektivnoj remetilačkoj sposobnosti koja je utemeljena u međuzavisnosti.[9] 

Međuzavisnost radnih procesa u proizvodnom pogonu stvorila je uvjete da organizirano radništvo kolektivno stekne znanje o tvornici i posljedično ublaži jednoličnost posla, manipulira proizvodnim kvotama i u što većoj mjeri remete proizvodne procese. Međutim, u drugoj polovini dvadesetog stoljeća pad u stručnom znanju i automatizacija rada, uz stvaranje globalnih proizvodnih lanaca, doveli su do fragmentacije i rascjepkanosti radničke klase i kolektivnog razumijevanja tvornice, koja je postala difuzna i fluidna tvorevina.[10] 

Današnji radnici u digitalnoj ekonomiji prijavljuju se u umrežene sustave koji im translokalno, na teško razumljive i teško osporive načine, dodjeljuju, koordiniraju i diktiraju rad. Nadalje, platformski kapitalisti, od Ubera do Amazona, aktivno suzbijaju radničko organiziranje, što dovodi do onoga što se naziva režimom digitalnog neofeudalizma.

Indikativan je slučaj Smarta, belgijske zadruge freelance radnika, koja je 2016. započela kampanju s dostavljačima ne bi li se usprotivila algoritamskoj vladavini Deliverooa. U konačnici je Deliveroo pristao prebaciti svoje podatke u Smartov informacijski sustav, što je dostavljačima omogućilo da ostvare zaštićene uvjete rada i zajamčeno trajanje smjene. Zato se 90 posto dostavljača Deliverooa prebacilo da rade preko Smarta. Međutim, time je Deliveroo postao odgovoran za osnovna prava svojih dostavljača i stoga je krajem 2017. odlučio raskinuti ugovor sa Smartom.

Postoje i drugi istaknuti pokušaji radnika da ponovno uspostave nekakvu kontrolu nad digitalnim alatima za proizvodnju eksperimentirajući s autonomnim platformama kojima upravljaju sami radnici. Takva nastojanja “platformskog zadrugarstva” sve su učestalija: među primjerima su Fairbnb.coop, za kratkoročni najam stanova; Fairmondo, za etička dobra i usluge; i cijeli niz lokalnih projekata za dijeljenje prijevoza. No tim je zadrugama ograničen kapacitet za rast i postizanje ekonomske održivosti. Ni ne može biti drugačije jer su suočene s konkurencijom digitalnih monopola koji imaju gomile novca na bacanje i iz svoje napuhane burzovne vrijednosti pokrivaju troškove širenja i operativnih gubitaka (primjerice, Uber je izgubio 25.5 milijardi američkih dolara tijekom proteklih pet godina).

Digitalni mediji

Neproničnost tehnoloških sustava koji upravljaju proizvodnjom odražava se u neproničnosti digitalnih komunikacijskih okruženja koja vrijednost ne izvlače samo iz ljudi s kojima su u formalnim ugovornim odnosima, već i iz društvenih odnosa općenito. Digitalni mediji nastoje stvarati što jednostavnija sučelja za korisnike. Ali ti pojednostavljeni interaktivni obrasci prikrivaju kompleksnost računalnih infrastruktura i zamršenost društvenih ponašanja koja one proizvode.

Algoritmi koji ciljaju što više angažirati korisnika temeljem njegovih podataka prisilili su društvene mreže i internetske medije na fragmentiranje informacija koje priopćuju na šture clickbait sadržaje ne bi li čitatelji iznova i iznova klikati i skrolati. To vrijeme angažiranosti korisnikove pozornosti najvažniji je resurs u suvremenoj ekonomiji pažnje – resurs koji izaziva cijeli niz problema s mentalnim zdravljem. Navedeno fragmentiranje i preopterećenje informacijama koje ono stvara istovremeno sve više doprinose manjku interesa za pozorno čitanje i razumijevanje konteksta – ili drugim riječima, stanju gubitka pismenosti[11]  koje naizgled raste obrnuto proporcionalno razini pozornosti koju naša sve kompleksnija i tehnološki posredovanija stvarnost zahtijeva.

Ti su procesi doprinijeli stvaranju “stroja za dezinformiranje” čiji se viralni sadržaj više kreira zbog afektivnog naboja nego informativnog sadržaja. Izazivanje afekta nije nešto negativno; međutim, clickbait usmjeren na izazivanje snebivanja priječi razumijevanje sustavnih nepravdi koje bi moglo dovesti do toga da  “žalosne strasti”, kako ih je nazvao Baruch de Spinoza, preobraze u učinkovite oblike kolektivnog djelovanja. Sve pomnije preispitivanje, i od strane državnih regulatornih tijela, posljedica koje su lažne vijesti imale na političke procese, ali i tijekom pandemije COVID-a 19, prisililo je Facebook, Twitter i YouTube da uvedu provjere činjenica za reklamni sadržaj koji prikazuju.

Međutim, da bismo uopće otkrili kako se korisnički podaci prikupljaju radi nadzora i kreiranja viralnog sadržaj trebali su nam zviždači poput Edwarda Snowdena, Timnit Gebru i Frances Haugen. Njihovi su postupci naišli na ozbiljan odjek, no nisu značajno pridonijeli povećanju odgovornosti mrežnih platformi prema korisnicima ili općenitom osnaživanju korisnika.

Pametne stvari

Naposljetku, dok digitalizacija prožima svakodnevne alate i predmete koji sve više sadrže softver ne bi li postali “pametni” i automatizirani, korisničko iskustvo sa samom “građom” naših svakodnevnih aktivnosti također se mijenja. Služeći se retorikom osnaživanja korisnika, takozvani “internet stvari” utječe na materijalne kulture tako što dodatno reducira autonomno korištenje. Znatno više nego prije, kompanije su u poziciji da propisuju “ispravnu” upotrebu danog predmeta smanjivanjem mogućnosti njegova prepravljanja, nepropisanog korištenja ili prenamjenee. To postižu ograničavanjem vlasnikovih pravā  nad predmetom, posebice u kontekstu dijeljenja i kolektivne upotrebe, kao i predodređivanjem životnog ciklusa proizvoda planiranim zastarijevanjem i korištenjem vlasničkog softvera koji onemogućuje bilo kakav popravak.

Tri prethodno opisane makrotendencije dekvalifikacije nipošto ne bi trebale predstavljati iscrpan prikaz problema s trenutačnom tehnološkom infrastrukturom. Naprotiv, koristimo ih kako bismo izdvojili ono što smo prepoznali kao tri primarne zone kontakta između tehnologija i difuznih oblika korisničkih tehničkih vještina u suvremenim društvima – tri zone koje prema tome možemo prepoznati kao potencijalne fronte političke borbe. U svakom od tih slučajeva uvođenje sveprisutne digitalne tehnologije podudara se s gubitkom autonomije koji poprima oblik iskustva gubitka tehničkog znanja i dekvalifikacije.

Pojava onoga što medijski istraživači nazivaju “postdigitalnim stanjem” podudara se s uzmicanjem društvenih konteksta u kojima tehničko znanje neke osobe može imati značajan utjecaj na njihovu vlastitu dobrobit, njihove odabrane načine življenja, ili na živote njihovih zajednica.

Lokalni maksimum: perspektiva kritičkog korištenja

Kratki povijesni pregled poduzet u ovom tekstu pomaže nam da shvatimo kako je tehnička izobrazba bila ključan element u političkoj podjeli rada, kako je nejednako vrednovana, ali i pokušaje ostvarivanja veće autonomije od diktata tvorničkoga rada i kapitalističkih odnosa. Međutim, sposobnost neekspretnih širokih masa da kolektivno spoznaju i uče kako tehnološka okružja oblikuju njihov radni i svakodnevni svijet uvelike je izgubljena zbog dekvalifikacije i fragmentacije. Taj je proces samo pogoršala činjenica da su sami tehnološki sustavi uklopljeni u nepronične korporativne strukture, zbog čijeg su održavanja i osmišljeni, a koje posluju između  različtitih regulatornih režima i teritorija ne bi li izbjegle odgovornost, poreze i osporavanja. Pa ipak, tehnološka se okružja mogu reorganizirati tako da postanu razumljiva i da osnažuju dajući korisnicima mogućnost da imaju različite razine autonomije. 

U sferi radničkog organiziranja platformske su zadruge – iako eksperimentalne i malene – pokazale da se tehnološki sustavi koje razvijaju velike tehnološke kompanije mogu preslikati i prilagoditi tako da povećaju autonomiju, radno znanje i dobrobit radnika i korisnika. U sferi proizvodnje znanja, uvjerljivo najuspješniji takav pothvat i dalje je Wikipedija. Izgrađena na jednostavnoj sintaksi MediaWiki softvera i nizu pravila zajednice koja se postupno razvijaju, u tom su tehnološkom okružju prepreke stjecanju vještina neznatne, što omogućuje nestručnim korisnicima da postignu relativni maksimum autonomije unutar tog sustava. Doduše, autonomija nije potpuna, nego djeluje unutar uvjeta koji su stvorili razvijatelji MediaWikija, sustava  koji je međutim projektiran tako da osnažuje korisnike ne bi li stvarali sve kompleksnije spletove tehnologije i struktura zajednice. U sferi agregiranja podataka, hvalevrijedan pokušaj stvaranja relativne “digitalne suverenosti” predstavlja projekt DECODE, koji povezuje haktiviste s gradskim upravama Barcelone i Amsterdama kako bi se stvorili alati koji “pojedincima omogućuju kontrolu nad time hoće li njihovi osobni podaci ostati privatni ili će ih podijeliti radi javne dobrobiti.” To nam pokazuje da iz susreta tehnologa i društvenih skupina mogu nastati savladiviji zajednički alati koji omogućuju povećanje vještina i autonomije.

Slično tome, mi sa svojom platformom Sandpoints razvijamo alat za kolektivno pisanje, učenje i eksperimentalno izdavaštvo. Dostupnost infrastrukture, dostupnost obrazovnih materijala i formati te dostupnosti politička su pitanja. Sandpoints tako podržava izvanmrežno uređivanje u situacijama ograničenog pristupa internetu (primjerice u ratnim zonama ili zatvorima) i kada ranjive skupine skupine žele osigurati da se trajno spriječi mrežni pristup njihovu sadržaju. Dopušta čitateljima da na USB jednostavno kopiraju jedan jedini direktorij koji sadržava cijelu web stranicu, kao i knjižnicu svih uključenih referenci u PDF formatu, te da ih čitaju lokalno u pregledniku kad nemaju intereneta ili presele na neki drugi server. Nadalje, u situacijama u kojima je nužan papir, Sandpoints automatski eksportira publikaciju u PDF uredno označenih stranica, spreman za ispis po potrebi.

Sa Sandpointsom korisnici odlučuju do koje mjere žele stupiti u kontakt s tehnološkim okružjem: žele li doprinijeti samo tekstualno te dopustiti tehnološki potkovanijim suradnicima da odrade ostalo, ili žele steći višu razinu znanja i postati urednici te biti odgovorni za kolektivni proces pisanja. Ili mogu postati administratori i biti odgovorni za unos tekstova u sustav i strukturiranje čitave publikacije. Prepreke preuzimanju navedenih uloga neznatne su, a stjecanje osnovnih tehničkih vještina u Markdownu, Gitu i našim posebno prilagođenim alatima umnogome pomažu u izgradnji zajedničke tehničke sposobnosti za kritičku pedagogiju.

Tijekom proteklih dvadeset godina aktivisti su često zahtijevali da zajednica okupljena oko slobodnog softvera prati najnovije tehnološke trendove. Odnosno, prihvaćali su neki alat samo ako je on preslikavao modele korištenja korporativnih alata. Odbacivanje alata zbog pretjerane kompliciranosti – a takvima se percipira sve nekorporativne alate – sveprisutno je. No ironija je u tome da su korisnici cijelo ovo vrijeme učili nove vještine; čini se da to jednostavno nisu primijetili jer su te vještine stekli koristeći korporativne alate.

Tehnička pedagogija način je interveniranja u to suučesništvo: moramo bolje upoznati alate koje koristimo. Upravo to pokušavamo postići u mikrookružju Sandpointsa. On nam pruža okružje koje dovoljno nalikuje WordPressu da djeluje poznato, ali istovremeno pokušava podučavati promišljenu upotrebu tehnologije u kolektivnim praksama. Ako je organiziranje hitno, onda ne moramo voditi računa o tome kako to činimo – možemo se koristiti Facebookom ili bilo kojim alatom koji najbolje odgovara našem cilju. Ali preostaje jedno bitno pitanje (i željeli bismo pozvati čitatelje da razmisle o njemu): što dugoročno organiziranje treba od tehnološkog okruženja? I nadalje, koliko nam autonomije određena tehnologija dopušta? Naša misija ne počiva na antikorporativnim stavovima kojima samo želimo izbjeći velike tehnološke kompanije. Mi ne želimo doprinijeti politici toga kako konzumiramo, nego politici kako koristimo. Mi kao Pirate Care želimo vlastitim alatima intervenirati u podjelu rada koja nas isprepliće s našim uređajima i našim miljeima – stoga u konačnici, u tom kontekstu, smatramo kako je na nama da maksimiziramo isprepletenost tehničkih pedagogija i kolektivnog organiziranja.

^[1] Esther Berner i Philipp Gonon, “Introduction to a History of Vocational Education and Training in Europe: Cases, Concepts and Challenges,” u History of Vocational Education and Training in Europe, ur. Esther Berner i Philipp Gonon (Bern: Peter Lang, 2016), 11

^[2] Berner and Gonon, “Cases, Concepts and Challenges,” 17.

^[3] Rachel Sharp, Mervyn Hartwig, i Jan O’Leary, “Independent Working Class Education: A Repressed Historical Alternative,” Discourse: Studies in the Cultural Politics of Education 10, br. 1 (listopad 1, 1989): 1–26.

^[4] Sharp, Hartwig, i O’Leary, “Independent Working Class Education.”

^[5] Sharp, Hartwig, i O’Leary, “Independent Working Class Education,” 22.

^[6] Jean-Louis Guerena and Alejandro Tiana Ferrer, eds., Formas y Espacios de la Educacion Popular en la Europa Mediterranea. Siglos XIX y XX (Madrid: Casa de Velasquez, 2016).

^[7] Sharp, Hartwig, i O’Leary, “Independent Working Class Education,” 20.

^[8] Filipa César, “Meteorisations: Reading Amílcar Cabral’s Agronomy of Liberation,” Third Text 32, 2–3 (svibanj 2018): 254–72

^[9] Frances Fox Piven, “Can Power from Below Change the World?,” American Sociological Review 73, no. 1 (2008): 1–14.

^[10] Mario Tronti, “Factory and Society,” u Workers and Capital (London: Verso Books, 2019).

^[10] Eng. aliteracy (op.prev.)

Multimedijalni institut i kustoski kolektiv Što, kako i ta koga / WHW u Galeriji Nova organiziraju izložbu Piratska skrb: Pregled praksi. Izložba pruža pregled suvremenih i historijskih praksi piratske skrbi, a prati ju i online javni seminar o povijesnim primjerima zdravstvene skrbi kao društvenog otpora Zdrastvena skrb kao neposluh.

Polazište za izložbu je Silabus piratske skrbi, korpus pedagoških materijala, koji je nastao kroz proces kolektivnog pisanja s četrnaest protagonista/ica s ciljem aktiviranja kolektivnih praksi učenja. Piratska skrb dokumentira i podupire procese učenja iz sve učestalijih oblika aktivizma u kojima se susreću “skrb” i “piratstvo”, aktivizma koji pokušava na nove i inovativne načine intervenirati u jedan od većih izazova današnjice – “krizu skrbi”. Skrb je danas, kao politički i kolektivni kapacitet društava da se brinu o potrebama ljudi i njihovog okoliša, često dovedena u pitanje ili čak kriminalizirana. Nasuprot tom režimu koji uskraćuje skrb, bitna odrednica praksi piratske skrbi je spremnost da otvoreno krše zakone i pravne režime kad god ti zakoni i režimi onemogućuju solidarnost te da taj neposluh politiziraju i time dovode u pitanje status quo. Taj neposluh i politiziranje čine te prakse piratskom skrbi.

Piratska skrb razvija se u sklopu transnacionalnog istraživačkog projekta i mreže protagonista/ica piratske skrbi koji/e se suprotstavljaju kriminalizaciji solidarnosti i zalažu za zajedničke infrastrukture skrbi. Projekt su 2018. godine inicirali Valeria Graziano, Marcell Mars i Tomislav Medak, a prethodno je prezentiran u sklopu programa Europske prijestolnice kulture ­– Rijeka 2020. u produkciji Drugog mora. Dok je riječka izložba predstavila inicijative koje su dokumentirane u Silabusu, u Zagrebu će biti predstavljen širi dijapazon praksi piratske skrbi.

Tijekom izložbe umjetnica Maddalena Fragnito i Piratska skrb digitalizirat će i kreirati mrežnu zbirku tekstova koji dokumentiraju rad radikalnih talijanskih reformista zdravstvenog sustava Giulija Maccacara i Franca Basaglie, kao i drugih pokreta za prava pacijanata u Italiji 1970-ih. Seminar će pak okupiti praktičare/ke, aktiviste/ice, i istraživače/ice koji/e će prezentirati različite historijske epizode kolektivnog djelovanja, samoorganiziranja i otpora protiv uskraćivanja, nedostupnosti i nedemokratičnosti zdravstvene skrbi. Izlagači/ce će predstaviti primjere partizanskih bolnica u Drugom svjetskom ratu i njihovog utjecaja na poratno jugoslavensko zdravstvo, talijanskog pokreta za deinstitucionalizaciju zdravstva i borbe za prava pacijenata u 1970-ima, kao i solidarnih klinika koje su nastale tijekom Grčke dužničke krize 2010-ih.

Detaljan raspored dostupan je ovdje.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura solidarnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Silabus koji je u međuvremenu objavljen možete pregledati ovdje, op.a.

Za početak, voljela bih da nam kažete više o praksama koje obuhvaćate pojmom “piratska skrb”. Možete li nam objasniti o kakvim je praksama riječ i zbog čega ste im odlučili posvetiti projekt?

Prakse piratske skrbi su sve učestalije pojave kolektivnog organiziranja skrbi, njege i pomoći koje nastaju kao reakcija na krizu socijalne države, politike štednje, kriminalizaciju migracija i solidarnosti, ali i kao reakcija na stalnu kapitalističku destabilizaciju društvenih i ekoloških uvjeta života i podcijenjenost rada na njihovom održavanju, a čiji teret nesrazmjerno pada na siromašne, žene i migrante. Takve prakse ne posežu toliko za metodama organizacije prosvjeda ili direktne pobune protiv nejednakosti i fašističkog sentimenta koji je u porastu.

Riječ je o praksama koje eksperimentiraju sa samoorganiziranjem, alternativnim pristupima društvenoj skrbi i kolektivizacijom (eng. commoning) resursa, znanja i tehnologija, odnosno pragmatičnoj izgradnji prostora solidarnosti. Te prakse samoorganiziraju se oko problema skrbi i potreba zajednice, pružajući nam vrlo konkretnu priliku da iskusimo relativnu slobodu i da predahnemo od cinizma kapitalističkih odnosa, isključivosti privatnog vlasništva i kompetitivnosti koji oblikuju našu svakodnevicu. Ove pristupe, koje zovemo “piratskom skrbi”, željeli smo imenovati i mapirati jer smatramo da su oni značajna politička pojava današnjice, iako se nastavljaju na dugotrajnu tradiciju praksi solidarnosti i međusobne pomoći. Također smo željeli pridonijeti njihovoj vidljivosti. Naime, radi se o inicijativama koje nerijetko djeluju u izričitom neposluhu spram zakona, regulativa i izvršnih dekreta koji kriminaliziraju obavezu pružanja pomoći i nameću diskriminaciju duž klasnih, rodnih, rasnih i teritorijalnih linija.

Prakse piratske skrbi djeluju u bezuvjetnoj solidarnosti prema onima koji su izrabljivani, diskriminirani ili svedeni na status suvišne populacije, a da pritom ne posustaju pred rizikom pravnog progona. Želimo otvoriti prostor za raspravu o tome kako institucije, uključujući i one u kulturi, mogu podržati ovakve pokušaje kolektivnog pružanja skrbi. S druge strane, htjeli smo okupiti praktičare/ke za koje smatramo da djeluju u skladu s  piratskim pristupima skrbi, odnosno spajaju načela etike brige koja vodi računa o dobrobiti svih (a pogotovo onih najugroženijih) s eksperimentalnim pristupom alatima i aktivističkim taktikama kolektivnog organiziranja.

Skrb, brižnost, njega i pomoć bliski su pojmovi. Oni uključuju uzajaman odnos pružanja i primanja i postoje na različitim razinama. Izraz “skrb” najvjerojatnije ćemo upotrijebiti kada govorimo o javnom i institucionalnom kontekstu zdravstvene ili socijalne skrbi. Pojmovima brižnost i njega sa skrbi je zajedničko to što se radi o postupcima i odnosima koji ne moraju biti recipročni. 

Preobrazbe skrbi uslijed raznih kriza koje proizvodi logika neoliberalizma glavni su fokus Piratske skrbi, projekta istraživačkog tima koji čine Valeria Graziano, Tomislav Medak i Marcell Mars. U temelju Piratske skrbi shvaćanje je skrbi kao praksi solidarnosti u širem smislu, a istraživački tim ispituje nove načine mobilizacije, odnosno taktike otpora kojima različite inicijative diljem svijeta odgovaraju na krizu skrbi. Mnoge od tih taktika, baš kao što odrednica “piratsko” u nazivu daje naslutiti, pronalazimo na samom rubu zakona ili pak u domeni potpune ilegalnosti. 

Podrobnije objašnjenje samog pojma piratska skrb, kao i konkretnih praksi koje u njega možemo ubrojiti ponudila je članica istraživačkog tima Valeria Graziano u tekstu na platformi Medium. U njemu autorica razmatra piratstvo kao etiku i strategiju pružanja skrbi, a promišlja ju na nekoliko razina. Na prvoj razini, Graziano piše o praksama koje su nastavak povijesnih piratskih taktika koje se odvijaju na moru. U tom smislu spominje rad aktivističkih grupa poput Women on Waves koje od 1999. godine morskim putevima pružaju pomoć ženama u ostvarivanju prava na pobačaj. Nadalje, spominje i rad inicijativa poput Sea Watch, koje usprkos antihumanim regulativama koje svako pomaganje migrantima promatraju kao zločin isplovljavaju na sredozemnu pučinu kako bi im pokušale osigurati skrb.

Međutim, piratstvo je danas u svakodnevnoj percepciji prije svega prisutno kao dio digitalne kulture, odnosno niz tehnoloških strategija koje slijede načela hakerske etike, a za Graziano upravo je ta odrednica ključna za koncepciju piratske skrbi. Slijedeći Stephena Levyija, autorica ističe kako se radi o načelima otvorenosti i slobodnog dijeljenja sadržaja, znanja i alata bez obzira na zakonsku regulativu i intelektualno vlasništvo kako ga definira logika kapitala. Na tom tragu, piratska skrb uključuje i inicijative koje se mobiliziraju po principima hakerske etike i dijeljenja znanja. Njima je zajednički specifičan, piratski pristup novim tehnologijama, kao i činjenica da tim pristupom pokušavaju odgovoriti na manjak ili ukloniti prepreke skrbi. Prije svega, njihovo djelovanje usmjereno je protiv zatvorenosti medicine, odnosno interesa krupnog kapitala u zdravstvu, pa ovdje ubrajamo sve pokušaje da se osigura dostupnost zdravstvene skrbi mimo manjkavog javnog sustava, a koji često uključuju DIY metode i stvaranje vlastite open-source tehnologije. Kao primjer ovakve manipulacije medicinskim alatima uslijed nedostatnog pristupa zdravlju, Graziano navodi španjolski kolektiv GynePunk koji DIY načinom stvara ginekološki pribor. Spomenimo u ovom smislu i kolektiv Power Makes us Sick koji također surađuje na projektu Piratska skrb, a čije članice djeluju u sferi prava na zdravstvo trans osoba.

Piratstvo, dakle, u odnosu na skrb sugerira tehnološki pristup i etičku poziciju, odnosno politički stav kakav se ne susteže od građanskog neposluha ili otpora regulacijama s ciljem brige za druge. Osim piratskog pristupa tehnologiji koji proizlazi iz različitih metoda mobilizacije i hakiranja postojećeg sustava, važnom provodnom linijom praksi piratske skrbi pokazuje se problem znanja, odnosno njegova zatvorenost u neoliberalizmu. Znanje je danas roba i pristupi su mu ograničeni, a praktičari i praktičarke piratske skrbi zbog marginaliziranosti, a često i ilegalnosti svojih taktika nerijetko ne mogu komunicirati svoje strategije. 

U tom smislu, prakse piratske skrbi uključile bi i rad na otvorenosti i dostupnosti znanja, pa je jedan od ciljeva projekta Piratska skrb razvoj dokumenta koji će postati javno dostupan silabus taktika piratske skrbi. Riječ “silabus” u kontekstu piratske skrbi možda zvuči pomalo neočekivano, jer silabusi su obično dokumenti koji nastaju u sklopu akademskog, krutog i institucionalnog područja. Međutim, ovakav izbor Marsa, Graziano i Medaka postaje jasniji ukoliko obratimo pažnju na njihov tekst Learning from #Syllabus. Naslovni hešteg odnosi se na online fenomen #Syllabusa, različitih popisa za čitanje koji više ili manje nastaju organski, kao reakcija “odozdo” na društvenu krizu. Među poznatijim primjerima svakako su #FergusonSyllabus koji je nastao kao odgovor na policijsku brutalnost i rasizam u SAD-u ili Silabus gejmanja i feminizma magazina The New Inquiry, inače reakcija na seksističku aferu #gamergate. Prema istraživačkom timu Piratske skrbi, ovakvi silabusi naslijeđe su društvenih pokreta, ali i novomedijski objekt. U svakom slučaju, oni nisu odraz akademske hijerarhije i jednosmjernog prijenosa znanja, stoga ih autori i autorica opisuju i kao način odučavanja.

Piratska skrb spaja slobodan pristup znanju, alatima i tehnologiji na brojnim razinama, promišljajući političnost tehnologije, znanja i potencijale njihove razmjene kao oblik skrbi. Program se odvija u sklopu programskog pravca Dopolavoro koji je dio projekta Rijeka 2020 – Europska prijestolnica kulture, stoga se silabus dobrim dijelom stvara upravo u Rijeci. Za razliku od #Syllabusa, riječki silabus ne nastaje organski (na razvoju dokumenta radi niz aktivista/kinja, umjetnica i teoretičara/ki koji djeluju u različitim područjima), no zajednička im je posvećenost politici dijeljenja. Osim formacije silabusa koji će autori/ce javno lansirati u ožujku, projekt Piratska skrb uključuje i mjesečnu čitateljsku grupu. U grupi se, pomoću tekstova koji se bave piratskim taktikama, problematikom skrbi i solidarnosti, pristupa nekima od ključnih problema zatvorenosti današnjih sustava skrbi, a različite piratske taktike skrbi bit će i temom izložbe koju istraživački tim planira u lipnju. U svakom slučaju, riječ je o vrlo širokoj i obuhvatnoj koncepciji, stoga će biti zanimljivo vidjeti na koje će se načine Piratska skrb i njezin internacionalni tim praktičara i praktičarki “usidriti” u domaćem i riječkom kontekstu te koje će sve teme iz repertoara problematike skrbi i brižnosti otvoriti. 

Tekst je nastao u suradnji udruge Drugo more i Kurziva – Platforme za pitanja kulture, medija i društva u okviru programskog pravca Dopolavoro projekta Rijeka 2020 – Europska prijestolnica kulture.