Suvremena opera Evanđelje bit će praizvedena 11. prosinca u zagrebačkom HNK, a reprizne izvedbe su 12., 14., 15. i 16. prosinca. Osim kazališne skupine Pippe Delbona, u projektu sudjeluju članovi svih triju ansambala HNK, a Evanđelje će u formi suvremene opere biti izvedeno isključivo u Zagrebu.

Glumci i plesači osim svog profesionalnog iskustva predstavljaju i svoje živote obilježene traumatičnim ratnim događanjima. Riječ je o poetičnoj izvedbi s melodramskim elementima i autentičnim senzibilitetom Delbona, uz originalnu glazbu renomiranog skladatelja Enza Avitabilea. Evanđelje ukazuje na one obespravljene i drugačije, ovaj puta u jeku aktualnih društvenih problema poput egzodusa čitavih naroda koji bježeći od ratova tragaju za skloništem na Starom kontinentu. Koristeći Evanđelje kao predložak, Delbono progovara o suvremenom društvu. 

Evanđelje je autorski projekt koji će rezultirati različitim i drugačijim kazališnim formatima. Prvi korak toga procesa uključivat će djelomice sva tri ansambla zagrebačkoga HNK koji će zajedno izvesti suvremenu operu. Nakon praizvedbe u Zagrebu, Evanđelje će naredne ogodine biti izvedeno u talijanskom Teatru Comunale u Bologni te Théâtru de Liege u Belgiji. Svaki korak te nove kazališne produkcije bit će popraćen snimanjem Delbonova novog filma Evanđelje, švicarsko-talijansko-francusko-belgijske filmske produkcije.

Pippo Delbono je klasično kazališno obrazovanje brzo napustio u potrazi za novim kazališnim jezikom te odlučio proučavati načela istočnjačkoga kazališta, u čijem je središtu detaljan i rigorozan rad glumca na tijelu i glasu, umjetničke forme u kojoj se susreću kazalište i ples. Početkom 1980-ih osniva Kazališnu skupinu Pippo Delbono, s kojom je izveo sve svoje predstave. One nisu uprizorenje kazališnih tekstova, nego cjelovita ostvarenja u kojima su glumci dio stabilne jezgre koja s vremenom raste. Susreti s ljudima s društvene margine donijeli su preokret u Delbonovu poetskom istraživanju. Osim kazališnog, Delbono se godinama bavi i istraživanjem filmskoga jezika i autor je brojnih nagrađivanih filmova.

Više o Evanđelju potražite na službenim stranicama.

Tamo se nastavlja gibati, kao da je na plesnom podiju kakvog imaginarnog disko kluba, bez posebno definirane koreografije, reagirajući na muziku, zvukove violine njegovog izvedbenog partnera Alexandra Bălănescua, ali i onu izvan scene. Dok pleše, bujno i energično, posve posvećeno, trbuh mu se trese ispod široke bijele košulje, kovrče mu poskakuju iznad gustih čupavih obrva i duboko usječenih očiju, izviruju mu maljava prsa iz raskopčanog ovratnika, a rubovi bijelih gaćica nadmeću se s rubom crnih hlača, labavih u struku. Izgleda kao brat alkoholičar oca koji udaje jedinicu na raskošnoj svadbi, čekamo da još skine cipele i čarape i da netko dovuče stol na koji bi se mogao popeti, izgleda kao pohotnik koji vreba mlada ženska tijela u kakvom mračnom klubu, izgleda kao netko tko zna živjeti punim intenzitetom u ekstatičnoj sreći i nepodnošljivoj boli, izgleda kao ispunjen čovjek na vrhuncu svog kreativnog razvoja, kojeg više zaista nije briga za to kako izgleda, izgleda kao beskrajno simpatičan i pomalo šašav susjed s kojim biste rado popili pivo, izgleda kao netko tko je izgubio nekog bliskog, izgleda kao narcis koji publiku podvrgava vlastitom uživanju u sebi i u zvuku svog glasa, uživanju koje obuhvaća i nespretnost i nesavršenost. Izgleda kako već želite da izgleda. Izgleda kao da mu treba zagrljaj. 

Amore e Carne, prevedena kao Ljubav i tijelo, predstava je s kojom je Pippo Delbono gostovao na ovogodišnjem Festivalu svjetskog kazališta, nakon što je Zagreb posjetio 2005. s Tišinom, i prošle godine s Poslije bitke, dok je na Festivalu malih scena u Rijeci gostovao 2008. s Ovom divljom tamom. 

Amore e Carne karnalna je predstava, što možda ne biste očekivali kada na scenu stupe dva muškarca obučena u neupadljive crno-bijele konobarske odjevne kombinacije: sam Pippo Delbono i poznati rumunjski violinist i kompozitor Alexander Bălănescu, dugogodišnji vođa Michael Nyman Banda. Dvije stolice, stalak za partituru i dvije bočice vode, uz Bălănescuovu violinu i Delbonove papire iz kojih čita tekstove Artauda, Whitmana, Pasolinija, Prevèrta, jedina su scenografija i svi rekviziti predstave. Carne iz naslova predstave, meso (engleski: flesh), nešto je što nema definirani oblik, za razliku od tijela, već postoji bez unaprijed određene funkcije ili zadane lokacije, postojeći u općenitosti. Tijelo je uvijek nečije tijelo, i kao takvo može djelovati, dok je meso trpno, i nepovezivo s individualnim identitetom. Ni krv ni carne ni tijelo, pak, nemaju pristup kraljevstvu nebeskom, jer su kvarni, podložni zarazi i raspadanju. 

Delbono postavlja Amore e Carne kao kakvu posvetu bivanju živim u najopćenitijem mogućem smislu, zato i ta raspršenost organskog, flesh kao meso čovjeka, životinje, ali i breskve. A to bivanje živim kod Delbona je pak poistovjećeno s bivanjem povrijeđenim i ranjenim, kao i s određenim otporom mesa, rezistencijom fizičkog koja se manifestira u njegovom ne posve gracioznom pokretu širokih zamaha. Utjelovljenost je ono što postojanje čini bolnim, i ono bez čega nema užitka. Povredu nanose oni najbliži, kao što su plašljive majke, one koje “pitaju za dopuštenje da postoje”, koje se “zadovoljavaju ostacima slavlja”, uslužne i osrednje, koje “robuju mrzeći druge koji su također robovi”.

Ta je teška, masna, gusta atmosfera “divljačke boli bivanja čovjekom” ispresijecana Delbonovim i Bălănescuovim pošalicama sumnjive svježine. Par viceva o muhama, škodama i škrtosti stanovništva Ligurije, osobito Genovljana, žovijalno zadirkivanje prevoditelja Marka, podsmjehivanje opsjednutosti Talijana modom i vanjskim izgledom dozirano je kako nas “noć koja poznaje bijedu” ne bi odveć žestoko pritisnula.

Kako je Delbonova scenska pojava takva da upija svjetlo, nije mu lako naći dostojnog partnera. Scenska suradnja s Bălănescuom vrlo dobro funkcionira jer ne dolazi do natjecanja, već se radi o kompatibilnosti: Bălănescuovo tiho samopouzdanje odgovara Delbonovoj performerskoj nezasitnosti. 

Nekoliko je scena za koje bih voljela da se nisu dogodile, kao što je izvlačenje osobe iz publike da zapleše pred svjetlima reflektora i pogledima 250 ljudi. Također, zadnji ples na bis pomalo je izgledao kao bičevanje mrtvog konja, odnosno kao da se majstor nije povukao kad je trebao. Ali Delbono jest fascinantan izvođač, zavodljivi recitator koji se kreće s opipljivim užitkom i ako pristanemo na ono što nudi, moglo bi nam se dogoditi nešto važno. A to, važno, je ipak uvijek nekako isprepleteno s nespretnostima, osjećajem nelagode, pretjerivanjima i pretencioznošću.