Dokumentarni film Preobrazba Édouarda Louisa (2023.), prikazan kao posebna projekcija van konkurencije na 17. izdanju Subversive Film Festivala u Dokukinu KIC, gledatelju nudi konciznu verziju njegova romana Preobrazba: Metoda. Louis u svojim autofikcijskim djelima piše o vlastitu odrastanju kao gej pojedinca rođenog u radničkoj obitelji u selu Hallencourt u Francuskoj Pikardiji, koji se kroz proces obrazovanja transformirao u pripadnika građanske klase. Iz njegovih djela nadaje se kako je preobrazba vlastite društvene pozicije moguća, a oponašanje je metoda koju Louis zagovara. Izlizanu frazu “Fake it until you make it” on primjenjuje doslovno. U filmu govori kako je u novoj okolini često lagao o sitnicama, u nadi da će one u budućnosti postati istinom.

Redatelj filma François Caillat na neposredan način uvlači gledatelja_icu u Louisovu ispovijest. Iako sam ostaje skriven iza kamere, pisac mu se tijekom filma obraća usputnim komentarima gledajući u njegovom smjeru, što gledatelju ostavlja dojam dijaloga i prisnosti. Caillatov glas čujemo jedino na početku filma kada govori da je sve u kadriranju, pa se Louis u kadru namješta stojeći uz balkonsku ogradu s koje promatra(mo) panoramu Amiensa. Tako u početnim minutama filma gledamo total sjevernjačkog krajolika potom krupni plan klasova koje povija vjetar, dok slušamo o Louisovom odrastanju na selu i bijednim životnim uvjetima stanovnika koji su po zatvaranju tvornice ostali bez radnih mjesta i živjeli od socijalne pomoći. Njegov otac je radio u tvornici sve do teške ozljede na radu, dok mu je majka bila kućanica koja je povremeno radila brinući se o starijima. Statični prizori u kojima pripovijeda o ocu koji je razbijeno staklo prozora u njegovoj dječjoj sobi nadomjestio kartonom te majci koja je u odnosu na majke gradske djece bila loše obrazovana, prikazuju totale seoskih polja i polutotale seoskih ulica bez njihovih stanovnika. Polaganom filmskom montažom naglašavaju se osjećaji praznine i nezadovoljstva koje je pisac na selu osjećao.

Svakodnevica u djetinjstvu Édouarda Louisa, rođenog kao Eddy Bellegueule, bila je ispunjena nasiljem i alkoholizmom u obitelji, zlostavljanjem u školi, sveprisutnim rasizmom i neimaštinom zbog koje je redovito morao preskakati obroke. Eddy je “frajersko” ime koje mu je otac nadjenuo prema brojnim Eddyjima koji su se pojavljivali u američkim akcijskim TV serijama. U romanu prvijencu Raskrstimo s Eddyjem Louis detaljno opisuje zlostavljanje kojem je bio izložen radi svojih feminiziranih manira i (tada još potisnute) homoseksualnosti, a koje je obilježilo njegovo djetinjstvo. Nadalje, u Dijalogu o umjetnosti i politici s Kenom Loachem objašnjava povezanost ekonomskog i političkog nasilja pri čemu koristi termin “dvostruko političko nasilje” kako bi objasnio ta dva aspekta nasilja koje kreće od vlastodržaca. Prvi aspekt je političko nasilje vlasti koje se odvija pri provođenju reformi kojima je cilj ukidanje socijalne pomoći najugroženijima, omogućavanje prekarnih uvjeta rada ili naplaćivanje lijekova, dok je drugi aspekt ekonomsko nasilje koje kao posljedicu proizvodi intimni osjećaj nesigurnosti. Tvrdi kako takvo stanje društvene nesigurnosti proizvodi nerazumijevanje i netoleranciju, a s njima i stav kakav je imao njegov otac – o homoseksualnosti kao nečemu abnormalnom. 

Izmjenjuju se statični kadrovi njegova pripovijedanja u zatvorenim prostorima te bliži i krupni planovi koji ga prikazuju u studiju dok čita dijelove vlastitih tekstova. Fotografije njegova djetinjstva nisu montirane u filmske prizore već se izmjenjuju na monitoru pred kojim, govoreći u mikrofon, čita uvrede koje su mu drugi upućivali. Opisuje situacije u kojima su poznanici ispitivali njegovu obitelj zašto su mu držanje i gestikulacija takvi kakvi jesu da bi ga majka potom napadala “zašto je takav” i zašto se ponaša “kao cura“. Iznimno bolna iskustva njegova djetinjstva i uvrede koje su oblikovale njegovu osobnost sažete su i već mnogo puta iznesene – kroz njegove romane, kroz kazališne izvedbe djela Raskrstimo s Eddyjem, Povijest nasilja i Tko je ubio mog oca, a sada i u Caillatovu filmu. U potonjem Louisova se prošlost odigrava bez odmaka – svi segmenti njegova života naizgled se odvijaju istodobno. Vidimo prizor u kojem u praznoj kazališnoj dvorani uvježbava monodramu inspiriranu događajem iz djetinjstva obilježenim snažnim emocijama – kada je s nekoliko prijatelja pred odraslima nastupao pretvarajući se da je pjevačica grupe Aqua. Usprkos njegovu navaljivanju da ga pogleda, otac nije obraćao pozornost na njegov nastup, jer se nije uklapao u njegovu predodžbu maskulinog ponašanja.

Dok nam Louis pripovijeda o odlasku iz Hallencourta i nastavku obrazovanja u Amiensu, udaljenom sat vremena vožnje vlakom, pratimo snimke krajolika zabilježenog kroz prozor vlaka koje se vrte na monitoru smještenom u studiju, kao i prizore snimljene kamerom iz ruke te učestale kadrove u kojima ga vidimo snimljenog s leđa dok slobodno šeta Amiensom. Preseljenje u taj grad preplavilo ga je klasnim sramom; osjećao je da je njegovo društveno podrijetlo podređeno te ga je skrivao. Prethodno usvojeni kulturni kodovi više nisu vrijedili u novoj sredini, gdje se našao okružen pripadnicima buržoazije. Gledamo prizore koji nam otkrivaju mjesta na kojima je boravio i koje ponovno posjećuje jer su oblikovala njegov tadašnji život. Umjetnička srednja škola označila je početak njegove društvene promjene. S razredom je po prvi put gledao predstave u lokalnom teatru, u kojem je i radio za srednjoškolskih i fakultetskih dana. U teatru i školskom dramskom odjeljenju osjetio je prihvaćanje i pripadnost među ostalim “frikovima” – kako ih u šali naziva. Louis iznosi svoja promišljanja o prostorima umjetnosti i teatru kao prostoru koji omogućuje osobnu preobrazbu. Gluma i rad u kazalištu otvarali su mu mogućnost osobne i društvene transformacije te omogućili siguran prostor za izražavanje vlastite autentičnosti.

Édouard Louis osamljeni je protagonist filma, gledatelj promatra njegovo izlaganje i svaki je kadar njime označen, njegovim likom ili samo njegovim glasom. Kao i u njegovim autobiografskim romanima, na filmu pratimo njegovo izlaganje u prvom licu, a sva su mišljenja i perspektive drugih filtrirana kroz njegovo življeno iskustvo. Druge osobe vidimo kao glumce dok rekreiraju scene njegova života na kazališnoj pozornici, kao publiku na njegovim književnim predstavljanjima ili kao voditelje u televizijskim emisijama u kojima je gostovao.

Referirajući se na teorijska promišljanja Pierrea Bourdieua, Louis tvrdi da je klasa upisana u tijelo i da je briga o tijelu klasno pitanje, te se sam odnos prema tijelu među radničkom i građanskom klasom uvelike razlikuje. Dok radnička klasa naglašava maskulinitet i tjelesnu snagu jer je tijelo jedino što posjeduje, dominantne klase, s druge strane, nastoje izbjeći svođenje tijela na njegove osnovne fiziološke funkcije. Primjerice, hranjenje nije samo “klopanje” kako ga je nazivao njegov otac, ono je za njih “večeranje”, ritual koji posjeduje estetsku dimenziju i uz koji se razgovara – izraz koji je njegova obitelj ismijala predbacujući mu iznenadnu finoću. Kao upečatljiviji moment školovanja u Amiensu izdvaja večere kod prijateljice koja ga je jednom prilikom uputila kako se pravilno služiti jedaćim priborom. Navike, manire i kulturni kapital koji su drugi stekli odgojem ili čak nesvjesno samim odrastanjem u građanskim obiteljima, koji su im davali i određenu prednost u obrazovnom sustavu, za njega su bile konvencije koje je morao savladati kako bi držao korak s klasno privilegiranim vršnjacima.

Otkriva nam kako je osvijestio svoju nepovlaštenu društvenu poziciju, neposjedovanje ekonomskog i kulturnog kapitala vlastite obitelji te nedostatak mogućnosti za edukaciju i putovanja, a jedina mogućnost bijega od siromaštva i zlostavljanja ukazala mu se posredstvom srednjoškolskog obrazovanja koje mu je omogućeno stipendijom. Pozivajući se na Foucaultove mikropolitike moći društvene reprodukcije koje se perpetuiraju kroz svakodnevne interakcije s drugima, ukazuje kako je netolerancija prema manjinama i osobama neheteronormativne seksualnosti rezultat društvene dominacije. Pripadnost radničkoj klasi i homoseksualna orijentacija učinile su ga metom dvostruke diskriminacije – političke i društvene. Nemogućnost da pristupi kulturi više klase pa postepeno stjecanje kulturnog kapitala potaknuli su ga da u svom djelovanju neprestano ukazuje na privilegiranost viših klasa i političke mehanizme koji omogućavaju distinkciju. Društveni status pariškog intelektualca nije ga učinio samozadovoljnim, već mu je otvorio poziciju iz koje se kroz svoje pisanje konfrontira s kulturnim miljeom u kojem se kreće, ali u kojem nije u potpunosti prihvaćen. Vlastito podrijetlo i spoznaja da se prisvajanje kulture jednih gradi na isključivanju svih drugih učinili su ga borcem protiv nepravde društva i društvenog nasilja.

Radi koherentnosti filmske cjeline Louisovo filmsko izlaganje ne ulazi u opširnu eksplikaciju kako je usvajanje društvenih manira bio mukotrpan proces, koji je detaljno razložen u romanu Preobrazba: Metoda. U njemu pak iznosi sve promjene u vlastitom načinu oblačenja, vrsti i načinu prehrane, usvajanju navike ispijanja čaja tijekom kućnih posjeta te vina uz večeru. Opisuje prijateljstvo s Elenom s kojom je odlazio gledati autorske filmove i kazališne predstave, i čiji su ga roditelji upoznali s modernim slikarima, skladateljima klasične glazbe i iščuđavali se navikama i ponašanju njegovih roditelja čijih se zanimanja i običaja sramio. Osim klasnog srama, u Amiensu se počeo osjećati sve udaljenijim od obitelji što se u njegovim sve rjeđim posjetima selu i potvrđivalo, a prema roditeljima je, radi načina na koji su ga tretirali u djetinjstvu, počeo osjećati bijes. Kako u filmu iznosi, nagomilani sram poslužio mu je kao pokretač za osobnu preobrazbu. Da bi prisvojio novu društvenu ulogu promijenio je svoj osmijeh, način smijanja, riješio se sjevernjačkog naglaska te je naučio kontrolirati gestikulaciju i tjelesne kretnje.

U vrijeme kada je osjetio potpunu integraciju u građanski sloj Amiensa, našao se na predstavljanju knjige Povratak u Reims sociologa i filozofa Didiera Eribona. Njegova autobiografija mu je, ushićeno kaže, promijenila život jer se s njegovom životnom pričom homoseksualca odraslog u radničkoj obitelji i akademski ostvarenog u Parizu poistovjetio. Nakon tog susreta odlučio je postati piscem te je s Eribonom razvio blisko prijateljstvo. Govoreći o prijateljstvima, Louis se u filmu kratko referira na Foucaultovo promišljanje neheteronormativnih prijateljstava kao načina života. Prema Foucaultu ona povezuju pojedince različitih dobi, statusa i djelatnosti, usmjerena su na osobno ostvarenje pojedinaca te se odupiru tradicionalnim društvenim normama koje obitelj i romantična partnerstva nameću kao prevladavajuće oblike društvenosti.

Panorama Amiensa, koju nam redatelj ponovno pokazuje, Louisu odjednom postaje previše ograničena – taj grad je tek početna točka procesa kontinuirane preobrazbe koja ga vodi daljnjem školovanju u Pariz. Njegova preobrazba postaje potpuna (ali ne i konačna) zakonskom promjenom imena i prezimena, pri kojoj je, kako navodi, shvatio da naši identiteti i naše pravo na preobrazbu pripadaju državi.

Dokumentarni film Françoisa Caillata politički je angažiran filmski portret Édouarda Louisa čije je trajanje od samo 71 minute nabijeno snažnim piščevim emocijama. Gledatelj je suočen s različitim verzijama pisca koje koegzistiraju istodobno i koje mu za trajanja filma ne ostavljaju prostora za kontemplaciju. Ono što gledamo je ono što doživljavamo, a razmjerno vlastitoj poziciji koju zauzimamo u društvu, odnosno klasi, rasi, rodu i seksualnoj orijentaciji, s Louisovom se društvenom pozicijom u većoj ili manjoj mjeri poistovjećujemo. 

„Svaki put kada neka osoba kaže da se mijenja, omogućava drugoj osobi da izrazi vlastitu želju za promjenom“, poruka je koju izgovara Édouard Louis i koja podcrtava namjeru ovog filma da transponira življeno iskustvo pisca, od potlačenog gej pojedinca iz radničke klase do onog koji usvajanjem znanja i konvencija građanske klase ostvaruje pravo na njezine društvene privilegije. Louis nam posredstvom filma odašilje poruku o političkom potencijalu društvene preobrazbe i govori o mogućnosti organiziranog otpora, nalik LGBT te feminističkom pokretu. Pokret koji tek treba nastati bio bi pokret pojedinaca koji su promijenili svoj kulturni milje. Svjedočanstvo o njegovoj društvenoj preobrazbi, kao i ono Didiera Eribona, ukazuju da je društvena preobrazba pojedinaca moguća te da je organizirani pokret “klasnih prebjega” nešto blisko i ostvarivo. Prizorom prepune dvorane u kojoj publika sluša Louisovo predavanje redatelj nam sugerira odakle taj pokret može krenuti.

Karin Doolan, članica Grupe 22 i docentica na Odjelu za sociologiju Sveučilišta u Zadru, skicirat će suvremene pristupe definiranju klasa i predstaviti preliminarne rezultate klasne analize karakteristika i praksi hrvatskih srednjoškolaca. U svom pristupu klasnoj analizi polazi od Bourdieuovih koncepata kulturnog, ekonomskog i socijalnog kapitala, konstruirajući klasne klastere na temelju anketnih odgovora učenika i učenica zagrebačkih srednjih škola.

Seminar će održati u utorak, 14. listopada u 19 sati u Showroomu galerije Nova. 

“Ako se ogledamo u Karlu Krausu to je stoga što, uglavnom isti uzroci proizvode iste posljedice. Ono što je Kraus opažao u svojim vremenima ima svoje ekvivalente i danas”, rekao je Bourdieu. In These Great Times (U ovim velikim vremenima) je izložba stavova, slavlje zlog duha te zahtjev za idiosinkrazijom i negativnošću umjetničkog diskursa. Kao i njegove mogućnosti da sudjeluje u Realnom, a ne u realnosti. 

In These Great Times dokumentarni je teatar u čast Karla Krausa. Riječima Ervinga Goffmanna: “Biti nespretan ili neugledan, govoriti ili kretati se na krivi način; to su odrednice opasnog gorostasa, uništavatelja svjetova. Kao što bi svaki psihotik ili humorist trebao znati, svaki precizni neprikladni potez može načeti tkanje neposredne stvarnost”.

Izložba će biti otvorena u galeriji Kunsternes Hus u Oslu od 21. veljače do 27. travnja, pod kustostvom Francoisa Pirona. Umjetnici koji sudjeluju u izložbi su: Thomas Bayrle, Victor Boullet, Paul Chan, Ane Hjort Guttu, Jenny Holzer, Kristine Kemp, Per-Oskar Leu, Adrian Piper, Lina Selander, Mladen Stilinović i Elaine Sturtevant.

Izvor: e-flux / Foto: Tomislav Domes: Za Marie-Antoinette ’68, 2008., Mladen Stilinović 

U nakladi VBZ-a na proljeće je tako izašla Narodna povijest SAD-a, kapitalno djelo američkog povjesničara Howarda Zinna. Zinn dekonstruira velike priče građene na omiljenim motivima nacionalnih historiografija, jedinstvu i progresu, kako bi živim bojama ocrtao klasnu borbu između eksploatiranih i njihovih eksploatatora. Narodna povijest SAD-a izbjegava prijelomne datume, obljetnice i mitske ličnosti te se usredotočuje na, dosad nijemu, većinu ljudi koje srednjostrujaška historiografija u pravilu zanemaruje. Socijalna povijest medija – od Gutenberga do Interneta studija je o povijesti medija koja prati kompleksne putanje razvoja različitih medija s posebnim naglaskom na međudjelovanje komunikacijskih medija i drugih aspekata društvenog i kulturnog života. “Ovo sintetsko djelo uglednih povjesničara Petera Burkea i Ase Briggsa“, zapisao je naš kritičar Ante Jerić, “hvaljeno je zbog trezvenog dijakronijskog prikaza razvoja medija u njihovim društvenim kontekstima u vremenskom zamahu od gotovo šest stoljeća”. 

Nedavno se na knjižarskim policama našla i ukoričena kulturalna povijest “ozbiljne” glazbe američkog kritičara i teoretičara Alexa Rossa. Sve ostalo je buka: slušanje dvadesetoga stoljeća kaleidoskopski je pregled glazbe prošloga stoljeća od Mahlera, preko Straussa, Cagea i Glassa do La Monte Younga. Radi se hrabrom i temeljitom pokušaju da se, osim živog opisa zvuka moderne glazbe, ocrta i njen utjecaj na široku kulturu današnjice. S druge strane, detaljno je izloženo i kako politički i društveni kontekst uvjetuje nastanak glazbenih strujanja, u borbi glazbenika za slobodu izražaja i interes publike. Nespretno prevedena, ali zbog toga ništa manje važna studija ukusa Pierrea Bourdieua – Distinkcija: Društvena kritika suđenja – izašla je u izdanju Antibarbarusa. Vodeći se idejom da je ukus društveno određen, Bourdieu prvo gradi predodžbu društvenog prostora, a zatim objašnjava kako društvena pripadnost određuje životni stil. Ovu teoriju potom primjenjuje na analizu ukusa u području umjetnosti, prehrane i strategije podjele društva. Ukus kao temeljna kategorija Bourdieove analize pokazuje se ne samo kao posljedica klasne raslojenosti društva, već kao i njezin preduvjet. On je jedan od determinizama koji upisuje svoj odraz u temeljne dispozicije habitusa i na taj način određuje djelovanje društvenih aktera. Može poslužiti kao primjer kako klasna raslojenost nije određena samo razlikama u socijalnom i ekonomskom kapitalu, već i kulturnim kapitalom, manje očitim mehanizmom u službi društvene i kulturne reprodukcije. Publikacija Mikropolitička Bilježnica 2011 u izdanju BLOK-a okuplja tekstove gošći predavačica serije Mikropolitike koja se u 2011. fokusirala na istraživanja niša, onih međuprostora između galerija, muzeja i takozvanih off-prostora kao prostora produkcije, komunikacije, istraživanja, diskusije i distribucije suvremene umjetnosti. Okupivši eseje, radove i bilješke ne nastoji dati jasan, sveobuhvatan pogled, nego prije funkcionira kao dokument ili zabilješka o onome o čemu se raspravljalo u seriji tijekom 2011. godine, stoga prilozi kruže oko teme, sagledavaju je iz različitih kuteva i kroz različite formate.

Kino Tom knjiška je posveta Slobodana Šijana prijatelju i umjetniku Tomislavu Gotovcu. “Knjiga je”, piše Šijan, “nastala iz potrebe da se odužim prijatelju i umetniku Tomislavu Gotovcu, čoveku čije je prisustvo u Beogradu ostavilo neizbrisiv trag na nekoliko generacija filmskih stvaralaca okupljenih oko Akademije za pozorište, film, radio i televiziju krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina prošlog veka. Tih nekoliko generacija se sasvim sigurno mogu nazvati izgubljenim, jer su događaji prouzrokovani aferom oko filma Plastični Isus, čiji je ključni sudionik bio i Tomislav Gotovac, u velikoj meri odredili njihove sudbine i onemogućili im trajnije postojanje unutar jugoslovenske i srpske kinematografije”.

Pjesme u zbirci Paz’te sad, Paz’te sad ovogodišnjeg dobitnika Goranovog vijenca Stjepana Gulina prema Miroslavu Mićanoviću su “pisane bez poze, izravno u glavu i do dna, prijeteće i, istodobno, nježno se razotkrivajući do kraja, one govore o žudnji i bezdanu”. Također, pjesme iz Gulinove zbirke Kovine dostupne su besplatno na stranicama Društva za promicanje književnosti na novim medijima. Pjesnička zbirka Dorte Jagić Kauč na trgu prošla je relativno nezapaženo, no to nije ništa čudno uzevši u obzir količinu prostora koju domaći mediji posvećuju poeziji. Kako god da bilo, radi se o, riječima Marka Pogačara, “odmjerenoj i lijepoj knjizi” koja “pogađa: brzo, oštro, opušteno / kao nož u torti. Knjigu Pun mjesec u Istanbulu Branka Čegeca, istodobno s hrvatskim izdanjem, u francuskom je prijevodu pod naslovom Lune pleine à Istanbul objavila izdavačka kuća L’Ollave. “Za onoga koji propituje prostor nepoznatog, nesavladivog, knjiga pjesama Branka Čegeca Pun mjesec u Istanbulu specifična je vrsta tamnog mjesta. Susret s drugim, naš putujući rasuti teret, odricanje i pristajanje, neuhvatljiva magma grada (ljudskih lica, u prvom redu) dotiče se, ili je u središtu, njegove nove knjige”, piše Miroslav Mićanović.

K, posljednji roman Toma McCarthyja, autora kod nas već prevedenog Ostataka, izašao je u nakladi Oceanmore. Radi se o neobičnom romanu u kojemu je, kako sam McCarthy kaže, “pokušao spojiti razne priče, onu o telekomunikacijama, književnosti, duševnom i obiteljskom životu, povijesti Carstva, tako da svaka objašnjava ove druge i time proizvede nova značenja. Ali to nije tek puka intelektualna vježba, već ljubavna priča”. Uz do sada prevedene Emigrante, Saturnove prstenove i Austerlitza, prijevod Vrtoglavice W.G. Sebalda također je, krajem prošle godine, našao put do naših čitatelja. Na svojem samotnom, ekscentričnom putovanju od Engleske do Italije i dalje, protagonist ove knjige polako tone u vrtoglavu ne(s)tvarnost uspomena. Napola je to pripovijest, napola putopis, biografija, autobiografija, triler, legenda, horor-priča, sve je to sakupljeno i objedinjeno na ovim stranicama, žanrovski neodredivo i tim više zavodljivo. Romanom se ove godine vratio i Michel Houellebecq. U Karti i teritoriju umjesto seksualnih opsesija, vizionarskih predskazanja, ideoloških obračuna po kojima je poznat, nudi nam jednog drugog, sasvim nepoznatog Houellebecqua. Roman Sanjao sam slonove Ivice Đikića, za kojeg je nedavno dobio i nagradu roman@t-portal, romaneskna je priča o patološkoj isprepletenosti svijeta tajnih službi i politike s nestalnom privlačnošću organiziranog kriminala, tipičnog patološkog društvenog fenomena. Prvom proznom zbirkom Marka Pogačara, Bog neće pomoći, dominiraju likovi psihe pred prskanjem, razni opsesivci ili pobornici bizarnih ideja. Pogačar je i ovdje majstor atmosfere, koju gradi odličnim vladanjem vremenom, ritmom i samopouzdanim pripovijedanjem.

Za kraj, što se stripa tiče, dva se naslova ističu: Izlazne rane suvremene izraelske autorice Rutu Modan i Marcel Labrume talijanskog klasika Attilia Micheluzzija, oboje u izdanju zagrebačke Fibre. I dok je prvi, prema riječima Joea Sacca, “dubok i bogat, human i nesentimentalan pogled na slabosti društva, međuljudske odnose i ono nezgodno mjesto gdje se ponekad susreću”, u drugome “nema nikakve bezrazložne virtuoznosti, efikasnost je dovedena do vrhunca”. 

Ukoliko pak posegnete za najčitanijim naslovima u, recimo, Knjižnicama Grada Zagreba – a njih čini očekivani ljetni žanrovski amalgam G.R.R. Martina, Mirjane Krizmanić, Kena Foletta, Stiega Larssona i Williama P. Younga – naš će vam popis ipak zadati nešto manje muke. Barem što se stajanja u redu za pultom knjižnice ili knjižare tiče. A i propušteno nepročitano uvijek možete nadoknaditi u jesenskom roku, izvan sezone neuroze koja se zove ljeto. 

Dejan Ilić i Ana Kolarić u Bilješci uz izbor tekstova osvrću se na tranzicijski kontekst unutar kojeg je obrazovanje potisnuto na marginu javnog interesa. Dominantni diskurs ustraje na njegovu prilagođavanju nejasno definiranim kriterijima tržišta rada. Iza retorike koja naglašava nužnost strukturnih reformi u polju obrazovanja krije se, kako pokazuju tekstovi okupljeni u Reči, nametanje volje jačeg, pri čemu se jači najčešće razumije u nekom tržišnom smislu, u smislu posjedovanja ili polaganja prava na društveno bogatstvo. Uzimajući to u obzir može se reći, kako to radi Michael Apple, kako je otvaranje pitanja o obrazovnoj politici “inherentno politički i etički čin”. Zajedničke pretpostavke svih tekstova  okupljenih u časopisu su da svi koji sudjeluju u obrazovanju snose ili moraju snositi jasno utvrđenu odgovornosti i da se obrazovanje razumije kao prostor unutar kojeg svi mi, kao građani jednog društva, učimo živjeti zajedno. Iz toga slijedi da obrazovanje mora biti svima dostupno i zasnovano na principima slobode i jednakosti. Tekstovi Pierrea Bourdieua i Jean-Claude Passerona, Basila Bernsteina, Michaela Applea i Petera McLarena pripadaju sociologiji obrazovanja, a tekstovi Richarda S. Petersa, Pat A. White, Amy Gutmann, Waltera Feinberga i Marthe C. Nussbaum filozofiji obrazovanja. Pored toga, Michael Apple i Peter McLaren smatraju se važnim zagovornicima kritičke pedagogije koja se temelji na idejama brazilskog edukatora Paula Freirea.

Richard S. Peters i Pat A. White u tekstovima Ciljevi obrazovanja- pojmovno istraživanje i Obrazovanje, demokracija i javni interes bave se filozofijom obrazovanja: samim pojmom obrazovanja, ciljevima obrazovanja i njegovim opravdavanjem. Obrazovanje u demokratskom društvu mora biti u javnom interesu, pa je od krucijalnog značaja tko određuje što je to javni interes. Basil Bernstein u tekstu Klasa i pedagogije: Vidljive i nevidljive ukazuje na utjecaj pedagogija u procesu društvenog formiranja identiteta unutar obrazovnog sistema. Bourdie i Passeron u članku Reprodukcija  u obrazovanju, društvu i kulturi pokazuju kako je specifična funkcija obrazovnog sistema prikrivanje njegove objektivne funkcije, odnosno objektivne istine o njegovoj povezanosti sa struktrom klasnih odnosa. Njihova analiza donosi zaključak kako školski sistem, s ideologijama i efektima proisteklim iz njegove relativne autonomije, buržoaskom društvu u njegovoj sadašnjoj fazi služi legitimizaciji društvenog poretka i nasljednom prenošenju privilegija. Michaela Applea zanimaju problemi “legitimnog znanja i “skrivenog kurikuluma”, kao i uloga nastavnika u obrazovnoj reprodukciji društvene nejednakosti. Appleov tekst Što postmodernisti zaboravljaju: Kulturni kapital i oficijelno znanje pokazuje i zašto je često neophodan teorijski eklekticizam, kako bi se pored, recimo, društvenih klasa, u središtu analize nove sociologije obrazovanja mogla naći i pitanja roda, rase, etniciteta, seksualne orijentacije. Peter McLaren, edukator i aktivist, u tekstu Multikulturalizam i postmoderna kritika: Ka pedagogiji otpora i preobražaja zagovara progresivnu pedagogiju otpora i preobražaja i nudi svoju verziju ratobornog postmodernizma za koju je karakteristična pluralna koncepcija pravde.

Tekstove iz novog broja časopisa Reč možete preuzeti ovdje.

A.J.

Koncept distinkcije je, kako kaže Vjeran Katuranić u svojoj recenziji, “toliko korišten od brojnih drugih autora da se koji put može smatrati sinonimom za Bourdieuovu sociološku interpretaciju kulture. A korišten je zbog zasnovanosti, ali i očigledne provokativnosti, Bourdieuova argumenta, zapravo čitave sile argumenata, o tome da profinjeni ukus i ostala obilježja pripadnika visoke kulture ne predstavljaju skoro više ništa drugo nego njihovo sredstvo odvajanja od donjih društvenih klasa. Drugim riječima, naši su ukusi u konačnici određeni našim društvenim porijeklom, i razlike se u tom pogledu teško mogu smanjiti ili poništiti putem (re)socijalizacije, obrazovanja i sličnih oblika kompenzacije koje pružaju moderna demokratska društva.”

Distinkcija predstavlja jedan od vrhunaca suvremene društvene i humanističke znanosti i nezaobilaznu referencu u istraživanjima odnosa između društva i kulture te visokoškolskom i popularnom obrazovanju na području društva, kulture, umjetnosti pa i ekonomije. Za hrvatski prijevod zaslužna je Jagoda Milinković. 

Pierre Bourdieu (1930-2002) je bio francuski sociolog, antropolog i filozof, jedan je od najutjecajnijh društvenih znanstvenika prošlog stoljeća. Nakon studija filozofije na elitnoj visokoj školi u Parizu, École normale supérieure, radio je kao nastavnik i potom kao znanstveni novak na Filozofskom fakultetu u Alžiru, kasnije u Parizu i Lilleu. Od 1981. Bourdieu je bio redovni profesor sociologije na renomiranom Collège de France.  Njegovi spisi O televiziji prodani su u 100.000 primjeraka, a ništa lošije nisu prošle niti knjige poput La Misère du monde (1993), Homo Academicus (1984) i La Noblesse d’État (1989). Bourdieu je odlikovan najprestižnijom nagradom na polju znanosti, Médaille d’or du Centre National de Recherche Scientifique (CNRS). Najpoznatiji je postao po svojoj knjizi Distinkcija, koju je objavio 1979, a u kojoj analizira francusku kulturu ukusa, habitus i fine razlike među društvenim klasama. 

Izvor: IFZ

Polje novinarstva, prema opisu Pierrea Bourdieua, strukturiran je prostor sa svojim autonomnim zakonima. To ne isključuje mogućnost njegova restrukturiranja prilikom privlačenja i odbijanja u koje stupa. Najveći stupanj međudjelovanja događa se pri susretu s političkim i ekonomskim poljem. Kako to izgleda u slučaju hrvatske periodike? Posljednjih deset godina – od zalaska poluautokratskog režima –  smanjio se utjecaj politike na domaće medijsko polje, no to nipošto ne znači da ga danas možemo tek tako otpisati. Svatko tko misli drugačije zaboravio je na epizode poput ulaska ministra Primorca u redakciju Jutarnjeg lista tijekom studenske blokade fakulteta ili zanimljive detalje iz čuvene prepiske Pavića i Pukanića. Utjecaj ekonomije na novinarstvo u konstelaciji neoliberalnog kapitalizma puno je kompleksniji i utoliko zanimljiviji. Sustavno izlaganje modusa utjecaja kapitala na uređivačku politiku hrvatskih dnevnika i tjednika je posao koji bi zahtijevao puno vremena i ozbiljnu analizu što uvelike nadmašuje moje ambicije pa ću, na ovom mjestu, skicirati dva najočitija aspekta prožimanja novinarskog i ekonomskog polja. Prvi možemo nazvati medijskom propagandom tržišne misli. Pri tom mislim na laude poslovnom duhu koje novine posreduju kroz poučne primjere iz života poduzetnika; članke za djecu i domaće Delboye kakve potpisuju korifeji vazelinskog novinarstva u Hrvatskoj poput, čisto primjera radi, Nina Đule ili Nade Mirković. Sjećam se kad sam prvi put pročitao Đulinu pohvalu Todoriću – himnički nastrojen tekst s pastoralnim elementima –  exemplu o magnatu kojemu su “jabuke poput djevojaka” i koji bi “bika ljubio među rogove” dok brižno bdije nad svojim poslovnim carstvom. Nisam znao u kojem kodu čitati tekst. Izgledao je kao vrhunska satira izmještena iz prostora kolumni što je, poznavajći zastupljenost subverzivnih misli u Jutarnjem listu, bilo moguće samo kao statistički kuriozitet. Ja sam tekst zaboravio, a Đula je postao glavni urednik Globusa. S Nadom Mirković, recimo, nisam imao takvih problema. Ona je prije otprilike godinu dana manje bravuroznim stilom, ali svejedno dojmljivo – u tekstu koji mogu opisati samo kao nakazni hibrid između intervjua, hagiografije i kulinarskog showa –  Tomislava Horvatinčića usporedila, ni više ni manje, sa mitskim zaštitnikom nemoćnih, izmučenim borcem za pravdu, “Batmanom koji raščišćava Gotham”. Pod medijskom propagandom tržišne misli nalaze se i ne toliko groteskni, i time opasniji, napisi likova poput Viktora Vresnika ili Borislava Škegre kojima je uvijek širom otvoren prostor za opravdanja ili manifeste sve izglednijeg novog vala privatizacije javnih dobara.

Drugi aspekt prožimanja novinarskog i ekonomskog polja je suptilniji, a možemo ga nazvati tabloidizacijom medija. Tu mislim na nevjerojatno širok spektar pojava koje nemaju veze s javnim interesom. On je, svjestan sam, problematično subjektivna kategorija. Za mene se kreće u rasponu tekstova o boji govna čivauve trenutno najzanimljivije starlete do aktualne nadripolemike na književnoj sceni zbog koje nam medijsko polje izgleda kao Narcisova dvorana ogledala. Radi se, dakle, o svima dobro poznatom mnoštvu epifenomena koji daju materijala dovitljivim komentatorima društvene zbilje za iščuđavanje nad medijima koji proizvode smeće upravo u medijima koji proizvode to smeće. Tabloidizaciju i banalizaciju medijskog polja njegovi kreatori pravdaju time da javnosti daju ono što je zanima. A to prodaje novine! Oni zapravo, parazitirajući na liberalnoj mitologiji koja se može sažeti u geslo “Svi imaju pravo izbora!”, zarađuju na banalnim sadržajima koji su najjeftinija medijska roba. Kad bismo tražili metaforu za “javnost” ne bismo smjeli uzeti monolit, već kožu –  elastičan sloj koji se neprimjetno mijenja. Ako javnosti ne dajete relevantne i kvalitetne tekstove, onda uskoro nećete imati javnost koja bi bila zainteresirana za relevantne i kvalitetne tekstove. Takvu javnost se ili stalno “hrani” ili ona “ugine”. Figurativno i doslovno. Geslo “Svi imaju pravo izbora!” – mediji da nude, a javnost da odabire sadržaj kakav želi – gnjusna je laž jer snižavanje profesionalnih standarda samo jednog aktera u medijskom polju mijenja njegovu konfiguraciju što dovodi do nametanja tržišne stege koja nema nikakve veze s demokratskim pravom izbora, ali ima puno veze s hegemonijskim diktatom kapitala. Posebno na malim tržištima kakvo je hrvatsko. Ono što se dogodilo u tisku dogodilo se i na internetu a ista sudbina, kako sada stvari stoje, čeka i programe javne televizije koja je uslijed zakonskih regulativa koliko-toliko odolijevala komercijalizaciji. Koliko je pojava Nove TV i RTL-a do sada utjecala i koliko će u budućnosti utjecati na programsku shemu HRT-a jasno je svima. Deregulacijom upravlja proces koji smo nazvali tabloidizacijom pa umjesto proklamirane raznolikosti sadržaja u pravilu dobivamo šareni senzacionalizam. Trenutni problemi domaćeg novinarstva su jasni. Propaganda tržišne misli povezana s pritiskom oglašivača i tabloidizacija povezana s komercijalnim kriterijem čine polja medija i ekonomije međusobno nevjerojatno zapletenima. Gordijski čvor nemoguće je razmrsiti u okvirima trenutnog  političkog sustava.

Postoji li uopće alternativa? Reći da je budućnost novinarstva na internetu je istina, ali sam iskaz ne govori baš puno. Novinarstvo na mreži shvaćeno u kontekstu mainstream portala pokazuje danas većinu odlika koje smo maloprije zamjerili tiskanom novinarstvu. Internet je ipak medij koji je puno teže podložan svakom mehanizmu podvlašćivanja, čak i tržišnog, i zato potencijalno emancipacijski koristan prostor. Njegova otvorenost korisnicima je tolika da potiče aktivaciju megabitne bombe – situacije koju je davno opisao Stanislaw Lem – pri čemu prezasićenost informacijama zapravo povećava entropiju unutar horizonta smisla. Samostalni ljudski pokušaji bez sinergije unutar nekog šireg pokreta nisu društveno bitni. Okupirana Dalmacija primjer je, barem za domaće prilike, uzbudljivog novuma u novinarskom polju. Radi se o političkoj inicijativi koja počiva na aksiomima širenja direktne demokracije i materijalne jednakosti. Jedan od aspekata njenog rada je podizanje platforme koja u sebe može uključiti tekstove iz drugih medija koji su sukladni njenim aksiomima, autorske materijale u vidu članaka, analiza, intervjua i instant reakcije svakog korisnika interneta koji želi upozoriti na konkretne probleme u svojoj lokalnoj sredini. Intermedijalno zamišljena koncepcija ukida razliku između materijalnog i virtualnog zidnim novinama koji se lako printaju i lijepe po potrebi. Stvara paraprostor u kojem su najbitniji društveni problemi jednostavno izraženi i daje smjernice za njihovo rješavanje konkretnim akcijama koje zahtijevaju masovni angažman. Na taj način omogućava rezonancu glasovima kritičara koji su postojeće stanje stvari zapravo pretpostavljali i prihvaćali ne proširujući uopće tako horizont zamislivih rekacija. Možda je ovo samo wishful thinking. Projekt je nedavno startao, ali obećava jako puno. On će, nadam se, rasti poput bršljana. Koristit će deblo hrvatskog novinarstva kao svoj oslonac, penjat će se i nadvijati nad njim dok mu polako bude zatvarao puteve disanja.