Program sadrži četiri filma, a otvara ga restaurirana verzija filma Skuta talijanskog pjesnika i filmskog redatelja Pier Paola Pasolinija iz 1963. godine. Nastao kao dio omnibusa Ro.Go.Pa.G. ovaj film pripovijeda o kalvariji siromašnog statista Straccija koji na setu filma o Muci Kristovoj, u režiji Orsona Wellesa, proživljava poniženje i izrugivanje dok ga razdire neizdrživa glad.

U dokumentarnom ostvarenju Valley Pride austrijskog umjetnika Lukasa Marxta kamera ulazi u jednu od najvažnijih regija kalifornijske poljoprivrede, geološki dio pustinje Sonore koji su korporativni interesi eksploatirali golemim sustavom navodnjavanja.

Tvornica umjetnog voća američke eksperimentalne fimašice Chick Strand intiman je dokumentarac o djevojkama koje u maloj meksičkoj tvornici izrađuju voće i povrće od papir-mašea. Njihov je šef gringo, a vlasnica tvornice je njegova žena. Fokus filma je na boji, glazbi i pokretu, kao i na tračanju koje ne prestaje, otkrivajući što mlade žene misle o muškarcima, radu i svakodnevnim odnosima moći.

Program zatvara film Vrt soli francusko-peruanske avangardne filmašice Rose Lowder, koji prati proizvodnju “cvijeta soli” kao postupka koncentracije i zasićenja morske vode koji vodi do kristalizacije.  Film predstavlja šest pjesničkih slika, pet na osnovi sunca, vjetra i mora, a zadnja počiva na malom, preoranom, ali neposijanom parku.

Ulaznice za program Vizije mogu se kupiti u Kinoteci u radno vrijeme blagajne i online. Članovi Kratke baze imaju pravo na besplatan ulaz na projekcije iz ciklusa, a više o članstvu pronađite ovdje.

Ciklus otvaraju projekcija kratkometražnog filma Skuta (1963), u kojoj Pasolini parodira holivudske “biblijske spektakle”, i uvodni razgovor o Pasolinijevom liku i djelu u kojem sudjeluju profesori, publicisti, filmolozi i prevoditelji njegovih knjiga Tomislav Brlek, Valter Milovan i Saša Stanić. Večer će se, nakon razgovora, nastaviti projekcijom biblijske drame Evanđelje po Mateju (1964) s početkom u 21 sat.

Nastavak ciklusa, 12. studenog u 20 sati, donosi Pasolinijevu egzistencijalnu dramu Teorema (1968), alegoriju bez jasne priče o tajnovitom posjetitelju koji razara bogatu buržujsku obitelj. Dekameron (1971.), Pasolinijeva adaptacija istoimenog djela Giovannija Boccaccia, u Art-kinu se prikazuje 19. studenog u 20 sati, a riječ je o prvom dijelu Trilogije života, temeljene na klasičnim djelima renesansne i arapske književnosti. Ciklus će 26. studenog u 20 sati zaključiti Pasolinijev posljednji film, Salò ili 120 dana Sodome.

Ulaznice za filmove dostupne su na blagajni Art-kina ili online. Ulaz na program otvorenja uz film Skuta i uvodni razgovor slobodan je za sve posjetitelje. Više informacija potražite ovdje.

Guadagnino je snimao filmove o odrastanju, romanse, melodrame, ali i horore, a poznat je i po izuzetnom radu s glumcima, primjerice suradnjama s Tildom Swinton (Rasprskavanje, 2015; Suspiria, 2018). Zovi me svojim imenom (2017) proslavio je Timothéeja Chalameta, a uspjeh filma imao je i snažan utjecaj na prikazivanje LGBTQ likova i tema na velikom platnu.

Ciklus je podijeljen u pet cjelina od kojih je svaka posvećena nekoj temi karakterističnoj za autorov opus. Pritom će se Guadagninovi filmovi prikazivati zajedno s onima koje navodi kao inspiraciju i onima koji su mu tematski slični. U njegovom se radu, na primjer, mogu pratiti utjecaji neorealističkih i modernističkih autora kao što su Bernardo Bertolucci, Roberto Rossellini i Pier Paolo Pasolini, ali i novijih estetika poput kinematografije čula (cinema of the senses: Catherine Breillat, Claire Denis). Tu su i radovi žanrovskih autora kao što su Dario Argento i Mario Bava, “od kojih je preuzeo sklonost stilizaciji, dekoru i stilskim ekscesima za postizanje emocionalnog učinka na gledatelja”, stoji u najavi.

Cilj je ciklusa prikazati Guadagninov rad u estetskom i tematskom kontekstu, ali i ponuditi uvid u nekoliko autorskih i stilskih struja u filmskoj povijesti.

Program se održava u suradnji s Talijanskim institutom za kulturu, a sve informacije o programu možete potražiti ovdje.

Teatarski rad Zlatka Pakovića već duže vrijeme zauzima jedinstveno mjesto na domaćoj kazališnoj sceni, i nema sredine gdje nije izazvao jake reakcije svojim autorskim projektima. Riječima Viktora Ivančića, “Paković funkcionira kao svojevrsni stroj za mljevenje laži. Rijetka je to stvaralačka mašina. Putuje od jedne do druge mitske tvorevine, od kulta do kulta, od zlodjela do zlodjela, odlučan da, koliko god je to u njegovoj moći, dokrajči obmane, skrši iluzije ili položi paklene naprave pod najstrože čuvane tabue.” 

Drama Papa Franjo se hrva sa svojim anđelom, ili kako je autor Zlatko Paković naziva “mirakul u dvije verzije” kazališnim jezikom i sredstvima govori o suvremenoj Crkvi, na razmeđi dogmatskog klerikalizma i emancipatornog otvaranja Crkve.

O ovoj drami, ali i šire – o Pavkovićevoj poetici, strastima i sukoboma, s autorom u ponedjeljak, 26. lipnja u 20 sati razgovara Srđan Sandić. U utorak, 27. lipnja u 20 sati, uz sudjelovanje Tomislava Brleka tema će biti Pier Paolo Pasolini – na tragu lanjske stote obljetnice Pasolinijevog rođenja koja je bila povod za Pakovićev komad o Pasoliniju u Podgorici, te objavljivanja prijevoda nekolicine Pasolinijevih djela.

Salò ili 120 dana Sodome talijanska je antiratna horor drama te ujedno jedan od najkontroverznijih filmova 20. stoljeća. Riječ je posljednjem filmu kojeg je režirao Pier Paolo Pasolini jer je nedugo nakon premijere ubijen pod neobičnim okolnostima. Pasolini je izjavio da je film alegorija na moderni kapitalizam, u kojem su materijalne vrijednosti i želja za konzumerskim užitkom i profitom potpuno uništila duhovni život i humanost. Film je do danas zabranjen u mnogim zemljama.

Radnja je film smještena u Salò, glavni grad Mussolinijeve fašističke Socijalne republike, 1944. godine. U palači na obali jezera Garda, četiri dužnosnika organiziraju sadističke orgije ustrojene pripovijedanjem triju pripovjedačica uz klavirsku pratnju, iživljavajući se nad bezimenim mladićima i djevojkama. 

Program se provodi u suradnji Art-kina s Pomorskim i povijesnim muzejom Hrvatskog primorja Rijeka, Udrugom antifašističkih boraca i antifašista grada Rijeke i Samoupravne Interesne Zajednice (Galerija SIZ).

Piše: Una Bauer

Roberta Herlitzku, glumca u monodrami Jedna mladost neizmjerno mlada (Una giovinezza enormemente giovane) u produkciji Teatra Stabile del Friuli Venezia Giulia koja je gostovala u sklopu ciklusa Europsko kazalište u ZKM-u 12. siječnja, možda ste gledali u liku gastronomijom opsjednutog kardinala Belluccija u predivnoj, iščašeno sočnoj Velikoj ljepoti (La grande bellezza) Paola Sorrentina. Sorrentino je 2008. režirao fascinantan film Il divo (u Zagreb ga je doveo Human Rights Film Festival) posvećen talijanskoj političkoj legendi Giuliu Andreottiju, sedmerostrukom premijeru Italije, kojemu ni u jednom od 26 sudskih procesa koji su protiv njega vođeni nisu dokazane veze s mafijom. Giulio Andreotti je pak, kao tadašnji ministar obrane, bio zadužen za istragu o avionskoj nesreći u kojoj je 1962. poginuo Enrico Mattei, jedan od moćnih igrača kad je riječ o trgovini naftom i plinom, prvo nacionalno, a onda i međunarodno.

Tridesetih član Mussolinijevih fašista, Mattei se 1943. pridružio talijanskom pokretu otpora, da bi u ’50-tima podržavao antikolonijalne borbe pokušavajući izbjeći monopol sedam najvećih naftnih kompanija te sklapao poslove sa siromašnijim zemljama Bliskog istoka i bivšeg SSSR-a. Pritom se nije libio potkupljivati korumpirane talijanske političare. Talijanski ENI na čijem je čelu bio, profitirao je zahvaljujući lokalnom ogorčenju prema kolonizaciji, a nudio je znatno povoljnije (da ne kažem poštenije) uvjete od najvećih kompanija. Mattei je potajno, navodno, financirao alžirski pokret za nezavisnost od Francuske u Alžirskom ratu. Njegova se smrt smatra ubojstvom, ali počinitelji nisu utvrđeni iako se sumnja na cijeli raspon organizacija, od CIA-e, preko francuske nacionalističke organizacije OAS kojoj se zamjerio zbog inzistiranja na nezavisnosti Alžira te sicilijanske mafije na zahtjev američke Cosa Nostre zbog ugrožavanja američkih interesa na Bliskom istoku. 

Za malobrojne koji još uvijek čitaju ovaj tekst slijedi i objašnjenje gustog uvoda. Naime, u svom posljednjem i nedovršenom romanu Petrolio, Pier Paolo Pasolini se pozabavio talijanskom vladajućom klasom koju su predvodili kršćanski demokrati i njihovom dubokom povezanošću s mafijom, specifično Matteijem (u liku Ernesta Bonocorea) i njegovim nasljednikom Eugeniom Cefisom (u liku Alda Troye), kojega je i osobno poznavao. Gianni Borgna (autor teksta predstave, nedavno preminuli sociolog muzike, znanstvenik i političar te dugogodišnji proučavatelj Pasolinijevog djela) zajedno sa Carlom Lucarellijem objavio je 2005. detaljnu rekonstrukciju Così morì Pasolini u dvomjesečniku MicroMega u kojem spekulira kako je Pasolinijevo ubojstvo bilo kompleksno politički motivirano. Kako tvrdi Borgna, Pasolini je u svojim istraživanjima došao do spoznaje da je ubojstvo Matteija bila isključivo talijanska stvar, za koju je bio odgovoran Cefis sa svojim kvantitativnim metodama multinacionalnog razvoja i kapitalističkog rasta (koji će kasnije, nakon što će zasjesti na Matteijevo mjesto, koristiti državni novac da bi zakrpao rupe u poslovanju ENI-ja, te kontrolirati i medije i tajne službe). Međutim, ne zna se što je Pasolini točno otkrio, a ključne stranice Petrolija nedostaju (sumnja se da su ukradene iz njegovog doma nakon ubojstva).  

Kao što možete vidjeti, uvod ovog teksta replicira teoriju o šest stupnjeva udaljenosti gdje se mafijaš i/ili političar u “Olovnim godinama” ’60-tih i ’70-tih u Italiji (Anni di Piombo), u godinama divljanja ideološki međusobno suprotstavljenih terorizama, nalazi na barem jednom od tih šest ili manje koraka, Ovaj kratki isječak “talijanskih misterija” zacijelo ide niz dlaku različitim teorijama zavjere kojima svaki nacionalni kontekst daje svoj specifičan okus. Međutim, dok sam se ja zaplitala pokušavajući naknadno raspetljati svilene kose ovog čudovišnog političkog klupka, Jedna mladost neizmjerno mlada, tekst obogaćen brojnim citiranim komadićima različitih Pasolinijevih zapisa, vrlo elegantno klizi, uspijevajući nagovijestiti mnogo, ali ne utapajući se u pretjeranoj eksplikaciji. Ključ su, vjerojatno, oni nabijeni detalji kada 17-godišnji Pino Pelosi, Pasolinijev navodni ubojica u prvobitnom javnom scenariju po kojem je Pasolini bio žrtvom svojih “perverznih” seksualnih strasti, neposredno prije ubojstva halapljivo guta špagete all’aglio e olio, a potom još i pile alla diavola, ili meditacije o utaženoj žudnji među naslagama smeća i “tijelu vlažnom od sjemena”, odnosno o otimanju “jedne mladosti neizmjerno mlade” koje ne ostavlja tragove. Ključ je svakako i tenzija između bogatog i spektakularno kompliciranog mnoštva međuovisnih situacija koji leže u pozadini Pasolinijeva ubojstva, i poetično racionalne izvedbe Roberta Herlitzke. 

Herlitzka, kao Pasolini, pripovijeda vlastitu smrt nad lutkom svog leša. Velike količine teksta koje izgovara nonšalantno, kao svakodnevni razgovor za ručkom, ali opet živo i dinamično, pretvaraju se u melodiju, u muzičku pratnju same sebe. Herlitzka ne mijenja pretjerano ni tjelesnu ni vokalnu dinamiku, održavajući kontinuirani tempo vrhunske izvedbe. Ne urliče niti ne šapuće, odnosno, ne čini ništa da bi pobjegao od zadatka koji je pred njim ili da bi nasilno uveo kontrastne momente animacije publike. On “jednostavno” govori, “govori” rukama te izražajnošću oštro urezanih crta lica, “govori” ružičastim puloverom koji mu visi na ramenima, “govori” pomalo nesigurnim hodom, ponekad i čita s papira, ili komentira video projekcije na stražnjem zidu scene, ali je u toj jednostavnosti očigledan talog glumačkog iskustva i tjelesnog postojanja na sceni. Ništa od tih mučnih događaja, niti granično patetičnih rečenica nije prenaglašeno, ali nije ni neutralno izgovoreno. Radi se prvenstveno o umijeću napetog poetičnog scenskog pripovijedanja. Ipak, Borgnin tekst naginje izvjesnom “peglanju” slike o Pasoliniju, djelomičnom zanemarivanju proturječnosti Pasolinijeve političko-poetičke persone i njegovom konzistentnom prikazu kao humanista, racionalista i vizionara, umirujući intenzivnu zamršenost želje i kompleksna čvorišta libida. Čini se kao da je, u rukama Borgne i režisera Antonija Calende, refleksija o vlastitoj smrti pacificirala Pasolinija. To je šteta, jer Herlitzkino umijeće podnijelo bi i jednog žešćeg Pasolinija, intenzivnije sljubljenih intenziteta političke moći i seksualnosti. 

Ipak, Jedna mladost neizmjerno mlada u cjelini izbjegava zamke idealizacije i fascinacije. Iako je osobit naglasak stavljen upravo na Pasolinijevo vizionarstvo, na predviđanje pokolja na stanici u Bologni koji se dogodio pet godina nakon njegove smrti te na mirnom prihvaćanju bombaškog napada na Trgu Fontana 1969. godine, koji ga nije ni najmanje iznenadio, a sve druge jest, izbjegnuta je slika sveznalice koji govori: Rekao sam vam. Pasolinijeva identifikacija fašizma i kapitalizma prvenstveno kroz točku konzumerizma balansira u mogućnosti da promaši cilj, pretvarajući ideju potrošačkog društva u svojevrsnu mitologiju, odnosno na granici je da pretvori cijelu priču u moraliziranje oko otpora shoppingu i određenim stilovima života. Opis tragedije na Trgu Fontana uzrokuje i određeni zastoj u dramaturškoj dinamici  i navalu didaktičnosti – nabrajanja imena specifičnih ljudi koji su tada poginuli i njihovih biografija pretvara se u brojalicu koja postaje samozadovoljna u svojoj ispravnosti: u redu, razumijemo, stalo ti je do svake pojedinačne osobe. Međutim, Herlitzkina izvedba zaista je virtuozna, a inzistiranje autora na Pasolinijevoj aktualnosti danas, posve je opravdano. Jer, kao što kaže Pasolini Giannija Borgne “pogriješili smo mi, generacija otaca,[…]. Da, čak i s fašistima, prema njima smo se odnosili rasistički. Odnosno, žurno smo i nemilosrdno željeli vjerovati da su oni rasistički predodređeni biti fašistima i da se, vezano za odluku o njihovoj sudbini ništa ne može učiniti”. 

Knjiga se dotiče svih područja kojima se Pasolini kao umjetnik i intelektualac bavio: prvih rimskih romana, takozvane “civilne” poezije, esejističkog rada i novinskih članaka te uspješne i u mnogočemu izuzetne redateljske karijere.  

Izvor: Meandar

Knjiga se dotiče svih područja kojima se Pasolini kao umjetnik i intelektualac bavio: prvih rimskih romana, takozvane “civilne” poezije, esejističkog rada i novinskih članaka te uspješne i u mnogočemu izuzetne redateljske karijere.  

Izvor: Meandar

U osmo izdanje Queer Zagreba, uz izvedbeni dio, ponovno je uvršten i filmski program. Iako je Queer, imajući u vidu nedostatak cjelogodišnjeg bavljenja ovom temom kroz kulturno-umjetnički program, filmsku sekciju izdvojio iz festivala prije nekoliko godina te je predstavljao kroz cjelogodišnji program, ove godine su ipak u okvir festivala uvrštene dvije selekcije – predstavljanje recentne queer filmske produkcije Brazila pod naslovom Reel Tropical Extravaganza u kinu Europa te program Mea Culpa u AKC Medika u sklopu kojeg je prikazan izbor filmova s berlinskog PornFilmFestivala.

 SMG, Amado mio

Ovogodišnji izvedbeni program mogao bi se podijeliti u dvije cjeline. Američki blok, u sklopu kojeg je predstavljeno četvero umjetnika – trajnih ili povremenih stanovnika ovog kontinenta,  skicozno je naznačio kretanja u produkciji performansa koji se više ili manje oslanjaju na queer te nekoliko koncertnih izvedbi. Drugu cjelinu bismo mogli podvesti pod program evropskih gostovanja kojima zajedničko nije gotovo ništa osim geografske odrednice.

Festival je otvoren performativnim koncertom Into The Dark Unknown: The Hope Chest Halcombea Wallera. Autor nastavlja trend američkih glazbenika koji pokušavaju, koristeći se kazališnim prostorom, na drugačiji način kontekstualizirati glazbu i koncertnu izvedbu. Almerički blok nastavljen je performansom I Offer Myself to Thee umjetnika Jeremy Wade, trenutno nastanjenog u Berlinu. Wade je izveo performans gradeći ga na svojoj metodi “articulating disorientation” (artikuliranje dezorijentacije) koja se temelji na tendenciji stvaranja organske veze između svjesnih i nesvjesnih, odnosno ne-voljnih tjelesnih kretnji. U prvom dijelu predstave, uz glazbenu pratnju, Wade parcijalnim i dobro uvježbanim kretnjama jasno primjenjuje svoju metodu, postepeno prevodeći iskustvo koncertne izvedbe u ekstatično stanje narkotičko-religijskih zanosa ritualnih obreda. Dok na početku izvedbe samo pojedine dijelove tijela postavlja u nevoljne kretnje, nakon ekstaze prelazi u stanje “čišćenja” u kojem se čitavo tijelo nalazi u nekontroliranom kretanju ali u geometrijski pravilnom prostornom gibanju čime simulira tjelesno oslobađanje kako bi ga na kraju vratio u stanje sabranosti. Cjelinu dramaturški zaokružuje lakonotnom pjesmom, prema kojoj predstava i nosi naslov, vraćajući se u početno stanje ravnoteže. Wade u predstavi jasno i uspješno provodi metodu koja je u fokusu njegova rada te postavljajući je u kontekst ritualnih obreda jasno prikazuje koje su njegove duhovne okupacije kroz koje promatra tijelo te učinke koje one imaju na njega. Ono što predstavu čini nedosljednom jest autorova neodlučnost da bude ili ne bude ironičan. Tako plešući konstantno po vlastitoj neodlučnosti odašilje dvosmislene poruke koje priječe gledatelja da se prepusti obrednom zanosu i krene ka ekstazi, ili pak da naprosto stavi trorogu kapu i s podsmjehom iz prikrajka promatra parodiju.

Performer i aktivist Keith Hennessy napravio je performans Crotch polazeći od radova Josepha Beuysa. Za svoj hommage ovom utjecajnom umjetniku, kroz svoj uobičajen pristup kojeg karakterizira kombiniranje različitih formi – rituali, ples, predavanje, improvizacija – odabrao je njihove najkonzervativnije oblike i uklopio ih u staromodan performans. Scena postavljena kao izložbeni prostor u kojem je publika pozvana razgledati izloške, u sljedećem prizoru postaje predavaonica u kojoj Hennessy u sedmominutnom (namjera) – odnosno desetominutnom (rezultat) izlaganju objašnjava povijest filozofije i teorije likovne umjetnosti od prapovijesti do danas. Hennessy je doslovno u sprintu projurio kroz svu pamet civilizacije, a kako bi se držao samonametnute minutaže štopericom je zadužio dobronamjernika u publici. I pretenciozno i površno. Nakon ove scene slijedi plesna izvedba za koju je teško naći opravdanje, osim što je umjetnik sam po sebi plesač, a teško je uspostaviti i vezu s ostalim dijelovima ovog njegovog “sveobuhvatnog” rada. I za kraj, crveni konac, igla, nekoliko asistenata iz publike, i umjetnikovo tijelo kao tkanina. Odlazak sa scene i mrak. Iako je Joseph Beuys samo povod ovom radu, u konačnici on ne odlazi dalje od Josepha Beuysa i njegove kompleksne biografije informacijski naznačujući prostore njegova izražavanja, pritom kaosom prikrivajući nedostatak jasne konceptualizacije nejasne ideje.

Već je postalo tradicionalno da Queer Zagreb u svoj program uvrštava “interaktivne” predstave u kojima je lokalna publika pozvana sudjelovati u realizaciji. Takav rad je ove godine predstavio Guillermo Gomez Peña s grupom La Pocha Nostra. Ovaj umjetnik meksičkog porijekla, osim performansom, eksperimentira s brojnim formama, od videa i radija do fotografije i instalacija, a trenutno privlači veliku pozornost kako publike tako i struke širom svijeta. U performansu Corpo-Illicito: Post Human Society 6. 9 koristi se plemenskim ritualima, baletom i alternativnim metodama liječenja stvarajući izvedbeni kaos i postapokaliptičnu atmosferu.

 Antonia Baehr, Rire/Lachen 

Jérôme Bel je na Queeru prvi puta gostovao s predstavom Pichet Klunchun i ja 2007, a istoj seriji, u kojoj se Bel bavi različitim plesnim formama i tradicijama, pripada i predstava Lutz Förster posvećena plesaču grupe Tanztheater Wuppertal koju je pokrenula i vodila Pina Bausch sve do svoje smrti prošlog ljeta. Sam na sceni, Lutz Förster prepričava kroz birane slike svoj život i karijeru, osobna iskustva, uspjehe i neuspjehe, zanose i traume, dvojbe i nesigurnosti. Priču presijeca izvedbenim sekvencama iz predstava i radova u kojima je sudjelovao te onih koje je sam kreirao. Minimalistički, čist, jasan i fino tkan rad besprijekoran je i savršeno precizno krojen. Svaka redateljska intervencija u njemu jasno je čitljiva, svaki naputak vidljiv. Ova predstava, mehanički rastvorena poput ure, pritom nije lišena osobnosti, već dapače, oslobođena svake pretencioznosti, diše sjajnom energijom, jednostavnošću i posvećenošću materijalu izražavajući puno poštovanje prema biografiji, sceni, pokretu, izborima, osobnostima, pojedincu…

 Jérôme Bel, Lutz Förster

Poslijepodne jednog fauna Stéphana Mallarméa inspiracija je za kompozicije koje su mu posvetili Claude Debussy i Gustav Mahler. Na njihovu glazbu, Raimund Hoghe, dugogodišnji suradnik Pine Bausch, radi koreografiju naslovljenu L’Après-midi za vrsnog mladog plesača Emanuela Eggermonta koji nesvakidašnjom koncentracijom i predanošću izvodi zahtjevnu plesnu strukturu. Hogheova koreografija, jasna, slikovita i pročišćena, koristi se širokim spektrom plesnog vokabulara prelazeći od ogoljenih baletnih pokreta, preko kretnji marioneta do suvremenog plesnog jezika. Izvedena na terasi Zagrebačkog plesnog centra u kasnopopodnevni nedjeljni sat ova predstava ponudila je rijedak ugođaj i jedinstveno iskustvo. Konstantno se približavajući rubu patetike koju priziva ambijent prirode, vjetra, ptičjeg pjeva, crkvenih zvona i aviona, Hogheova joj koreografija uspijeva umaći upravo svojom osiromašenošću kretnji svedenih na čistu tjelesnu mehaniku, a značajnu ulogu u tome igra i Eggermontova facijalna ukočenost.

Tako je u konačnici Queer Zagreb ponudio dva vrhunska umjetnička rada, jedan zanimljiv performans i nekoliko interesantnih scenskih rješenja. Dojmljivo scensko rješenje nalazi se u predstavi Amado mio Slovenskog mladinskog gledališča koja prikazuje odnos Piera Paola Pasolinija i njegova mladog ljubavnika. Klasično režirana dramska predstava u izvedbi dvoje glumaca priča je o muško-muškoj ljubavi u konzervativnoj talijanskoj sredini u doba drugog svjetskog rata i poratnom vremenu. Svaki od izvođača priča svoju priču u monološkom obliku na slovenskom jeziku, dok rijetke dijaloge izvode na talijanskom. Posebno dojmljiva i odlično režirana scena, suptilna i snažno nabijena erosom, događa se na samom kraju predstave kada se konačno ostvaruje tjelesni odnos prema kojem čitava priča vodi. Glumci se nalaze u kino dvorani a njihova tijela postaju projekcijsko platno. Zamračena scena tako stvara višeslojnost ovog odnosa u kojem se film projicira na njihovim tijelima, njihov tjelesni vrhunac zakriven je filmskom projekcijom a filmska scena se upliće u njihovu ljubav čineći njezinu realizaciju stvarnom i nestvarnom istodobno. Dojmljivo ispreplitanje pozicija i odnosa rastvoreno u ovom fino utkanom rješenju nježno uokviruje mekano pleten rad pun emocionalnih uspona, padova, dvojbi, trauma i nedoumica.

Queer se tako pokazao uspješnim u umjetničkom smislu u onom selekcijskom prostoru koji jest igra na sigurno jer dovodi provjerena imena, ali očuđuje normalnost. U izboru koji teži drugačijosti pak, zadržava onu liniju koja ima za cilj pomaknuti granice percepcije normalnog i prihvatljivog, ne stavljajući nužno kvalitativnu stranu u prvi plan.