“Želite li izbjeći kritiku – ne govorite ništa, ne činite ništa, budite ništa”

 Aristotel

U jesen 2009. Academia Moderna i Eurokaz pokrenuli su kolokvij Critica criticae, niz razgovora o predstavama i njihovim kritikama, a svrha tih susreta kratkog daha bila je otvoriti raspravu unutar koje bi se zahvatili osnovni problemi hrvatskog glumišta, vezani, dakako, uz kritičku misao koja ih prati. Pritom, kolokvij je isticao kritičku misao kao značajnog pratitelja hrvatskoga glumišta i njegovih institucija. Upravo ova uloga kritike čini se dobrim razlogom da se tom pitanju posveti neko sustavnije i predanije vrijeme. 

Aforizam prema kojem je prvi zapis koji je čovjek ikada ostavio bio prije je bilo bolje, čini se zajednički svim povijestima. Pušući u tu trubu mogli bismo krenuti od teme i razlaganja propasti medija. Dakako, onih tradicionalnih jer novi mediji više i nisu tako novi, a tehnološki razvoj sve ih više unapređuje. Za pitanje o stanju kritike danas i njezinim perspektivama obje su ove platforme bitne. Kada razmišljamo o kritici umjetničke produkcije primarno je asociramo uz tradicionalne tiskane medije i gledamo kroz zapadnjačku sliku kritičarskog masterminda kojem je dana moć da neko djelo uzdigne u nebesa ili ga pak pošalje u predvorje Hada. Takvom tipu kritike po svoj se prilici nazire upravo ona sudbina koju je često namjenjivao samoj umjetnosti. 

Komercijalizacija medija proizvela je deprofesionalizaciju medijskih sadržaja, devalvaciju njihove vrijednosti, nestanak čitavog niza formi. Tako se, prisjećajući se davnih dana i velikih timova ljudi koji su radili na istraživanjima, pitamo što je danas istraživačko novinarstvo. Novinare reportere danas više gotovo nema nijedan medij u Hrvatskoj, a po raznim blogovima i internetskim kanalima često se pojavljuju žalopojke stranih reportera o nemogućim uvjetima u kojima rade. Sličnu sudbinu doživljava i kritika – njezino mjesto zauzimaju izvještaji sačinjeni od izjava publike nakon događanja praćeni bogatim fotogalerijama o večernjima toaletama poznatih osoba iz publike. Kritičar pak danas rijetko koji živi samo od pisanja kritike, i vrlo često obavlja ili druge novinarske poslove ili pak pripada akademskom svijetu. No, isto tako, malo je i umjetnika koji žive samo od umjetnosti, pa zašto bi to mogli kritičari.

Ovdje nije namjera baviti se pitanjem “kako živi čovjek?”, već kako i gdje živi kritika. U tekstu Crisis, what crisis? o stanju kazališne kritike u britanskim medijima, objavljenom krajem listopada ove godine na portalu Nachtkritik.de, Andrew Haydon navodi kako se već od 2007. primjećuje trend seljenja kritike na blogove, no on krizu detektira i puno ranije. “Prije rasta blogova, britanska se kazališna kritika već suočavala s potpuno drugačijom ‘krizom’: krizom ukusa i repezentacije. Jednostavno rečeno, većina ‘glavnih’ kritičara bili su stari, bijeli muškarci i često su iskazivali duboko konzervativan ukus. Kao rezultat toga, neki od naboljih radova ili predstava u Britaniji nisu prihvaćeni aplauzom. To je pak izazvalo ozbiljne probleme kazališnim upravama koje su pokušavale uvesti nove kazališne prakse i grupe odmaknute od kiča 1960-ih ili pak klasika kojima se pristupa s potpunim udivljenjem. Pojavom bloga, prevlast ovih kritičara je dokinuta”. Haydon tako nudi pozitivan aspekt “propasti kritike”, barem one tradicionalne. 

Phillys Tuchman u The Brooklyn Railu, mjesečniku za kritiku umjetnosti, politike i kulture, ističe važnost društvenih mreža, Twittera i Facebooka, kao ključnih izvora informacija o događanjima u umjetničkom polju sa svih strana svijeta. Ove mreže omogućuju nam da izborom prijatelja, praćenjem različitih fan pageva i grupa, pratimo odmah i sada događanja iz čitavog svijeta. No, osim događanja tu su i časopisi, stručne publikacije, neprofitni, marginalni i manjinski mediji. A kritika je u tim medijima našla svoj prostor. Riješila se “starih, bijelih mudraca” i usmjerila se na neke druge autore, neke druge forme i neke profilirane publike. Kritičke osvrte u medijima često pišu korisnici, a takav je slučaj i s Guardianom. 

No, vratimo se ponovno pitanju čemu služi kritika? To “neugodno, ali nužno promišljanje” ima za svrhu prepoznati i ukazati na nedostatke i slabosti stvari, u našem slučaju konkretno umjetničke produkcije. Kritika je jedan od temeljnih alata posredovanja umjetničkog djela široj publici, njezina smještanja u kontekst, analize i propitivanja. Osobno, ne doživljavam kritiku kao a priori negativnu formu, upravo suprotno, od kritike očekujem da ponudi “dobronamjernu”, moguću interpretaciju djela s ciljem da bi ponudila svoje, primarno učeno čitanje s razumijevanjem nekog djela široj publici i otvorila daljnju raspravu o njoj u javnosti.

Ako tako definiramo kritiku, upisujemo joj nužnost postojanja. Da je za umjetnost kritika nužnost pokušavao je ukazati i kolokvij Critica Criticae, no i dovesti u pitanje koliko ona danas ispunjava tu svoju svrhu. Odatle i poriv da se bavimo kritikom umjetnosti u suvremenom dobu. Pitanja koja nam se otvaraju i kojima ćemo se baviti u narednom periodu, za početak kroz kolokvij Umjetnost kritike, jesu: Gdje se danas kritika krije? Koja je njezina prošlost, a koja budućnost? Kome se obraća i što komunicira? Kakva nam je uopće kritika potrebna? Jesu li još uvijek validni i prikladni formati kritike koje poznajemo iz nekih prošlih, “herojskih” vremena?

Čini mi se da poseban naglasak leži na ovom zadnjem pitanju uzimamo li u obzir suvremene umjetničke prakse koje su napustile kamen i platno i otisnule se u neke druge prostore umjetničkog izričaja. Kakvim metrom ih mjerimo i što nam znače stari parametri uz pomoć kojih se umjetnost vrednovala dok je stanovala u nekim fiksiranim materijalima? Možemo li uopće suvremenu umjetnost promatrati bez konteksta i što joj time oduzimamo? Možda smrt kritike znači upravo novi život kritike.

Foto by Chim (David Seymour) (1911–1956)