Tijekom programa koji je trajao osam mjeseci, a kojeg su uz asistenciju Sanje Iveković vodili i koordinirali Ben Cain i Tina Gverović, polaznici su svakog tjedna sudjelovali u predavanjima, radionicama, vježbama te u nizu tzv. intenzivnih radionica (intensives) u kojima su se fokusirali na određene teme, sa specifičnim naglaskom na grupnom radu. Uz sve navedeno, sudionici su se imali priliku upoznati s brojnim umjetnicima i predavačima iz različitih područja, pa su, zahvaljujući Akademiji, u Zagrebu među ostalima gostovali i Rajkamal Kahlon, Oscar Murillo i Adam Szymczyk. Pored prilike za suradnju s renomiranim umjetnicima i kustosima, Cain kao bitan moment naglašava činjenicu da je program besplatan te da sudionici dobivaju mjesečni džeparac za pokrivanje troškova života. Iako to u gradu poput Zagreba u kojem troškovi stalno rastu vjerojatno nije dovoljno za život, bitno je naglasiti važnost takvog koncepta kojim se ovakav tip programa automatski otvara širem spektru ljudi, što je sve rjeđe slučaj.

Cilj je ovog osmomjesečnog programa, kako navode same organizatorice, njegovanje novih oblika umjetničkog samoodređenja, koji se temelje na kritičkoj refleksiji, znatiželji i susretima među umjetnicima, profesionalcima, predavačima i praktičarima. Akademija je sudionicima ponudila uvid u proturječne ideje i mišljenja, te tako stvorila platformu za testiranje ideja, za nova otkrića te pokušaje i pogreške, uz naglasak na kolektivnu metodu učenja. Na programu ove prve, eksperimentalne godine WHW Akademije sudjelovalo je te svoje završne radove izlagalo osmero sudionika/ca, mladih umjetnika i umjetnica od kojih je četvoro iz Hrvatske, dok ostali dolaze iz inozemstva: Laura Barić, Jakub Danilewicz, Philippa Driest, Vida Guzmić, Larion Lozovoy, Petra Mrša, Jelena Petrić i Paky Vlassopoulou. Kako se dojmovi još nisu slegli, a i sami polaznici/e i organizatori još uvijek rade na evaluacijama, tako se i pisanje završnih misli o Akademiji pretvara u nezahvalan zadatak. Ipak, ključne okosnice izložbe, ali i cjelokupnog programa, koje su se nametnule tijekom otvorenja i razgovora sa sudionicima, predavačima i organizatorima mogu se svesti na pojmove stadij, ciklus, proces, eksperiment, dijalog. Isto ističe i Ana Dević (WHW) koja kaže kako se program zaista i bazira na eksperimentu, pokušajima, pogreškama, suradnjama, na različitim grupnim dinamikama i na kontinuiranom procesu učenja.

Uz njih, izdvaja se i još jedan važan pojam – input, mišljen doslovno kao unos informacija, podataka. Značaj inputa za sudionike Akademije jasan je već pri pogledu na letak izložbe kojeg su izradili, a čija se jedna strana sastoji samo od popisa imena, kolektiva i referentnih točaka (i to ne svih) s kojima su se prethodnih osam mjeseci susreli. Sama količina informacija s kojima su došli u kontakt začudna je i intenzivna. Ana Dević ih objašnjava nastojanjem “rastakanja uobičajenih modusa”, izlaganja različitim utjecajima i horizontalnog učenja. Iako je WHW kao organizator Akademije tijekom programa vodio i usmjeravao neke od procesa, oni su dirigirani odozdo, iz cijele grupe kroz sinergijski rad svih uključenih.

Radovi prve generacije polaznika Akademije izloženi su u Galeriji Nova koja je, kažu, dva tjedna prije otvorenja “postala aneks WHW Akademije – mjesto učenja, sredstvo kojim se ispituju razmišljanja i strategije”. Drugi radni i izložbeni punkt je Otvoreni studio umjetnika Davida Maljkovića, kojeg su polaznici koristili i tijekom osmomjesečnog trajanja programa. Neki radovi su, pojašnjavaju, rezultat rada pojedinaca, na drugima su radile grupe, ali svi se mogu preliti jedan u drugi, dijelom zbog fizičke blizine izložaka, a dijelom i zato što su razvijeni u specifičnim okolnostima, u kojima mala grupa blisko povezanih ljudi dijeli prostor u kojem “slušaju, jedu, brinu se, ne uspijevaju, misle, uče, stvaraju… i žive”. Na blizinu i povezanost osvrnula se i jedna od sudionica programa, umjetnica Laura Barić koja ističe kako su je svi sudionici programa na neki način definirali i sada ih vidi u svojim radovima, pa tako i onom prikazanom na izložbi u kojem propituje što znači biti članom grupe/kolektiva.

Zanimljiv rad je i onaj Vide Guzmić koja radi s objektima, ostavštinom njene bake koja je bila naivna slikarica. Predmete koje je nakon bakine smrti čekala nejasna budućnost, Guzmić je preuzela kao svoju obavezu, prihvatila ih i inkorporirala u svoj rad koji je izložila u studiju. Uz izložene objekte predstavljena su i dva videa koji prikazuju autoričin doživljaj navedenih predmeta ostavljenih u prostoru nekadašnje bakine kuće. Iako ističe kako joj je u početku programa bilo zahtjevno opet ući u ulogu “studentice”, godila joj je fluidnost programa te činjenica da naglasak nije bio na jednosmjernom primanju znanja, već u razmjeni – kako prema drugim kolegama sudionicima, tako i u kontekstu eksperimentalnosti prve godine programa. Slično ističe i Ben Cain, koji kao prednosti Akademije navodi autonomiju te slobodu manevarskog prostora za brzo odgovaranje na specifične potrebe i zahtjeve grupe. Budući da su grupe male – što je nešto što klasično fakultetsko obrazovanje uglavnom ne nudi – odnosi su manje formalizirani, stoga je i lakše implementirati ono što bi na klasičnijim programima izlazilo iz okvira propisane norme.

Fluidnost koju ističe Guzmić pokazuje se jednom od središnjih značajki programa. Tako i ukrajinski umjetnik Larion Lozovoy naglašava njegovu fleksibilnost, odnosno činjenicu da se mogao mijenjati prema interesima i željama sudionika. Važnom dodaje i činjenicu da su se kroz Akademiju imali priliku upoznati s različitim akterima civilnog društva u Hrvatskoj te tako dobiti uvid u povijest post-jugoslavenskog društva, posebno zanimljivu zbog uspoređivanja i kontrastiranja dvaju lokalnih konteksta – ukrajinskog i hrvatskog. Paky Vlassopoulou kao značajno iskustvo ističe suradnju s Petrom Mršom, s kojom je inicirala pitanje iskustva koji su sudionici WHW Akademije stekli tijekom života, a koja ne uključuju u svoje životopise. “Pokušaj je to izlaženja van okvira shvaćanja iskustva kao linearnog procesa i kvantificiranja vještina i znanja u društvu u kojem uvijek i sve treba težiti monetiziranju sebe”, navodi.

Budući da je riječ o prvoj, eksperimentalnoj godini programa čiji sadržaj u velikoj mjeri ovisi o samom kolektivu koji ga čini, teško ga je jasno odrediti i naslutiti tijek njegova daljnjeg razvoja. Čini se sigurnim samo to da će program i iduće godine uvelike ovisiti o odabranoj grupi i o dinamici rada u njoj. Tako će se otvorenost i eksperimentalnost kao centralne ideje s kojima se pristupilo ovogodišnjem programu preliti i na sve iduće generacije i sudionike programa WHW Akademije.