Koliko god se u medijskom prostoru slavio varljivi uspjeh turističkih sezona – te gospodarske štake koja jedva prikriva industrijsku devastaciju na ovim prostorima, ali i pokazuje sve štetnije posljedice svojeg bujanja – većina će stanovnika priobalja tim prizorima ljetnoga obilja odmah suprotstaviti sliku klaustrofobične besadržajnosti vansezonskog razdoblja. Ovo se ne odnosi samo na manja mjesta – čest je to dojam i u najvećim gradovima poput Splita ili Zadra, u kojima gradski prostor i javna infrastruktura bivaju oduzetima lokalnom stanovništvu i pretvorenima u ekonomski isključive ugostiteljsko-smještajne teritorije.

No koliko god situacija bila nepovoljna na obali, kao višestruko amplificirani pokazuju se problemi vansezonskoga života na otocima. Pritom to nije pojava endemski vezana za ovdašnji kontekst – i Europska unija svojim ne uvijek dokučivim birokratskim signalima ukazuje na potrebu za posebnom skrbi nad otocima. Primjer takve orijentacije je i proširenje Međuskupine Europskog parlamenta za more i priobalna područja u Međuskupinu za mora, rijeke, otoke i priobalna područja u najnovijem mandatu; u opisu njezina djelovanja posebno se naglašavaju “snažna otočka komponenta” i “specifične poteškoće s kojima se suočavaju otoci”.

U hrvatskom slučaju, tranzicijska je društvena i ekonomska devastacija otocima donijela sve izraženiju depopulaciju i zapuštanje onoga što je od infrastrukture postojalo, uz posebno tešku situaciju s očuvanjem školskih kapaciteta i probleme s dobivanjem primjerene i pravovremene zdravstvene skrbi. Na tako oslabjelu društvenu i ekonomsku podlogu obrušili su se koncesionarski i građevinski interesi koji često protuzakonito privatiziraju pomorska dobra, oduzimajući tako otočanima i ono što se činilo neotuđivim i neuništivim – prirodu, plaže, molove, pa i dijelove morske površine.

Ne treba posebno isticati da je u takvim okolnostima ugroženosti elementarnih uvjeta života posebno teško održavati kulturnu infrastrukturu. Na to se zapuštanje nastoji odgovoriti različitim programskim inicijativama, među kojima se izdvaja digitalizacija nezavisnih kina i revitalizacija kinoprikazivačkih prostora kroz projekt Kino Mediteran koji podupiru HAVC, Zaklada Kultura nova i Ministarstvo kulture. O važnosti ovakvih inicijativa rječito govori primjer digitalizacije kina na Korčuli o kojem piše Antonija Eremut – ono se, navodi se u tekstu, pokazalo kao integrativan faktor koji je utjecao na intenzivniji kulturni život čitavog otoka.

Vrlo produktivan konceptualni okvir otočkoj je tematici dala Ana Jeinić u članku Dijalektika otočnosti: Otvorena zatvorenost otočnih zajednica kao model društvenog organiziranja u eri migracija, objavljenom u zadnjem, 101. broju časopisa Život umjetnosti. Autoričin je cilj “rekodiranje specifičnih značenja koja se povezuju s predodžbama o otoku kao izoliranom svijetu i otoku kao dinamičnom čvorištu”, odnosno iznalaženje novog shvaćanja otoka koje će nadići dvije stereotipne predodžbe i ponuditi shvaćanje otoka kao “idealnog poprišta utopijskog stremljenja”. Kao oslonce za takvo shvaćanje Jeinić prepoznaje, između ostalog, snažniju društvenu koheziju i solidarnost koja proizlazi iz geografske izolacije i ograničenih životnih uvjeta, ali i ulogu otoka kao stalnih migracijskih čvorišta, što omogućava “stalno unošenje novih impulsa i iziskuje kontinuirane promjene i prilagodbe postojećih sustava”.

Jeinićina rekonceptualizacija otoka u ovdašnjem se kontekstu ipak sudara s nešto specifičnijim problemima: valjalo bi, primjerice, istražiti koliko je sve veće oslanjanje na apartmanski turizam kao izvor prihoda atomiziralo otočko stanovništvo iz zajednice u međusobne privatnopoduzetničke konkurente. Svejedno, otvoreni pogled na društvene kapacitete otoka predstavlja dobrodošlu intervenciju u polje njihovog promišljanja. Sasvim slučajno, jedna vrlo indirektna poveznica koju Jeinićin članak uspostavlja s tekstom Migracija kao nužnost: umjetničko djelovanje kolektiva Migrative Art 1991.–1996. beogradske povjesničarke umjetnosti Maje Marković, također uvrštenim u navedeni broj Života umjetnosti, dovodi nas do vrlo zanimljive, neovisne inicijative koja baca izuzetno pozitivno svjetlo na mogućnosti progresivnih tipova angažmana na otocima.

Markovićin tekst pregled je djelovanja umjetničkog kolektiva Migrative Art koji je pokrenut 1992. godine u Bruxellesu, a najvećim su ga dijelom činili umjetnici s jugoslavenskih prostora koji su odlučili ne sudjelovati u ratnom raspadu države, stvarajući u samonametnutom egzilu “prostor za kritiku, razmjenu ideja, mišljenja i stavova, prostor za susret i odašiljanje proturatnih, dezidentitarnih i transnacionalnih poruka”. Dvadesetak godina nakon osnutka kolektiva, relativno oživljavanje veza na prostoru bivše Jugoslavije pod “slijepim” diktatom turističkih profita na zanimljiv je način uspostavilo pripovjedni luk između svih navedenih koordinata.

Naime, upravo na Visu koji Jeinić na početku svoga rada o otocima uzima za primjer različitih aspekata otočnosti tijekom zadnjih pet godina djeluje Ivana Momčilović, pokretačica Migrative Arta s belgijskom adresom, koja u Komiži organizira neformalne, besplatne edukacijske radionice za djecu kao dio svojeg projekta PhD in One Night. Momčilovićin rad nije dio nijednog službenog programa niti je potpomognut od strane bilo koje instance na otoku, a započeo je praktički slučajno, na spontanu inicijativu tijekom turističkog boravka u Komiži. Projekt svoj pedagoški poticaj pronalazi u Rancièreovoj glasovitoj knjizi Učitelj neznalica: Pet lekcija iz intelektualne emancipacije koja se nadovezuje na uvide francuskoga pedagoga i filozofa obrazovanja Josepha Jacotota. Kako stoji na njegovoj službenoj stranici, smisao projekta je traganje za “alternativnim pristupima znanju izvan klasične hijerarhije institucionalnih i pedagoških okvira (škole, sveučilišta, kazališta, muzeja itd.)”.

Taj alternativni pristup Momčilović i njeni suradnici pronalaze u transdisciplinarnom pretapanju ekspertnog, znanstvenog znanja i metoda s onim umjetničkima. “Nasuprot kapitalističkom pristupu znanju i obrazovanju”, navode u kratkom tekstu na stranici, “koji stoji u korelaciji s tržištem, preferencijalno tretirajući komercijalne profesije u krajnjoj instanci, u društvima koja su prethodno iskusila državni i/ili samoupravni socijalizam (iz kojih dolazi nekolicina suradnika na ovom istraživanju) stav prema umjetnosti i umjetničkom radu/znanju bio je istovjetan onome prema bilo kojem egalitarnom radu/znanju: umjetnik je bio netko tko radi u području kulture koje je dio opće transformacije društvenih uvjeta prema društvu emancipacije i jednakosti.”

Njihov je rad u Komiži fascinantan jer u gotovo potpuno improviziranim, volonterskim uvjetima bez potpore lokalnih vlasti uspijevaju u izuzetno napredan edukacijski okvir uključiti djecu doslovno svih uzrasta, od predškolske do srednjoškolske dobi.

O koliko otvorenom i interesantnom programu se radi dobro pokazuje jedna od radionica iz ciklusa Otok sreće, održana 2015. godine, u sklopu koje je švedska plesna umjetnica i koreografkinja Liza Penkova znanja iz geometrije i aritmetike nastojala prenijeti djeci koristeći suvremeni ples i glazbu kao pedagoški alat. Ovakav tip transdisciplinarnog ukrštavanja tipičan je za sve programe u sklopu PhD in One Night, koji uključuju i izradu stripova, kolaža, animiranog filma, pjesništva – uvijek u suradnji s vrijednim gostima predavačima.

Zbog građe koju koristi posebno je zanimljiva i radionica Poezija i/je kolaž, realizirana u suradnji s Festivalom poezije otpora UVIJEK i Magdalenom Došen. U kontekstu stalnih polemika oko metodike hrvatskog jezika te posebno recentnih svađa oko lektirnih popisa u sklopu cjelovite kurikularne reforme, uistinu avangardno djeluje ideja da se sa školarcima radi na poemi za djecu Podvizi družine pet petlića koju je beogradski nadrealist Aleksandar Vučo napisao 1933. godine.

Radionica pred avangardnim nasljeđem Vučine poeme ne samo da nije bježala, nego ga je otvoreno prihvatila, inteligentno pronalazeći u tehnici kolaža sjecište temeljnih avangardističkih postupaka i oblika vrlo bliskog i zanimljivog djeci, što je rezultiralo nizom domišljatih radova njezinih malih polaznika. S obzirom na opsesije oko nacionalnih književnih kanona, namjerno zanemarivanje vrlo važnih elemenata dijeljenog književnog života (što beogradski nadrealisti nedvojbeno jesu), nebrigu ili nestručnu brigu oko razvoja čitanja, ali i podcjenjivanje kapaciteta najmlađih uzrasta da pristupe književnim tekstovima, iskustva s ove radionice mogla bi biti dobar dokaz protiv kurikularne i metodičke patronizacije školaraca. Činjenica da on dolazi s infrastrukturno relativno zapostavljenog mjesta samo podcrtava tu njegovu vrijednost.

Posebno produktivnim pokazao se aspekt rada na glazbi i zvuku, u koji spada i radionica Zvuk je/i muzika koju vode mladi glazbenici Kosta Jakić i Catho Veltjen. Dvoje djece je, navodi Momčilović, upisalo glazbeno obrazovanje nakon što je na radionicama otkriven njihov talent koji inače vjerojatno ne bi bio prepoznat zbog nedostatka sličnih sadržaja u mjestu. Posebno se ističe slučaj jedne djevojčice kod koje je otkriven apsolutni sluh i izuzetan interes za glazbu – no problem je što se pokazuje nemogućim dovesti joj učitelja klavira na otok pa se kao kompromisno rješenje pokazalo pohađanje trube u glazbenoj školi u Visu uz volju voditelja radionice da joj do pronalaska rješenja volonterski daju lekcije preko Skypea.

Ovi nam primjeri ne govore o potrebi da se obrazovni sustav “sjeti” otočke djece jednom kada se za neko od njih procijeni da je izuzetno nadareno u nekom području, nego o sustavnoj onemogućenosti djece na otocima da otkrivaju i razvijaju svoje sposobnosti u skladu sa svojim interesima i mogućnostima. Podfinanciranost obrazovnog sustava, potplaćenost nastavnika, sporan rad na kurikularnim reformama, zanemarivanje kulture i umjetničkog rada – sve ovo su faktori koji se posebno teško prelamaju na izoliranim mjesta poput otoka i tamošnjoj djeci.

Da radionice u sklopu PhD in One Night predstavljaju potrebne i poželjne sadržaje koji se pokazuju važnima lokalnoj djeci potvrdila nam je i majka navedene djevojčice, izražavajući žaljenje zbog nemogućnosti da se održavaju u dužem vremenskom periodu, osobito zimi. Za sada se, međutim, program bori i s realizacijom minimalno koncipiranih sadržaja, što je dijelom i zasluga nezainteresiranosti lokalne uprave koja je prvih godina pomogla tek dozvolom da se radionice održe u renoviranom Vitićevom Domu kulture. No ni taj se “privilegij” nije uspio održati u kontinuitetu – prošloga je ljeta organizatore radionica dočekala vijest da prostorije Doma neće moći koristiti jer su iznajmljene u komercijalne svrhe pa im je u zamjenu ponuđen Dnevni boravak za starije osobe “Bašta”.

Suprotno takvom odnosu, vrijednost projekta u različitim je opsezima prepoznalo nekoliko inicijativa i udruga, poput Anatomije otoka i Lokalne akcijske grupe Škoji, a kao najstalnija podrška pokazala se udruga Lavurat za poja iz Podšpilja. Izražen interes za PhD in One Night, navodi Momčilović, postoji i u Finskoj, u kojoj su dogovorene suradnje na svim razinama obrazovanja, uključujući i glasovitu Sibelius akademiju.

Kako stvari stoje, ni to neće nužno osigurati da lokalne institucije podupru ovakve programe u bilo kojem obliku. Stoga će preživljavanje PhD in One Night u Komiži po svemu sudeći i dalje ovisiti o dobroj volji Momčilović i njenih suradnika da svoja sredstva i vrijeme odmora koriste za rad s djecom koja, zajedno s roditeljima, evidentno pronalaze vrijednost u radionicama. Trenutak kada to prestanu biti u mogućnosti raditi bit će trenutak kada su institucije odlučile da im ne smeta napraviti još jedan mali korak unatrag u skrbi za otoke i njihovo stanovništvo.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.