Riječ je o prvoj opsežnoj prezentaciji Bakićeva lika i djela u njegovu rodnom gradu nakon šezdeset godina. Kustosica izložbe je Hana Ćurak, antropologinja i istraživačica, koja je koncept razvila na poziv i u suradnji s kustoskim kolektivom Što, kako i za koga / WHW. Izložba polazi od kontekstualizacije Bakićeva djela u suvremeno doba obilježenim intenziviranim povijesnim revizionizmom i sustavnim potiskivanjem javnog sjećanja. “Živeći i radeći u uvjetima rata, političkih prevrata i dubokih društvenih transformacija, Bakić je razvio umjetnički jezik čiji tematski temelj čine ideje solidarnosti, kolektivne odgovornosti i nade za pravednijim društvom.

Specifičnost ove izložbe u odnosu na dosadašnje prezentacije Bakićeva rada je naglašeni kolektivni kustoski rad (WHW i obitelj Bakić s Hanom Ćurak), inovativan teorijski okvir te fokus na obiteljski kontekst i kontekst grada u kojem je odrastao. Inzistirajući na etičkom čitanju nade, kontinuitetu vrijednosti koje je Bakić zastupao i stalnom promišljanju (ne)mogućnosti novog društvenog imaginarija, izložba širi muzejski okvir i aktivira ga kao metodu zajedničkog učenja. Intervencijom na Bakićevoj rodnoj kući u neposrednoj blizini Muzeja, koja će nakon rekonstrukcije biti Kuća Bakić, izložba pozicionira Bjelovar kao jedno od ključnih mjesta za arhivska, disciplinarna i prostorna čitanja Bakićeva rada.

Izložbeni postav raspoređen je kroz tri muzejske galerije: u podrumu, prizemlju i na prvom katu te donosi pregled ključnih cjelina Bakićeva stvaralaštva, s naglaskom na cikluse Svjetlonosne forme (1963–1968) i Razlistale forme (1958). Uz najznačajnija reprezentativna djela, uključujući različite iteracije skulptura Bik i Torzo, izdvaja se rijetko izlagana skulptura Istovremenosti (1968–1969). U postav su uključena i djela iz fundusa Gradskog muzeja Bjelovar, među kojima se posebno ističu ostaci miniranog izvornog Spomenika strijeljanima / Poziva na ustanak (Bjelovarac), oblikovanog 1947. godine u sjećanje na rano stradalog umjetnikova brata Slobodana Bakića.

Na sudjelovanje u izložbi i dijalog s Bakićevim nasljeđem pozvani su umjetnik David Maljković, čiji je dugogodišnji angažman s Bakićevim modernističkim spomenicima artikuliran, između ostalih, i u radu Retired Form (2008) i trilogiji Scenes for a New Heritage (2004-2006) te umjetnici mlađe generacije Miloš Trakilović i Sara Salamon“, stoji u najavi.

Autorice postava su arhitektice Ana Martina Bakić i Vjera Bakić, nasljednice umjetnikova opusa. Izložba ostaje otvorena do 6. lipnja.

Some five weeks ago I sat down to watch the new German Sci-Fi series Tribes of Europa currently streaming on Netflix. As an avid Sci-Fi fan, I was interested to see how this post-apocalyptic saga fairs in comparison to such mind-bending complex shows as Dark, produced in Germany by the same show runner Philip Koch, and featured on Netflix. Much to my chagrin, Tribes turned out to be a sour viewing experience and after two episodes I decided to stop watching. While in the Covid-19 pandemic entertainment desert I could have overlooked the series’ clumsily structured narrative and bad acting, it was impossible (even for someone who sat through some of the worst of what Sci Fi has to offer–try watching dreadful film version of Battlefield Earth) to overlook its absolutely catastrophic political undercurrent.

The series’ politics is problematic in many ways, and it is precisely this political content that prompted me to force myself to watch the rest of the show and write this text. One scene in particular stood out, and I will begin my text by referring to it. The scene in question happens in the second episode of the first season (and for now the only season) in an encampment of a military dictatorship called the Crimson Republic, one of the many violent factions (tribes) existing in this alternate, post-apocalyptic Europe. In this particular scene, Liv, one of the three young protagonists whose family and entire community have been massacred, finds herself in the Crimson Republic’s headquarters. The scene begins in an unknown indoor space, with the Crimson soldiers interrogating Liv. After a few minutes, Liv is taken outside. As the camera slowly pans behind the young woman, trailing her as she stumbles outdoors, we end up in what seems to be a courtyard full of soliders going about their daily business. Contemporary French rap music is playing, adding to the masculine, grimy flair of the compound. Liv walks around, taking in the sights and sounds of the outdoor space, as female and male tough-looking soliders mill around chatting, cooking, or doing chores. Few are wearing distinct red berets matching the crimson-red flag of the republic. It is at this moment that things went sour for me. 

Immediately after Liv exited the room in which she was held at the beginning of the scene, I recognized the courtyard because, in fact, it was not just any courtyard but the square in front of the main entrance to the Monument to the Uprising of the People of Kordun at Petrova Gora. This iconic memorial complex, recognizable to anyone who has lived in the territories of the former Yugoslavia, was designed by the sculptor Vojin Bakić in collaboration with architects Berislav Šarbetić and Zoran Bakić, and completed in 1981. The complex was comprised of the main sculpture/building, a large reception square, several accompanying buildings, a parking lot, and a number of surrounding walking trails. All these are now in various states of decay with the main building still standing, however, in a skeletal state with its once gleaming stainless-steel skin half-gone showing armature and insulation like a living wound. The moment at which I recognized where these Sci-Fi characters of a post-apocalyptic B-grade TV show were standing, I was struck as if by a flash of lightning, a flash of recognition or of deja vu.

It was some thirty years prior that a similar, only real-life, scene was taking place. As the war in Croatia (and across former Yugoslavia) raged in the 1990s such scenes of soliders clad in camouflage, Kalashnikovs in hands, with black, green, blue, or red berets on their heads (depending on which ‘nationalist tribe’ they belonged to) walking in those very same spaces of Petrova Gora Monument flashed in front of my eyes. There was a strange kind of symbolic reversal occurring, reflected in the fact that those solders of the 1990s were in many ways mimicking to them very familial images of Rambo-like characters from American action movies that were by the late 1980s part of the everyday Yugoslav television experience. And so many of the young men who went to war during this period visually mimicked Western action heroes they grew up with. Now, thirty years later, a German film crew landing on the site of the Petrova Gora in a subliminal, perhaps unconscious way, mimicked the very real violence that happened there. In a moment of hyperreality, it was a case of life imitating pop culture imitating life. 

My disgust with the scenes at the Petrova Gora Monument, however, was not just over the similarities between the simulated violence of the Sci-Fi series and the real violence of the wars of the 1990s, but also with the larger political questions these bring up. First and foremost is the flagrant disregard for the context and the history of the site itself—a site of human suffering where many have died fighting fascist occupation during World War Two. Secondly, apart from the desecration of the memorial done by the film crew, there is also the larger question of thirty-year long destruction of the site, and other sites like this one, perpetrated first by the Croatian military, various paramilitary forces (Serbian and Croat) and criminal gangs during the war, and after that by various state institutions, Croatian Ministry of Culture and Media in particular, which have been deliberately neglecting Petrova Gora Monument and thousands of others. While Petrova Gora Monument is perhaps “lucky” to still be standing, almost 40% to 50% of approximately 3000 various sites of commemoration of anti-fascist struggle in Croatia have been destroyed (including Vojin Bakić’s other monumental sculpture at the memorial site in Kamenska, Požega).  

What is it about the context of the monument that becomes so crucial in this case? As I have already hinted, Petrova Gora was a site of large-scale anti-fascist Partisan resistance. The mountain was a central gathering point for Partisan units from Dalmatia, Kordun and Bosnia, and there was a large Partisan hospital with more than thirty buildings that supported thousands of troupes and civilians in the surrounding area. The site on which Tribes of Europa played out its violent Sci-Fi fantasy was therefore a site of real-life struggle against fascism where some 3200 people lost their lives (Partisan fighters and civilians). Unlike during World War Two when Yugoslav Partisans put up a strong and decisive resistance, in the series, there is a notable absence of anti-fascism. Instead, what we see is a pure aesthetization of violence pointing to an inevitability of fascism.  As with many TV spectacles of the similar post-apocalyptic genre such as The Game of Thrones, The 100, Hunger Games, or The Walking Dead, the viewers are offered a relentless tribalization of the social sphere in which the most ruthless reign doling out charity according to their whims. 

As the base for all such shows is a complete breakdown of social and state structures, individuals are left to their own abilities. The punishment for not being able to defend oneself (for example if one is disabled) is a grewsome death. The relationship between survivalist individuals is Machiavellian, based on the survival of the fittest, and mirroring capitalist market theory of self-interest. The glimpse of the future fascist Europe offered through the Tribes of Europa, is one in which beautiful-looking, leather-clad sadists and übermenschen fight for resources, trade and kill slaves, and engage in the cruelest, most rudimentary (or perhaps I should say purest), form of capitalist exploitation. While one could argue that the show’s violence is a critique of capitalism, its producer’s comments point to something very different.

When in a recent interview asked about the similarities between his show and shows such as The Game of Thrones, Philip Koch remarked that the series offered a more positive outlook on the future, saying that it is, “not moving in a radioactively contaminated post-apocalypse where doom lurks behind every corner. Rather, we are living in an exciting world where everybody gets back on their feet. A new beginning for the continent, full of hope – symbolic thus its new name: Europa, with an English pronunciation.” This new Europa however is an individualistic one. Even the main protagonists, the three siblings fighting for survival do so on their own––each person for themselves. In this version of Europe there is no solidarity, only sporadic individual acts of compassion or charity. Just like in neoliberal capitalism, there is no room for communal action in a world in which an almost religious adherence to the ideal of individualism reigns supreme. As the current Covid-19 pandemic has shown, there is no possibility of solidarity or good of community, Tribes of Europa mirrors this world perfectly. 

My dismay over the particular representation of this show was also triggered by a more symbolic violence perpetrated. The military troupes depicted in the show play war in the place where Yugoslav Partisans fought actual German, Italian, Croatian and Serb fascists. To add insult to injury, they are doing so at the monument that has been deliberately dismembered in order to remove all traces of anti-fascist and socialist history in Croatia. Croatian Ministry of Culture and Media allowed the crew to shoot at Petrova Gora monument without any preconditions.

The site of historical and artistic value, a heritage site both very sensitive and unsafe due to the monument’s destruction over the years, was used over several months of filming, with the crew allowed to climb on the monument obviously harming its wounded structure. Of course, this insult to injury is not an exception but a rule, as various Croatian ministries and institutions allowed even Jasenovac Memorial Centre to be abused by both Croatian fascists and murky Western companies selling fashion items. In both cases, Croatian institutions simply closed their eyes to what was happening.

The new Croatian state which has so easily and cheaply sold off its various natural and cultural resources, including historical sites, is doing that in order to maintain a cultural amnesia at work since the 1990s. Croatia’s historical amnesia, imposed and maintained by the hegemony of European Union, seeks to build a new and liberal-democratic version of history in the region. Such narrative cannot include anti-fascist, anti-imperialist and socialist history of Yugoslavia because it inconveniently reminds capitalist neoliberal Europe that there were in fact alternatives to the kind of worlds EU is offering. It is not then a coincidence that the entire show was filmed in Eastern Europe (Czechia and Croatia) with cheap labour and all-too-ready Ministries of Culture to sell-off the long-gone socialist heritage which now simply becomes a playground for various sadistic fantasies. 

What Tribes reveals is the following: on the site of one of the most important defeats of fascism––Petrova Gora–– this neoliberal visual fantasy recreates a new version of fascism with the full blessing of the current Croatian government. The new fascism so aptly illustrated by the show strips away illusions of European (and Western) democratic neoliberal fantasies, showing us a direct link between their politics and fascism. As Ishay Landa has shown in his book The Apprentice’s Sorcerer liberalism of the 20th century, “significantly contributed to fascism, informing many of its far-reaching manifestations”, and even fascism’s most pernicious and extremist aspects, “are historically unthinkable outside of the liberal framework” as fascism was, “an organic product of developments largely from within liberal society and ideology”. Tribes is therefore not a critique of the present or some post-apocalyptic future, but as its creator suggested a “new beginning full of hope”, hope for a new fascism. This new fascism cannot happen without an attempt to symbolically and materially defeat anti-fascism. In this case the attempt at destruction of anti-fascism takes place on the site where the reverse was the case in 1945. Petrova Gora, a symbol of Yugoslav courage, solidarity, socialism, and anti-fascism, is now the very site of fascist powerplay. 

Prije nekih pet tjedana odlučila sam pogledati novu njemačku znanstveno-fantastičnu seriju Plemena Europe (eng. Tribes of Europa) koja se trenutno emitira na Netflixu. Kao zagriženu obožavateljicu znanstvene fantastike, posebno me zanimalo usporediti tu postapokaliptičnu sagu s iznimno kompleksnim ostvarenjima kao što je njemačka serija Dark istog autora Philipa Kocha, koja se također može pogledati na dotičnom servisu. Na moju žalost, Plemena su se pokazala kao gorko gledateljsko iskustvo i nakon samo dvije epizode odustala sam od gledanja. Iako sam zbog pandemijske suše zabavnih sadržaja bila spremna zatvoriti oči pred nespretnom pripovjednom strukturom i lošom glumom, previdjeti katastrofalni politički podtekst serije pokazalo se nemogućim zadatkom (čak i za nekoga tko je prošao najgore od onoga što nudi SF produkcija – pokušajte pogledati užasnu filmsku inačicu Battlefield Earth). 

Politička pozadina serije po mnogočemu je problematična. Upravo zbog nje primorala sam se pogledati preostale epizode, kako bih mogla napisati ovaj tekst. Jedna scena posebno se istaknula u svojoj političkoj nastranosti, pa ću započeti baš s njom. Riječ je o prizoru iz druge epizode prve (i zasad jedine) sezone koji se zbiva u sredisnjem logoru vojne diktature zvane Grimizna Republika, jedne od mnogobrojnih brutalnih frakcija (plemena) koja postoje u ovoj alternativnoj, postapokaliptičnoj Europi. Scena počinje u nepoznatom zatvorenom prostoru gdje vojnici Republike ispituju mladu Liv, jednu od troje protagonista čiju je obitelj i čitavu zajednicu pomeo masakr, te ju nakon nekoliko minuta izvode van. Kamera se polako kreće za djevojkom, prateći ju dok hoda k izlazu, nakon čega se nalazi u dvorištu punom vojske. U pozadini čujemo suvremenu francusku rap glazbu koja pojačava maskulini, mračan prizvuk prizora. Liv hoda uokolo, gledajući kako pripadnici vojske šeću, pričaju, kuhaju i rade svakodnevne poslove. Neki od njih nose crvene beretke usklađene s crvenom zastavom Republike. U tom trenutku obuzeo me osjećaj gorčine, gotovo gađenja – prepoznala sam dvorište u kojem je scena snimana.

Nije riječ o bilo kojem dvorištu, već o trgu ispred glavnog ulaza u memorijalni kompleks ustanku naroda Banije i Korduna na Petrovoj gori. Kultni memorijalni kompleks dovršen 1981. godine prepoznatljiv je svima koji su živjeli na teritorijima bivše Jugoslavije, a osmislio ga je kipar Vojin Bakić u suradnji s arhitektima Berislavom Šarbetićem i Zoranom Bakićem. Kompleks se sastojao od glavne memorijalne zgrade, velikog trga, nekoliko pratećih objekata, parkirališta i niza okolnih staza. Svi su ti objekti danas su u raznim stadijima raspadanja. Iako glavna zgrada, u kojoj je bio komemoracijski centar, još uvijek stoji, njena nekadašnja sjajna oplata od nehrđajućeg čelika napola je uništena, a na mjestima gdje oplate više nema poput žive rane zjape komadi izolacije i čelične armature. Čim sam prepoznala mjesto na kojem stoje likovi ove drugorazredne postapokaliptične televizijske serije, to me saznanje pogodilo kao udar groma, bljesak prepoznavanja ili deja vu. 

Prije svega tridesetak godina na istom mjestu odvijao se vrlo sličan, ali stvaran prizor. Pred očima su mi prošle scene vojnika koji su, dok je Hrvatskom (i diljem bivse Jugoslavije) bjesnio rat, odjeveni u maskirnu odjeću s crnim, zelenim, plavim ili crvenim beretkama na glavi (ovisno o tome kojem su “nacionalističkom plemenu” pripadali) i noseći kalašnjikove u rukama hodali istim prostorima Petrove Gore. Na simboličkoj razini zamijetila sam neobičan preokret. Tadašnji prizori vojnika na neki su način preslikavali imaginarij američkih filmova, filmova koji su s likovima poput Ramba tijekom kasnih osamdesetih već postali dio svakodnevnog jugoslavenskog televizijskog iskustva. Mnogi mladići su tih godina odlazili u rat oponašajući vizualne karakteristike zapadnjačkih akcijskih junaka koji su obilježili njihovo odrastanje. Danas, trideset godina kasnije, skupina njemačkih filmaša na tom istom mjestu snima i pritom (možda i nesvjesno) oponaša sasvim stvarno nasilje koje se tamo odigralo. U tom trenutku hiperrealnosti vidimo kako život imitira popularnu kulturu koja imitira život. 

Ipak, snažno gađenje koje sam osjetila prema prizorima na Petrovoj gori nije tek reakcija na sličnosti simuliranog nasilja u znanstvenofantastičnoj seriji i stvarnog ratnog nasilja devedesetih, već i na šira politička pitanja koja ovakva reprezentacija otvara. Prije svega, mislim na besramno uzurpiranje povijesnog konteksta tog mjesta, poprišta ljudske patnje na kojem su poginuli brojni borci i borkinje protiv fašističke okupacije u Drugom svjetskom ratu. Nadalje, uz oskvrnuće spomenika od strane filmske ekipe, tu je i šire pitanje sudbine ovoga, ali i drugih spomenika koje su proteklih trideset godina uništavale hrvatska vojska, različite (srpske i hrvatske) paravojne sile ili kriminalne skupine; čemu su se na koncu namjernim zanemarivanjem spomenika na Petrovoj gori i tisuća drugih spomenika pridružile državne institucije, pogotovo Ministarstvo kulture i medija. Za spomenik na Petrovoj gori moglo bi se reći da je “sretan” jer još uvijek stoji, dok je 40 do 50 % od približno 3000 spomen-obilježja antifašističke baštine uništeno, uključujući još jednu monumentalnu skulpturu istog autora u Kamenskoj.

Zašto je kontekst spomenika u ovom slučaju toliko važan? Kao što sam već objasnila, Petrova Gora je simbol snažnog antifašističkog otpora. Ta planina bila je središnje mjesto okupljanja partizanskih jedinica iz Dalmacije, Korduna i Bosne, s velikom bolnicom i preko trideset građevina koje su pružale podršku vojnim jedinicama i civilnom stanovništvu okolnog područja. Nasiljem ispunjena SF fantazija Plemena Europe odvija se na poprištu borbe protiv fašizma u kojoj je 3200 partizana i civila izgubilo svoje živote. Za razliku od prizora iz Drugog svjetskog rata, kada su jugoslavenski partizani pružili snažan i odlučan otpor, u seriji je upadljiva upravo odsutnost antifašizma. Posve suprotno, u njoj možemo vidjeti čistu estetizaciju nasilja, estetizaciju koja ukazuje na neizbježnost fašizma. Baš kao u brojnim slučajevima postapokaliptičnih TV spektakala kao što su Igre prijestolja, 100, Igre gladi ili Živi mrtvaci, gledateljstvo svjedoči neumoljivoj “tribalizaciji” društvene sfere, u kojoj najokrutniji drže vlast, a povremeni činovi dobre volje podložni su njihovom hiru. 

Okosnicu takvih serija čini potpuni slom socijalnih i državnih struktura, a pojedinci/ke su prepušteni sami sebi. Za one koji nisu u stanju da se obrane (poput, primjerice, osoba s invaliditetom) kazna je okrutna smrt. Odnos između preživjelih potpuno je makijavelistički. On slijedi načelo preživljavanja najjačih i uprizoruje kapitalističku prevlast tržišta i pojedinačnih interesa. U viziji budućnosti fašističke Europe kakvu nude Plemena dominiraju lijepi, Übermensch sadisti koji se u kožnim kostimima bore za resurse, trguju i ubijaju robove u najokrutnijoj, najrudimentarnojoj (možda preciznije: najčišćoj) vrsti kapitalističke ekspolatacije.

Ovom stajalištu mogla  bi se suprotstaviti tvrdnja da je nasilje u seriji kritika kapitalizma, no izjave njezinog tvorca pokazuju upravo suprotno. Kada su ga u nedavnom intervjuu pitali o sličnostima između njegove serije i serija poput Igre prijestolja, Phillip Koch ustvrdio je kako Plemena nude pozitivniju viziju budućnosti. Rekao je da se serija “ne kreće u radioaktivno kontaminiranoj postapokalipsi u kojoj propast prijeti iza svakog ugla. Dapače, živimo u uzbudljivom svijetu gdje se svatko se može osoviti na vlasite noge. Nov početak za kontinent, pun nade, simbolički se odražava u njegovom imenu – Europa, ovaj put s engleskim izgovorom.” Međutim, ta je nova Europa individualistička. Čak se i glavni protagonisti/kinje, povezani najbližim krvnim srodstvom, za opstanak bore pojedinačno. U toj Europi nema solidarnosti – postoje tek sporadični činovi suosjećanja ili milostinje. Baš kao neoliberalnom kapitalizmu, ni u njoj nema mjesta za zajedničko djelovanje, a prevladava gotovo pobožna odanost individualističkom idealu. Ako je pandemija koronavirusa pokazala da živimo u svijetu koji zatvara mogućnost solidarnosti ili rada na zajedničkom dobru, Plemena Europe vjerno odražavaju takav svijet.

Okidač moje zgroženosti ovom serijom bila je simbolička razina njezine reprezentacije. Vojne postrojbe igraju se rata na mjestu gdje su se jugoslavenski partizani doista borili protiv njemačkih, talijanskih, hrvatskih i srpskih fašista. Sol na ranu utrljala je činjenica da se sve to odvija u prostoru spomenika koji je namjerno uništen kako bi se uklonili svi povijesni tragovi antifašizma i socijalizma u Hrvatskoj. Ministarstvo kulture i medija dopustilo je filmašima snimanje na Petrovoj gori bez ikakvih posebnih uvjeta. 

Mjesto od iznimne povijesne i umjetničke važnosti, nasljeđe osjetljivo i nesigurno zbog godina sustavnog uništenja, nekoliko je mjeseci služilo za snimanje filmskoj ekipi kojoj je dozvoljeno penjanje spomenikom i ugrožavanje krhke strukture. Naravno, ovakvo trljanje soli na ranu nije iznimka već pravilo, čemu svjedoči i niz primjera u kojima su hrvatske državne institucije dopustile da memorijalni centar u Jasenovacu koriste kako hrvatski fašisti, tako i mutne zapadnjačke tvrtke koje prodaju modne proizvode. U oba slučaja, hrvatske institucije odlučile su jednostavno odvratiti pogled. 

Nova hrvatska država s lakoćom rasprodaje svoje kulturne i prirodne resurse, uključujući i povijesno značajna mjesta, održavajući tako razinu kulturne amnezije koja je započela s devedesetima. Kulturni zaborav u Hrvatskoj, pojačan hegemonijom Europske Unije, pokušava izgraditi novu verziju regionalne povijesti po mjeri liberalne demokracije. U tom narativu nema mjesta za antifašističku, antiimperijalističku i socijalističku povijest Jugoslavije jer ona neugodno podsjeća kapitalističku i neoliberalnu Europu da postoji alternativa viziji svijeta koju ona nudi. Nije slučajno da je ova serija snimljena u zemljama Istočne Europe (Češkoj i Hrvatskoj), s jeftinom radnom snagom i ministarstvima koja su uvijek spremna utržiti ostatke davno isčeznulog socijalizma i omogućiti da oni postanu igralište za sadističku imaginaciju. 

Zaključno, Plemena razotkrivaju sljedeće: na Petrovoj gori, mjestu jednog od najvažnijih poraza fašizma, neoliberalna vizualna imaginacija gradi novu verziju fašizma s punim blagoslovom aktualnih hrvatskih vlasti. Novi fašizam koji serija zorno predočava ogoljuje iluziju na kojoj počiva europska (i sveukupna zapadnjačka) fantazija neoliberalne demokracije, ukazujući time na direktnu vezu takve politike i fašizma. Kao što je u knjizi Šegrtov čarobnjak pokazao Ishay Landa, dvadesetostoljetni neoliberalizam značajno je pridonio razvoju fašizma, osnažujući mnoge od njegovih dalekosežnih manifestacija, a čak su najštetniji i najekstremniji aspekti fašizma povijesno nezamislivi izvan okvira liberalizma jer se radi o ideologiji koja organski proizlazi iz unutrašnje dinamike liberalnog društva i ideologije. Plemena ne predstavljaju ni kritiku sadašnjeg, ni postapokaliptičnog budućeg vremena. Potpuno suprotno, serija afirmira ono što njezin autor zove “novim početkom punim nade”: nade za novi fašizam. Takav novi fašizam nije moguć bez pokušaja da se u simboličkom i materijalnom smislu porazi antifašizam. U ovom slučaju, pokušaj tog poraza odvija se na mjestu na koje je od 1941. do 1945. obilježila njegova suprotnost. Petrova gora, jugoslavenski simbol hrabrosti, solidarnosti, socijalizma i antifašizma, postala je poprište fašističke igre moći. 

U subotu, 19. ožujka planiran je posjet Petrovoj gori gdje će se održati iscrpniji razgovor Poezija i komunizam, kao i nekoliko simboličkih akcija sjećanja na dane otpora i antifašističke borbe, a Sanja Horvatinčić će zainteresirane voditi kroz spomenički memorijal.

Kroz sve programe, Nina de Vromme, nizozemska redateljica, započet će sa snimanjem filma koje će se završiti naknadnim intervjuom s Alainom Badiouom na temu Fašizam, komunizam, sreća.

Konačno, svi koji dođu na razgovor u Booksu dobit će svoj primjerak Metafizike stvarne sreće, knjige Alaina Badioua koju su upravo zajednički objavili Booksa i MaMa.

“Drobnjakova nas kamera uz pomoć ‘ilegalne iluminacije’ uvodi u ontološku razložnost ne samo Bakićevog Spomenika ustanku naroda Banije i Korduna nego, rekli bismo, i u razložnost Bakićeve skulpture u cjelini. Naime, ne računajući najranije razdoblje stvaralaštva, Bakić je svoje forme gradio s posebnom pažnjom na dovršenost konstrukcijskog principa koji rezultira jednakom dovršenošću identiteta skulpturalne (ili arhitektonske) površine. Odatle i mogućnost da se fotografira bilo koji detalj načelno trodimenzionalne Bakićeve tvorbe, a da on u isti mah funkcionira kao apstraktna dvodimenzionalna slika”. (Vladimir Rismondo ml., iz kataloga izložbe)

Jovica Drobnjak rođen je  1966. godine u Gornjoj Ploči. Fotografijom se počeo baviti 1981. godine u foto grupi zagrebačke osnovne škole Većeslav Holjevac. Četiri godine kasnije maturirao je na Odjelu fotografskih tehnika Škole primijenjenih umjetnosti u Zagrebu. Dvanaest godina bio je zaposlen kao fotograf u nekoliko hrvatskih tjednika i magazina, a posljednjih šest godina djeluje kao samostalni fotograf.

U srijedu, 21. studenog s početkom u 18 sati održat će se diskusija koja će problematizirati budući koncept zaštite ove spomeničke baštine kroz promišljanje njene sanacije i korištenja. Poseban će naglasak staviti na jačanje veze s kontekstom, na ispreplitanje uporabne i simboličke vrijednosti  spomenika, na interese lokalnih zajednica (na tragu emancipatorske uloge narodnooslobodilačkog pokreta pri uspostavi njihove samouprave) te na ulogu arhitekta u oživljavanju i obnovi spomenika NOB-a. U diskusiji će sudjelovati: Iva Marčetić, Dafne Berci ostala zainteresirana publika uz moderaciju Vesne Vuković.

Uz prijedloge izložba bit će predstavljen i izbor dokumentacijskog materijala iz povijesti spomen-područja i iz prethodnih pokušaja njegove aktualizacije te dokumentacijski video Opasno je zadržavati se u krugu spomenika autora Martina Beroša koji se prikazuje svaki dan u 19 sati.

Autori/ce idejnih prijedloga su: grupa ABS, Selma Banich, Veronika Bauer, Barbara Blasin, Astronomsko društvo Beskraj, Marijan Crtalić, Lazo i Boris Čučković, Mirjana Dragosavljević, Siniša Ilić, Marko Kostanić, Ivan Latin, Kristina Leko, Andrej Mirčev, Snježana Pavičić, Marina Pavković, Renata Poljak, Boris Popović, kolektiv Re-orient (Niloufar Tajeri i Gal Kirn), Marko Sančanin, Milorad Stajčić, Bruna Tomšić i Željko Zorica.

Projekt Jučer sutra bavi se memorijalima kao društvenim prostorom. Hvatajući se u koštac sa sutrašnjicom Bakićevog spomenika na Petrovoj gori želi se istovremeno sabiti na nekoliko ključnih pitanja koja se tiču njegove društvene funkcije i proširiti dalje od fascinacije njegovom monumentalnošću i disfunkcionalnošću. U rujnu 2012. raspisan je poziv za idejne prijedloge, otvoren svima koji se zanimaju za antifašističke spomenike i pitanje prostora koji oni danas mogu generirati. Odluka da se radovi prezentiraju i prodiskutiraju u izložbenom prostoru spomenika na Petrovoj gori uvjetovana je važnošću da se otvori pitanje site-specific dimenzije spomenika i pitanje njegove uloge u političkom diskursu.

Organiziran je besplatan prijevoz autobusom, za koji se, s obzirom na ograničeni broj mjesta, potrebno unaprijed predbilježiti na jucer.sutra@yahoo.com ili 091 7974 843 uz obavezno navođenje broja telefona. Polazak iz Zagreba je u 10 sati, a povratak s Petrove gore u popodnevnim satima.

Projekt se realizira u sklopu projekta WHW-a Početi najbolje što se može (Kako govorimo o fašizmu?) koji podržava program Kultura 2007-2013 Europske Unije.

Gal Kirn je nekadašnji istraživač Instituta za kulturna istraživanja (ICI) u Berlinu. Trenutno radi pri Istraživačkom centru Slovenske akademije umjetnosti i znanosti u Ljubljani i čeka na obranu dizertacije na temu Louisa Althussera i povijesti uspona i raspada revolucionarne Jugoslavije. Bio je istraživač na Jan van Eyck akademiji u Maastrichtu (2008 – 2010), gdje je organizirao niz internacionalnih konferencija o Jugoslaviji i samoupravljačkom urbanizmu, jugoslavenskom crnom talasu i Althusseru. U Ljubljani sudjeluje u Delavsko-punkerskoj univerzi, koja postavlja platformu raznih događaja: predavanja, filmskih seminara i čitalačkih grupa. Dopisni je urednik internacionalnog časopisa Historijski materijalizam, su-urednik knjiga Susrećući Althussera (Continuum) i Surfanje crnim talasom. 

Početak predavanja je u 18 sati.