Film predstavlja intimni portret Urške Ristić, žene koja se bori protiv niza rijetkih autoimunih bolesti. Punih dvadeset godina Seliškar je pratila Urškinu svakodnevicu i izazove s kojima se suočavala.

Oporavljajući se od vaskulitisa, Urška je morala ponovo učiti govoriti, hodati, upoznati sebe, prepoznati okolinu i kćer te prihvatiti i zavoljeti svoje tijelo. Kada joj se život počeo vraćati u normalu, Uršku je zadesila nova bolest, mnogo misterioznija i podmuklija od prve.

Poslije projekcije slijedi razgovor s redateljicom i glavnom protagonisticom filma.

Nakon zagrebačke projekcije, film Tijelo bit će prikazan u Rijeci, Šibeniku i Splitu.

Više o filmu pročitajte u osvrtu Sare Gurdulić.

Dokumentarni film Tijelo svoju je premijeru imao na ovogodišnjem izdanju festivala ZagrebDox, a nastao je u koprodukciji Restarta. Film prati priču o životu protagonistkinje Urške Ristić prije i nakon dijagnoze encefalitisa i vaskulitisa kroz niz privatnih snimaka, uglavnom iz prijateljske vizure redateljice, koja se u filmu pojavljuje kao sugovornica. Navedeni je pogled i pristup omogućio razvijanje vrlo intimnog portreta Urške i prikaza prepreka s kojima se zbog bolesti suočava. Glavne manifestacije njezine bolesti, uz poetske prikaze snova, ujedno služe i kao sidrišne točke filma razdjeljujući ga na cjeline povezane Urškinom naracijom. Trenuci puknuća granica zdravog tijela i pripovjedne linije ispresijecani su filmskom sadašnjosti i prošlošću, a razgovorna forma Urški otvara prostor za samoodređenje. 

Na početku filma spomenuta, a Urškinim replikama istaknuta, roditeljska uloga vrlo je važna za tijek priče jer ju rastvara na više razina. Urškine trudnoće i briga za dvije kćeri veliki su dio njena identiteta, a proširujući ga odnosom s vlastitim roditeljima predstavljana je kompleksna slika o tome kako tumačimo roditeljsku ljubav. Za Urškine roditelje to je podrška u teškim trenucima, no istovremeno i želja za kontrolom nad njenim izborima i načinom života. Ovo je posebice bolno u sceni gdje protagonistica prepričava kako su joj roditelji većini njenih prijatelja zabranili pristup posjetama nakon prvog napadaja bolesti i pozvali njenu kolegicu s faksa koju “odobravaju”, a Urška ju godinama nije vidjela ni prepoznala. Osim što je iskorišten u proširenju identitetskih odrednica lika, motiv trudnoće sagledava se i šire, kao problematična točka medicinske skrbi. Snimke iz bolnice i Urškina svjedočanstva pružaju uvid u upitne ginekološke prakse u kojima pacijentice često moraju odgovarati na neprikladna pitanja ili ne mogu dobiti traženu informaciju.

S druge strane, prikazuje se Urškina bolest zbog koje je privremeno završila u kolicima i razvila probleme s kretanjem. Točke puknuća zdravlja poetski su opisane naracijom protagonistice uz prikaze organskih motiva i kretanjem oko morskih biljaka i mjehurića popraćenih distorzirajućom zvučnom podlogom. Ovim se postupkom redateljica koristi i u prenošenju Urškinih ponavljajućih noćnih mora, a njima simbolizira bunt, nezadovoljstvo i strah pred mladim tijelom obilježenim bolešću. Urškin put predstavljen je kroz polarizirajuće točke o mogućnostima korištenja tijela u mladosti, primjerice kad protagonistkinja govori o tome da voli ići van piti i pričati gluposti, do emotivne borbe s rastućom depresijom nakon drugog napadaja i ponovljenih zdravstvenih komplikacija.

Temom obilježenosti tijela bavi se i drugi film u Restartovoj koprodukciji koji je bio prikazan na ZagrebDoxu – Vilinski vrt redatelja Gergőa Somogyvárija. Vilinski vrt prikazuje suživot trans djevojke Fanni i starca Lacija. Njih dvoje žive u šumi gdje je Laci izgradio kuću od pronađenih materijala. 

Govoreći o prijateljstvu s Lacijem, od Fanni saznajemo da je započelo u trenutku kada su je roditelji zbog započete tranzicije izbacili iz doma, a zatim je morala napustiti mjesto u kojem je odrasla. Nakon toga, uslijedio je zakonsko-birokratski teror s kojim se suočava velik dio trans osoba u Mađarskoj i šire, a tiče se društvene stigme i otežanog zaposlenja, zbog kojeg je i postala beskućnica te upoznala Lacija. Film je usredotočen na Fanni, njena emotivna stanja potaknuta ograničenim mogućnostima kretanja i željom za prijateljstvom i ljubavlju. O svojem životu priča gotovo svakodnevno kroz live storyje na Instagramu gdje redovito dobiva komentare mržnje kojima se suprotstavlja. 

Prikazujući dinamiku svakodnevnog života dvoje ljudi s margine, ističe se razlika u godinama (i iskustvima) zbog koje Laci prepoznaje probleme s kojima se Fanni suočava i bliži su mu, poput neadekvatne zdravstvene skrbi, nemogućnosti zaposlenja, ali manje senzibiliteta ima za njenu depresiju. Strukturne prepreke s kojima se trans osobe suočavaju, a predstavljene su u filmu otvaraju prostor za shvaćanje depresije van prizme medicine, o čemu govori i Maša Grdešić u eseju Tensilen ili o sreći. Usredotočujući se na društveno uvjetovanje depresije (pritom ne zanemarujući biološko-genetske predispozicije), Grdešić ističe autorice poput Ann Cvetkovich i Sare Ahmed koje konceptima bolesti prilaze kao mjestima potencijalne borbe. Ahmed se u poglavlju knjige The Cultural Politics of Emotion, naslovljenom Queer Feelings, bavi odnosom i učinkom heteronormativnog društva spram queer tijela. Na primjeru Fanninog odlaska u grad vidljivo je kako njena transrodnost utječe na mogućnost uklopljavanja u javni prostor, koji joj je dostupan uglavnom u pratnji drugih ljudi zbog straha od napada. Osim fizičkog, film prikazuje i online prostor kao potencijalno mjesto nesigurnosti trans osoba. Fanni se svakodnevno izlaže i govori o sebi na društvenim mrežama, dok osobe s kojima je u interakciji i muškarci s kojima se dopisuje ili dogovara sastanke u zamjenu za novac imaju slobodu ostati anonimni, što je preneseno scenama s video call susretima gdje ne vidimo drugu stranu. 

Ahmedino pitanje kakav je osjećaj boraviti u tijelu koje ne uspijeva reproducirati ideal u različitim se kontekstima javlja u oba filma, povlačeći za sobom i diskurs o mentalnim bolestima. U slučaju Urške, depresija se javlja kao posljedica nemogućnosti tijela nakon napada bolesti da obavlja svakodnevne radnje i funkcionira bez pomoći partnera, roditelja i prijatelja, zbog čega se osjeća da ne može sebi, ni kćerima pružiti “normalan” život. Društveno uvjetovane norme “normalnog” života ne uspijevaju ispuniti ni Fanni i Laci. Njena deprivilegirana pozicija sustavno joj onemogućava ispunjenje osnovnih životnih potreba poput slobode kretanja, pronalaska posla i šire prijateljske podrške (uz izuzetak njene djevojke i Lacija). Obje protagonistkinje snagu pronalaze u prijateljstvima i partnerskim odnosima koji razumiju njihove pozicije i nemogućnost ispunjenja normi zdravog ili heteronormativnog života, i neovisno o tome im pružaju podršku. 

Filmovi Tijelo i Vilinski vrt bave se intimnim pričama dviju protagonistkinja, koje unatoč preprekama ne odustaju od borbe za samoodređenjem. Na tragu uvodno spomenute pjesme Joe o grčevitoj potrazi za bezuvjetnom podrškom, apeliraju na savezništvo, gradnju empatije i podrške u borbi za tijela, koja se na različite načine opiru društvenim normama.

Iz najave: “Filmski Blok predstavlja četiri dokumentarna filma autorica i autora koji su hrabri i tematski zanimljiv pogleda na svijet koji nas okružuje. Dokumentarni je film uvijek, ili skoro uvijek, u službi boljeg sagledavanja svijeta i društva u kojem živimo, trudi se ukazati na poteškoće, te snažno progovara o raznim aspektima današnjeg društva. Četiri odabrana filma nisu izuzetak, tematizirajući pojedinca i pojedince kao aktivne članove društva ili kroz prizmu njihovog života. Time nam se otkriva novi svijet, svijet odvažnih, svijet otuđenih ili neshvaćenih, svijet koji možda ne primjećujemo u moru informacija danas prisutnih.”

Raspored projekcija izgleda ovako:

• 7. studeni Blokada (2012.) – Igor Bezinović
• 21. studeni Dani ludila (2018.) – Damian Nenadić
• 5. prosinac Muzej revolucije (2021.) – Srđan Keča
• 19. prosinac Moj svijet naopačke (2016.) – Petra Seliškar

Više informacija o programu potražite ovdje.

U ponedjeljak, 25. rujna, s početkom u 20 sati prikazuje se dokumentarni mozaik arhivskih snimki cirkuskog života u Europi od 20-ih do 60-ih godina prošlog stoljeća, film Predstava svih predstava redatelja Benedikta Erlingssona. 

Film je zanimljiv i po tome što je glasoviti islandski bend Sigur Rós skladao popratnu glazbu.

Nakon filma o povijesti cirkusa, u utorak, 26. rujna, s početkom u 20 sati prikazuje se hrvatsko-slovenski glazbeni dokumentarac Moj svijet je naopačke, uz gostovanje redateljice filma Petre Seliškar. 

Film je svojevrstan hommage glumcu, piscu i performeru Frani Milčinski – Ježeku, uz nastupe brojnih glazbenika poput Josipe Lisac, Chrisa Eckmana i drugih.

Distributer filma je Restart Label.

Pretpremijera filma održat će se u srijedu, 5. ožujka u Dokukinu Grič u 21 sat. Raspored ostalih projekcija potražite ovdje. 

Dugometražni natjecateljski program Rotterdama prikazuje filmove koji su svojim autorima prva ili druga ostvarenja u profesionalnoj karijeri. Selekcija ima naglasak na rodnim hibridima te inovativnom, često i avangardnom režijskom pristupu. Nizozemsko-hrvatska koprodukcija Ljubavna odiseja dugometražni je prvijenac Tatjane Božić, opisan kao (tragi)komični i beskompromisni pokušaj redateljice da kroz preispitivanje prošlih ljubavnih veza spasi onu u kojoj se trenutno nalazi. Hrvatski koproducent filma je Factum, a sufinanciran je sredstvima Hrvatskog audiovizualnog centra. 

U nenatjecateljskim programima Rotterdama bit će prikazana još tri hrvatska filma. U programu Spectrum Shorts svoju će svjetsku premijeru imati i kratkometražni igrani Tlo pod nogama redateljice Sonje Tarokić, priča o prešućivanim financijskim problemima koji uzrokuju krizu i raspad jedne obitelji. Film je nastao u produkciji kuće R44 i sufinanciran je sredstvima HAVC-a. U istom programu bit će prikazana i hrvatsko-srpska koprodukcija Sitna ptica redatelja Dane Komljena, intimni esej o osobnom gubitku koji je već prikazan u natjecateljskim programima na festivalima FID Marseille i 25 FPS. Hrvatski koproducent filma je Restart.

U programu Signals Regained, čija je jedna od ovogodišnjih sekcija tematski posvećena sadašnjoj i budućoj Europi kao društveno-političkom konceptu, bit će prikazana Mama Europa, slovensko-makedonsko-hrvatska koprodukcija Petre Seliškar, također s Restartom kao hrvatskim koproducentom. Film je osobna priča redateljice i njezine četverogodišnje kćeri Terre, a govori o putovanju po jugoistočnoj Europi tijekom kojeg posjećujemo neke od preostalih granica izvan Schengena.

Izvor: HAVC / Fotografija: Dane Komljen, Sitna ptica