Kako stoji u tekstu natječaja, “ovaj program je usmjeren na bavljenje sadržajnim elementima scenarija. Imenujući platformu po Zori Dirnbach, doajenki domaće scenaristike koja je, osim toga, radila i kao urednica i novinarka, te čiji je rad bio prožet snažnim antifašističkim duhom, ovim programom lokalnoj scenarističkoj sceni nastoji se omogućiti edukacija u polju ljudskih i radničkih prava, ženskih, LGBTIQ i prava drugih manjina, politika identiteta, feminizma, politika obrazovanja, socioekonomske nejednakosti i klimatske pravde”.

Cilj je odabranim autoricama i autorima omogućiti da svoje scenarije, koji se dotiču nekih od navedenih tema, razvijaju u suradnji s istaknutim humanističkim znanstvenicama, aktivistkinjama i istraživačicama koje su angažirane kao mentorice u sklopu programa, a to su Barbara Matejčić, Dora Levačić, Emina Bužinkić, Iva Marčetić, Maša Grdešić, Marija Brajdić Vuković te Petra Šarin.

Poziv je otvoren za sve članice i članove strukovnih udruga u polju scenaristike kao i studentice i studente dramaturgije i filmske režije umjetničkih akademija. Selekcijski žiri na temelju kvalitete scenarističkog predloška te kvalitete pisma motivacije, odabire dva autora odnosno autorice koji će sudjelovati u programu. Za sudjelovanje u programu bit će odabrana dva autora odnosno autorice koji će tijekom pet mjeseci trajanja programa od 15. lipnja do 15. studenog imati obvezu minimalno pet radnih susreta s mentoricom po vlastitom izboru.

Sudjelovanje u programu honorirano je stipendijom u ukupnom iznosu od 1500 eura bruto.

Za prijavu je potrebno ispuniti formular dostupan na web stranici programa, poslati scenoslijed, treatment ili scenarij, pismo motivacije za sudjelovanje u programu, uz obrazloženje odabira mentorice te plan istraživanja.

Rok za prijavu je 1. lipnja.

Performativnim i insceniranim serijama fotografija, kostimima i arhitektonskim maketama Stojićević istražuje teme poput divlje gradnje, arhitektonskog i industrijskog nasljeđa, zagađenja okoliša, suvremenih neostilova, devastacije kulturne baštine i transformacije krajolika kao posljedice masovnog turizma.

Petra Šarin u predgovoru ističe kako “umjetnica, s jedne strane, temu obrađuje u maniri autofikcije, dok s druge donosi komentar na suvremenu društvenu stvarnost galopirajućeg kapitalizma, apartmanizaciju i turistifikaciju. U njenim je radovima arhitektura istovremeno metafora i studija slučaja aktualnih fenomena i problematika, bilo da je riječ o priuštivosti stanovanja, vrijednosti nekretnina, nemaru spram baštine ili poziciji ranjivih skupina u društvu.”

Lana Stojićević (1989., Šibenik) vizualna je umjetnica koja djeluje u području umjetničkog istraživanja. Diplomirala je 2012. na Odsjeku za slikarstvo Umjetničke akademije u Splitu. Od 2022. je u zvanju docentice zaposlena na Odsjeku za likovnu kulturu i likovnu umjetnost Umjetničke akademije u Splitu.

Više informacija o izložbi pronađite ovdje.

No dokazi o življenoj stvarnosti i entuzijazmu naših pra-sugrađana još uvijek postoje, a povodom osamdesetog jubileja prikazuje ih izložba Zagreb: Oslobođenje. Postav bogate arhivske građe, povijesnih zapisa i dokumenata koji reanimiraju zamrlu memoriju možete pogledati u Srpskom kulturnom centru Zagreb do 31. svibnja, a prikazana je i u Pogonu Jedinstvo tijekom vikenda Trnjanskih kresova.

Autorski tim izložbe čine Sanja Horvatinčić, Josip Jagić, Petra Šarin, Mario Šimunković i Saša Vejzagić, istraživači i istraživačice u polju povijesti, studija sjećanja i baštine. Njihov dosadašnji individualni rad na oživljavanju memorije otpora sastoji se od niza izložbi, istraživačko-obrazovnih programa, publikacija i međunarodnih istraživačkih projekata, a na Oslobođenju su s njima surađivale i grafičke dizajnerice Petra Milički i Katarina Perić.

O izložbi i njezinom povijesnom kontekstu te političkim manipulacijama i institucionalnom tretmanu antifašističkog sjećanja razgovaramo s četvero članova i članica autorskog tima.

Prema tekstu deplijana, vaša “izložba rekonstruira ključne događaje vezane uz oslobođenje grada kroz bogat vizualni narativ fotografija, filmskih zapisa, dokumenata i osobnih svjedočanstava”. Kako je tekao proces produkcije izložbe i kako ste prikupljali arhivsku građu?

Petra: Izložba je nastala na inicijativu Mreže antifašistkinja Zagreba i uz podršku i produkciju Srpskog kulturnog društva Prosvjeta. Čitava produkcija odigrala se u vrlo kratkom roku, svega nekoliko mjeseci. Prezentirana povijesna građa, uglavnom fotografska, svjedoči o dominantnom osjećaju sreće i uzbuđenja, što zbog oslobođenja i kraja ustaškog režima, što općenito zbog završetka rata i ratnih razaranja.

Fotografska građa prikupljena je iz bogatih fundusa baštinskih institucija: Hrvatskog povijesnog muzeja, Muzeja grada Zagreba, Hrvatskog državnog arhiva, Muzeja Jugoslavije u Beogradu, Muzeja grada Siska i Muzeja novejše zgodovine u Ljubljani. Nažalost, u Zagrebu taj značajan fotografski fundus već desetljećima nije sustavno prezentiran. Teško je pregledan, a katkad i nedostupan čak i istraživačima. Izložba je stoga namijenjena široj zainteresiranoj javnosti kojoj su desetljećima, od raspada socijalističke Jugoslavije, prezentirani narativi o okupaciji umjesto oslobođenja grada.

Sanja: Na suradnju su me pozvali kolege i kolegice čiji rad pratim već niz godina. Smatram da je važno da akademska zajednica podrži i uključi se u ovakve inicijative. Upravo iz takve sinergije nastao je i ovaj kustoski koncept za koji se nadam da će potaknuti realizaciju budućeg kompleksnijeg muzejskog postava o antifašističkom, slobodarskom Zagrebu koji njegove građanke i građani zaslužuju i već predugo čekaju. S povijesnim nasljeđem i građom kakvu imamo na raspolaganju po prašnim depoima, mnogi bi europski gradovi osnovali ne samo muzeje, nego ozbiljne edukativne i istraživačke centre.

Izložba je koncipirana u pet tematskih cjelina, koje uz ustaški teror i “vojni aspekt oslobođenja” uključuju i sudjelovanje žena u otporu te “svakodnevicu gradskih ulica i društvene posljedice”, kako navodite u deplijanu. Kako su vaši dosadašnji fokusi istraživanja utjecali na kustosku koncepciju?

Sanja: Rekla bih da je na koncepciju izložbe primarno utjecalo to što je ova tema – toliko važna za građanke i građane Zagreba – danas uglavnom rastrgana između banalne političke tokenizacije s jedne strane, i getoizacije u vrlo specifično istraživačko polje, koje je većini ljudi nerazumljivo ili nedostupno. Taj problem nije specifičan samo za Hrvatsku, pa je tako međunarodni projekt Wer ist Walter?, na kojem sam sudjelovala, bio fokusiran upravo na bolju prezentaciju i internacionalnu razmjenu znanja o antifašističkom otporu mlađim generacijama.

Ovom izložbom smo htjeli provjerene povijesne podatke predstaviti na pristupačan, nadamo se i donekle zanimljiv način. Oslobođenje Zagreba je bitno razumjeti kao višeslojan događaj koji je imao svoj povijesni kontekst i uzroke, i koji je za sobom ostavio neizbrisive posljedice za sve koji u tom gradu žive. Konačno, htjeli smo i na svojevrstan način monumentalizirati osjećaj ponosa i veselja koji je neposredno zabilježen kamerama, iz sata u sat, na gradskim ulicama. Bitnu ulogu u komunikaciji sadržaja odigrale su dizajnerice koje su se posvetile zadatku s jednakim žarom i predanošću kao i mi.

Josip: Sad kad promislim, dosta je nevjerojatno da smo uspjeli u nekoliko mjeseci napraviti ovu izložbu. To jednim dijelom svjedoči o tome koliko su članovi tima bili iskusni i sigurni u svojim domenama rada i doprinosa.

Ja mogu samo istaknuti kako mi se čini da izložba ne bi bila moguća, bar ne ovakva i s ovim autorskim doprinosima, da nije bilo višegodišnjeg iskustva i znanja stečenog na radu kroz individualna istraživanja i Kartografiju otpora – što kroz sam zbornik radova, što kroz rad na web stranici koji još uvijek traje.

U izložbi je uz lokacije otpora velik naglasak stavljen i na osobna svjedočanstva sudionica i sudionika. Koliki značaj osobna memorija ima za kolektivno sjećanje o tom periodu?

Sanja: Svi za obiteljskim stolom – prije ili kasnije – pokrenu priče o Drugom svjetskom ratu; mnogi tada vole postati povjesničari, razumjeti i dati onome što se dešavalo našim djedovima i bakama neki smisao, a time razumjeti i položaj u kojem se nalazimo danas, bilo kao pojedinici, bilo kao društvene ili političke zajednice. Borbe koje su iznijeli i žrtve koje su podnijeli ne smijemo zaboravljati, kao što ne smijemo zaboravljati ni greške, nepravde i zablude kojima su mnogi bili zavedeni. 

Međutim, šarolikost i raznolikost obiteljskih priča i prenesenih sjećanja otvaraju i potencijal političkim manipulacijama. Njih nemali broj povjesničara, mahom onih s doktoratima i profesurama, odlučuje prešućivati pa ih čak i podržava. Uloga i velika odgovornost nas koji se bavimo prošlošću i naslijeđem je i u tome da osobne i obiteljske povijesti ne prepuštamo revizionističkom lešinarenju, nego da ljudima pružimo alate njihova razumijevanja i uokvirivanja u šire društvene i ekonomske procese. Prepoznavanje običnih, “malih”, obespravljenih ljudi kao povijesnih subjekata, prepoznavanje njihovih odluka i načina djelovanja kao oblika kolektivne snage otpora, preduvjet je za svjesno djelovanje u sadašnjosti i borbu za bolju budućnost.

Kao područje borbe protiv ustaškog terora, Zagreb je igrao zanimljivu ulogu. Prema uvodu zbornika Kartografije otpora, nije mogao biti “sredina iz koje će se rukovoditi ustankom” zbog “nemogućih strukturnih okolnosti”, no bio je i ključno logističko mjesto. Kako biste opisali položaj zagrebačkog otpora u svibnju 1945., pred i tijekom oslobođenja?

Josip: Zagreb je predstavljao centar NOP-a sve do proljeća 1942. godine. Zbog divljačke represije kojoj su strukture NOP-a izložene, zaključuju kako će biti gotovo nemoguće održati neki trajni centar u Zagrebu te da ga treba koristiti kao bazu iz koje će se partizanski pokret snabdijevati ljudstvom, informacijama i materijalom. Bilo je i politički bitno biti prisutan u glavnom gradu NDH. Zbog česte promjene članstva NOP-a radi provala, uhićenja, pogibije ili prisiljenosti na bijeg, u grad su slani instruktori koji su kao iskusne političke i organizacijske figure rukovodili svim strukturama otpora.

Kako je rat odmicao kraju i kako se oslobođeni teritorij pod partizanskom kontrolom širio, uloga Zagreba je bila sve manje važna iz logističkog aspekta, ali je ostala važna njegova obavještajna i politička uloga. Manje-više kroz Zagreb i promjenu njegove strateške uloge možemo pratiti i razvojne promjene kroz koje NOP prolazi tijekom rata. Organizirani otpor u gradu postojao je do samog kraja. Pred samo oslobođenje NOP-om u gradu i dalje rukovodi instruktorica Živka Bibanović Nemčić koja formira štab za oslobođenje te putem njega vodi operaciju očuvanja komunalne infrastrukture i građana od ustaša u povlačenju. Ona i njezini suradnici iz štaba 8. svibnja susreću prve partizanske jedinice – 45. srpsku diviziju – na današnjem križanju Vukovarske i Držićeve.

Bitno je istaknuti da su žene tijekom cijelog rata imale vrlo važnu ulogu u NOP-u Zagreba, a ta uloga je posebno bila vidljiva u zadnjoj godini dana rata kada su žene rukovodile gotovo svim ključnim pozicijama u gradu. Uz Bibanović Nemčić mogli bismo navesti i Slavu Urbančić, glavnu kurirku, Ljerku Kirac Dulčić, glavnu telegrafisticu, Danicu Kleme Smilja, zadnju sekretarku Mjesnog komiteta, itd.

U deplijanu spominjete da izložba dolazi “u vremenu kada se značaj antifašističke borbe i oslobođenja Zagreba nastoji umanjiti ili iskriviti”. Takav trend progresivno izjeda sjećanje na otpor još od ‘90-ih. Kako biste oprimjerili_e taj institucionalni revizionizam i kako je on specifično utjecao na brisanje memorije Zagreba kao “nepokorenog grada”? 

Mario: Prema najnovijim istraživanjima, od 1990-ih godina do danas uništeno je ili uklonjeno najmanje 276 spomen-obilježja od 512 koliko ih je ukupno podignuto, preimenovano najmanje 239 od 338 ulica i trgova, a preimenovano je čak 155 od 177 javnih institucija. Gradska vlast nije napravila pozitivne korake u vraćanju uklonjenog ni spriječila nova uklanjanja, a spomen-obilježja koja nisu uklonjena prepuštena su devastaciji i propadanju. Možemo plakati nad onim što je izbrisano ili se aktivirati u vraćanju i obnovi.

U Zagrebu imamo desetke spomen-obilježja koja bi se u kratkom vremenu mogla vratiti ili izgraditi nova ukoliko bi postojala politička volja. Mnogo toga što je devedesetih uklonjeno iz javnog prostora je sačuvano i deponirano, a troškovi povrata tih obilježja su zanemarivi. Za ostalo postoji dokumentacija i trošak izrade iznosi od 500 do 2000 eura po spomen-ploči. Prosječno govorimo o tri spomen-obilježja po gradskoj četvrti, što znači da bismo već za godinu dana uz minimalan trud mogli vratiti ili obnoviti 50 bista ili spomen-ploča, što je petina uklonjenog. Gesta Grada povodom obljetnice oslobođenja moglo je biti bar vraćanje spomen-ploče posvećene borbi za i poginulima u oslobođenju radio stanice u Vlaškoj ulici.

Rezultati takve revizije javnog prostora vide se i u građanskoj kulturi. Mjesta nekadašnjih vješanja i otpora, poput Maksimirske ceste ili Ljubljanice, danas su lokacije grafita fašističke simbolike, a grassroots mobilizaciju protiv okupatora zamijenili su YouTube kanali koji slave NDH i predstavljaju se kao “hrvatska povijest”. Kako vratiti memoriju zatrtu takvim kretanjima? Koliko fizičko upoznavanje s lokalitetima i atmosferom antifašističke borbe kakvo oprimjeruju Kartografija i Zagreb: Oslobođenje može revitalizirati kulturno sjećanje građana? 

Mario: Muzeji i javne institucije rade ispod minimuma na obrazovanju o antifašističkom otporu, tek toliko da im netko ne bi prigovorio. Tako da sve aktivnosti ostaju na pojedincima i civilnom društvu. Postoje pozitivni primjeri upoznavanja s mjestima borbe i stradanja. Virtualni muzej Dotrščina nudi besplatne obilaske spomen-parka uz stručno vodstvo za sve javne obrazovne ustanove u Republici Hrvatskoj što je zapravo najbolji i najvažniji primjer organiziranog bottom-up pristupa. Postoje još i, s jedne strane, povremene vođene šetnje mjestima otpora, a s druge strane monotone i zastarjele komemoracije i proslave koje provode u najvećoj mjeri antifašističke udruge u jutarnjim terminima.

Sve to je nedovoljno i ne uključuje i ne privlači velik broj osoba. Zatrtu memoriju mogu vratiti samo inovativni i suvremeni pristupi tim mjestima i sustavna edukacija o tome što se na tim mjestima dogodilo, što je dugotrajan proces. Diljem Slovenije na mjestima antifašističkih akcija, borbi i stradanja postoje info table – iako to više nije inovativno, svakako je potrebno i u Hrvatskoj.

Sjećanje je, dakle, svakako potrebno zaštiti na razini institucija. Saša Vejzagić je još 2023. isticao da je potrebno pokrenuti muzej otpora, no čini se da se trud i dalje odvija izvan institucija i fokusira na revitalizaciju postojećih mjesta sjećanja. Kako državne i gradske ustanove mogu doprinijeti toj revitalizaciji i osigurati očuvanje kulturne memorije?

Mario: Ono što bi institucije svakako trebale napraviti je ukinuti sve naknade za objavljivanje arhivskog gradiva u nekomercijalne svrhe. Dokumenti i fotografije iz arhiva i muzeja rijetko ugledaju svjetlo dana jer svako objavljivanje košta, i to ne male iznose. Dok se dokumenti donekle mogu prepričati, fotografije su vizualno gradivo – one se moraju vidjeti da bi se doživjele. Ako pišete znanstveni ili stručni članak, za objavljivanje svake fotografije institucijama trebate platiti određenu naknadu, što autore često obeshrabruje za objavljivanje slikovnih priloga. Nekim institucijama treba platiti i za objavljivanje digitaliziranih dokumenata i fotografija, primjerice u sklopu projekta eKultura (Vladinog portala za pretraživanje digitalnih zbirki kulturne baštine), što je suludo jer institucije koje su to javno objavile nemaju nikakve dodatne troškove.

Besplatan pristup arhivskoj građi omogućio bi većem broju istraživača, uključujući neovisne znanstvenike i studente, da provode istraživanja i razvijaju inovativne metode analize i interpretacije. Objavljivanje arhivske građe u znanstvene svrhe bez naplate doprinosi ne samo razvoju znanosti, već i očuvanju i širenju znanja o baštini. Kad bi institucije napravile taj minimum, puno zanimljivih priča i fotografija ugledalo bi svjetlo dana.

Josip: Ključno je istaknuti kako je ovom gradu, pa onda i ovoj zemlji, potrebna institucija koja bi se kontinuirano bavila ovim tipom povijesne materije. Drugi svjetski rat je previše bitna tema u našem društvu da bismo je mogli ignorirati. Što god tko mislio o temi ustaša i partizana i koliko god ta tema bila zamorna, ona je prisutna i nije je moguće ignorirati. Toj je javnoj raspravi prijeko potreban nijansiraniji pristup koji bi išao dalje od pukog revizionističkog negacionizma partizanskog pokreta. Mi mislimo da je Zagreb, kao mjesto s nevjerojatnom antifašističkom tradicijom, i još nevjerojatnijim društvenim zaboravom te tradicije, sjajno mjesto za početi takav projekt.

Mislim da bi takav muzej sa svojim kontinuiranim radom okrenutim prema lokalnoj, nacionalnoj i regionalnoj javnosti bio najefikasniji generator rasprave i narativa koji bi rezultirali upravo revitalizacijom mjesta sjećanja u ovom gradu, a onda i samim kolektivnim sjećanjem na antifašističku tradiciju čiji su nositelji svojim suprotstavljanjem ustaškoj i fašističkoj mašini smrti priskrbili Zagrebu titulu “nepokorenog grada”.

Ta tradicija nije samo samo neka priča već naša zajednička prošlost – povijesni trenutak u kojem smo htjeli i mogli bolje, u kojem smo priželjkivali budućnost bez etničke mržnje, ekonomskog nasilja i uskraćivanja slobode. Zato je to možda i najvažniji dio naše povijesti i zato još i dan danas rezonira.

Dok postav u Srpskom kulturnom centru Zagreb donosi cjelovitu izložbu sa svim tematskim cjelinama, izložba u Velikoj dvorani Jedinstva osmišljena je u formatu izdvojenog segmenta, te će biti predstavljena uz paljenje kresova na Savskom nasipu.

ZAGREB: OSLOBOĐENJE kroz fotografije, film, dokumente i svjedočanstva vraća fokus na nepokoreni grad i trenutke kada su borba i otpornost donijeli slobodu, tematizirajući širi povijesni kontekst oslobođenja, kao i atmosferu koja je uslijedila u gradu nakon ulaska partizanki i partizana.

Autorski tim čine Sanja Horvatinčić, Josip Jagić, Petra Šarin, Mario Šimunković i Saša Vejzagić.

Ulaz na izložbeni program je slobodan.

Izložba nazvana po radu Adelite Husni-Bey On Necessary Work (O neophodnom radu, 2021.) bavi se konceptima brige i reparacije, “naglašavajući njihovu ključnu ulogu u današnjem svijetu, posebice u okviru dekolonijalnih i kolektivnih praksi” ističu kustosice Ana Dević i Ana Kovačić.

Kader Attia, Fokus grupa, Adelita Husni-Bey i Hana Miletić bave se temama rada, dekolonizacije i reparacije stvaranjem novih imaginarija. Skupna izložba umjetnika_ca “iznova definira te koncepte kroz dijalog, istražujući kako umjetnički angažman može doprinijeti rastakanju nepravednih struktura neoliberalnog rasističkog patrijarhata”, stoji u najavi.

Okrugli stol dio je diskurzivnog programa Povijest umjetnosti i društva: razgovori o odrastu, dok su projekcije Kadera Attie i Adelite Husni Bey dio filmskog i video programa Ekologije skrbi: novi savezi.

Više detalja o izložbi možete pronaći ovdje, a intervju s Adelitom Husni- Bey, gostujućom predavačicom petog izdanja WHW Akademije na linku.

Na izložbi Postajanje Glorije Lizde prikazani su novi radovi ove splitske fotografkinje, koje sam s nestrpljenjem iščekivala. Lizde je u fokus javnosti stupila svojim diplomskim radom F20.5, autobiografskim fotografskim istraživanjem vlastitog odrastanja sa sestrama i ocem kojemu je dijagnosticirana rezidualna šizofrenija, prema dijagnostičkom šifrarniku F20.5. Taj je rad inaugurirao izložbeni ciklus u mladoj, ali iznimno zanimljivoj galeriji Akademiji dramske umjetnosti f8, te je ubrzo postavljen i u Galeriji proširenih medija, u sklopu festivala Organ vida. F20.5 najavio je zrelu poetiku čiji je nastavak prepoznatljiv i u ovoj izložbi koja u okviru off-sezone Organa vida u galeriji Događanja na Peščenici traje do 4. veljače. Postajanje je fokusirano na drugu temu – u skladu s naslovom koji aludira na poznatu sintagmu Simone de Beauvoir, njegova se centralna motivika tiče pitanja postajanja ženom – ali od ranijeg rada Lizde zadržava formalnu usmjerenost na simboliku, atmosferu i snažan koncept.

Jebi im mater, ali ispod glasa,
suptilno, onako kako su te učile,
pristojno i sputano i besprijekorno čisto

Izloženi radovi mogu se podijeliti u tri cjeline: centralni ciklus, s prizorima žena, potom šest portreta, te centralnu i najveću fotografija na izložbi, onu crvenog pejzaža. Centralni ciklus, koji sadrži i najveći broj fotografija (deset), prikazuje ženske likove u izglobljenoj atmosferi sna, između melankolije i noćne more, proizvodeći tako osjećaj nelagode. Simbolički impregnirane fotografije istražuju određene sklopove koje društvo prepoznaje kao ključne ceremonije i rituale ženske socijalizacije – udaju, rađanje, seksualnost ili menstruaciju – ali uvijek s pomakom, pri čemu prikazuju nesnalaženje u društvenim zahtjevima, neprepoznavanje vlastitih želja i iskustava u onome što se od žena očekuje.

Fotografija koja je odabrana za plakat i naslovnicu deplijana prikazuje djevojku koja stoji ispred bijele pozadine (zapravo plahte vidljivo ovješene kvačicama za rublje o konop za sušenje, što uvodi dodatnu igru s nepodudaranjem između iluzije očekivanja i stvarnosti) i prepoznatljivom gestom polaže ruke na jastuk koji aludira na trudnički trbuh. Međutim, jastuk nas ne pokušava zavarati – on viri ispod majice. Autorici je važno da jastuk bude vidljiv upravo kako bi mogao doći u kontrast sa slikom trudnice i time publici otvoriti prostore asocijacija i pitanja: što sve pretpostavlja uloga majke, koja je društvena percepcija vrijednosti žene kao nositeljice reprodukcije, tko polaže pravo na žensko tijelo, koliko je snažan društveni pritisak postajanja majkom?

Jedina crno-bijela fotografiju u ciklusu također priziva atmosferu nelagode i sna. Žena nas ponovno gleda ravno u oči, ali ovaj put kroz čipkasti veo, simbol djevičanstva i udaje, a pritom je odjevena u traperice i majicu, s očerupanom kokoši u rukama. Cjelokupni Lizdin rad koketira s psihoanalitičkim tumačenjima, i to ne samo na razini na kojoj to prepoznaje Benjamin u Kratkoj povijesti fotografije, kad tvrdi da je fotografija za optičko nesvjesno ono što je psihoanaliza za lično. Psihoanaliza se evocira u rasponu od razvijanja logike sna kao puta u nesvjesno do simbolike boja i predmeta (npr. model u crvenom kupaćem kostimu i s crvenim velom na glavi stoji na vodi držeći polovice nara u rukama, što je aluzija na klasičnu ikonografiju i atribute Djevice Marije, ali tu simboliku ujedno i subvertira crvenom bojom [menstrualne] krvi).

Pišući o F20.5 Bojan Krištofić također ističe temu sna, igrajući se pritom sa sličnošću njemačke riječi za san, Traum, i riječi trauma. Trauma, par excellence psihoanalitička tema, potka je koja se provlači kroz Lizdin rad – trauma socijalizacije, ogledanja u drugome kao principa formiranja identiteta. U F20.5 to je ogledalo nužno razbijeno, jer tri sestre/protagonistice kroz odrastanje svoje identitete pokušavaju formirati u neprestanoj nestabilnosti, nastojeći pomiriti vlastitu izgradnju svijeta s očevim halucinacijama i shizofrenom slikom koja se iz sfera sna neprestano prelijeva u stvarnost. Središnji princip Postajanja na istom je tragu: trauma socijalizacije u ženu nadaje se kao halucinatorna, pokazuje nesklad i nelagodu u svijetu, spotiče se na psihoanalitičkom testiranju stvarnosti.

Čemu se,
U takvom svijetu,
Ikome ispričavati

Atmosfera sna, koja je (ponovno psihoanalitički termin) nelagodna, unheimlich, uncanny, prepoznatljiva je i na fotografijama na kojima ne nalazimo ikonografske atribute poput jajeta, šipka ili kokoši, fotografijama koje prikazuju ženske likove tordirane, okrenute od kamere, zavezanih očiju ili sakoa navučenog preko glave kako bi se sakrilo lice. Na jednoj takvoj fotografiji žena sjedi na stolici u praznoj prostoriji, tijelom okrenuta frontalno, no glavom u suprotnom smjeru od kamere. Kad se bolje zagledamo primjećujemo kako je soba prekrivena prozirnom folijom – kao da je pripremljena za bojanje zidova, planirano ubojstvo ili kao da postavlja nevidljivu membranu između lika i svijeta. 

Dani su smrznuto proljeće i kipuće jeseni,
Nabujale glasine,
Prigušeni ratovi,
Konstantne faze nečega,
Gejziri informacija

Portreti i pejzaž funkcioniraju kao interpretativni fokus i filter, pozivaju nas da ih koristimo kao alat razumijevanja cjeline. Portreti naime prikazuju istih šest modela koji se nalaze i u centralnom ciklusu. Autorica preuzima obrasce komercijalne fotografije, fotografirajući modele našminkane, u lijepoj odjeći, u stilu fotografija s Linkedin profila ili iz profesionalnih životopisa glumica. Jasno nam se daje do znanja da su modeli upravo to – modeli. Za razliku od ciklusa F20.5, gdje su, iako snažno simboličke, fotografije zapravo dokumentarne i pokušavaju uhvatiti specifično iskustvo upravo te obitelji, umjetnice i njezinih sestara, Postajanje daje do znanja da tu nije nužno riječ o specifičnom iskustvu prikazanih osoba (čak i ako je takvo iskustvo moglo biti inspiracija). Prikazano iskustvo postajanja (ženom) opće je, društveno, prisutno i prepoznatljivo. Na tim bismo slikama umjesto njih mogle biti i mi: fotografije nisu o njima, već o nama. Uz to, portrete možemo čitati i linearno, kao završni rad na izložbi (što postav sugerira), kao rezultat procesa postajanja, kao postale žene. 

Naposlijetku, dimenzijama najveći rad, postavljen na prominentnu poziciju preko puta ulaznih vrata, svojim se položajem i formom nameće kao centralni fokus izložbe. Radi se o jedinom radu koji ne prikazuje ljudski lik, nego goli i surovi pejzaž propušten kroz duboko crveni filtar; osim nekoliko vlati trave u donjem lijevom uglu nema naznaka života. Još jedna onirička asocijacija, koja odaje atmosferu mučnih snova u kojima je kretanje otežano i naporno. Surovost i oštrina kamena prisutni i na drugim slikama, često ispod bosih nogu modela, na ovom radu zauzimaju centralno mjesto. Prizor asocira na Mars, na krv, na crvene pejsaže Georgije O’Keeffe, te ponovno otvara široko interpretacijsko polje.

Is this mine? Is it all intrinsically of myself? Is it influenced by some idea or some photograph of an idea which I acquired from some man? (Giorgia O’Keeffe u novinskom intervjuu 1930.) 

Odluka kustosice Petre Šarin da se u predgovoru za izložbu poigra formom te umjesto kritičarskog teksta s jedne strane uvede splet pitanja, a s druge uvrsti poeziju, iznimno dobro funkcionira u konstelaciji s izloženim fotografijama. Umjesto da ponudi klasični ekplanatorni model, kao u popratnom tekstu za izložbu F20.5, što je i bila prva suradnja Šarin i Lizde, ovim postupkom kustosica nadopunjava cjelinu izložbe i surađuje na njoj. Pritom u autorski tim uvodi i pjesnikinju Juliju Savić, čija se dva teksta nalaze u deplijanu: iako same pjesme nisu nastale kao direktan odgovor na izložbu, niti su izložene, one svojim prisustvom u popratnim materijalima nude dodatnu dimenziju razumijevanja izložbe i otvaraju nove asocijativne puteve.

S istim je ciljem koncipiran i kustoski tekst: sastavljen je od niza citata, pitanja koje su na temu djevojaštva i postajanja ženom postavljale feminističke teoretičarke. On se utoliko čita kao presjek mogućih interpretativnih dimenzija, šireći okvir na rad Virginije Woolf, Adith Maturin-Porch, Ane Vilenice, Simone de Beauvoir, Dawn H. Currie, Maše Grdešić, Ružice Šimunović i bell hooks; kao popis za čitanje ili autoričin reading list. Mogao bi se možda shvatiti i kao zahtjev upućen gledateljici – “moći ćeš razumjeti izložbu tek pošto izučiš feminističku teoriju” – kada citati, umjesto očekivanih izjavnih rečenica, ne bi bili pitanja. Oblik pitanja interpelira gledateljicu u interpretatoricu, nudi joj prostor vlastitog iskustva u odnosu spram kojeg može doživjeti izložbu. Takvu mogućnost osobito naglašava korištenje prvog lica: “Je li to za mene? Jesam li ja takva? Može li to biti dio mene? Bih li mogla biti takva? Bih li htjela biti takva?”

a ti se, kao i obično,
kao i one,
pretvaraj da nema nečistog,
da nema mučnog,
da nema nasilnog,
da nema konfliktnog. 
Da nema tebe.

Time što je postavljen aktivno u kompletnu cjelinu izložbe kao dodatni umjetnički čin, deplijan ne samo da ne skreće fokus s izložbe, nego ga upravo i nužno vraća na nju. Ukoliko gledateljica u susretu sa somnambulnim fotografijama Glorije Lizde posegne za deplijanom očekujući tradicionalni povjesnoumjetnički postupak – kritiku, analizu, objašnjenje, tekst koji preuzima primat nad vizualnim, patronizira ga i na koncu zamjenjuje – naći će se pred formom koja pogled, zajedno s novim pitanjima i mogućnošću estetskog odgovora, vraća na fotografije. Posrijedi je feministički deplijan za feminističku izložbu; takvim ga ne čini samo njegov sadržaj, već prvenstveno njegova forma. Šteta što u samom konceptu izložbe takvom rješenju nije dan veći značaj: ukoliko bi se tekst i poezija izložili kao naljepnice na sam zid galerije, usložnila bi se cjelina izložbe. Međutim, za to bi joj trebalo dati i drugačiji prostor. Onaj male galerije Događanja djeluje pogrešno: izložba bi profitirala od većih praznina, kao što bi bilo zanimljivo vidjeti kako bi se i različiti formati fotografija ponašali u drugačijem prostoru (samim izlošcima, naime, monumentalnosti ne nedostaje).

Da nema tebe.

Radovi iz ciklusa Postajanje pokazuju da uspjeh prve izložbe Glorije Lizde nije bio tek slučajni pogodak. Oni iznimno sigurno nastavljaju zadanim smjerom, ukazujući na snažan umjetnički glas neobične i suptilne poetike, te jasno potvrđuju Lizde kao važnu umjetničku pojavu. Ova je izložba značajna feministička intervencija u lokalnu suvremenu umjetnost: ona beskompromisno istražuje ženska iskustva, prikazuje žene i obraća im se, uz jasan feministički okvir koji ne ostaje u domeni teorije, već duboko zahvaća u estetsko.

¹ Svi su citati fragmenti iz pjesama Julije Savić objavljenih u deplijanu kao dio opreme izložbe.

Kako u popratnom tekstu izložbi piše Petra Šarin, Mia Maraković se u svojim djelima okreće od dovršenog i naglasak stavlja na proces, mijenu, promišljanje i kontinuitet, preispitujući sebe i umjetnost kojue stvara. Intervenira u zadani medij i nadograđuje ga, mapirajući tako svoju realnost na nekoliko razina, transformirajući neželjene knjige i bolne uspomene u svoje dnevnike. 

“Umjetnica likovne dnevnike radi posljednjih pet godina, a odlukom da ih javno izloži, nepovratno i nedvosmjerno se ogoljava pred galerijskom publikom, nepatvoreno iznoseći svoja sjećanja, strahove, nesigurnosti, trenutke boli, radosti i sanjarenja”, navodi se u tekstu.

Izložba ostaje otvorena do 9. lipnja 2018.

“Kaotični svijet koji nas okružuje pokušavamo si objasniti određenim postupcima poput narativnosti, uvodeći tako u njega red i stabilnost. Nepregledne zbirove informacija sortiramo u kronološke slijedove kako bismo uspostavili kontrolu nad nekim sadržajem. Međutim, što učiniti kada naracija izostane, a elementi narativa postanu naizgled proturječne sekvence? Što kada ostanemo bez priče? Za početak, oslonimo se na promatranje procesa kao jednakovrijedne kategorije. On je ključna stavka za Anju Maleć i Slobodana Tomića, koji dijele zanimanje za istraživački proces i analitički pristup mediju kojim se bave. Novi mediji i digitalna kultura zajednička su polazišna platforma za autore, no njihovi se interesi odvajaju u dva različita kolosijeka: Maleć istražuje aproprijaciju i pitanje autorskih prava, dok Tomić proučava „pukotine“ i nove prostore na presjecištu fizičkog i virtualnog svijeta. Odnos autentičnog i reprodukcije; originala i kopije (koji na određen način reprezentira relaciju stvarno-digitalno); autorskih prava i kreativne slobode, samo su neka od pitanja koja u svojim istraživanjima otvaraju Maleć i Tomić, stavljajući relativno poznato uporište u naraciji u drugi plan. Njihove ideje remixaju se i nadilaze granice i prostor jednog rada, kao raznovrsni rezultati promišljanja o navedenoj tematici, i objedinjuju se u antinarativnosti, antimimetičnosti i disperziranim ponavljajućim sekvencama sadržaja”. (Iz predgovora Anje Tomljenović i Petre Šarin)

Izložba ostaje otvorena do 1. prosinca .