Osim medijske pozornosti, istup saborske zastupnice pratila je i reakcija tog istog sustava – u vidu omalovažavanja, podcjenjivanja proživljenih trauma i patronizirajućeg propitivanja vjerodostojnosti ženskih svjedočanstava, koji su sada dobili i svoj službeni epilog. Ministarstvo zdravstva objavilo je rezultate istrage pritužbi na postupke u zdravstvenim ustanovama, zbog čije anonimnosti, ukratko, “nema mogućnosti utvrđivanja činjeničnog stanja”. “Vjerojatno manjkava komunikacija rezultira nerazumijevanjem od strane pacijentica same izvedbe zahvata, te primijenjene metode obezboljenja”, stoji u priopćenju koje ženama još jednom jasno poručuje da one naprosto ne razumiju.

U kontekstu posvemašnjeg sužavanja ženskih prava, potaknutog rastom i jačanjem neokoznervativnih grupacija zahvaljujući kojima je u politički fokus ponovno došao i Zakon o pobačaju, Udruga za ljudska prava i građansku participaciju PaRiter objavila je zbornik Reproduktivna pravda za pravednije društvo, nastao u okviru istoimenog projekta kojeg udruga provodi uz financijsku podršku Rosa Luxemburg fundacije. “Udruga PaRiter radi na poboljšanju reproduktivnih prava žena već nekoliko godina, a kroz taj rad shvatile smo da se problematici prava na prekid trudnoće, što je primarni fokus našeg djelovanja, treba pristupiti iz šireg rakursa socijalnih prava koji nadilazi pro-choice i anti-choice polarizacije”, pojašnjava članica udruge Marinella Matejčić, koja je uz Ivu Davoriju i urednica publikacije.

Nastojanje da reproduktivna prava povežu sa socijalnim pitanjima, u terminološkom smislu povezuju s borbom za ženska prava pripadnica manjina u SAD-u, koje prve počinju koristiti sintagmu “reproduktivna pravda” kao teorijski okvir kroz koji adresiraju probleme društvene nejednakosti. “Ne možemo razgovarati o reproduktivnim pravima bez preispitivanja klasne pozicije žena različitih identiteta, pripadnosti i statusa”, navode u uvodnom tekstu urednice zbornika, naglašavajući činjenicu da je mogućnost svake žene da odluči o vlastitoj reproduktivnoj sudbini direktno povezana s uvjetima u kojima živi, onima koji nisu samo pitanje osobnog izbora već pristupa različitim socijalnim uslugama.

Kao centralna tema publikacije nameće se zaštita prava žene u porodu, koji je unutar diskursa o ženskim reproduktivnim pravima “jedino opće mjesto o kojem je u javnom prostoru moguće razgovarati bez ideoloških podjela”, što sugerira da naše društvo još uvijek dominantno ulogu žene promatra u okviru njezinih reproduktivnih sposobnosti. O nasilju do kojeg dolazi kada se ženina društvena uloga dehumanizira i svede na onu “inkubatorsku” govore Anita Budak (Ljudska prava u porodu), Daniela Drandić (Samo da je živo i zdravo?) te Petra Bezjak koja u tekstu Porodničarsko nasilje izlaže i propituje kulturološke i povijesne uzroke nasilja nad ženama, upozoravajući kako je ono u nekim zakonodavstvima i službeno artikulirano. Venezuela je tako 2007. godine postala prva zemlja koja je definirala koncept porodničarskog nasilja i to u Organskom zakonu o pravima žena na život slobodan od nasilja, gdje je ono klasificirano kao jedno od 19 vrsta kažnjivih oblika nasilja nad ženama.

O pravu na priziv savjesti kao obliku nasilja nad ženama piše Lana Vidmar, koja donosi pregled zakonske regulative povezane s prekidom trudnoće i prizivom savjesti u odabranim zemljama. Osim tema koje se direktno tiču reproduktivnog zdravlja žena, autorice su analizirale i druge sfere koje ulaze u područje reproduktivne pravde. Tako Ana Marija Sikirić u članku Rodno osjetljivim proračunom do veće rodne jednakosti na tržištu rada u okviru ekonomskih istraživanja donosi analizu rodne nejednakosti i njezinih posljedica, u kojoj, ipak, izostaje dublje propitivanje same kategorije ženskog neplaćenog rada. Karolina Leaković u tekstu Feministička intervencija u socijalnoj politici na primjeru instituta “roditelja – odgojitelja” u Zagrebu zahvaća u same uzroke domestifikacije i potržišnjenja socijalnih prava, ističući kako u zemlji “gdje je mantra o reformama i rezanju javne potrošnje te smanjivanju uloge države itekako živa, ženama ništa nije ostavljeno na izbor”.

Uz ekonomsku liberalizaciju i deregulaciju pod ruku idu i konzervativne totalitarističke tendencije o kojima piše Jana Ažić. Oslanjajući se na neke od teorija totalitarizama, rad analizira alate koje klerikalni pokreti koriste za rasplamsavanje društvene netrpeljivosti, naspram vrijednosnih sustava socijalne države, solidarnosti i ravnopravnosti. “Prijeteće tendencije u potrazi za novim definiranjem stvarnosti nastoje planski urušiti civilizacijska prava, a mase odigravaju režirane spektakle privatnih interesa”, piše Ažić, upozoravajući na olako nastupanje totalitarnih solucija u aktualnom trenutku. Mogućnosti takvih scenarija promišlja Matea Krmpotić u tekstu Disciplinski režimi u romanu Sluškinjina priča, u kojem analizira popularni roman Margaret Atwood, oslanjajući se na teorijske perspektive Michela Foucaulta koje ukazuju na postupni prijelaz iz discipliniranog društva u društvo nadzora, srodno Benthamovom Panoptikonu.