Ovo je prilika da se posjetitelji_ce uz razgovor prisjete Omladinske lađe u Lazaretima, poznatije kao i La Bamba, a u koju su tijekom godina uspjele stati gitarijade, probe bendova, videoteka, kino, kazalište, disco, izložbe, baletna škola tete Inge, plesna škola Joza Serdarevića i još mnogo toga. U kontekstu toga gosti razgovora dotaknut će se i kluba Zelena naranča, kao i omladinskog časopisa Laus koji su uz Omladinsku lađu činili tadašnji eko-sustav omladinske kulture u Dubrovniku.

Tijekom kasnih 1970-ih i 1980-ih Omladinska lađa Lazareti vrvjela je bogatstvom sadržaja i kreativnošću. Taj prostor, namijenjen prvenstveno afirmaciji dubrovačkih umjetnika_ca i rješavanju, kako su to tadašnji novinski natpisi isticali, egzistencijalnog pitanja tadašnjeg i budućeg rock naraštaja, bio je dom suvremene umjetničke i kulturne scene mladih, prepoznatljive daleko izvan granica Dubrovnika. Upravo ta scena omogućila je razvoj onoga što danas možemo prepoznati kao suvremenu i nezavisnu kulturnu, osobito glazbenu scenu Dubrovnika, te je odgojila mnoge nove generacije umjetnika_ca, kulturnjaka_inja i glazbenika_ca.

Ukoliko se želite priključiti pričanju priče o Omladinskoj lađi u Lazaretima i prije samog događanja, ispunite kratku anketu i ako želite, priložite svoju fotografiju na ovoj poveznici.

Više informacija o događaju možete pronaći ovdje.

Na panelu posvećenom predstavljanju rezultata istraživanja provedenih u sklopu projekta – koja su pokrila teme povijesti kulturnih centara, razvoja sudioničkog upravljanja, arhitektonske analize korištenja postojeće infrastrukture te dinamiku razvoja nezavisne kulturne scene kroz suradničke prakse – sudjelovali su Kruno Kardov s Odsjeka za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Nikola Tomašegović s Odsjeka za povijest istog fakulteta, Željka Tonković s Odjela za sociologiju Sveučilišta u Zadru, arhitektica Tea Truta i Sanja Sekelj s Instituta za povijest umjetnosti. 

Nikola Tomašegović je predstavio istraživanje historijskog razvoja kulturnih centara. Istaknuo je da centri nisu isključivo proizvod 20. stoljeća, već da je njihov razvoj moguće pratiti još od 19. stoljeća, zbog čega je predložio podjelu na četiri paradigmatska razdoblja: građansko koje je povezano sa stvaranjem nacionalnog identiteta, a u kojem kulturne ustanove imaju proizvodnu ulogu; razdoblje moderne masovne kulture od početka do polovice 20. st., obilježeno pritiskom radničke klase i omasovljenjem kulture; samoupravno socijalističko razdoblje, u kojem se redefinira uloga centara iz jednostrane transmisijske u prostore koji artikuliraju kulturne potrebe radnika i građana; te posttranzicijsko razdoblje koje obilježava retradicionalizacija kulturnih institucija, ali i razvoj nezavisne kulture i modela društveno-kulturnih centara. 

Prema Kruni Kardovu, kriza kulturnih centara može se pratiti od 1980-ih godina, kada je širenje centara postupno počelo opadati. Iako su poneki centri preživjeli u srednje velikim gradovima, mnoga manja mjesta ostala su bez ovih važnih prostora, koji su s vremenom postali zapušteni. U periodu od ‘90-ih moguće je pak primijetiti određenu regulacijsku neurozu. Naime, unatoč neoliberalnom demontiranju mnogih javnih institucija, ustanove u kulturnom sektoru u određenom smislu ostaju zaštićene. Ta zaštita postoji zahvaljujući razvijenim profesionalnim udruženjima i mrežama povezanim s ekonomskom i političkom elitom koja osigurava regulatornu sigurnost od tržišta. Kao rezultat toga, kulturni centri, iako važni, ne dobivaju priznato mjesto u društvu. Drugim riječima, ustanove tako zauzimaju prostor i marginaliziraju nove aktere u kulturi, dok njihova uloga ostaje nejasna.

Razgovori koji su tijekom istraživanja vođeni s voditeljima i voditeljicama kulturnih centara o tome kako vide ulogu ustanova na čijem su čelu iskristalizirali su četiri glavna motiva: osiguravanje dostupnosti kulture (smanjenje prostornih i financijskih barijera), proizvodnja visoko kvalitetnog programa, osiguravanje mjesta za prvi ulazak u kulturu (rad na animaciji građana) te reprodukciju zajednice (slobodno vrijeme, obrazovanje, sport).

Istraživanje koje je predstavila Željka Tonković fokusiralo se pak na pitanja o ulozi kulturnih centara u kulturnom životu i razvoju sredina u kojima djeluju, kao i o modelima upravljanja i razvojnim perspektivama. Istraživanje koje je provela zajedno s Anom Žuvelom s Instituta za razvoj i međunarodne odnose, fokusiralo se na studije slučaja tri centra: Kristalna kocka vedrine u Sisku (osnovano 1963., trenutno 28 zaposlenika), Kulturnog centra u Veloj Luci (1975., 1.5 zaposlenika) i Kulturnom centru Osijek (2018., 8 zaposlenika). Tonković je istaknula kako su centri nerijetko prepušteni osnivačima, jedinicama lokalne samouprave koje nemaju ideju i viziju njihova razvoja. Istraživanje je pokazalo kako se centri financiraju na različite načine – neki  iz lokalnih proračuna, dok drugi ovise o EU projektima – što dovodi i do velikih varijacija u broju zaposlenih: Vela Luka nema dovoljno zaposlenika za kvalitetan razvoj programa, Centar u Sisku potencijalan je primjer ranije spomenutih klijentelističkih odnosa, dok je dio zaposlenika u Osijeku projektno (prekarno) zaposlen. Svi ti faktori pridonose razilaženju između razvojnih strategija osnivača, zaposlenika i lokalne zajednice,  čestim pritiscima osnivača, kao i otporu prema novim modelima upravljanja. Uloga civilnog društva pritom je ograničena na povremenu programsku suradnju.

Većina društveno-kulturnih centara u Hrvatskoj nije prvobitno građena za kulturne svrhe, no to ne znači da njihova trenutna funkcija nije zadovoljavajuća ili da ne funkcioniraju dobro, istaknula je Tea Truta u izlaganju posvećenom arhitektonskoj analizi kulturne infrastrukture. Trenutno ne postoji pravilnik koji bi regulirao obnovu tih prostora i definirao potrebe korisnika za prostorom, a ni modeli šire participacije u obnovi nisu jasno definirani. Truta je stoga naglasila nužnost promjena na planskoj razini kako bi se bolje upravljalo obnovom i urbanističkim parametrima. Sanja Sekelj predstavila je istraživanje Networking through Persistence: Case Study on the Position and Development of the Clubture Network, koje je izradila zajedno s Edgarom Buršićem, Davorom Miškovićem i Donatom Riccijem. Istraživanje analizira djelovanje mreže Clubture fokusirajući se na razdoblje od 2001. do 2016. godine te na dva različita skupa podataka: godišnje podatke o ocjenama koje članovi mreže dodjeljuju programima koji se prijavljuju na poziv za razmjenu i suradnju, što je primjer participativnog odlučivanja o programima koji se financiraju, te podatke o subnacionalnim i  nacionalnim platformama u kulturi koje financira Zaklada Kultura Nova. Istraživanje pruža uvid u unutarnju dinamiku Mreže, različite zajednice unutar neovisne scene te novo razvijene modele suradničkog rada.

Kroz provedbu projekta Nova javna kultura i prostori društvenosti izrađene su policy preporuke koje analiziraju dosadašnji rad kulturnih i društveno-kulturnih centara te predstavljaju konkretne prijedloge kojima bi se cjelokupni institucionalni i zakonodavni okvir mogao unaprijediti, o čemu smo već i ranije pisali na Kulturpunku. Prostori kao ključna kulturna infrastruktura jedan su od gorućih problema cjelokupnog kulturnog sustava, što je potvrdio i Pregled kulturnog razvoja i kulturnih politika u Republici Hrvatskoj koji je Ministarstvo kulture i medija objavilo prošle godine. U tom kontekstu, prostorna infrastruktura za mješovite organizacijske oblike s raznolikom namjenom posebno je kompleksno pitanje. To se prvenstveno odnosi na društveno-kulturne centre odnosno pitanje korištenja javne prostorne infrastrukture od strane aktera koji nemaju statusno pravo korištenja tih resursa (udruge, savezi udruga, umjetničke organizacije, neformalne platforme…). Na razini države i na razini pojedinih gradova ne postoji usustavljen popis prostorne kulturne infrastrukture, no prakse postojećih društveno-kulturnih centara i prostora koje koriste akteri civilnog društva iz područja kulture i umjetnosti ukazuju da prostora nema dovoljno, da ih se iznimno teško dobiva na korištenje te da su uvjeti korištenja ograničeni kratkim rokovima.

Na javnoj tribini o izrađenim policy smjernicama sudjelovale su Mirela Travar iz Operacije grad iz Zagreba, Bojana Španiček Kanoti iz Platforme za Društveni centar Čakovec te Petra Marčinko iz Art radionice Lazareti. Travar je podcrtala važnost izrade kvalitetnog policy okvira. Naime, u praksi se odvijaju različiti oblici upravljanja i organiziranja u kulturi koji nemaju sustavnu podršku. Travar je prema tome istaknula potrebu za uspostavljanjem niza javnih politika i regulacija koje će osigurati stabilnost i kontinuirani razvoj kulturnog sektora. U takvom okruženju, kulturni centri, DKC-ovi i prostori stvaralaštva civilnog društva u kulturi mogli bi se bolje povezati i organizirati. Također je naglasila važnost prepoznavanja uloge zajednica: kulturni centri neraskidivo su povezani s lokalnim zajednicama, no trenutna kulturna politika nedovoljno definira tu ulogu, što otežava razvoj relevantnih programa koji odražavaju njihove potrebe i interese. Bez adekvatne regulacije naprosto udaramo u zidove, zaključila je Travar.

Španiček Kanoti je opisala poteškoće s kojima su se suočavali u pokušaju uspostavljanja društveno-kulturnog centra u Čakovcu, ali i pozitivnije iskustvo upravljanja malim prostorom u lokalnoj zajednici općine Sveti Juraj na Bregu. Više pak o upravljanju prostorima kulturne baštine govorila je Petra Marčinko. Baština se prema Marčinko nalazi u dihotomiji pretjerane komercijalizacije ili potpune zapuštenosti. Također je napomenula da ne postoji strateška vizija razvoja baštine za dobrobit zajednice, već je gotovo isključivo riječ o turistifikaciji različitih prostora. Bilo kakav utjecaj na zajednice ostavlja se kao nešto što se može dogoditi, ali i ne mora, zaključila je.

Brojnost i raznolikost te kulturno-umjetnička i društvena relevantnost društveno-kulturnih centara u lokalnim sredinama ukazuju na potrebu unapređenja uvjeta za njihov daljnji rad. To se podjednako odnosi na osiguranje adekvatne financijske potpore te na stvaranje prilika za pozicioniranje društveno-kulturnih centara kao suvremenih kulturnih institucija koje osiguravaju aktivno uključivanje lokalne zajednice u kulturni razvoj, istaknuto je na tribini. Na tom putu daljnjeg razvoja nove javne kulture izrazito je važna uloga gradova, dok je podrška zakonodavca u unapređenju pravnog i institucionalnog okvira presudna, zaključak je jednodnevne konferencije.

Panel: Izvana ili iznutra? Kulturni sustav i njegovi subjekti (11.00 – 12.30)

Polazeći od koncepta „nove javne kulture“, kako ga je formulirao Vjeran Katunarić, jedan od ciljeva projekta bio je proizvesti stručne i znanstvene spoznaje o važnosti lokalne infrastrukture za kulturne i društvene djelatnosti. Uvidi koje ćemo predstaviti na ovom panelu obuhvaćaju teme javnih kulturnih centara, njihovog povijesnog razvoja i modela upravljanja, dok temu nove generacije društveno-kulturnih centara uvodimo iz arhitektonske perspektive korištenja infrastrukture koju su zatekli civilni akteri, razvijajući ovdje sudioničke modele upravljanja. Posebna istraživačka linija na projektu bila je posvećena dinamici razvoja nezavisne kulturne scene kroz suradničke prakse te centralno i periferno širenje informacija i znanja oko mreže i unutar kulturnog sustava.

Na panelu će sudjelovati: Kruno Kardov, Odsjek za sociologiju Filozofskog fakulteta, Sveučilište u Zagrebu, Nikola Tomašegović, Odsjek za povijest Filozofskog fakulteta, Sveučilište u Zagrebu, Željka Tonković, Odjel za sociologiju Sveučilišta u Zadru, Tea Truta, arhitektica, i Sanja Sekelj, Institut za povijest umjetnosti.

Javna tribina: Skice za okvir: Smjernice za unapređenje javnih politika kulture i društvenosti (13.00 – 14.30 )

Kroz provedbu projekta Nova javna kultura i prostori društvenosti kulminirao je višegodišnji rad aktera civilnog društva za izgradnju i unapređenje kulturne politike za javnu kulturnu infrastrukturu, kulturne centre i društveno-kulturne centre. Izrađene policy preporuke tako razrađuju važne teme iz područja rada kulturnih i društveno-kulturnih centara te predstavljaju konkretne prijedloge kojima bi se cjelokupni institucionalni i zakonodavni okvir mogao unaprijediti, a na dobrobit zajednice i aktera unutar kulturnog sustava. Na ovim su smjericama radili kulturni radnici, istraživači i stručnjaci, a upravo će neki od njih na tribini govoriti i otvoriti diskusiju o preprekama i mogućnostima unapređenja okvira za društveno-kulturno djelovanje u kontekstu održivosti, organizacijskog razvoja i kvalitetne (međusektorske) suradnje. 

Na javnoj tribini sudjeluju: Mirela Travar, Operacija grad, Bojana Spaniček Kanoti, Platforma za Društveni centar Čakovec, Mirjana Radulović, Savez udruga Rojca, i Petra Marčinko, Art radionica Lazareti.

Završna diskusija i zaključci (14.30 – 15.15)

Sudionici i sudionice konferencije će, u suradnji s panelistima i panelisticama, imati priliku sudjelovati u završnoj raspravi te formulirati zaključke i preporuke za daljnji proces.