Na okruglom stolu O kulturnoj politici: promjena (dis)kursa predstavnici različitih umjetničkih “cehova” udruživanjem partikularnih perspektiva nastojat će rasvijetliti sistemski karakter problema ovdašnje kulturne politike. U razgovoru će biti riječi o nizu štetnih aspekata odnosa prema kulturi, poput problema s infrastrukturom, rezanja budžeta i ukidanja relevantnih manifestacija i tiskovina. Više o sudionicima i sadržaju doznajte na sljedećoj poveznici.

Tema predavanja O umjetničkom obrazovanju u neoliberalizmu Petje Dimitrove, bugarske umjetnice s boravištem u Beču, štetne su posljedice neoliberalnih reformi obrazovanja umjetnika, ali i iznalaženje radikalnih, politiziranih pedagoških alternativa. Predavačica će se osvrnuti na relevantne slučajeve edukacijske samoorganizacije umjetnika u Amsterdamu, Linzu, New Yorku i drugdje, kao i na međunarodne pokrete za besplatno obrazovanje. Detalji su dostupni u službenoj najavi.

Oba događanja započinju u 19 sati, a ulaz je otvoren za javnost.

Kratkim izlaganjem forum je otvorila Tea Vidović iz Centra za mirovne studije i dala kratki pregled politika i situacija u hrvatskim institucijama koje CMS prati posljednjih deset godina od kad rade s izbjeglicama i migrantima. Potom je svoja iskustva s dobivanjem azila u Hrvatskoj, kao i najveće probleme s kojima se susreo na svom putovanju i ostanku u Hrvatskoj, sažeo Inayat Jiskani, azilant iz Pakistana. O imigrantskom udruživanju i aktivizmu u Beču, te mogućnostima sličnog djelovanja i u drugim zemljama pričao je Mohammad Numan, aktivist iz Austrije i član pokreta Refugee protest camp Vienna. Nažalost, bolest, a potom i problemi s održavanjem skype veze spriječili su da slična iskustva iz Hamburga s nama podijele i njemački aktivisti. Iskustva u radu s izbjeglicama i imigrantima čuli smo i od članica No border movement iz Srbije, a na njihova svjedočanstva nadovezao se JD iz mađarske organizacije MigSzol – Migrant Solidarity Group of Hungary, s obzirom da najveći broj imigranata u Mađarsku dolazi upravo preko Srbije. Forum je završio burnom diskusijom u kojoj su azilanti i aktivisti iznosili svoja iskustva i svoje viđenje izvora problema, no čini se da ni ovaj put nije bilo vremena dotaknuti se ideje njihova rješavanja. 

Nije neobično da se UrbanFestival, baveći se pitanjima javnog prostora i kome on pripada, dotaknuo i ove teme – upravo su prostori ulice i trga, kao i sadržaji namijenjeni građanima, pod sve većim pritiskom privatnog kapitala i služi isključivo financijskom interesu pojedinaca. Time javni prostori postaju sve manje javni, a sve više privatni. Istovremeno se javni prostori izbjeglicama i imigrantima na razne načine pokušavaju učiniti nedostupnima (prihvatilišta se smještaju daleko od centra, ne smiju ih napuštati nakon 22 sata…), kao što se i njihova prisutnost u zajednici pokušava što više zametnuti. Sjetimo se samo projekta Davora Konjikušića, unutar kojeg su biometrijske fotografije azilanata i tražitelja azila trebale biti prikazane na novoobnovljenom Europskom trgu u Zagrebu, no uprava grada to je zabranila, što dovodi do pitanja jesu li izbjeglice uopće dobrodošle na trg znakovitog imena, te kome je on uopće namijenjen.

Da imigranti nisu dobrodošli u Europu, činjenica je oko koje su se usuglasili svi sudionici foruma u Dugavama. Ponovno je istaknut prekompliciran, predugačak i neizvjestan proces dobivanja azila u Hrvatskoj, kao i institucionalni rasizam koji se očituje u korištenoj terminologiji i stavljanju jasne razlike između “nas” i “njih”. CMS je također kritizirao medije koji često predstavljaju izbjeglice kao kriminalce, te postojeći sustav koji ne dozvoljava niti omogućava ljudima da se, čak ni nakon rješavanja pravnog statusa, osamostale. Slično je spomenuo i Jiskani kojem je zbog nepostojanja politika učenja jezika za strance vrlo teško učiti hrvatski, a osim toga kritizirao je i hrvatski sustav azila koji je prespor (njegov je slučaj unatoč posjedovanju svih dokumenata zbog birokracije vrlo dugo trajao), i često upitno etičan. Naprimjer, ljudi koji dugo putuju slomljeni su ne samo psihički nego i fizički, a odmah ih čeka službeni razgovor za koji nisu pripremljeni. Osim toga, ne govore hrvatski, često ne znaju engleski, često su nepismeni, a svi dokumenti koje dobiju su isključivo na hrvatskom jeziku i vrlo su kompleksni. Također, ljudi koji ne dobiju azil moraju napustiti zemlju (iako nemaju dokumente), pri čemu im država ne omogućava način odlaska, te su prisiljeni prijeći državnu granicu i time počiniti kazneno djelo. 

Hrvatska još uvijek ima izrazito mali broj tražitelja azila i azilanata pa su sve akcije i zagovaranja prava izbjeglica i imigranata proizašle iz individualnih istupa pojedinaca i projekata određenih organizacija. U nekim zemljama Europske unije, kao što je Austrija, problemi imigranata doveli su do usijanja koje je iznjedrilo pokret u trajanju od dvije godine, a povezao je međusobno imigrante i civilne udruge. Zajedno su se borili za prava imigranata, protiv deportacija, za pravo na rad… Tijekom prosvjeda suočavali su se i s policijskom brutalnošću, a kao metode borbe koristili su i štrajk glađu. Naglasili su važnost solidarnosti u njihovom pokretu, zbog čega se sada gradi i mreža europskih imigranata, a riječima jednog od bečkih aktivista, “It’s better to die, than to live in the same conditions of shit”.

Iz srpske organizacije No border movement naglasili su kako je izrazito važna povezanost civilnih organizacija i aktivista iz različitih zemalja. Na taj način migrantima mogu dati međusobne kontakte, pa nekoga tko je, naprimjer, iz Srbije krenuo prema Njemačkoj, čeka manja neizvjesnost dugog i napornog puta. Slične metode povezivanja i alarmiranja međunarodne zajednice koristi i mađarska organizacija MigSzol koja često popularizira specifične slučajeve imigranata kako bi se na temelju njih javnost upoznala s određenim problemima s kojima se često susreću.

Neupitno je kako su upravo politike globalnog sjevera stvorile socio-politički kontekst u kojem na tisuće ljudi svakoga dana riskira život radi budućnosti u sigurnoj i ekonomski stabilnoj zemlji. Isto je tako neupitno da su snažnije kontrole granica uzrok sve većem broju mrtvih koji ih pokušavaju prijeći. Restriktivnije mjere useljavanja uzrok sve nepovoljnijem položaju imigranata, zbog čega su oni sami počeli stvarati zajedničku mrežu diljem Europe kako bi lakše i efikasnije adresirali probleme s kojima se svakodnevno susreću. Čini se kako je upravo put solidarnosti, zajedničkog udruživanja i vidljivosti, te povrh svega zajedničkog zaposjedanja trgova, način na koji će imigranti ubuduće zahtijevati svoja ljudska prava, a samim time, prema riječima Petje Dimitrove – zahtijevati i demokraciju.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Demokracija bez participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Europa ima problem s izbjeglicama. Problem je njezina migrantska politika. Zajednički sustav azila, ustanovljen 1997. godine, ima za cilj osigurati vanjske granice EU. Toplinske kamere, uzimanje otisaka prstiju po sistemima Dublin I, II i III, agencije za sigurnost poput Frontexa, masovne deportacije, rezolucije o “sigurnim državama”, sabirni centri zatvorskog tipa poput onih na sjeveru Afrike i u Ukrajini, nasilne push back operacije na granicama, izolirani prihvatni centri, izbjeglički logori, zabrana rada i kretanja, novi zakonski paragrafi koji služe kriminalizaciji migranata i izbjeglica – to je očajnička “vizija” te ksenofobne politike iza koje se krije rasizam. Međunarodne norme zaštite izbjeglica sve su manje efikasne. Ljudi traže sigurnost u EU, no ako je njihov zahtjev za azilom odbijen, ostaju bez ičega, bez doma, bez novaca, bez prava na boravak i rad.

Kakva je situacija u Hrvatskoj? Izbjeglice dolaze, i mnogi od njih ostaju. Koja prava i mogućnosti imaju? S kojim problemima se suočavaju i koje borbe vode? Koji akteri djeluju u polju? Što možemo naučiti o samoorganizaciji, otporu i solidarnosti od izbjegličkog pokreta u EU? Dobar život za sve u Europi – što bi to bilo?

Razmišljajući o tim pitanjima inicirala sam projekt u okviru UrbanFestivala u cilju istraživanja formata i resursa kojima će se zajedno promišljati i spojiti umjetnost, aktivizam, politiku i civilno društvo. Projekt “Izbjeglice Europe o borbi, organiziranju i solidarnosti” obuhvaća dva dijela, plakatnu kampanju i socijalni forum na kojem sudjeluju aktivisti iz europskih zemalja s različitim iskustvima: Njemačke, Austrije, Srbije, Mađarske. Cilj je kroz prezentacije, diskusije i prikazivanje filmova razmijeniti iskustva i razvijati zajedničku strategiju, ali i artikulirti probleme izbjeglica u široj zajednici”, piše Petja Dimitrova, umjetnica koja u sklopu UrbanFestivala predstavlja projekt Izbjeglice Europe o borbi, organiziranju i solidarnosti. 

Petja Dimitrova je umjetnica rođena u Sofiji (Bugarska), od 1993. živi u Beču. Njena umjetnička praksa nastaje u međupolju umjetnosti i političkog i participativnog rada u kulturi. Predaje na Akademiji lijepih umjetnosti u Beču, članica je mreže “Network for Critical Border and Migration Regime Research”. Do 2014. bila je umjetnički direktor festivala Wienwoche. Ko-urednica zbornika “Sketches of migration : postcolonial enmeshments, antiracist construction work” (u suradnji s: Bobadilla, Güres, Achola i Del Sordo) i “Regime. How Dominance is Organised and Expression Formalised” (s Egermann, Holert, Kastner, Schaffer). Članica je inicijative 1. Mart – Međunarodni dan migrantskog štrajka.

Program socijalnog foruma će se održati u petak, 17. travnja od 16 sati u Domu Dugave (Sv. Mateja 70A) prema sljedećem rasporedu:

16:00 – 16:30 Centar za mirovne studije, Hrvatska

16:30 – 17:00 Inayat Jiskani, Hrvatska

17:00 – 17:45 Mohammad Numan, Refugee protest camp Vienna, Austrija

17:45 – 18:30 pauza uz Okus doma

18:30 – 19:15 Rex Osa, The VOICE refugee forum Germany

19:15 – 20:00 No Border Movement, Srbija i Hrvatska

20:00 – 20:45 JD, MigSzol – Migrant Solidarity Group of Hungary

20:45 – 21:30 diskusija

U subotu, 18. travnja iza 17 sati u AKC Medika će se održati manifestacija Day against borders u organizaciji inicijative No Border Hrvatska. 

Novi, 95. broj časopisa Život umjetnosti posvećen je arhivu kao fragmentarnom, intimnom mjestu mogućeg umjetničkog, povijesnog i teorijskog istraživanja. Novost je časopisa vizualni esej čiji koncept izvršna urednica časopisa Marija Borovičkić opisuje kao poprilično široku ideju, “preko teksta i slike do istraživačke i umjetničke mape”. 

Novi je koncept časopisa svojim radom otvorila Karina Nimmerfall, austrijska umjetnica s prebivalištem u Berlinu. Njeni projekti nastaju na sjecištu arhitekture, medija i percepcije prostora. Postavljajući pitanja o prostoru, mjestu i urbanim strukturama, kao i njihovim uvjetima unutar kulturnih i ideoloških sustava reprezentacije, umjetnica istražuje slike unutar različitih koncepata stvarnosti, sjećanja i povijesti. Vizualni esej naslovljen 1953. – mogući scenariji diskontinuirane budućnosti opisuje urbanistički plan novog modernističkog oblika utopije − grada unutar grada za 17 000 stanovnika, sjeverozapadno od središta Los Angelesa. Spomenuti je urbanistički plan 1953. ukinut, nakon što je prouzročio žestok sukob na temu lokalne stanogradnje, a koji su pokrenuli privatni poduzetnici, nekretninski lobiji i utjecajni mediji. Vizualni esej čine tekstovi i fotografije snimljene na lokacijama parka Elysian, sjevernog San Pedra, Oblasnog umjetničkog muzeja Los Angelesa (LACMA) i istraživačkog centra VDL.

U sljedećem, 96. broju časopisa, gostujući urednik Nikola Bojić fokusiran je na različitost prostornih praksi koje presijecaju i povezuju različite interesne sfere, a vizualni esej naslova Od teritorija do specifičnog mjesta obuhvatit će istraživačke radove, ali i umjetničke radove otisnute na desetak posebnih mapa. Mape su zamišljene kao spoj teksta, fotografija i slobodnih autorskih vizualizacija, prezentacija ili interpretacija određene teme. “Ovim dodatnim umjetničkim prilozima broj će izaći iz uobičajenog dizajnerskog okvira časopisa s listovima unutar korica”, najavila je Borovičkić.

Urednice su 97. Života umjetnosti kolektiv Lokalna baza za osvježavanje kulture [BLOK], a broj izlazi pod naslovom Umjetnost i društveni pokreti. Vizualni esej obuhvatit će umjetničke intervencije Petje Dimitrove i bit će provučene kroz čitav broj. Dimitrova živi u Beču gdje kao umjetnica djeluje na sjecištu vizualne umjetnosti, političkog i participativnog rada u kulturi. Predaje na Akademiji likovnih umjetnosti u Beču, članica je upravnog odbora IG Bildende Kunst i mreže Kritičko istraživanje migracija i granični režimi. Njena intervencija imat će ulogu samostalnog priloga u mediju crteža i zamjene standardnih vizualnih priloga. 

Život umjetnosti izlazi dva puta godišnje u izdanju Instituta za povijest umjetnosti.

Petja Dimitrova živi u Beču, gdje kao umjetnica djeluje na sjecištu vizualne umjetnosti, političkog i participativnog rada u kulturi. Predaje na Akademiji likovnih umjetnosti u Beču, članica je upravnog odbora IG Bildende Kunst i mreže Kritičko istraživanje migracija i granični režimi. Su-urednica sljedećih knjiga: Skice o migraciji: postkolonijalna zaplitanja, antirasističke bauštele i Režimi. Kako se organizira dominacija i formalizira izraz. Članica je inicijative 1. mart – transnacionalni štrajk migranata/ica.

Can Gülcü živi u Beču. Predavao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Beču i na Karl-Franzens-Universität u Grazu. Njegova umjetnička praksa smješta se u međupodručje vizualne umjetnosti, političkog i participativnog rada u kulturi, a fokusira se na propitivanje društvenih, političkih i socijalnih odnosa moći. Su-autor knjige Beogradska Gazela – vodič u slam i član je inicijative 1. mart – transnacionalni štrajk migranata/ica.

Predavanje će se održati u srijedu, 16. travnja u 19 sati i dio je programa m i k r o p o l i t i k e  kojeg uređuje Vesna Vuković. Organizator programa je [BLOK] – Lokalna baza za osvježavanje kulture.