Kako je tekao rad na oblikovanju Kodeksa prakse? Tko je u njemu sudjelovao, kako je organiziran proces? Zašto ste baš kodeks odabrali kao format za tematiziranje pošteno plaćenog rada u kulturi?

Potreba za Kodeksom javila se kao posljedica razgovora o tome što inicijativa Za K.R.U.H. može napraviti dugoročnije, a nakon online kampanje pokrenute za vrijeme pandemije koja je uključivala intervjue s radnicama i radnicima u kulturnom polju. Kolektivno smo radile na tekstu, između ostalog reflektirajući i vlastita iskustva i misleći o radnicama koje tek ulaze u radne odnose i o tome kakav dokument bi nam svima mogao pomoći pri pregovaranju uvjeta i cijene rada, osnaživanju i osjećaju da nismo sami_e. Bavile smo se tipovima ugovora, preprekama na koje se nailazi prije i tijekom samog angažmana, prije i nakon prijava na javne natječaje, problemom neplaćenog i potplaćenog rada te uvjeta koji te umaraju toliko da se nemaš kapaciteta baviti gotovo ničim drugim. 

Ideja je raditi na implementaciji ovog dokumenta koji nizom preporuka ukazuje na to kako bi se radni odnos trebao uspostavljati, predlaže točke na koje se kulturne radnice mogu pozvati i koje nam mogu služiti kao sigurno uporište. S dokumentom idemo prema radnicama i radnicima, ali i prema institucijama i natječajima, a vidimo ga kao otvoren za nadopune, sugestije i promjene.

Možete li nam približiti termin “pravedne naknade za rad”? Što on točno pretpostavlja? 

U našem dokumentu princip pravedne ili “fer” naknade pretpostavlja najprije ono najosnovnije – plaćen rad, i to prema cijeni određenoj pojedinim strukovnim cjenicima te uz unaprijed potpisan ugovor kojim se reguliraju i ostali radni uvjeti, kao što je dinamika rada, potrebno radno vrijeme, dinamika isplate, mogućnost odgode i slično, da navedemo neke koje možete naći u dijelu Kodeksa pod naslovom “afirmativne preporuke”. Sam termin može biti i zbunjujući, “pravedna naknada za rad” je u marksističkom smislu nešto kao neukusna šala, kad znamo kako funkcionira nadnica i odakle dolazi višak vrijednosti ili profit. Važno nam je, međutim, istaknuti da je načelo pravedne naknade zahtjev, apel usmjeren kako na naručitelje posla ili poslodavce tako i na kulturne radnike i radnice, zato što smatramo da njegova implementacija mora prožimati i, ne manje važno, aktivirati cjelokupno polje, kao korak ka pravednijoj kulturnoj proizvodnji. Da parafraziramo Mladena Stilinovića, “uvjeti za moj rad još nisu u mojim rukama, ali neće dugo biti ni u vašim.”

Pravedne naknade bi prema Kodeksu trebale slijediti iz strukovnih cjenika, no u polju kulture angažirani su profesionalci iz brojnih struka koje ih nemaju. Je li ih moguće sve obuhvatiti i na koji način bi strukovni cjenici trebali biti oblikovani u kontekstu angažmana na vođenju i koordinaciji projekata?

U posljednje dvije godine osnažuje se “atmosfera” rada na strukovnim cjenicima i to je proces koji, sad kad je započet, vjerojatno neće stati. Drugim riječima, pretpostavka je da će se kulturno polje malo-pomalo u tom smislu nastaviti regulirati, odnosno da će nastati novi cjenici. Kodeks u tom kontekstu postojećim i nadolazećim strukovnim cjenicima idealno služi kao neka vrsta preambule. Što se tiče vođenja i koordinacije projekata, ako pitate je li moguće po strukama dobiti konsenzus oko cijene tog rada, na neki se način ona već ustanovila kroz rad na projektima financiranima iz EU i drugih fondova.

U kontekstu rada u organizacijama civilnog društva, one su poslodavci, što znači da samostalno određuju visinu naknade za rad i za zaposlenike i za vanjske suradnike. Načela Kodeksa u tom smislu mogu biti korisna vanjskim (povremenim) suradnicima u zauzimanju pozicije pregovarača oko radnih uvjeta (strukovni cjenici), no koliko one mogu služiti stalno zaposlenima? Na koji način mogu pridonijeti stabilnosti radnih mjesta?

Platforma Za K.R.U.H. se dugoročno zalaže za kulturu kao javno dobro, za javno financiranu kulturu i njezinu široku distribuciju. Na jednom mjestu u Kodeksu to se i eksplicira: “Samo se kulturom shvaćenom kao javno dobro načelo pravedne naknade za rad može prakticirati na svim razinama, od državnog proračuna do proračuna lokalnih samouprava i županija.” Više smo puta javno istupale govoreći o nesigurnosti koju donosi projektno financiranje kao i o štetnosti projektnog tržišta, kako za proizvodnju tako i za distribuciju kulture. Dokument Kodeksa ne isključuje ni zaposlenike organizacija civilnoga društva i poziva da se “kao minimalni mehanizam zaštite, na svim poslovima, neovisno o vrsti ugovora preko kojih se sklapaju, poštuju načela pravedne naknade i druge preporuke propisane ovim dokumentom te osnovna radnička prava definirana potpisanim ugovorom ili zakonom (Zakon o radu…).”

Što se reguliranja rada u tom sektoru tiče i određivanja cijene rada, možda je sazrelo vrijeme da neka od platformi, lokalnih ili nacionalnih, krene u izradu cjenika. Kao podloga može poslužiti dokument koji je sastavio austrijski IG Kultur, savez tzv. nezavisnih, slobodnih organizacija i inicijativa u kulturi. Također, prije godinu i po osnovan je i Sindikat SKUPA koji okuplja upravo zaposlenike u organizacijama civilnog društva i bori za bolje radne uvjete u tom krajnje nereguliranom polju. Spomenuli ste stalno zaposlene, no treba se za početak zapitati i koliki je udio takvih radnika u kulturnom polju, na kojim su pozicijama, koje životne dobi i slično? Sva dostupna istraživanja nam pokazuju da je takvih pozicija malo ili nimalo, da se radi  o rijetkostima… S tako poraznim podacima je i okrenutost prekarcima i slobodnolebdećima sasvim logičan izbor. Za ilustraciju valja istaknuti i to da je spomenuti Sindikat SKUPA – što je rijetka iznimka u lokalnom kontekstu – otvoren i aktivistima i radnicama na autorskim ugovorima, dakle onima bez stalnoga zaposlenja. 

Kodeks donosi i niz afirmativnih preporuka, među ostalim i preporuku da tijelo koje raspisuje natječaj mora osigurati novčanu naknadu i za one prijavitelje čiji projekti nisu odabrani za financiranje, ukoliko prijavnica podrazumijeva više od 10.000 znakova. Na koji način bi se ta preporuka mogla implementirati?

Tom preporukom se osim prekarnih radnih uvjeta kojima je u pravilu obilježen rad u kulturi, što je između ostalog potencirano upravo logikom projektnog, neizvjesnog financiranja, ukazuje i na neravnopravan/nepovoljan položaj primjerice malih i novih udruga, umjetničkih organizacija i drugih pravnih ili fizičkih osoba, odnosno onih koji prilikom prijave ne koriste neki tip institucionalne podrške ili im je ta podrška nedovoljna u iscrpljujućoj i neizvjesnoj borbi za često puko održanje. Preporuka se odnosi na sve prijavitelje koji zadovolje uvjete natječaja. Kao što je ranije spomenuto, Kodeks je načelan i otvoren dokument, a njegova implementacija zahtijeva angažman cijelog polja, od donositelja kulturnih politika do provoditelja natječaja i radnica u kulturi. 

Gdje vidite poziciju donatora/donositelja odluka, s obzirom na činjenicu da o politici plaćanja u konačnici odlučuju same organizacije? 

Ne mislimo da o politici plaćanja odlučuju same organizacije. Dapače, držimo da tzv. donatori itekako utječu na cijenu rada, primjerice kroz ograničavanje visine honorara ili propisivanja udjela plaća u projektima, kao i traženjem da se za isti ili neznatno viši budžet producira uvijek iznova sve više i više programa, poticanjem hiperprodukcije u projektnom natjecanju… U cijelom tom procesu određivanja visine plaća krovno je pitanje važnosti kulture u određenom društvu i određenom trenutku, iz kojega proizlaze – na strani donositelja odluka – kulturne politike, zakoni i u konačnici odluke o proračunima, na strani poslodavaca zahtjevi za njihovom (većom) važnosti u općoj konjunkturi, a na strani zaposlenika odnosno onih koji sudjeluju radom, zahtjevi za boljim radnim uvjetima i adekvatnim plaćama/naknadama za rad.

Kodeks je mali, ali važan početni korak prema promjeni trenutne hrvatske paradigme po kojoj kultura nije isuviše važna, rad u kulturi nije ni vrednovan ni reguliran, a zbog diverzificiranosti kulturnog polja opće postavke nije ni moguće urediti. 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Ekosustavima uključive kulture koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Ističu to članovi i članice međunarodne mreže Culture Action Europe (CAE) koji u otvorenom pismu upućenom Europskoj komisiji i državama članicama traže potporu kulturnom i kreativnom sektoru, s naglaskom na kulturne radnike/ce i manje organizacije civilnog društva čiji su programi u idućem periodu otkazani, bez jasnih naznaka kada će se i hoće li se uopće moći održati.

Predložene mjere za ublažavanje negativnih posljedica pandemije podijeljene su na one neposredne, poput osiguravanja hitne financijske potpore i drugih socijalnih mjera, te dugoročne, kao što je uspostava financijskog paketa kojim će se potaknuti kulturno-umjetnički rad, jačanje socijalnih i radnih prava kulturnih radnika/ca i samostalnih umjetnika/ca te povećanje udjela javnog financiranja umjetnosti i kulture.

“Bez hitnog djelovanja, negativne posljedice ove krize imat će puno šire razmjere od samih gospodarskih. Moguće je da se dugi niz godina nećemo moći oporaviti od ‘kulturnog šoka’ ukoliko izgubimo velik dio bogatstva i raznolikosti europske kulturne scene”, poručuju iz CAE-a.

Njihovo pismo u cijelosti je dostupno ovdje, a zahtjeve koje sadrži možete podržati putem poveznice.

Podsjećamo, MMSU je sredinom lipnja od HRT-a zaprimio obavijest o raskidu Ugovora o zakupu poslovnog prostora, sklopljenog 2000. godine između Muzeja kao zakupoprimca i Hrvatske radiotelevizije kao zakupodavca. Riječ je prostoru veličine stotinu kvadrata smještenom u samom središtu Rijeke, u prizemlju zgrade na Korzu, iz kojeg Mali salon treba iseliti do sredine rujna kako bi se prostor prenamijenio u televizijski studio.

Vijest o gašenju još jednog prostora u kojemu su umjetnost i kultura neposredno prisutne svakodnevnom životu grada stigla je usred sezone godišnjih odmora, kada nije bilo ozbiljnije mogućnosti za širu mobilizaciju građana koji se protive uništavanju važne kulturne institucije. Reagirale su ipak organizacije nezavisne kulture koje su i same povremeno koristile prostor Malog salona te strukovne udruge poput Hrvatske Sekcije AICA – Međunarodnog udruženja likovnih kritičara koja je otvorenim pismom apelirala na stručnu javnost i posebno Ministarstvo kulture da “spriječi da Rijeka umjesto prijestolnice kulture postane njenim stratištem”.

S obzirom na to da ni nakon završetka programa EPK nije planiran povratak prostora njezinoj dosadašnjoj funkciji, radnice i radnici riječkog Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u sklopu kojeg Mali salon djeluje već sedamdeset godina, pokrenuli su peticiju sa zahtjevom da se u 2021. godini ponovo sklopi ugovor o zakupu prostora između MMSU-a i HRT-a. U njoj upozoravaju kako se provedbom odluke trajnog raskida ugovora novim naraštajima uskraćuje važan, a često i jedini izložbeni prostor u gradu, čiji se značaj umnogostručuje u vremenu sve vidljivijeg potiskivanja prostora javne namjene i zajedništva iz urbanih sredina.

“Dok nam je EPK prilika za stjecanje međunarodne vidljivosti u kojoj želimo dostojno predstavljati hrvatsku kulturu, naša se aktivnost nastavlja i nakon toga. Istiskivanje Malog salona iz kulturnog života Republike Hrvatske smatramo nepromišljenim činom i nadamo se da će Hrvatska radiotelevizija uvidjeti dugoročnu štetu takve poslovne odluke”, zaključuje se u peticiji koju možete potpisati ovdje.

Krajem veljače Ministarstvo je bez prethodne javne rasprave pokrenulo inicijativu za pripajanje Doma kulture ustanovi Studentski kulturni centar (SKC), putem dopisa ministra Mladena Šarčevića Upravnom odboru DKSG. UO DKSG, prema važećem zakonu o učeničkom i studentskom standardu, nije nadležan za donošenje odluke o pripajanju, već je to u nadležnosti osnivača, Vlade RS. Zajednički stav zaposlenih Doma kulture je protiv odluke o pripajanju, a peticiju protiv pripajanja je potpisalo preko sedam tisuća ljudi.

O događanjima u Domu kulture Studentski grad prenosimo mail prepisku, koja je u nastavcima trajala od 15. marta, s Milošom Miletićem, članom udruženja KURS i urednikom portala Mašina, Isidorom Ilić, koja s Boškom Prostranom čini umjetnički duo Doplgenger, te Milanom Milosavljevićem, organizatorom Akademskog filmskog centra (AFC) i članom sindikata DKSG-a. Povod razgovoru je dugogodišnji proces sanacije u kojem se nalazi Studentski centar u Zagrebu, ponovno aktualiziran u javnosti upravo idejom da bi trebalo srezati i njegove kulturne djelatnosti. Studentski standard, kojeg su kultura i umjetnost dio, na posljednjem je sastanku Povjerenstva za provedbu Strategije obrazovanja izbačen s liste prioriteta u području visokog obrazovanja i znanosti.

KP: Pronašla sam vaš “razgovor” o domovima kulture u kojem se, između ostalog, pitate je li danas moguće djelovati iz domova kulture, podruštveniti ih iznutra, te koja metoda bi bila adekvatna ovom cilju. Možeš li ukratko prokomentirati posljednja događanja oko Doma kulture Studentski grad, naznačiti mogući smjer razvoja situacije?

Miloš Miletić: Situacija je dosta komplikovana. Pre svega to je institucija kulture koja je u nadležnosti Ministarstva prosvete, što proizvodi određene sektorske probleme i nerazumevanje suštine postojanja ove institucije. Druga stvar koja je nekako isplivala i povezana je sa DKSG-om, ali je stavljena u drugi plan, je ustvari pitanje SKC-a, koji je u mnogo goroj situaciji, a kome se zbog atraktivne lokacije sigurno ne piše dobro.

Moje lično mišljenje je da je jedini spas za ove institucije reforma iznutra (koju bi potakli sami zaposleni), a koja bi vodila ka demokratizaciji upravljanja kroz otvaranje većeg prostora za studente. Sada se zagovara da se osnivačka prava DKSG-a vrate Univerzitetu, ali meni deluje da to neće rešiti ništa, posebno što za razliku od 1971. kada je DKSG osnovan, sada u Beogradu umesto jednog ima oko deset univerziteta, od toga su dva državna.

KP: Upravnom odboru DKSG-a stigao je dopis Ministarstva prosvete u kojem se traži donošenje odluke o pripajanju Studentskom kulturnom centru koji trenutno nema ni oformljen upravni odbor. Oba kulturna centra imaju v.d. direktore. 

Isidora Ilić: Kada je DKSG-u stigao dopis koji je bio protivpravan, DKSG nije imao upravni odbor već skoro 10 godina. V.d. direktorka je otišla na trudničko bolovanje sredinom februara, kada je prakično i stigao dopis o pripajanju, a novi je UO predložen od strane Ministarstva prosvete i overen od strane Vlade Republike Srbije. Zaposleni su predložili novog direktora iz kuće, ali je UO obarao konkurs. Pre v.d. direktorke DKSG je imao direktora koji je otišao u penziju nakon četverogodišnjeg mandata, ali je pre toga i sam bio v.d. oko 7 godina.

KP: Iza odluke o pripajanju nalazi se vjerojatno želja da se prostor SKC-a isprazni za (daljnje) komercijalne namjene te da se (studentska) kulturna djelatnost izmjesti iz centra grada. 

Isidora Ilić: Zaposleni u DKSG-u nisu “naseli” na dopis već su se organizovali i počeli da dižu vidljivost ovog pitanja. Zaposleni u SKC-u to nisu učinili, čak nije bilo nikog ni u javnom razgovoru koji je potom organizovan. Meni se lično čini da je to možda i bio cilj – SKC je otišao i niko se zaista i nije nešto zabrinuo jer ta ustanova već godinama ne proizvodi programe i ne privlači publiku, pa se čini da nije ostao niko ko će se za nju boriti, uključujući same zaposlene. SKC ima dobru lokaciju, sam centar grada, i već neko vreme izdaje prostor privatnoj knjižari. S druge strane, DKSG je zaista pravio programe, ima lokaciju u Studentskom gradu pa je okružen i studentima i studentskim domovima svakodnevno, i nekako je na radaru.

Takođe, a ovo je stvarno lično iskustvo i možda sam pristrasna, DKSG je uvek bio otvoren i za saradnju i u stalnom je kontaktu sa umetnicima, kulturnim radnicima i profesorima i medijima i jednostavno, kada se sve ovo desilo, mogao je da generiše prilično veliku podršku.

KP: Ne bi li Studentskim centrima bilo bolje da su u vlasništvu univerziteta koje štiti kolika-tolika autonomija? 

Isidora Ilić: Lično mislim da je bolje da ove ustanove kulture budu pod nadleštvom univerziteta, mada jeste pitanje kojeg. I sami zaposleni su svojom inicijativom izrazili tu ideju.

KP: Kakva je uopće situacija po pitanju radničke svijesti i potrebe samorganiziranja, konkretno u javnim i kulturnim djelatnostima?

Isidora Ilić: Što se tiče organizacije – nas je prilično iznenadila samoorganizacija zaposlenih. U tim danima odluke su donošene zajednički i plenumski. Što se tiče samih studenata – njih u organizacijama i uredničkim kancelarijama nema još od ’70-ih. Ranije je svaki urednik imao predstavnika iz studentskog tela i programi su se donosili zajednički. No, i u vreme kada je bilo upravnih odbora uvek je i bilo predstavnika studenata u njima. Na javnom razgovoru su se mogli čuti neki glasovi studenata i njihova želja da budu uključeni u rad institucije.

KP: Pronašla sam obavijest da je Upravni odbor Doma kulture, dok smo se dopisivali, jednoglasno odbacio inicijativu Ministarstva o pripajanju SKC-u. Za početak, čestitam! 

Milan Milosavljević: Da, Upravni odbor je odbacio inicijativu Ministarstva prosvete o pripajanju sa SKC-om i hvala vam na čestitkama, ali moram da napomenem da je spomenuta inicijativa pokrenuta protivpravno i da UO DKSG nije ni trebalo da bude uključen u vezu sa istom. U razvijenim demokratskim društvima ova inicijativa bi prvo bila predočena javnosti i zaposlenima, kako bi se utvrdili pravi razlozi i pronašla najbolja rešenja. Nažalost, većina odluka i inicijativa u našoj zemlji se donose i smišljaju iza zatvorenih vrata.

KP: Koji su vam sljedeći koraci? Kako je izgledao dosadašnji dijalog s ministrom prosvete te predstavnicima Univerziteta u Beogradu?

Milan Milosavljević: Sindikat DKSG nastavlja inicijativu da se osnivačka prava vrate Univerzitetu u Beogradu, a ministar prosvete i informisanja, gospodin Šarčević, je prošle nedelje posetio DKSG i nagovestio da će nagomilani problemi (npr. konkurs za direktora) biti rešavani postepeno i da ćemo nastaviti pregovore oko povratka pod okrilje Univerziteta.

KP: Što mislite da biste dobili time, kako bi to utjecalo na vaš daljnji rad i samostalnost u odlučivanju o programima i upravljanju?

Milan Milosavljević: U pregovore su uključena oba univerziteta u Beogradu (Univerzitet u Beogradu i Univerzitet umetnosti), zajedno sa predstavnicima studentskih parlamenata i zaposlenih u DKSG. Trenutno razmatramo najefikasniji model u kojem bi DKSG trebalo da nastavi svoju uspešnu misiju kulturne i umetničke propagande. Ipak, čitava akcija zahteva ozbiljno uključivanje svih bitnih faktora u pregovore i prevazilaženje dugotrajnih birokratskih procedura. Nadamo se da ćemo u toku ove kalendarske godine pronaći zajednički jezik i rešenje. Ukoliko bi DKSG bio vraćen pod okrilje jednog ili oba univerziteta, promenio bi se sastav UO i profesori fakulteta i studenti bi zajedno sa zaposlenima imali priliku da kreiraju budućnost ustanove, u programskom, ali i kadrovskom smislu.

KP: U dosadašnjoj se prepisci pojavila ideja da bi prostorom DKSG-a u većoj mjeri trebali upravljati radnici i studenti. Koliko su studenti uopće aktivni sudionici i proizvođači programa u studentskim kulturnim centrima? 

Milan Milosavljević: Pre nepunih mesec dana imali smo situaciju u DKSG, kada je stigao dopis o inicijativi, da je ustanova ostala bez nadređene osobe i da zaposleni u dijalogu i zajedničkim snagama osmisle strategiju i iskažu svoj stav i mišljenje o idejama Ministarstva, što se pokazalo kao pozitivna strana u čitavoj zbrci sa medijima i informacijama koje su se širile. Dakle, samorganizovanje je poželjno i moguće, ali manje verovatno. Nažalost, pojmovi poput “sindikata”, pa usudio bih se da kažem i “radnika”, kao da predstavljaju nekakav relikt prošlosti i imaju negativnu konotaciju. Iako živimo u demokratiji i nekakvoj izopačenoj verziji kapitalizma, građani nisu spremni da se uključe i prošire svoju svest o svojim pravima, pravima drugih i mogućnostima pozitivnih promena društvenih okolnosti.

Neophodne su ozbiljne promene, prvo u stanju duha i svesti i pojedinca, a zatim i spoljašnjih emanacija u smislu delovanja u zajednici. Radnici u kulturi i umetnosti čine manji deo “proizvodnog sistema”, ali su kao i svi, rasuti na više strana bez jasnih zajedničkih ciljeva i planova, pa se nekada čini kao da skupljamo mrvice sa stola države, koja obrazovanje i kulturu stavlja u drugi, verovatno peti ili sedmi, plan. Studenti su uvek dobrodošli u DKSG, odlična su publika i oni to znaju, samo je potrebna malo jača želja i volja da se ozbiljnije uključe i osmisle šta je to što bi po njihovom mišljenju bilo najpribližnije njihovoj populaciji i potrebama.

Pokrenuta je internetska peticija za obilježavanje biciklističke staze od Zaprešića do Brdovca. Cilj peticije stvaranje je biciklističke staze od centra Zaprešića, kroz Ulicu Pavla Lončara, preko Zagrebačke ulice kroz Šibice sve do Osnovne škole Pavao Belas u Brdovcu. 

“Svjedoci smo kažnjavanja biciklista od strane policije prilikom vožnje po nogostupima na toj trasi. Činjenica je da policija postupa u skladu sa zakonom i da bi se biciklisti trebali kretati kolnikom ako nije obilježena staza. Isto tako, svatko razuman će primijetiti da na toj relaciji (posebno kroz Šibice) postoje nogostupi s obje strane kolnika koji su praktički nekorišteni, dok su biciklisti, poštujući zakon, prisiljeni koristiti kolnik koji je vrlo prometan i opasan. Sigurno će svatko radije platiti kaznu nego se voziti biciklima s malom djecom po kolniku županijske ceste po kojoj voze kamioni, autobusi i druga teška vozila”, stoji u tekstu peticije u kojem se također navodi kako velik broj ljudi gravitira Zaprešiću i ovu relaciju koristi za slobodne aktivnosti ili zbog posla, zbog čega je osobito važno slobodno i sigurno kretanje. 

U veljači 2016. godine, portal zapresic.hr objavio je izvješće s radnog sastanka predstavnika biciklističkih udruga Bumbar iz Zaprešića i Sutla iz Brdovca, na kojem su izneseni podaci iz 2015. godine. Policija je u tom razdoblju zabilježila dvanaest prometnih nesreća u kojima su sudjelovali biciklisti, a jedan od njih zadobio je teške tjelesne ozlijede. Ovo dokazuje da je potreba za pravom biciklističkom infrastrukturom stvarna kako bi biciklisti u prometu bili sigurniji, ali i kako bi se više ljudi odlučilo na ovaj zdrav i ekološki prihvatljiv vid transporta. 

Podsjetimo, korisnici EU fondova iz Republike Hrvatske, za ulaganje u biciklistički promet i cikloturizam, na raspolaganju imaju više od 1,2 milijarde kuna u razdoblju od 2014. do 2020. godine. Europska biciklistička federacija (ECF) napravila je istraživanje o ulaganjima u biciklistički promet i cikloturizam na razini Europske unije. Izrađen je učinkovit i jednostavan alat za praćenje raspoloživih sredstva iz europskih fondova za razvoj biciklističkog prometa, koji je na raspolaganju svim državama EU, a cilj je da se svim potencijalnim korisnicima olakša pronalaženje mogućnosti ulaganja u biciklistički promet i cikloturizam. 

Peticiju možete potpisati ovdje. 

Vijeće sigurnosti UN-a 2010. godine osnovalo je Mehanizam međunarodnih sudova za ratne zločine (Mechanism for International Criminal Tribunals, MICT), koji bi postepeno trebao preuzeti važne funkcije Međunarodnog suda za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije (International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia, ICTY), nakon što istekne njegov mandat. Osim pravnih obaveza, MICT je 2015. godine preuzeo nadzor nad sudskim spisima svih završenih slučajeva ICTY-ja, dok će dokumenti vezani za suđenja koja još traju biti prebačeni po njihovu završetku 2017. godine.

S obzirom na to da će MICT sada biti zadužen za pohranu i čuvanje arhiva haških suđenja, pokrenuta je peticija kako bi oni ostali dostupni na uvid javnosti. Peticiju Open the Archives of the Yugoslavia Tribunal! (Otvorite arhive jugoslavenskih suđenja!) pokrenuli su Richard Wilson, profesor antropologije i prava na Sveučilištu u Connecticutu i Saskia Baas, stručnjakinja za građanske ratove na Sveučilištu u Amsterdamu. Wilson se bavi međunarodnim ljudskim pravima s naglaskom na post-konfliktne pravne institucije, dok je Baas fokusirana na političku ekonomiju konflikta, mirovne procese, post-konfliktnu demilitarizaciju i tranzicijsku pravdu.

U tekstu peticije upozorava se kako arhiv sadrži brojne materijale koji su korišteni kao dokazi na suđenjima, kao što su politički i vojni dokumenti, transkripti sastanaka, fotografije, filmovi, radio snimke, te brojni drugi izvori ključni za razumijevanje povijesti zemalja bivše Jugoslavije. Upravo je zato neophodno osigurati jedinstven i lako dostupan arhiv ove široke, jedinstvene građe. 

Dostupnost arhiva osobito je važna jer sadrži informacije koje bi mogle pomoći pronalasku osoba koje se još uvijek vode kao nestale, te rasvjetljavanju sudbina brojnih žrtava. Osim toga, spomenuta je građa ključna za istraživanje povijesti i ustanovljavanja uzroka zločina, ne samo u slučaju bivše Jugoslavije nego i za identificiranje političkih, socijalnih, kulturnih i psiholoških faktora koji uzrokuju ovakve zločine. Naposljetku, dostupnost dokumenata sprječava negiranje zločina i moguće političke manipulacije poviješću, što bi trebalo pomoći zacjeljivanju i pomirenju naroda u ratom pogođenim zemljama. 

U peticiji se napominje kako je nužno poštovati povjerljive materijale, kao što su izjave zaštićenih svjedoka, zbog čega treba razviti racionalne mehanizme pristupa građi. S obzirom da se približava zatvaranje suda kojeg polako napuštaju zaposlenici sa važnim znanjima o sadržaju arhiva, treba što prije poduzeti korake kako bi sva građa ostala sačuvana, dostupna i laka za korištenje. U tom smislu preporučuje se angažiranje stručnjaka koji rade na sličnom arhivu u Bad Arlosenu te afirmiranih arhivista i istraživača ICTY-ja kako bi pomogli razviti politike korištenja arhiva suđenja u Hagu. 

Peticiju možete potpisati ovdje.

Tražeći da se nedavni prijedlog razmotri, neformalna novinarska inicijativa podsjeća kako je PDV na dnevne novine već jednom smanjen, 2007. godine uoči parlamentarnih izbora, no ni nakon te mjere izdavači nisu višak na računima uložili u jačanje demokratskoga društva. “Izdavači su sve do jednoga prekršili: informativni sadržaj sve je prije nego li informativan, a i sve ga je manje na račun žutila; novinari služe tek za popunjavanje praznina između oglasa, pri čemu jeftino i skandalozno najbolje prolazi. Poslodavac je u redakciju uveo novu kategoriju radnika – takozvane ‘slobodne novinare’ ili RPO-vce, novinare obrtnike koji imaju sve obaveze, a nikakva prava koja proistječu iz radnoga odnosa. Riječ je, dakle o prekarijatu, o nadničarima koje poslodavac može otpustiti kad se sjeti, pa su podložni poslodavčevim ucjenama”. 

“Mediji nisu tek obična industrija: oni igraju ključnu ulogu u djelovanju demokracije jer točnim, cjelovitim i pravovremenim informiranjem omogućuju građanima donijeti obaviješteni izbor. Mediji također imaju i kulturnu i obrazovnu ulogu. Zbog te ih društvene uloge porezni obveznici i imaju pravo subvencionirati nižim PDV-om. Hrvatsko novinarsko društvo u svojemu je priopćenju ovim povodom upozorilo da smanjenje PDV-a dnevnim tiskovinama mora biti praćeno i temeljitim ispunjenjem obveza koje novinski izdavači imaju prema svojim novinarima i prema javnosti. Nastavno na to upozorenje, napominjemo da, za dobro hrvatskoga demokratskoga društva, zahtjev izdavača da im se PDV smanji s 10 na 5 posto treba iskoristiti ne bi li se tiskani mediji preobrazili u društveno odgovorne”, stoji u tekstu peticije koju je u prvih nekoliko sati potpisalo stotinjak novinara, intelektualaca i zainteresiranih građana. 

Sukladno tome, novinari i potpisnici zahtjeva za razmatranje prijedloga o smanjenju poreza na dodatnu vrijednost dnevnim tiskovinama, smatraju kako bi se manja stopa PDV-a trebala primjenjivati “samo za izdavače tiskovina od javnog interesa, čije redakcije imaju i poštuju redakcijski statut, u kojima rade novinari s ugovorima o radu (po mogućnosti i zaštićeni kolektivnim ugovorom) te da izdavači prijave koliko stranica, od koje do koje ili koji postotak, u pojedinom broju otpada na takve sadržaje. Naime, besmisleno je da porezni obveznici izdavačima subvencioniraju stranice posvećene vijestima o ‘celebrity skandalima’ ili one na kojima nekome odrađuju neku uslugu”.

Također, traže i klasifikaciju tiskovina prema kojoj bi se odredile one od javnog interesa, hitno donošenje redakcijskih statuta i izmjene i dopune Zakona o medijima koji u čl. 2 novinara definira kroz njegov radno – pravni status. Uz to, u tekstu peticije stoji kako se od Ministarstva kulture očekuje da oformi stručnu skupinu ili na drugi način istraži koliko će opraštanje 5 posto PDV-a, ili preko 24 milijuna kuna godišnje, doista unaprijediti informativnu ulogu izdavačke industrije te da se isto ministarstvo i Vlada, obvežu nove odluke o subvencioniranju medija donositi strateški jer “trivijalni mediji, gotovo jedini koji u Hrvatskoj danas postoje, stvaraju i trivijalnu politiku, što ishodi trivijalnim društvom. Onim koje svoja ključna pitanja nije u stanju prepoznati, pa tako ni o njima povesti smislenu javnu raspravu koja bi dovela do njihova rješenja”.

Cjeloviti tekst zahtjeva i peticije objavljen je na H-alteru. Želite li svojim potpisom poduprijeti inicijativu, pošaljite svoje ime, prezime, zanimanje i OIB na ovu email adresu.

KP 

U sklopu projekta aRs PUBLICAe/1POSTOZAUMJETNOST pokrenuta je peticija koja će se uputiti Vijeću Gradske četvrti Donji grad zajedno sa Zahtjevom za postavljanje dvije nove klupe u pješačkoj zoni Gajeve ulice. Ovom gestom od gradskih se vlasti traži postavljanje dvije kružne klupe oko dva stabla u neposrednoj blizini skulpture Razlistana forma Vojina Bakića. Cilj inicijative jest zaštiti Bakićevu skulpturu od proljetnog razlistavanja terasa, ali i osigurati prostor za besplatno sjedenje u centru Zagreba. Nove bi klupe osigurale  logičniji raspored pješačke zone, prostor za besplatno boravljenje u centru grada, ali i  mogućnost pogleda na Bakićevu skulpturu koja, kada nije prekrivena suncobranima, predstavlja rijedak primjer kvalitetne suvremene umjetnosti u javnom prostoru Zagreba.

Prema mišljenju ove inicijative, postavljanje klupa nije skupo, no ono bi značajno oplemenilo neadekvatno opremljenu donjogradsku pješačku zonu. Trend zbog kojeg su mnoge javne površine za sjedenje blokirane su terasama kafića i posve su izgubile svoju javnu ili bilo kakvu drugu namjenu je nedospustiv. Kako se ističe u zahtjevu, u javnom prostoru grada i njegovoj pješačkoj zoni prednost svakako mora imati javnost. Gradska bi se prostorna politika trebala voditi u skladu s potrebama građana, a ne podilaziti raznim privatnim interesima. 

Iako je nadimak Kazališta na Peščenici (KNAP) upravo “Kazalište na periferiji”, za ovu se malu pozornicu nikako ne može reći da stoji na rubu zagrebačke kazališne mape. KNAP je dobro znano zagrebačko kazalište koje dogogodišnjom produkcijom i zapaženim repertoarom osvježava izvedbenu ponudu metropole. Svoj dom ova je scena pronašla u Centru za kulturu Peščenica gdje je sve donedavno, mogli bismo reći u miru periferije, uspješno djelovala.   

Međutim, kako to obično biva, kultura se nikada ne može dovoljno daleko skriti od problema. A problem je sljedeći: kako bi KNAP mogao nastaviti legalno raditi, mora zadovoljiti uvjete važećeg Zakona u kazalištima i upisati se u Očevidnik pri Ministarstvu kulture. Pokazalo se da to birokratski i nije neki problem, nužna je tek izmjena Statuta Kulturnog centra Peščenica, no Grad Zagreb, koji je osnivač i vlasnik KNAP-a, opetovano odbija napraviti izmjenu. 

“Svi naši problemi počeli su kada smo za jedne revizije izbrisani iz Očevidnika kazališta, jer KNAP nije registriran kao zasebna jedinica unutar Centra za kulturu Pešćenica, nego je njegov integralni dio”, objasnio je ravnatelj CK Peščenica Tomislav Štriga.

Štriga je po primitku obavijesti iz Ministarstva kulture odmah kontaktirao zagrebački Ured za kulturu, obrazovanje i šport, točnije njegovog pročelnika Ivicu Lovrića, kao i gradsku pravnu službu od kojih je dobio službeno obrazloženje: “Ured za kulturu, obrazovanje i šport smatra da postojeća mreža kazališta u gradu Zagrebu zasad daje dovoljno prostora i mogućnosti za sve umjetničke potencijale u kazališnoj djelatnosti grada Zagreba.” Poruka je jasna, Gradu je kulture dovoljno. Nejasna je pak, osnovna računica po kojoj Grad ovo kazalište smatra suvišnim.

Grad je i sad vlasnik kazališta u Centru za kulturu Peščenica, ono je već godinama u pogonu te ga nije potrebno osnovati, već uraditi izmjenu u skladu sa zakonom. KNAP na natječajima za javne potrebe u kulturi Grada Zagreba svojim programima povremeno dobija sufinanciranje u iznosu od sto tisuća kuna, stoga se njegovo daljnje podupiranje ne može smatrati izuzetnim ili novim troškom za gradski proračun.

Kako stvari sada stoje, na skorašnjem Natječaju za javne potrebe u kulturi KNPA bi mogao izgubiti i sve mogućnosti financijske potpore jer, podsjetimo, trenutno djeluje van zakona.  

Tea Akrap, glasnogovornica Gradskog ureda za kulturu, prije nekoliko mjeseci je u Večernjem listu izjavila: “Nikada se nije pričalo o gašenju scene KNAP, već o iznalaženju novih mogućnosti rada Centra za kulturu Peščenica i Kazališta kao zasebne cjeline, ali ne na način osnivanja novoga javnog gradskog kazališta, s obzirom na pitanja opravdanosti osnivanja devetoga javnog gradskog kazališta, jer bi to u ovom trenutku zahtijevalo povećanje sredstava i broja zaposlenih koja bi u skladu sa Zakonom o kazalištima morali osigurati.” 

Njena izjava je, doduše, u suprotnosti s Zakonom o kazalištima, u kojem se nigdje ne normira broj zaposlenih u kazalištu ili kazališnoj ustrojstvenoj jedinici, no zato vrlo jasno objašnjava kako Centar za Kulturu Peščenica može legalno nastaviti s radom pa Gradski ured ne mora iznalaziti nove mogućnosti.

Kako prenosi Teatar.hr, postupak kojim bi se cijela ova priča riješila vrlo je jednostavan: Upravno vijeće CK Peščenica trebalo bi uputiti Uredu za kulturu, obrazovanje i šport prijedlog izmjena Statuta. Gradski ured iste bi trebao pregledati i prihvatiti, te prijedlog njihova usvajanja poslati Gradskom odboru za kulturu, koji nakon što revidira i prihvati izmjene Statuta, svoje odluke treba poslati na usvajanje Skupštini Grada Zgreba. Nakon što Skupština prihvati izmjene, KNAP se može upisati u Očevidnik i posve normalno nastaviti s radom. 

Kako je moguće da je do ove situacije došlo te zašto KNAP doveden do ivice ponora, i dalje nije jasno. U iščekivanju rješenja, iz KNAP-a mole sve kulturne radnike, gledatelje i simpatizere, da potpišu peticiju kojom će se od Gradskog ureda za kulturu, obrazovanje i šport, kao i gradske Skupštine, jednoglasno zatražiti donošenje novog Statuta Centra za kulturu Peščenica, njegovo usklađivanje sa Zakonom o kazalištu i nastavak rada Kazališta na Pešćenici. Peticiju možete potpisati ovdje. 

P.N. / Teatar.hr / KNAP / Foto: predstava “Amateri” 

XONTAKT je projekt koji posljednje četiri godine u bliskom kontaktu s umjetnicima i sudionicima splitske nezavisne kazališne scene, preispituje odnos vlasti i umjetničke slobode te različitosti u promišljanju i osmišljavanju kulturnih sadržaja. Zadnjeg dana ove manifestacije, 29. studenog, pokrenuta je on-line peticija kojom se od nadležnih institucija traži konačno dovršenje amfiteatra i programske politike Doma mladih, splitskog centra za nezavisnu kulturu. 

Dom mladih je monumentalna, nikada dovršena zgrada u koju se zadnjih desetak godina udomljavaju brojne udruge splitske nezavisne scene. Nakon godina pritisaka od strane kulturnih radnika, Dom mladih je doveden do faze približne funkcionalnosti i u tom stanju predan na upravljanje lokalnim umjetnicima i aktivistima. Iako se u zgradi uspješno i redovito odvija kulturno-umjetnički program, ovaj prostor ni približno ne zadovoljava osnovne uvjete za normalan rad. Dodatno opterećenje svakako predstavlja i posljedica stihijskog donošenja odluka o upravljanju, zbog kojih je teret održavanja prostora pao na leđa korisnika koji to financijski ne mogu podnijeti.

Sve ovo tek je skica problema. Kako se sada čini, na obzoru gradske vlasti nema planova za daljnje infrastrukturno ulaganje, kao ni ozbiljne strategije za razvoj nezavisne kulture, te se splitska scena, takoreći pod teretom betona Doma mladih, počela urušavati. 

Kako bi ukazali na sada već neizdrživo stanje, splitski umjetnici odlučili su stvar podići na nacionalnu razinu te su organizirali peticiju koju mogu potpisati svi sudionici i simpatizeri nezavisne scene u Hrvatskoj. Ideja je ujediniti glasove onih koji se protive institucionalnom zanemarivanju i sustavnom neprepoznavanju inovativne i razvojne izvedbene umjetnosti na pozornici amfiteatra splitskog Doma Mladih. 

“Ovom peticijom želimo upozoriti da je splitska nezavisna kulturna scena u velikoj krizi koju se ne može i ne smije ignorirati. Gradska vlast nas zanemaruje, već godinama ne dobivamo adekvatnu strukturnu potporu, uvjeti rada su mizerni. U sadašnjem trenutku inicirali smo potpisivanje peticije kao oblika zajedničkog istupa cijele nezavisne kulturne scene u Hrvatskoj. Sakupljene potpise podrške uputit ćemo instancama koje djeluju na nacionalnom nivou i za koje vjerujemo da nam mogu pomoći, ukoliko za to pokažu volju. Stoga, ovim putem molimo sve aktere kulturne scene da se odazovu pozivu i potpišu peticiju, kako bi splitskoj sceni osigurali prostor za izvedbu i stvaranje te je spasili od propadanja”, u ime pokretača ove akcije istaknula je Nela Sisarić. 

O infrastrukturnim problemima Doma mladih već smo pisali u intervjuima s Tamarom Visković, upraviteljicom splitskog Multimedijalnog kulturnog centra i Darkom Čopom iz Koalicije udruga mladih. Intervjue, koji između ostalog iznose kronologiju slučaja Doma mladih, možete pročitati na istaknutim linkovima. 

Ukoliko ste se odlučili podržati splitsku nezavisnu kulturnu scenu, učinite to ovdje.

P. N. / XONTAKT / Foto: Damira Kalajžić