U srži je filma Loveboard Felipea Casanove krhkost tehnologije i fragmentiranost sjećanja, dok se Ljubav Takahika Iimure dokazuje u izdržljivosti analogne slike koja se stapa s tijelom. Prateći valove pop-pjesme, Lewis Klahr svoje ljubavne inspiracije oblikuje u animaciju u filmu Srijeda, dva ujutro. Peter Tscherkassky kadrira filmski poljubac ad nauseam, ogoljujući gestu u čisti ritam u Filmu o ljubavi. Fotografski film Juraja Lerotića Onda vidim Tanju uvodi domaći teren i ljubav u dobru i zlu te u prošlosti i budućnosti, a selekcija se zatvara Madonninom osebujnom, izazovnom i izazvanom personom u videospotu Erotica.

Iz najave: “Selekcija, koju otvara prekinuta veza, tako prolazi kroz čista, filmska obličja (i navike) ljubavi, ne bi li kulminaciju dosegla u seksualnoj emancipaciji u doba koje je od iste bjesomučno bježalo. U doba koje se svakim danom dokazuje da je u mnogočem nalik ovom našem.”

Ulaznice se mogu kupiti u Kinoteci u radno vrijeme blagajne ili online na www.ulaznice.hr. Članovi Kratke baze imaju pravo na besplatan ulaz na projekcije. Više informacija potražite ovdje.

Piše: Ejla Kovačević

Festival se i ove godine tradicionalno održao u prostorima Studentskog centra, pa je bilo lijepo vidjeti kako se vječito pustom i mrtvom Kinu SC udahnjuje život u onih par rujanskih, kišnih festivalskih dana. Organizatori i izbornici programa, Marina Kožul, Sanja Grbin i Mario Kozina, držali su se uhodane festivalske formule s programima Žiri predstavlja, Konkurencija, Refleksi (posvećen hrvatskoj produkciji), Expanded Cinema i Kino-predavanje koje je ove godine držao kum austrijske avangarde – Peter Tscherkassky. 

Ono po čemu se 25FPS razlikuje od ostalih zagrebačkih festivala, osim dakako žanrovske specifičnosti, jest osjećaj da se na njemu kroz godine formirala gotovo mala festivalska zajednica. Osim što uživa vjernu publiku, festival njeguje svojevrsni mecenatski odnos prema nekolicini uglednih filmskih autora, čije filmove redovito gledamo na platnu iz godine u godinu. Johann Lurf je zasigurno jedan od najboljih primjera: austrijski filmaš višestruko nagrađivan na 25FPS-u, koji je svojim tehnički ekstravagantnim filmom Napad vrtoglavice još 2008. izazvao perceptivni kaos i trans među posjetiteljima, zbog čega danas uživa kultni status na festivalu. U njegovu čast, film je ponovno prikazan prošle godine u sklopu jubilarnog 10. izdanja festivala kada je dugogodišnji znanac ujedno angažiran za člana velikog žirija. Tako ni ovogodišnje izdanje nije moglo bez Lurfa, a prikazana su mu dva filma – Embargo u kojem se poigrava s vanjskom arhitekturom tvornica za proizvodnju oružja uz šizoidni zvuk kompjutorskih igara i Twelve Tales Told, found footage koji strukturalno spaja desetak uvodnih sekvenci holivudskih produkcijskih kuća (Disney, Warner Bros) i njihove soundtrackove, propitkujući njihov vizualni monopol koji se temelji na brendiranju. Potonji je uvršten u popratni program Ode filmu koji se vrtio neposredno prije konkurentskog programa, a ove godine je tematizirao reklamne filmove, što je vrlo interesantno s obzirom na to da su nekoć avangardni filmaši imali vrlo plodnu suradnju s korporacijama, no nerijetko bi sve to završilo zabranom prikazivanja jer su filmaši voljeli zbijati neslane šale s istima (prisjetimo se samo “reklame” Petera Kubelke za austrijsko pivo Schwechater koja je razbjesnila naručitelje). S obzirom da je dotični program rezerviran za klasike avangarde, imali smo jedinstvenu priliku pogledati na velikom platnu bisere kao što je Muratti Privat (1935.) Oskara Fischingera, gdje bijele cigarete, apstrahirane na geometrijske likove plešu na Mozartovu glazbu te dobro poznati Ritam (1957.) Len Lyea, napravljen za korporaciju Chrysler koja ga je kasnije odbila prikazivati zbog spornog odabira afričke glazbe koja je pratila ubrzane kadrove proizvodnje automobila. 

U istom programu, prikazan je i Get ready, službena špica Međunarodnog filmskog festivala Viennale iz 1999. autora Petera Tscherkasskog, ujedno specijalnog gosta ovogodišnjeg izdanja, koji se nakon nekoliko godina vratio 25FPS-u da bi promovirao svoj najnoviji film The Exquisite Corpus – veličanstvenu odu analognom filmu koja mu je donijela Posebno priznanje na festivalu u Cannesu. Svakome tko je bar malo zagrebao ispod površine povijesti eksperimentalnog filma ime Petera Tscherkasskog nije moglo promaknuti jer radi se o jednom od najznačajnijih autora na području avangardnog stvaralaštva, čemu u prilog ne govore samo brojna svjetska festivalska priznanja već i količina autorovih filmova dostupna na javnim servisima kao što je Youtube (predvodi dakako Stan Brakhage), što je za ovaj žanr endemična pojava. Ovo napominjem zato što brojni autori/distributeri eksperimentalnog žanra čuvaju svoje filmove od besplatnog raspačavanja kao suho zlato, pa je njihovo prikazivanje uglavnom svedivo na uski festivalski krug, dok se samo vjerni obožavatelji laćaju posla da iz opskurnih izvora učine svima dostupnim određene klasike koji bi makar zbog edukativne svrhe trebali biti  javno dostupni (ovim putem upućujem na Kratku bazu 25FPS-a koja omogućuje svima posuđivanje filmova iz festivalske baze uz simboličnu godišnju članarinu). Tako možete u bilo koje doba, toplo preporučujem ako još niste, pogledati Outer Space, Manufraktur, Instructions for a Light and Sound Machine, Dream Work – samo neke od filmova kojima se ovaj filmski inovator proslavio. Ono što je specifično za njegove filmove jest što su svi rađeni identičnom tehnikom – bez kamere. Autor se koristi isključivo “pronađenim”, found footage materijalom, 35mm filmovima najrazličitijih žanrova koje pronalazi vjerojatno na austrijskim buvljacima i pritom u mraku tamne komore ručno masakrira materijal rezanjem, kopiranjem, lijepljenjem te preklapanjem raznih kadrova, tvoreći višestruke ekspozicije i dajući pritom potpuno novo značenje originalnom materijalu. Uz hektičnu montažu i prateću mješavinu krckanja, šumova, lomljivih zvukova koji podsjećaju na pokvareni radio, Tscherkassky stvara atraktivne strukturalne audio-vizualne kolaže. Na svom kino-predavanju, Tscherkassky je pomno secirao svaki kadar The Exquisite Corpusa, nadahnutog tehnikom kojom su nadrealisti kolektivno pisali pjesme. Princip je bio da svaka osoba napiše jednu riječi na papiru, preklopi ju da ju drugi ne vide te potom proslijedi isti papir sljedećoj osobi koja to isto radi, da bi na kraju dobili jedinstvenu rečenicu koja je u njihovom slučaju glasila “Le cadavre exquis boira le vin nouveau” ili “Izuetni leš pit će novo vino” po čemu je ova nasumična umjetnička tehnika dobila ime cadavre exquis. Na isti način, Tscherkassky je uzeo i u šeširu izmiješao kadrove iz nekolicine filmova, gdje su se između ostalih našli  i američki erotski triler iz 1980-ih te talijanski i francuski pornofilmovi iz 1970-ih, pri čemu se fokusirao na prikazivanje golog ljudskog tijela kao simbola materijalnosti analognog filma, odnosno corpusa samog filma. Upornost kojom autor kontinuirano radi svoje filmove na stari, dugotrajni DIY način zapanjujuća je u vrijeme kada se rad na digitalnim formatima postavlja kao imperativ. No, činjenica je da The Exquisite Corpus nema isti efekt kada ga gledamo na 35-ici i digitalno, u što smo se mogli uvjeriti na samom predavanju, a da ne govorimo uopće o praktično nemogućoj misiji da se ista ručna tehnika reciklira putem kompjutorskih programa. Ako ništa drugo, nadam se je autor potaknuo mlade posjetitelje da cijene i shvate što je analogni film, baš kao što organizatori festivala nastoje održati analogne projekcije u što većem broju, čega se, nažalost, odriču brojni festivali koji se  povode trendom digitalizacije.

Ovogodišnji konkurentski program bio je interesantan po obimu hibridnih vrsta na tragu dokumentarizma, u kojima su prevladavali šumski motivi bilo da je radnja smještena u zelenilu ili su glavni likovi životinje. Na tom tragu valja spomenuti nadrealistički film Lelujave krošnje autora Ferna Silve, koji izlaže fikcionalnu priču o budućnosti jednog gradića u Floridi gdje priroda preuzima vlast, proždire sve oko sebe i tjera ljude da joj se prilagode. Film je ujedno dobio nagradu Grand Prix koju mu je dodijelio član žirija, filmski kustos pariškog muzeja Pompidou, Jonathan Poutier. Naš jedini domaći predstavnik u konkurentskom programu, Tomislav Šoban, svojim je eksperimentalno-animiranim filmom Kraj pokušao napraviti antifilm, zadatak koji mu je dan u sklopu obljetnice GEFF festivala koji se odražavao na našim prostorima 1960-ih godina i okupljao značajne predstavnike istraživačkih, nekonvencionalnih filmova onoga vremena. Problematizirajući uopće pojam antifilma danas, Šoban je, njegovim riječima, imao težak zadatak, no rezultat je interesantan spoj statičnih kadrova koji se prelijevaju iz jednog u drugi te pokretne kamere koja se poigrava s našom percepcijom, a zbog svoje inovativnosti zaslužio je nagradu koju su mu dodijelili organizatori festivala.

Program velikog žirija ni ove godine nije zaostajao, a izdvojila bih tucet vizualno dojmljivih i zaigranih dragulja koje nam je donio Marc Toscano, restaurator pri Akademijinom filmskom arhivu u Los Angelesu, gdje su se našli groteskni animirani likovi, i film koji duhovito prikazuje problematiku usklađivanja uloge majke i supruge koja valja zadovoljiti svog muža te urnebesni kolaž s motivom svetaca koji plove bespućima nadrealističkih kadrova. 

Naposljetku, valja se osvrnuti na program Expanded Cinema, u kojem su organizatori ove godine radikalno prekinuli s praksom tradicionalnih audio-vizualnih performansa dokinuvši “vizualno” i stavljajući fokus isključivo na auditivni doživljaj, koji je podebljan fenomenalnom akustikom Francuskog paviljona. Tome smo posvjedočili na inovativnom kolektivnom performansu Hit parada pod paskom Christofa Migonea kojega nije bilo za vidjeti, ostavivši svojim izvođačima-dobrovoljcima tek video pozdrav i partiture koje trebaju slijediti prilikom udaranja u pod mikrofonom tisuću puta. S obzirom da sam i sama sudjelovala u performansu, ne mogu procijeniti kako je to sve zajedno zvučalo, ali oni koji su slušali su komentirali bogatstvo zvukova koje je dopiralo iz 24 zvučnika, jednako koliko je bilo i nas izvođača. Šećer na kraju je bio performans španjolskog glazbenika Alexa Mendizabala, čovjeka koji je radio live glazbu za poznate američke autore eksperimentalnih filmova poput Jonasa Mekasa, Kena Jacobsa i Stana Brakhagea, nepravedno optuženog za plagiranje Johna Zorna i velikog protivnika studijskog snimanja, koji će reći da nema ni jedan zabilježen snimak svog rada. Došao je u paviljon sa stotinjak balona na koje su bile pričvršćene plastične “trube” rađene u kućnoj radinosti, da bi pritom poput iskusnog dirigenta polagano, različitim intenzitetom, otpuštao zrak iz svakog pojedinog balona, tvoreći na koncu impresivnu balonsku kakofoniju. 

Stavljajući pečat na još jedno izdanje 25FPS-a, program je i ove godine ponudio raznovrsne filmske delikatese, među kojima je svako nepce moglo naći ponešto za sebe. Uz jedinstvenu filmsku lekciju koju smo dobili od veterana kao što je Peter Tscherkassky, mogli smo uživati u šumi inovativnih filmova aktualnih na svjetskoj festivalskoj sceni, kao i u brojnim klasicima koji se rijetko viđaju na velikom platnu. Uz dobro prokušanu formulu, ali i hrabrost da se publici prikažu nove, još neviđene filmske prakse, 25FPS se kroz godine profilirao u jedan od najcjenjnijih festivala na eksperimentalnoj sceni koji je odgojio brojne filmske entuzijaste, donoseći u susjedstvo atraktivne filmske naslove koji su proširivali percepciju, propitkivali definiciju filma i konačno, radikalno mijenjali način gledanja i doživljaja filma. Stoga, možemo samo s nestrpljenjem iščekivati sljedeće festivalsko izadnje, a organizatori će se zasigurno potruditi da jednako beskompromisno kao i do sada napadnu i uzbude sva naša osjetila u beskrajnoj tami kino-dvorane.  

No oba iz posve različitih kutova prilaze temi limba i zagrobnog života. Prvi od njih su kratkometražne Upute za svjetlosno-zvukovni stroj (Instructions for a Light and Sound Machine, 2005) u kojima se austrijski filmaš Peter Tscherkassky poigrao odabranim djelićima glasovitog špageti-vesterna Sergia Leonea Dobar, loš, zao (Il buono, il brutto, il cattivo, 1966). Tscherkassky tretira Leoneov film kao grčku tragediju, a zahvaljujući frenetičnom tempu i sveprožimajućoj buci, film je svojevrsni experiment in terror kojim Tscherkassky jednako beskompromisno pogađa i gledatelja i svog zlosretnog protagonista.

Drugi film večeri Finisterrae (2010) cjelovečernji je prvijenac španjolca Sergia Caballera čiji se animirani crnohumorni horor Široko ti polje/Štogod (Ancha es Castilla/N’importe quoi) može pogledati u natjecateljskom programu ovogodišnjeg 25 FPS-a. Junaci Finisterrae dva su duha koji, umorni od lutanja čistilištem, kreću na hodočašće koje bi im trebalo donijeti novi život. Opisivan kao izgubljeni scenarij Andreja Tarkovskog koji su ekranizirali Monty Pyhtonovci, Finisterrae je jedinstvena kombinacija filma ceste, duhovitih filozofskih promišljanja, te tradicije nadrealizma i apsurda.

Početak programa je u utorak, 16. rujna u 21 sat, a ulaz je slobodan.