Ima li film (još uvijek) budućnost?

Ovo pitanje ima smisla samo ako pretpostavimo da je film kao umjetnost neodvojiv od specifičnosti celuloida kao njezina medija u pogledu snimanja, distribuiranja, prikazivanja i pohranjivanja. Ta je pretpostavka očito napuštena od strane filmske industrije koja radi profitabilnosti forsira prelazak s analognog na digitalni format što za sobom povlači rapidno smanjenje materijalnog ulaganja i sve manju institucionalnu brigu za celuloidne temelje filma. A ako pak oni propadnu, s njima će propasti i film kao specifična umjetnost koja nije ni približno otkrila, a kamoli ostvarila sve svoje potencijale. Takvo je bar mišljenje Petera Kubelke. U predavanju koje je prethodilo projekciji triju njegovih filmova, on je, sasvim svjestan konstitutivne ovisnosti filma o kapitalu, podsjetio na početke vlastite karijere kada je “krao” svoje filmove od financijera i naglasio da ih danas jednostavno ne bi imao od koga ukrasti. Onaj tko shvati narav Kubelkine krađe gledanjem njegovih filmova, shvatit će o čemu on govori kad govori o smrti filma. U ovom tekstu dovoljno je uputiti samo na Kubelkinu najpoznatiju otimačinu – Arnulfa Rainera (1960) – film kojeg smo imali priliku vidjeti na velikom platnu kina u Studentskom centru. Priča kaže da je poznati bečki slikar Arnulf Rainer platio Kubelki da snimi film o njemu i njegovom radu. Nakon nekog vremena zauzvrat je dobio potpuno apstraktni film čija je jedina veza s naručiteljem bio njegov naslov. Bilo kako bilo, stvoren je metrički film s kvadratom kao osnovnom formalnom jedinicom te sa svjetlošću, tamom, zvukom i tišinom kao gradivnim jedinicama. Radi se o izuzetno bitnom ostvarenju jer je Kubelka odustao od kadra kao najosnovnije činjenice u stvaranju filma i na njegovo mjesto postavio kvadrat. Kvadrat u većini drugih filmova funkcionira kao elementarna potpora kadru, većem spoju, kojeg u svojstvu neprekinutog čina snimanja kamere možemo vidjeti samo ako prilikom projekcije snimljenog materijala ne vidimo kvadrate od kojih je sačinjen. Kadar je uobičajeno definiran kretanjem, no Kubelka je od samih početaka svog rada, sasvim sukladno ideji o neodvojivosti filma kao umjetnosti od medija u kojem nastaje, inzistirao na tome da film nije kretanje nego projekcija statičnih slika u vrlo brzom ritmu. Film može postići iluziju kretanja, ali to je, kako je Kubelka naglasio u intervjuu Jonasu Mekasu, ipak samo izniman slučaj bez obzira na to što je film radi njega i izmišljen. Kvadrati su u Arnulfu Raineru vidljivi, grupirani u crne i bijele fraze koje se međusobno izmjenjuju. Pored nekih od njih je optički zapisan zvuk, a pored drugih nije. Jednom kad projekcija filma krene, gledatelju postaje moguće primijetiti različite izmjene bijelih i crnih fraza te fraza zvukova i tišina. Izmjene svjetla i tame s jedne te zvuka i tišine s druge strane korespondiraju tek sporadično. Metar filma se neprestano naizmjenice prenosi s njegovog vizualnog na njegov auditivni aspekt i obratno. P. A. Sitney u knjizi Visionary Film, monumentalnoj studiji američkog avangardnog filma, prema Kubelkinim bilješkama navodi da se fraze ostvaruju unutar šesnaest dijelova od koji svaki sadrži petsto sedamdeset i šest kvadrata. Budući da nema jasno definiranih vidljivih ili zvučnih granica između tih dijelova niti između fraza u njima, strukturu filma tijekom projekcije moguće je doživjeti tek kao nepravilno ubrzavajuće pulsiranje slike i zvuka. Kubelka je ovim filmom utjecao na razvoj flicker filma, a razloge za to svatko je u publici mogao osjetiti: ponekad bi, kad bi zamjena bijele fraze crnom bila prenagla je za osjet vida, slika bijelih kvadrata ostajala na mrežnici oka još dugo nakon što bi ekran utonuo u mrak. Bijeli monolit odvajao se od ekrana i lebdio prema publici.

Pedeset dvije godine nakon Arnulfa Rainera, u godini kad digitalni format istiskuje analogni u prikazivačkom aspektu, Kubelka snima Antiphon (2012). Ovaj film zamišljen je istovremeno kao suprotnost i komplement Arnulfu Raineru. Antiphon je strukturiran prema istom načelu kao Arnulf Rainer, nastao je zahvaljujući identičnim formalnim i gradivnim elementima, ali njihov raspored je potpuno inverzan: kvadrati tame postali su kvadrati svjetla, a kvadrati zvuka postali su kvadrati tišine. Ovi filmovi su, nakon što je svaki prikazan pojedinačno, projicirani jedan do drugoga na istom ekranu što je dodatno usložilo ideju simetrije ionako prisutnu u svakom od ovih filmova. Oba se filma sastoje od jednakog broja bijelih i crnih kvadrata. Budući da tamu možemo tumačiti kao izostanak svjetla, ne bi bilo sasvim pogrešno reći da je u svakom bijelom kvadratu latentno prisutan crni kvadrat. Usporednim prikazivanjem filmova ideja se manifestirala pred našim očima. To, međutim, nije uspjelo u potpunosti. Bijela ipak dominira gledateljevim pogledom zbog naknadne slike o kojoj sam već nešto rekao: kad bismo trebali vidjeti seriju crnih kvadrata nakon serije bijelih kvadrata, nismo to sposobni učiniti zbog zasićenja oka što narušava Kubelkinu odu simetriji. To bi, mislio sam, trebalo biti ispravljeno u Monument filmu (2012). U tom posljednjem Kubelkinom radu znakovitog naziva prethodni Arnulf Rainer i Antiphon projicirani su jedan preko drugog. U teoriji bismo trebali vidjeti samo bijeli kvadrat, no pažljivim gledanjem moguće je uočiti da slika na trenutke zataji. Unatoč sinkronizaciji projekcija, ne postoje dvije potpuno iste pa i tama dobije priliku da se ukaže na pragu percepcije. Krenuli smo od pretpostavke da je ostvarenje simetrije ono čemu Kubelka teži, a sad bismo je trebali napustiti. Zapravo ga, ako ne griješim, više zanima nemogućnost simetrije u prvom koraku i njezina iluzornost u drugom. Njegov spomenik filmu pokazuje nam, između ostalog, da se ideja simetrije temelji na sukobu koji kao sukob postoji samo među pojmovima. Otpor filmskog materijala naznačio je isključivo logički karakter te suprotnosti:  apsolutnom suprotstavljanju između svjetla i tame u stvarnosti zapravo ništa ne odgovara. Monument Film je ono što se do maločas moglo protumačiti kao Kubelkin poraz preobrazio u trenutak njegova trijumfa. Njegova umjetnička nastojanja očito ne bi bila moguća u digitalnom mediju. U slučaju austrijskog majstora otkriće novih umjetničkih mogućnosti jednako je permanentnom otkriću starog medija. Kad svojim naručiteljima nije isporučivao filmove kakve su tražili, on ih je doista na izvjestan način potkradao. Prisvajao je vrpcu i vrijeme potrebno da s njom nešto učini. Kad bi proizvodnja celuloida bila obustavljena, što je danas ako ne realno onda barem zamislivo, ni on ni njemu slični više ne bi imali od koga krasti. To, dakle, ne bi bila smrt filma, nego prije hotimično ubojstvo. Za njegove ubojice nije bitno istraživanje mogućnosti njegovog materijala, nego mogućnost da se zaradi pričanjem priča pokretnim slikama. Film je, smatraju oni, priča i mora nešto govoriti. Kubelka je naprotiv uvijek tragao za biti filma i stvarao filmove koji ne govore, čiji je “sadržaj” moguće ostvariti samo unutar filmskog medija. Ima li film, Kubelkin film, (još uvijek) budućnost? Ima, i ako je vjerovati Kubelki, ona će pripadati (i) filmu koji ne govori i o kojem se ne da govoriti.

Bilo bi efektno s ovim riječima završiti kratak osvrt na ovu iznimnu večer, no to ne bi bilo pošteno, iako ne bi bilo sasvim krivo, uzevši u obzir Kubelkine opaske o vlastitom radu. Dva su razloga: prvi je taj što bismo prikazane filmove podredili iz dobrih razloga osporavanoj ideji o filmu koji svoju bit pronalazi u svom mediju; drugi razlog, povezan s prvim, taj je što bismo te filmove, nakon prilično nepreciznog nabrajanja nekih njihovih formalnih odlika, jednostavno upisali u dugu tradiciju široko definiranog čistog filma bez obveze da o njima pokušamo govoriti na drugačiji način. Sretnim slučajem smo u Zagrebu unutar nekoliko sati mogli vidjeti Godarda i Kubelku kako se, jedan za drugim, opraštaju s jezikom. Kubelka nam daje alibi da o njegovim filmovima ne govorimo jer se o njima navodno ne da govoriti. Nemoguće je, kaže, prevesti sadržaj njegovih filmova u drugi medij kakav je jezik. Ali, što ako se uopće ne radi o problemu prevođenju iz jednog medija u drugi, što ako se ne radi o problemu odnosa između forme i sadržaja, što ako film bez prevođenja kao mišljenje utječe na proizvodnju mišljenja koje nije film(sko)? Time bismo konačno došli do drugog, znatno težeg i znatno zanimljivijeg pitanja koje pred nas postavljaju  Kubelkine filmske ekstaze:

Dâ li se govoriti o filmu (i na koje načine)?

Međunarodni žiri dodijelio je posebno priznanje filmu Mjesečev almanah autorice Malene Szlam, a svaki je član žirija dodijelio Grand Prix po svom izboru. Andréa Picard, kanadska filmska kritičarka i trenutno najtraženija filmska kustosica, članica Međunarodnog filmskoga festivala u Torontu, nagradila je Planinu Song autorice Shambhavi Kaul. Ana Hušman, uspješna hrvatska filmska autorica čiji su brojni radovi prikazani na prethodnim izdanjima 25 FPS-a, Grand Prix je dodijelila M-ovoj himeri Sebastiana Buerknera, a Johann Lurf, austrijski filmaš mlađe generacije, višestruko nagrađivani autor čiji su tehnološko-perceptivni eksperimenti izazivali i impresionirali zagrebačku publiku, odabrao je film Magla – prolaz br.14 Alexandrea Larosea.

Žiri kritike u sastavu Petra Belc, Maša Peče i Danijel Brlas također je nagradio film Magla – prolaz br.14, a nagrada Green DCP kojom organizatori potiču daljnju cirkulaciju filma hrvatske proizvodnje profesionalnom izradom DCP prikazivačkog formata, dodijeljena je filmu Kino Crvena zvijezda autora Silvestra Kolbasa. Nagrada publike otišla je filmu Wantee Laure Prouvost koji propitkuje granice između fikcije i stvarnosti te filma i likovne umjetnosti, kao i (ne)mogućnost kontrole umjetnika nad tuđim shvaćanjem vlastita djela i način na koji se ono, kao i poimanje umjetnosti općenito, s protokom vremena neizbježno mijenja.

Deseti 25 FPS u Zagrebu je zatvorio Monument Film – dvostruka 35 mm projekcija i kino-predavanje Petra Kubelke, jednog od najznačajnijih autora u povijesti eksperimentalnog filma. Monument Film Kubelkin je spomenik analognom filmu i čin pobune protiv procesa koji je nazvao “neprijateljskim preuzimanjem” analogne kinematografije od strane digitalnih medija.

Također, povodom desetog rođendana festival se otiskuje na dvodnevno gostovanje u Rijeku, u Art-kino Croatia, u ponedjeljak 29. i utorak 30. rujna. Program započinje u ponedjeljak u 18 sati izborom kratkih filmova, a 20 sati slijedi Čarolija za obranu od tame Bena Russella i Bena Riversa. U utorak u 18 sati započinje drugi dio programa kratkih filmova, a u 20 sati stiže Jodie Mack s bombastičnim kolopletom animacije, psihodeličnog rock koncerta i 3D light showa Let Your Light Shine. Više o programu u Art-kinu potražite ovdje.

Izvor: 25 FPS

U petak, 26. rujna u 22 h na redu je program Let Your Light Shine koji predstavlja pet recentnih kratkometražnih filmova britanske eksperimentalne animatorice Jodie Mack: New Fancy Foils, Undertone Overture, Dusty Stacks of Mom: the Poster Project, Glistening Thrills i Let Your Light Shine. Filmovi su ručno rađeni tehnikom kolaža uz pomoć recikliranih materijala i pronađenih predmeta kojima se nastoji osvijestiti poveznica između apstrakcije likovne umjetnosti i grafičkog dizajna masovne proizvodnje. Rezultat je psihodelični rock mjuzikl, istovremeno intiman, šarmantan i stadionski spektakularan. 

U nedjelju, 28. rujna u 20 sati austrijski avangardni filmaš Peter Kubelka, jedan od najznačajnijih autora u povijesti eksperimentalnog filma, predstavit će svoj posljednji rad Monument Film. Riječ je o dvostrukoj projekciji njegovih filmova Arnulf Rainer (1960.) i Antiphon (2012.) koji će biti prikazani jedan pokraj drugoga i jedan preko drugoga, sa slikama koje se preklapaju. Svaki od filmova sastoji se od 9216 kadrova na ručno obrađenim 35mm vrpcama. Kubelkin prijelomni rad Arnulf Rainer, nazvan po njegovu prijatelju slikaru, sveo je film na četiri osnovna elementa: svjetlo, tamu, zvuk i tišinu. Četrdesetak godina kasnije, revoltiran digitalizacijom koja je okončala stogodišnju prevlast analognog filma, Kubelka stvara njegov antipod: svi crni kadrovi iz Rainera u Antiphonu su bijeli i obratno, svi zvučni dijelovi nijemi i obratno. Monument Film Kubelkin je spomenik analognom filmu i čin pobune protiv procesa koji je nazvao “neprijateljskim preuzimanjem” analogne kinematografije od strane digitalnih medija. Festival 25 FPS s velikim će zadovoljstvom po drugi put ugostiti umjetnika koji je Zagreb posjetio i 2010. godine kada mu je Festival priredio retrospektivu popraćenu dragocjenim predavanjem pod nazivom Metric Cinema. 

Na otvaranju će biti uručena i posebna nagrada festivala za izuzetan doprinos razvoju umjetnosti pokretnih slika Peteru Kubelki, jednom od najutjecajnijih avangardnih filmskih umjetnika u svijetu. 

Nakon Sundancea i Berlinalea, Splićani će imati priliku pogledati sedmodjelnu TV mini-seriju Top of the Lake oskarovke Jane Campion koju mnogi filmski kritičari uvrštavaju u svoje “must see” popise televizijskih serija. Posljednji film poznatog američkog glumca Rivera Phoenixa Dark Blood, na čijem je snimanju 1993. iznenada i preminuo, redatelj George Sluizer uspio je dovršiti tek 2012. 

Više o festivalu možete pronaći ovdje.