Kao i svake godine, jedan od prvih rezultata ovog edukativnog programa bila je kolektivna izložba. Pokret, ostanak, povratak otvorena je u Galeriji Miroslav Kraljević (GMK) 24. listopada, a može se posjetiti do 30. listopada. U ovogodišnjem programu i izložbi sudjelovali_e su Varduhi Balyan, Karla Crnčević, Larisa Crunțeanu, Nevena Delić, Katarina Gotic Damiani, Anima Goyal, Katarzyna Łukasik, Alisa Oleva, Nevena Savić, Ezra Šimek, Behshad Tajammol i Petar Vranjković, a uz kolektiv WHW-a kao kustosica je djelovala Ana Kovačić. Prema njezinim riječima, program je bio iznimno produktivan: “Svi su radovi na izložbi novoproducirani, svi umjetnici_e su odlučili_e napraviti nešto novo, specifično za ovu temu i mislim da se to vidi na samoj izložbi, da je tema prodisala i razgranala se.”

Velik poticaj ovogodišnjoj produkciji dao je terenski posjet Bihaću, na kojem je većina radova i nastala. Ana Dević, jedna od članica WHW-a, ističe: “Živimo u vremenu koje je obilježeno ratovima koji ne prestaju, koji se multipliciraju genocidom i raznolikim oblicima opresije. Bilo nam je izuzetno važno posjetiti Bihać jer je upravo to mjesto granica, mjesto gdje Europa postavlja svoje Fortress Europe zakone i moduse.” Tvrđava Europa je pojam koji se još od 2. svjetskog rata koristi u ratnim propagandama, a danas doprinosi mitu zaštite bijele europske kulture od invazije drugačijih, koji se ogleda u progresivno sve okrutnijim graničnim politikama.

Prema Dević, koja je i sama pjesnikinja, WHW je odabrao poeziju kao ključan aspekt ovogodišnjeg programa upravo jer ona sama uspijeva omekšati granice ekspresije: “Velik broj pjesnika, osobito palestinskih i ukrajinskih, ne šuti već govori o mjestima gdje se trenutno događaju neviđeni zločini. Za mene je poezija mjesto gdje možemo progovoriti o tome i mjesto koje nam omogućuje da kroz neku fazu fermentacije progovorimo istinu – i govoreći o sebi, i obraćajući se svijetu i drugima.” Na sličnom tragu, Kovačić smatra poeziju komponentom koja zaslužuje veći prostor u domeni suvremene umjetnosti: “Iako je ona tu uvijek prisutna, čini nam se da je upravo sada trenutak da se vratimo poeziji kao sjecištu između emocionalnog i političkog.”

Upravo zato taj modus izražavanja igra ključnu ulogu u samom postavu, koji se sastoji od foto, video i prostornih instalacija. Dio uključenih fotografija – rad Poems about things with permeable borders Larise Crunțeanu – suspendiran je u prostoru. Na poleđini otisaka ispisani su stihovi na engleskom koji referenciraju probijanje granica, poput: “Bloodlines leak through time, with every vein blurring one life into another.” Foto instalacija All Roads lead to the Border Nevene Delić, koja prikazuje točku na cesti nekoliko metara od 175 km duge bodljikave žice koja razdvaja Mađarsku i Srbiju, fizički je izmještena iz očekivane centralne pozicije na zidu. Na jednom od zidova ispisan je i tipografski rad Petra Vranjkovića do you remember the first time you crossed the border, koji brisanje granica doslovno utjelovljuje u brisanju kontura slova.

Pokraj samog izlaza iz GMK smješten je TV sa slušalicama i projekcijom rada Guesthouse filmašice i novinarke Varduhi Balyan. Rad se sastoji od statičnih prizora iz “prihvatnog centra” za migrante čiji zahtjevi za ulazak u zemlju nisu prihvaćeni. Praćen naracijom iskustava tamo smještenih ljudi, rad cilja destabilizirati poimanje gostoprimstva i pripadanja. Sličan cilj ima i outlaw lullaby, svojevrsni video-kolaž u kojem Ezra Šimek spaja snimke s putovanja u Bihać i prethodnog putovanja kroz SAD s referencama iz pop kulture, glazbom i naracijom, preispitujući poimanja prostora i slobode.

Na starijem računalu prikazana je interaktivna instalacija bosanske umjetnice Katarine Gotic Damiani where am i in the world. Sastavljena je od materijala koje su umjetnica i njezin partner prikupili tijekom putovanja u Dansku, gdje su se vjenčali zbog skorog isteka njezine boravišne dozvole za EU. Rad je serija poetskih fragmenata koji umjesto bilješke specifičnog trenutka vjenčanja, prema deplijanu, služe kao “dijeljeni čin sjećanja”.

Izložba prelazi i granice GMK te je rad Do you remember Alise Oleve izložen na ulicama oko galerije i na drugim zagrebačkim lokacijama. Sastoji se od 12 pjesama – “partitura za hodanje”, kako ih naziva autorica – koje su nastale u suradnji s dijelom drugih polaznika_ca.

Uz kontemplativne instalacije i fotografije motiva koji odražavaju aktualnu zbilju – graničnih prijelaza, naplatnih kućica, stranih MMA boraca, životinja u pokretu – izložba preispituje i povijesne narative. Interaktivna analogna instalacija Invisible Gaze Karle Crnčević i Behshad Tajammol sastoji se od osvjetljenog boxa nad kojim posjetioc_teljica može povećalom promatrati izloženi negativ. Snimke na negativu spoj su fotografija i fragmenata povijesnih dokumenata kojima Crnčević i Tajammol spajaju svoja iskustva arhiviranja povijesti ženskog otpora u Iranu i partizanskog otpora Jugoslavije.

Tammajol pojašnjava: “Iako se ta građa konceptualno razlikuje, zanimali su nas elementi i detalji koji povezuju ta dva arhiva. Zanimala nas je i uloga arhiva u formiranju kolektivnog sjećanja jer arhiv nije neutralan, već ovisi o svojoj institucionalizaciji. No on može biti i nešto što ne pripada nužno prošlosti, već nam omogućuje da zamislimo budućnost i vidimo sličnosti između pokreta otpora.” Upravo takav transnacionalan i kolektivan otpor preispituje ukorijenjenost razlika i adresira paradoks ograničenih migracija u globaliziranom svijetu. Umjetnost i poezija, pritom, tu su da ekspliciraju koliko ljudskost i solidarnost ne podliježu tim granicama.

Umjetnici_e koji su sudjelovali_e na WHW Akademiji 2025. godine zajednički su posjetili Bihać u svibnju. Ovo istraživačko putovanje poslužilo je kao nadahnuće, uz osobna i kolektivna iskustva, te potaknulo umjetnike_ce na istraživanje graničnih režima. Neka od ključnih pitanja kojima su se polaznici_e Akademije bavili_e su privilegije osoba sa stalnim boravištem nasuprot ljudi u pokretu, te potencijalom umjetnosti da stvara “fizička i metaforička utočišta”.

“Polazeći od ovih pitanja izložba poziva na ukidanje graničnih područja kao zona kontrole i isključenja te na njihovo ponovno preuzimanje kroz kolektivni otpor i nježnost. Ona predlaže da se mjesta zaklona mogu pronaći u solidarnosti, u bivanju, mišljenju i kretanju zajedno. Kroz slojevite slike izložba slaže arhiv prijelaza u kojem sama ideja granice postaje nepostojana. Izložba poziva da se krećemo i gledamo dalje od neposredno uočljivog te da nastanimo prostore između, tamo gdje pravo na pokret, ostanak i povratak odzvanja kao osobna žudnja i kolektivni zahtjev”, stoji u tekstu najave.

Na izložbi će biti predstavljeni radovi: Varduhi Balyan, Karle Crnčević, Larise Crunțeanu, Nevene Delić, Katarine Gotic Damiani, Anime Goyal, Katarzyny Łukasik, Alise Oleva, Nevene Savić, Ezre Šimek, Behshada Tajammola i Petra Vranjkovića.

Izložba se može posjetiti do 30. listopada. Više detalja pronađite ovdje.

Polazeći od predmeta koji se pod nerazjašnjenim okolnostima i u neutvrđeno vrijeme našao u njegovom posjedu, umjetnik razvija rad koji uznemiruje arhiv kao mjesto diskurzivne moći i u njemu otvara prostore za spekulativne interpretacije koje nose i utopijski potencijal. Vranjkovićeva umjetnička praksa gradi se na kritičkom odnosu prema arhivu kao instituciji.

Postav izložbe sastoji se od tri tapiserije te tri manja artefakta od koih je jedan iz privatne zbirke umjetnika, druga dva iz zbirke Etnografskog muzeja Split. “Uspostavom digitalne baze podataka, virtualnog arhiva artefakata koji zaboravljeni i nevidljivi leže u muzejskim zbirkama širom svijeta, te njihovim povremenim izlaskom u galerijske i muzejske prostore kao što se zbiva prilikom ove izložbe, autor uznemiruje arhiv kao mjesto diskurzivne moći i u njemu otvara prostore za spekulativne interpretacije koje nose i utopijski potencijal”, stoji u tekstu najave.

Izložba se može razgledati radnim danom do 28. rujna, od utorka do nedjelje u radno vrijeme muzeja od 10 do 18 sati, a provodi se u okviru projekta qIZLOŽBE udruge queerANarchive.

Više detalja pronađite ovdje.

Publikacija Progutala sam svoj san reinterpretacija je arhiva pronađenih istražujući povijest prikaza histerije – psihijatrijskog poremećaja kojeg, kako se smatralo, uzrokuje lutajuća, nemirna maternica, a koji je svoju popularnost dosegnuo krajem 19. stoljeća. Istražujući fotografske arhive psihijatrijskih ustanova Lizde kombinira fragmente fotografija, ilustracija i knjiga preslagujući tako povijest prikaza ženskog ludila portretiranog na razmeđu zbilje i fikcije, dokumenta i inscenacije.

U sklopu predstavljanja knjižice održat će se i predavanje Ima li ludilo rod? Femina narrans u Stenjevcu Nataše Polgar, a Lizde i kourednik i grafički dizajner Petar Vranjković će održati kratko predavanje o samom procesu rada i dizajnu publikacije.

Glorija Lizde (1991., Split) završila je preddiplomski studij filma i videa pri Umjetničkoj akademiji u Splitu te diplomski studij fotografije pri Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. U svom fotografskom radu istražuje teme obiteljskih odnosa, naslijeđa i sjećanja koristeći dokumentarnu i insceniranu fotografiju.

Više informacija o događaju pronađite ovdje.

Projekt je potaknut kulturno-povijesnim značajem izdavačke kuće Mladost, čija se nekadašnja zgrada nalazi u blizini galerijskog prostora na Ilici. Autorica popratnog teksta, Buga Kranželić, pojašnjavajući kontekst zatvaranja prostora uslijed privatizacije govori o povodu izvedbi: “Kako bi obrisao prašinu zaborava, Petar Vranjković u svojoj monodramskoj izvedbi Arhive: Mladost odaje hommage prostoru koji je imao ulogu doma: ‘poetima / piscima / znanstvenicima / disidentima / čija su slova bila mač / protiv tiranije/ i zaborava'”.

Projekt je nastao suradnji s Teom Matanović.

Petar Vranjković (1997.) je transmedijski umjetnik i istraživač koji u umjetničkom radu koristi predmete iz arhiva, fotografiju, grafiku i dizajn. Zainteresiran je za propitivanje arhivskih narativa te formiranje sjećanja i ideja pripovijedanja kroz umjetničke i istraživačke prakse. Ima titulu magistra umjetnosti animacije i novih medija pri Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu.  Sudjelovao je u više grupnih i samostalnih izložbi.

Više detalja možete pronaći ovdje.

“2008. godine irački je novinar izuo cipele i bacio ih na Georgea Busha Juniora tijekom konferencije za novinare u Bagdadu. Cipela je proizvedena u Turskoj pod modelom Ducati 271, nazvanim po motociklu. George Bush izbjegao je prvu cipelu, no druga je udarila u američku zastavu iza njega. Iako bacanje cipela kao oblik protesta seže daleko u povijest, ovaj nas čin navodi na razmišljanje može li takav oblik prosvjeda nadići svoj neposredni kontekst i postati globalni medijski spektakl. Od te cipele bačene na G. Busha pa do prvih slika crne rupe snimljenih Event Horizontom 2019., te su serije događaja, od kojih su poneki zaboravljeni ili previđeni, ipak povezani i tvore posebnu nit koji nas sve povezuje s ovom stvarnošću”, pišu kustosi Antonela Solenički i Petar Vranjković.

Formirajući deset različitih poglavlja, umjetnik u ovu izložbu integrira različite reference na pojedince i manifestacije, bilo kroz izravnu vizualnu reprezentaciju, suptilne aluzije ili simbolične geste, slažući složenu mrežu odnosa koji postaju oblik suvremene kritike. “Xie je pripovjedač: on predstavlja perspektivu snažniju od pukog beznađa, naglašavajući činjenicu da svatko s parom cipela može pokrenuti prosvjed”, dodaju kustosi.

Lantian Xie (UAE, 1988) umjetnik je iz Dubaija koji stvara slike, objekte, priče i situacije. Posebno ga zanimaju hotelska predvorja, jelovnici u kafeteriji i nasilna državna vlast. Njegovi su prijašnji projekti predstavljeni na Venecijanskom bijenalu, Šangajskom bijenalu, Kochi-Muziris bijenalu, Sharjah bijenalu i na drugim manifestacijama.

Ulaz na izložbu je slobodan, a možete ju posjetiti do 30. studenog.

Više informacija o izložbi dostupno je ovdje.

Mila i ja upoznale smo se, nakratko, 2019. godine prilikom mog posjeta Berlinu. Sjele smo na kavu, a znatno više od popijenog kofeina razbudila me Milina poletna energija i britak um. Od tada s velikim interesom pratim njen rad i zaintrigirao me je njen (naizgled) nenadan ulazak u stand-up. Prilika da se ponovno sretnemo, povodom njene zagrebačke izložbe u GMK-u, bila je divan povod da prodremo u suštinu njenih interesa koji, vrlo logično, povezuju te dvije profesije.  

Mila, ti i ja smo se upoznale 2019. godine, prije korone, prije stand-upa…

Čini se kao da je prošao cijeli jedan životni vijek. Mnogo se toga promijenilo u ovih pet godina, u smislu moje prakse i načina na koji sebe vidim kao umjetnicu. 2019. sam se još tražila i definirala svoje umjetničke interese, istražujući različite stvari. Danas imam bolju predodžbu što i kako želim raditi, iako nikada ne mogu tvrditi da sam potpuno formirana. 

Je li ta jasnoća vezana s otkrićem stand-upa? Podrazumijeva li veće uključivanje humora u tvoja umjetnička djela? 

Da, definitivno, stand-up je veliki dodatak mojem razvoju, ne samo kao umjetnice, već i kao osobe. Rekla bih da se u meni nešto kuhalo čak i prije nego što sam otkrila stand-up. Moji su radovi imali satirična ili ironična gledišta, provocirali su nelagodu, što je plodno tlo za šalu. Ali moja umjetnička praksa je bila vrlo spora, a s obzirom da sam ekstrovert i vrlo aktivna i društvena osoba, nije mi odgovarao taj tempo. Otkriće stand-upa, kojim se sada bavim svakodnevno, zakrpalo je neki dio mene koji je nedostajao. To je bio ispušni ventil koji mi je trebao. U isto vrijeme, bila sam i jako zasićena svojom umjetničkom praksom, odnosno svijetom umjetnosti i njezinim protokolima. Nisam osjećala onu dubinsku povezanost, nije me toliko uzbuđivala. A onda, kada sam ušla u stand-up, otvorio mi se novi pogled na umjetnost, odnosno drugačiji način proizvodnje umjetnosti ili mišljenja. 

U tim ranim danima stand-upa, jesi li ga vidjela kao nešto što ćeš uključiti u svoju umjetničku praksu, ili nešto što će doći pored nje, ili ju čak i zamijeniti? 

Kad sam započinjala sa stand-upom, radilo se o nekoliko otvorenih mikrofona tu i tamo, i nisam imala hrabrosti tvrditi da ću se time baviti do kraja života. Vidjela sam to više kao nešto što bi moglo osvježiti moju umjetničku praksu. U smislu da bih mogla koristiti stand-up kao metodu istraživanja. Primjerice, kada imam ideju i voljela bih vidjeti  da li oscilira s većim brojem ljudi, napravim par šala, pa ako izazovem smijeh znači da ima nešto u tome i isplati se realizirati još jedno umjetničko djelo ili izložbu. Ali stand-up je zarazan. Ne samo s fizičke točke gledišta gdje postaneš ovisna o dopaminu; ja sam postala ovisna o tome kako napisati šalu. I naravno, kada se ljudi počnu smijati zajedno s vašim mišljenjem, to je vrlo afirmirajuće – znači da nisam luda što tako mislim. Također, u to sam uložila puno rada. Svake večeri sam izvodila stand-up i to mi je počelo oduzimati puno fizičkog i mentalnog prostora. Tako sam shvatila da ovo nije samo nešto “sa strane” i istraživačka metoda, već nešto ozbiljnije. Stand-up je popunio prazninu koja je postojala u meni i mojoj osobnosti. Uvijek sam bila puna stavova, puna sranja, i samo mi je falio način da to pravilno uokvirim, nešto gdje nema posrednika između mene i publike, nema fizičkog umjetničkog djela, nema kustosa. Izravno sam s publikom – govorim vam što mislim i mogu vidjeti što vi mislite na temelju vaše reakcije, koju ne možete lažirati. 

Sada kada si to prenijela u izložbu, gdje predstavljaš isječke svojih stand-up nastupa (koji izvorno nisu snimljeni da bi bili prikazani u izložbenom kontekstu), opet gubiš tu izravnost s publikom, naše neposredne reakcije. Kako si pristupila postavljanju stand-upa u ovaj kontekst? 

Ovo je prvi put da šale prikazujem u galeriji. Postoji nekoliko razloga zašto sam se sada odlučila za to. Odradila sam nekoliko stand-up nastupa u muzejima i galerijama, što je definitivno puno izazovnije nego raditi ih u komičarskom klubu jer je publika prilično monotona, uglavnom umjetnici i kulturni radnici. Koliko god mislili da su otvorenog uma, vrlo su uskogrudni u svojim liberalno-intelektualnim prostorima. Osim toga, u galerijskim kontekstima sam osjećala da nastup moram upotpuniti diskusijom, znači napravim nekoliko šala, pa onda raspravljamo. To je zapravo bilo korisno iskustvo u smislu pokušaja da stand-up približim ljudima iz vizualne umjetnosti. Naravno, oni znaju što je stand-up, ali ne idu nužno u klubove doživjeti ga uživo i ne razumiju kako funkcionira. Tako sam za GMK izdvojila presjek svojih stand-up nastupa kako bih pokazala mnogo različitih situacija. Kako jedne noći ide dobro, a sutra ne. U osnovi pokazujem svoj studijski rad, ne gotove šale. A moj studio za komediju je klub. Da bi nešto bilo smiješno, netko se mora nasmijati, a ja to ne mogu testirati pišući u kući. Ne znam je li nešto šala dok je ne isprobam pred publikom. Dakle, ono što pokazujem u GMK-u je rad u nastajanju. Neke šale su napola gotove, neke nisu dobre, neke jesu. Cilj mi je prikazati raznolikost, kako bi ljudi dobili uvid u to kako to funkcionira. Ne očekujem aktivan smijeh. Naravno, ako se nasmijete, super, ali znam da postoji razlika između kluba i samotne situacije sa slušalicama. Smijeh je nešto vrlo društveno, a ponekad je i vrlo sramotna stvar. Zato ga je najbolje prakticirati noću, jer noć je uvijek za neku vrstu sramotnih aktivnosti.

Spomenula si drugačiji osjećaj vremena u vizualnoj umjetnosti i stand-upu, kako je vizualna umjetnost prespora za tvoju osobnost. Ali čini mi se da pisanje uspješnog stand-upa također zahtijeva vrijeme.

Da, ali ne sjediš čekajući inspiraciju. Svaki dan radiš nešto konkretno, staješ pred publiku. No svakako, kada je riječ o dobroj šali, potrebni su mjeseci. Na jednoj sam šali recimo radila dva mjeseca. Izvodila sam je tjednima, ali sam u sebi osjećala da da ne uzdiže dovoljno određenu zajednicu koju sam željela istaknuti. No nije bilo drugog načina da to ispravim, nego da ju nastavim izvoditi i promatram reakcije; što djeluje, a što ne, što izaziva smijeh, a što šokira, koje su skupine šokirane i zašto. Dakle, da, treba nekoliko mjeseci da dovršiš šalu, ali svaku je večer (dok još radiš na njoj) izvodiš, što daje osjećaj adrenalina. 

Želiš li reći da šok kao reakcija čini šalu lošom? Nije li moguće da nekome jednostavno nedostaje smisao za humor? Također, čini mi se da bi šok mogao biti vrlo vrijedna reakcija.

Može biti vrlo vrijedna, ali mislim da komičari koji samo žele šokirati… Gle, možemo šokirati svakoga određenim izjavama koje su suprotne onome što većina misli. Dakle, lako je šokirati, ali puno je teže opravdati to stajalište, braniti ga. To je kao da kopaš rupu i onda pokušaš izaći iz te rupe. To radim s mnogim šalama. Naravno, neki su ljudi šokirani jer se dotičete tema o kojima smatraju da se ne bismo trebali šaliti. Brinu se: “Oh, trebam li se tomu smijati?” A onda kad ih nasmiješ, to je gotovo kao da si im podvalila tu reakciju, nasmijala ih protiv njihove volje, nekom “prevarom”. Uglavnom, kao što kaže jedan drugi komičar: “Nije dovoljno samo prijeći granicu sa šalom, moraš dovesti publiku sa sobom preko te granice.” 

Prije nego što porazgovaramo o ostalim radovima koje prikazuješ na izložbi, a dio su tvoje umjetničke prakse prije stand-upa, htjela bih te pitati o estetskom izboru da prikažeš stand-up skečeve na starim televizorima, radije nego na modernim plazma ekranima montiranim na zid. 

Prije svega, ovi televizori su na granici smeća. Ljudi ih se rješavaju gotovo besplatno pa su dostupni. Da smo iznajmljivali velike plazma televizore, morali bi biti spojeni na zidove što znači da bih izgubila zidni prostor za bilo što drugo. Također, ovi stari televizori stvaraju skulpturalnu formaciju u prostoru. Uglavnom sam se oslanjala na estetiku Nama Junea Paika, gdje ekrani gotovo predstavljaju tijelo, fizičku prisutnost u prostoru, što mi se činilo prikladnim jer stand-up komedija ima izvođače. Također, nisam željela osjećaj Netflixa ili estetiku mobitela. Odrastala sam uz ovu vrstu televizora.

Da, ta vrsta izlaganja čini stand-up gotovo arhaičnim, što nas potiče da ga promatramo u nekom drugom svjetlu… Dakle, oko tih televizora izložila si nekoliko autoportreta koji su prekriveni odnosno išarani crtežima ili tekstovima koji sadrže kratke fraze ili slogane. Što nam možeš reći o njima?

Rečenice koje preklapaju autoportrete složene su od stvari koje skupljam odnosno čujem i bilježim, a zatim pretvaram u nešto poput slogana. Na izložbi u GMK-u nema ih puno, jer nisam željela zasititi prostor. U prostoru je već puno Mila. Osam televizora s Milom na njima. A uz to i velika tapeta: “If I stop smiling, they will see how angry I am”, koju sam već predstavila drugdje, ali sam ju htjela ponovno izložiti jer upotpunjuje sadržaj stand-up šala, u smislu da se radi o mom pokušaju da racionaliziram svijet oko sebe, dam mu smisao kroz šalu.

Zanimljivo mi je ovo što si upravo spomenula – puno Mila – jer govori o tvom interesu za identitet kojim se baviš u mnogim svojim radovima. Istražuješ raštrkanost identiteta kroz različite kontekste, a posebno kroz iskustvo migracije koju si doživjela ti i članovi tvoje uže obitelji i zajednice. Osjećaj razlomljenosti i pokušaj sakupljanja u kohezivni identitet koji se uklapa u novi kontekst. Dakle, ova estetika “mnogo tebe” čini se prikladnom.

Točno. Iskustvo migracije je ono u kojem se stalno trebate moderirati. Smanjiti se. Paziti kako se ponašate u određenim situacijama kako ne biste djelovali divlje ili nepristojno ili previše izravno ili što već. To sam kanalizirala u ove autoportrete koji uglavnom nisu sretne verzije mene; to su moje verzije koje se ne bi smatrale ugodnima u javnom prostoru. I uz to sadrže intervencije u obliku crteža ili teksta. Za mene je to postalo gotovo poput dnevnika. Neki od njih su vrlo osobni ili intimni, ali također ste pozvani da ih interpretirate na svoj način. Pokušavam ih učiniti i pomalo uznemirujućim.

Tu se opet pojavljuje ta reakcija šoka. Ovi vizualni radovi imaju taj element nelagode ili uznemirenja, kao što si rekla.

Naravno. Jer ako se trebam moderirati u umjetničkom djelu, gdje sam onda. Ako se ne mogu usuditi biti dovoljno slobodna ovdje. Neki od njih su više, neki manje provokativni. Ali kao serija, kada ih stavite puno skupa, daju tjeskobni osjećaj. 

Tekstovi koji su slojevito postavljeni preko tih autoportreta izgledaju kao grafiti što daje osjećaj vandalizma, bilo da ti vandaliziraš vlastitu sliku ili netko drugi uništava tvoju sliku tom mišlju ili crtežom. Uz to, boja intervencija je crna ili crvena, a kada je crvena i tinta malo curi, dojam je kao da kaplje krv.

Da, kad sam to radila, stvarno sam se osjećala kao da vandaliziram vlastiti rad. Kada sprejate na velikoj površini, nema povratka ako pogriješite. Sviđa mi se taj rizik, da zapravo možete uništiti vlastiti rad. To je slično riziku koji postoji u stand-upu, gdje šala može da zakaže. Na izložbi je i jedan rad s boksačkim rukavicama koji već ima crvenu boju na rukavicama i na mom portretu, i gotovo se čini kao da mi je to učinio netko drugi. I da, slažem se, postoji osjećaj samonanošenja… ne boli, već nelagode ili nečeg sličnog.

Nelagoda koja proizlazi već iz toga što nam se izlažeš kroz te društvene komentare. A društveni uvjeti na koje reagiraš, upravo su ti koji te udaraju… Uostalom, tvoja komedija pa i tvoja sveukupna umjetnička praksa općenito proizlazi iz iskustva frustracije, što je možda sažeto u naslovu izložbe: Hurts so Good?

Da, frustracija je generativna. Mislim da je i početak mog stand-upa proizašao iz nje. Bilo je to u vrijeme kada je započinjao rat u Ukrajini i bio je u svim vijestima, a ja nisam ni shvaćala koliko me to isprovociralo. Cijeli narativ da je to prvi sukob na europskom tlu od Drugog svjetskog rata je izazvao toliko bijesa u meni. Konačno su javno priznali da ih nije briga za ono što se dogodilo u Bosni. To neznanje, ili selektivna empatija, otvorilo je nešto u meni. Da bih iz toga stvorila neki smisao, morala sam to zapisati. Morala sam vam reći. I jedini način na koji sam vam mogla reći bio je na pozornici, kroz šalu, kroz stand-up. Hej, želim da vidite moje stajalište. I želim da shvatite da nisam jedina. Nisam luda što tako razmišljam. Nadam se da i vi razumijete. A onda, kada sam se našalila na račun toga i ljudi su izreagirali smijehom, to mi je malo olakšalo te osjećaje.

Kao ispuštanje.

Točno. Bilo je to stvarno kao oslobađanje. Ali puno toga je došlo iz frustracije. Čak i danas, najbolje šale dolaze iz frustracije ili ljutnje. Mislim da je to uvijek vrlo plodonosno. Doduše, postoje neki komičari koji su uvijek ljuti na pozornici. Ne mislim ni da je to zdravo. Postoji strah da ako se više ne ljute, neće biti kreativni, no nije zdravo biti frustriran i ljut samo da biste zadržali kreativnost. Ali ti osjećaji i stavovi su svakako vrlo plodno gledište, da li se radi o ljutnji ili činjenici da živiš u pukotinama društva. Ja sam imigrantkinja ovdje u Njemačkoj, ne govorim “pravilni” jezik, ali uklapam se u neku pukotinu koja mi daje specifičnu perspektivu.

Sada kada si to spomenula, još jedan od tvojih interesa je upravo jezik, činjenica da djeluješ izvan svog materinjeg jezika i koristiš “engleski iz druge ruke”, kako kažeš u jednom skeču. Možeš li reći nešto o tome?  

Da, ne radim stand-up na svom maternjem jeziku (bosanskom) već na takozvanom “slomljenom engleskom” (broken English). Ponekad osjećam da je to ograničenje zapravo vrlo oslobađajuće jer me čini oštrijom, govorim bez filtera. Ne kažem da trebate zaglupiti svoj jezik. Ako ništa drugo, morate ga uzdići.

Ali to te čini izravnijom. 

Da, to me čini izravnijom. Neki komičari mi kažu da im se to “pomanjkanje” engleskog ne sviđa jer im otežava pisanje, ali meni se sviđa oštrina koja proizlazi iz toga. Moglo bi čak biti i šarmantno. Na primjer, gotovo nikad ne koristim the ili a i nekako je publika u redu s tim. Čak mi i pomaže da stvorim ritam. Možda zbog gramatike neću dobiti Netflixov specijal, ali nisam sigurna koliko mi je to bitno. S druge strane, jezik je jedini način komunikacije koji imam, pa bih možda u nekom trenutku trebala postati malo bolja u smislu …

…iako u tekstu kojim opisuješ svoj podcast Broken English spominješ važnost otpora pravilnom engleskom, u smislu da ne trebamo pretjerano ispravljati svoj drugi jezik čineći ga toliko urednim da postane lažan, a mi postanemo nevidljivi. 

Podcast Broken English počeo je prije stand-upa. Bilo mi je muka od umjetničkih aplikacija gdje trebate oprati svoj jezik tako da na kraju više ne znate jeste li to vi i vaše ideje. Naravno, kad sam došla u Njemačku, trudila sam se bolje govoriti engleski, bez naglaska, ali u jednom trenutku sam pomislila: za čije uši? I zašto mi je više stalo do tvojih ušiju nego do vlastitog jezika? U svojem stand-upu ponekad se borim s izgovorom određenih riječi, ali nekako se čini da šala svejedno djeluje. Publika je shvaća usprkos naglasku, jer postoji određena melodija. Oni to toleriraju.

Osjećam da se kod jezika radi o samopouzdanju. Ako nešto izgovorimo samouvjereno, čak i ako je pogrešno izgovoreno, značenje proizlazi. Ionako se razumijemo i izvan jezika.

Točno. Postoji toliko drugih stvari koje prenose smisao, a nisu riječi.

To me podsjeća na nešto što su tvoji kustosi Antonela Solenički i Petar Vranjković napisali u eseju za izložbu, a vezano je uz termin corpoliteracy koji oni prevode kao “korpoliterarnost”, a ja ga shvaćam kao govor tijela odnosno geste koje prenose značenje i nadopunjuju jezik koji se koristi, ili se sukobljavaju s njim. Tu se vraćamo na jukstapoziciju tvoje slike i teksta ispisanog preko nje, gdje možda na slici imaš izraz koji prenosi jednu poruku, dok tekst (koji predstavlja tvoju unutarnju misao) izlaže nešto drugo. Dakle, to dvoje se sukobljava, stvarajući konfuziju oko toga na što se možemo osloniti. 

Da, ili se ta dva sloja nadopunjuju, gotovo kao meme. A budući da je moj imidž strog odnosno stoičan, dobivate ozbiljnost šale, što mi se sviđa. Mnogi se ljudi boje šala. Mnogi ljudi šale smatraju vulgarnima i misle da je to zabava za seljake. U muzejima i galerijama trebamo šaputati, smijeh je neprikladan. Šale se čine kao nešto što nije dovoljno intelektualno. Dakle, samo prisustvo aktivnog smijeha u ovakvim prostorima, ili dopuštanje takve vrste jezika u tim prostorima, jest intervencija. U stvarnosti, ti su prostori vrlo ograničeni. Mislim da umjetnički prostor danas nije baš slobodan u smislu mogućnosti izražavanja stavova. Razmišljala sam, zašto se ljudi toliko boje šale? To je zato što osjećaju da ih navodim da se nasmiju protiv njihove volje: “O moj Bože, nasmijao sam se ovome, to znači da će svi misliti da sam suučesnik u tom mišljenju.” Taj strah djelomično proizlazi iz politički korektne kulture, kulture otkazivanja. Svi ti koncepti su sjajni koncepti, ali kada se pretjerano koriste, graniče sa zdravim razumom. Ljudi se toliko boje izraziti svoja mišljenja ili razmišljanja. Ali možete imati mišljenja; ne morate nužno djelovati u skladu s njima.

Mislim da postoji uvjerenje da ako nešto ne kažemo, prestajemo to misliti. Ako ne izražavamo ono što zapravo osjećamo, to će nekako izbrisati sam osjećaj. Ali možda je jedini način transformacije određenih mišljenja upravo njihovo izražavanje i zdravi dijalog. 

Ako nam je nešto na umu društveno i politički, zašto o tome ne bismo razgovarali na pozornici. Ne bismo se trebali bojati. Gle, u ovom trenutku ja mogu reći što god želim jer nisam slavna. Nisam na televiziji. Nemam pratitelja na Instagramu. Nemam veliki utjecaj na mišljenje ljudi. I za mene je svaka šala još uvijek malo umjetničko djelo, i kao takvu je cijenim.

Osjećam da bi ti mogla postati slavna. No, to bi moglo doći uz zahtjev da se cenzuriraš. Bi li razmislila o tom kompromisu?

Uvijek postoji način da kažeš ono što želiš reći. Samo trebaš postati bolja u pisanju. U ovom trenutku ne znam želim li postati slavna; još uvijek pokušavam shvatiti kako se moja vizualna umjetnička praksa miješa sa stand-upom i je li ih moguće spojiti. Mislim da jest, jer ja sam jedna osoba. Ali trebat će mi najmanje pet, šest godina da iskristaliziram kako je to zajedno, zajedno. Ali da… bi li se cenzurirala, ne znam. Sada je to teško zamisliti. Ne znam kakav će novac biti u igri. Možda sutra prodam dušu. Stvarno ne znam. Da si me prije pet godina, kada smo se upoznale, pitala što ću biti 2024., bila bi mi suluda ideja da ću raditi stand-up 10 do 15 puta tjedno. To su divlji preokreti u životu. Dakle, ne znam što će se dogoditi za pet godina, ali pokušavam biti strpljiva u smislu rasta, i kao umjetnica i kao komičarka. Najbolja stvar za mene bi bila zadržati oba svijeta. Stand-up je trenutno opsesija, ali još uvijek imam fetiš na predmete i rad s rukama, i volim biti dio svijeta vizualne umjetnosti. Mislim da moja praksa u vizualnoj umjetnosti doprinosi mom pristupu pisanju šala. Disciplinu stvaranja umjetničkog djela prenijela sam u stand-up. Kada izrađujete koncept za umjetničko djelo, morate ga učiniti neprobojnim sa svih strana, jer će vas pitati kako vidite ovo djelo u različitim kontekstima. Isto je i sa šalom, morate je učiniti logičnom kako bi funkcionirala na mnogim razinama, klasnim i društvenim. 

Ovom izložbom Panić će zagrebačkoj publici predstaviti često odvojene svjetove likovne umjetnosti i komedije, stvarajući narativ nježnih društvenih eksperimenata kroz crni humor, na prvenstveno, vlastiti račun. Izložba obuhvaća niz njenih radova, uključujući crteže, autoportrete s tekstom, intervencije u galerijski prostor, te, po prvi put, njene stand-up nastupe prikazane na starim televizorima, koji se stapaju u novo, dinamično tijelo rada. Praksa Mile Panić dovodi u pitanje tradicionalne koncepcije izložbenog prostora, istražujući njegove kapacitete kao i ulogu humora unutar umjetničkih institucija.

Panić crpi inspiraciju iz vlastitih iskustava i zapažanja kako bi progovorila o za mnoge bolnim temama poput obitelji, dijaspore i pripadnosti. Spajajući stand-up komediju s vizualnom umjetnošću, potvrđuje se uloga humora kao snažnog sredstva za subverziju i kritičko komentiranje apsurdnih i teških aspekata našeg svakodnevnog života.

Kustosi izložbe su Antonela Solenički i Petar Vranjković.

Mila Panić (BA, 1991.) je vizualna umjetnica i stand-up komičarka. Njezina praksa kreće se od korištenja osobnih materijala i dokumenata do visoko-poetičnih vizualnih i diskurzivnih elemenata, putem kojih stvara ciklus koji interpretira različito nasljeđe migracija. Voditeljica je podcasta Broken English, koji istražuje politiku jezika i pitanje kako živjeti između dva ili više jezika. Suosnivačica je kolektiva i udruge Fully Funded Residencies.eV. Njene novije samostalne izložbe održane su u galeriji eastcontemporary u Milanu i u Künstlerhaus Sootbörn u Hamburgu, dok su njene grupne izložbe uključivale one na Autostrada Biennalu, Montagehalle, HbK Braunschweig i drugdje. Panić je laureatkinja nagrade ZVONO Bosne i Hercegovine te dobitnica brojnih međunarodnih stipendija i grantova.

Više informacija o izložbi možete pronaći ovdje.

Iako je razmjer kemalističkih čistki začudan, njihove metode to nipošto nisu. Intervencije toga tipa uobičajena su pratilja stvaranju nacionalnog identiteta diljem vremena i prostora. Nije niti potrebno putovati skroz do Turske (čemu, doduše, zbog svoje turkološke pozadine ne mogu odoljeti) da bi se to pokazalo – i naš je vlastit jezik, kao i jezici naših postjugoslavenskih susjeda, restandardiziran sličnim putem. Sveprisutnost ovih zahvata, oprimjerena bizarnim turskim slučajem, tako nam otkriva duboku istinu jezika kao takva – on je ideološko bojište. 

S tog stajališta ljudi koji se njime služe tek su mu akcidencije, prigotci, rođeni u njega kao što su rođeni u nekom vremenu i prostoru. Nesumnjivo, oni na pozicijama moći nerijetko manipuliraju jezičnim nasljeđem, no time samo odgovaraju na talog prethodnih društveno-političkih manevara, kulturnih obrazaca i tradicije, hraneći to vlastito biće koje ih sve nadilazi – zvuk gazeće čizme povijesti.

Ipak, neka vas ne zaplaši ovaj filozofski bauk. Od njega je još dublja istina koja kaže: sve je stvar perspektive. Jezik svoju priču priča kroz ljude, ali su oni ti koji je izgovaraju. U njihovim rukama jezik postaje puki alat, sredstvo komunikacije. Štoviše, zasićeni njegovom stalnom politizacijom, lingvisti će često naglašavati tu objektivnost jezika, smatrajući je pokazateljem njegove suštinske neutralnosti. Snježana Kordić, primjerice, u djelu Jezik i nacionalizam ističe princip jezične samoregulacije, koji ne samo da pobija puristima omiljeno mnijenje o kvarenju jezika prodorom stranih elemenata, već i njih same tereti za remećenje njegova organskog razvoja.     

Cinici bi mogli kazati da je pokušaj očuvanja jezika od purista i sam puristički konotiran; ako ga se, naime, prazni od očitih ideologema, što onda činiti sa onima koji su im prethodili, ali su se vremenom i upotrebom uklopili u svakodnevni govor? Treba li se i s njima uhvatiti ukoštac? Taj pristup lako se može primijenjivati u beskraj i dovesti do fatalizma. No, ne mora u njemu i završiti. Ponovimo: jezik je sredstvo podjele, ali i sredstvo povezivanja. Ako je tu dvojnost nemoguće prevladati, može li se njome ovladati?

Vodeći se ovim pitanjem, kustosica Antonela Solenički pod mentorstvom je Lee Vene i Ane Kovačić u Galeriji Nova organizirala izložbu pod nazivom Na vrhu jezika. Na njoj su izloženi radovi mladih umjetnika iz regije što iz različitih očišta oslovljavaju antagonističku narav jezika, zajedno tvoreći svojevrsnu studiju nesporazuma koji iz njega proizlaze. Za teorijski oslonac, kako stoji u popratnom tekstu izložbe, Solenički je uzela upravo ranije spomenuto istraživanje Snježane Kordić, premda ga u konceptualnom smislu obrće: dok Kordić ideologizirani vid jezika podređuje onom funkcionalnom, Solenički njegovu realnost vidi u neprestanoj ideološkoj instrumentalizaciji: jezik je, kaže, medij moći, pristupnica u određene društvene sfere, neizostavan dio kulturnog kapitala. Unatoč tome, odredište im je istovjetno: neutralizacija jezika za obje je nešto do čega treba doći, dakle nešto što stanuje u budućnosti (cinici bi im pribrojali i nacionaliste što teže za neokaljanim jezikom, ali kome cinici ne bi našli zamjerke?).     

Jezik i nacionalizam valja čitati u okviru šire intelektualne rasprave u kojoj nastaje – a to je ona o međuodnosu srpskog i hrvatskog jezika. Autorica želi rasteretiti jezik od nasilnih političkih standardizacija koje ne dopuštaju usvajanje upotrebom, i samim time lako upadaju u oči (uši?). S druge strane, Na vrhu jezika raslojava mnogovrsne dimenzije razdora utkane u to naoko (nauho?) bezazleno oruđe komunikacije i prešutno prihvaćene kao činjenice života. Jedan od radova, video Tante aus Deutschland Mile Panić, tako upućuje na socijalnu i kulturnu razmještenost migranata koncentriranu baš u problematici jezika. Kroz razgovor sa svojim dvjema tetkama što tijekom rata bježe iz Bosne u Njemačku umjetnica otkriva razne instance otuđenosti koje, usprkos drukčijim okolnostima, i sama proživljava kao strankinja u Njemačkoj. Glavnina dojmova iznosi se na njemačkom bez titlova kako bi se gledateljima približio osjećaj izostavljenosti u slučaju njegova nepoznavanja, no opaska jedne od tetki da se, premda jezik tečno govori, u Njemačkoj i nakon dvadeset pet godina osjeća kao tuđinka, sugerira biljeg Drugotnosti kojega nenativni govornici sa sebe ne mogu maknuti čak i nakon nadvladavanja jezične barijere. 

Umjetnik Žarko Aleksić radom Granice jezika ispituje pak epistemološko-politički aspekt dotične teme. Pozivajući se na Wittgensteinovu misao da su granice nečijeg svijeta obilježene njegovim jezikom, Aleksić sprezi jezika i nacionalizma pridaje kognitivan značaj, no ispisivanjem filozofovih riječi na prozirnu tkaninu poručuje da te granice nisu i ne moraju biti opasane neprobojnim zidovima. Sada kada je s njega skinut socijalni i ideološki veo, jezik se može promatrati i u svojoj temeljnoj funkciji – kao alat za sporazumijevanje. Instalacijom Faces of Voice umjetnica Neža Knez podsjeća nas na to da je jezik, prije svega, tjelesni organ zadužen za proizvodnju zvukova. S osam razmaknutih mikrofona različite osobe istovremeno počinju izgovarati abecedu, no već nakon prvoga slova u njihovo višeglasje uvlači se disonanca, ukazujući na to da su pojedinci ti koji oživotvoruju znakove na papiru.

Ovaj empirijski nadahnut pristup zapravo ukorjenjuje dvojnu prirodu jezika u dvojnoj prirodi njegovih korisnika; ljudska bića opstoje u vječnom kolebanju između općeg i pojedinačnog, što se odražava u uzajamnoj konfliktnosti i pomirbenosti jezika – jer on i dijeli i veže. Kako onda naći utočište u njemu? Kako ga koristiti kao vezivo? Iako izložba smjera subverziji i želi “nesporazum shvatiti kao temelj sporazuma”, do toga temelja ne daje nikakav putokaz. Je li to stoga što bi njegova prethodna zadanost i sama podrazumijevala izvjesnu ideologiju, ili zato što izostaje neka jasna zamisao o tome kako bi taj sporazum trebao izgledati?

Vjerni do sada iznesenim idejama, pretpostavit ćemo da su oba razloga istinita. Počelo prave kritike i mora biti individualna prosudba, spremna na obračun ne samo s općeprihvaćenim uvjerenjima, nego i vlastitom kondicioniranošću. Filozofkinja Rada Iveković reći će: “jezik je šansa, da, ali ne materinji jezik, nego jezik kao takav.” Svakom je čovjeku njegov materinji jezik unaprijed propisan; on je a priori u njemu stranac. I upravo u tome, drži Iveković, leži mogućnost otpora, “jedina pouzdana metoda jezične i političke autonomije” – jer ako se spram bilo čega naslijeđenoga stavim u poziciju drugosti, ono samo, bilo na koncu odbačeno ili prihvaćeno, postaje svjestan izbor. 

Vraćajući se na izložbu, netko bi mogao zaključiti da je i koncept samoga postava duboko ciničan, te tako ne daje prostora transformativnoj moći jezika jer je smatra protivnom njegovoj biti. Očigledno je to u posljednjem eksponatu, svojevrsnoj ploči na kojoj umjetnik Petar Vranjković ispisuje: “My language is my awakening, but what happens when it dies?” Rad tematizira fenomen izumiranja jezika, no ukazujući na to odsustvo zapravo nas navodi na preispitivanje važnosti njegova prisustva – što jezik zapravo znači? U svjetlu trenutne rasprave to pitanje može glasiti i ovako: što ako se jezik ogoljavanjem svog tog sedimenta dogme, društvene nejednakosti i suprotstavljenosti jednostavno lišava svega što jest? 

Ironično, ovdje je smještena točka zajedništva i onih uronjenih u promišljanje vlastite pristranosti i onih opsjednutih jezičnom čistoćom. Gledajući tu pločicu, prizivam u sebi mentalnu sliku Mustafe Kemala Atatürka kako 1938. godine, devet dana prije svoje smrti, zahvaljuje Turskom jezičnom društvu na prijeko potrebnom osuvremenjavanju tehničke terminologije. O kolosalnom pothvatu bilježenja svih mogućih tuđica, pretresanja gomile povijesnih dokumenata, proučavanja desetaka i desetaka turkijskih jezika u svrhu brušenja “čistog turskog” (Öztürkҫe) nema ni spomena. Uvjeren u jalovost odvraćanja naroda od jezika njihovih predaka, Atatürk je ovom šutnjom izrazio razočaranje u silne “evet-efendije” koji su iz noći u noć čašice razgovora protezali na boce i podržavali njegove kvazilingvističke vratolomije. 

Burnost nadolazećih desetljeća u mladoj je Republici Turskoj dovela do daljnje politizacije jezika, do mjere u kojoj je ljudima postalo skoro pa nemoguće progovoriti a da ne otkriju svoju ideološku afilijaciju. Ali su toga bili itekako svjesni i nastavili komunicirati. I baš zato ovaj osobit primjer predočuje nešto univerzalno: što je purizam agresivniji, to se više ljudi osjećaju strano u vlastitom jeziku, i u toj se stranosti nanovo povezuju.

Bi li, općenito govoreći, posrijedi mogao biti trijumf principa samoregulacije, no ne tek nad žuđenom čistoćom nacionalista, nego i nad depolitizacijom poštenih jezikoslovaca, pa čak i subverzijom progresivnih kulturnjaka? Dogmatsko izvijanje jezika s vremenom će ili izblijediti i time postati moment njegova prirodna razvoja (eto protuudara fatalizmu!) ili pak postići toliku upečatljivost da će ga biti lakše zaobići, a i probiti. Možda je ovim potonjim putem, putem ‘savezništva u drugosti’, izložba mogla ali propustila poći, zadržavajući se na razini kritike bez cjelovite vizije. A možda i položaj cinika nije ništa drugo do položaj stranca prema jeziku, koji i nije toliko ciničan. 

Tekst je nastao u sklopu Kulturpunktove novinarske školice uz mentorsku podršku uredništva Kulturpunkta.

Međutim, kolizija tih dviju formi – i bez poniranja u sadržaj Milinog nastupa ili konkretnost same izvedbe – već upućuje na dijalog o tome što pripada kojem jeziku i strukturi moći. Drugim riječima, je li se svijet visoke forme i hermetičnog diskursa galerijske umjetnosti spreman susresti s lascivnošću i neposrednošću stand-up komedije? Štoviše, treba li uopće galerija apsorbirati takav tip forme i stvarati suodnos s njime, otvarati se prema tome da postaje prostorom i za takvu vrstu interakcije s publikom, ili se radi o nasilnom guranju jednog vida autonomnog i drugačijeg sadržaja u drugi kojem jednostavno ne pripada (dapače, u kojem se distorzira i počinje stršati)?

Pitanje je, naravno, recipročno: treba li s druge strane stand-up komedija galeriju? Preuzeti breme prostora domaćina kompleksnih konceptualnih programa koji od publike mahom zahtijevaju određenu emotivnu distancu? I čija arhitekura usmjerava posjetitelja_icu prema individualnoj komunikaciji s izloškom, koji je češće nego rjeđe potpuno izmaknut od persone umjetnika_ce (što je dijametralno suprotno logici stand-upa)? Provokacija je, u najmanju ruku, dualne prirode – s jedne se strane postavlja problem svojevrsne aproprijacije, tj. umjetničke gentrifikacije drugih formi koje su bliže masovnoj publici iz nemogućnosti da proizvede vlastitu publiku, čime narušava integritet i slobodu kreativnih formata kao stand-upa. A s druge se strane može i problematizirati “popuštanje pritiscima” galerijske umjetnosti, u smislu da svoj program prilagođava komercijalnom ukusu i prestaje inzistirati na sadržaju koji ne odustaje od kompleksnosti i slojevitosti umjetničke ekspresije (nego se na određeni način predaje mašini “kreativnih industrija” koje sve više usisavaju ili bolje reći, preuzimaju polje kulture).

Preko granica jezika

Da postoji crni ili bijeli odgovor na sva ova pitanja, ne bi postojale umjetnici_e kao što je Mila Panić. Kako je i sama pojasnila u svom nastupu, Mila se stand-upom bavi (barem formalno) neovisno o svom umjetničkom radu. Time nije cilj naglasiti da je Mila-umjetnica odvojena od Mile-komičarke (štoviše, njih dvije sigurno se u mnogo autorskih točaka susreću i presreću) nego da Mila pored prakse izlaganja svojih radova u različitim institucionalnim prostorima internacionalnog predznaka, ima i praksu nastupanja u comedy clubovima, poglavito u Berlinu gdje živi i radi. Kompleksnost Miline umjetničke persone, koja utjelovljuje ravnopravno izlagačicu koja se “bavi različitim medijskim oblicima, poetičnim vizualnim i diskurzivnim elementima”, i Mile kao izvođačice stand-upa, koji osobno vidi jednako tako kao tip umjetničke forme, govori ponešto o našoj iluziji da jedan tip jezika poništava drugi. Odnosno da smo, konstantno, uronjeni u multidimenzionalnost diskursa koji nužno ne moraju biti ni kompatibilni, ali ni dijametralno suprotni, nego slobodno vibriraju u nekom supostojanju koje je prije svega dinamično. Između ostalog, Milino migrantsko iskustvo koje se naslaguje na njen slojeviti nacionalni identitet i iskustvo, govore u prilog tome da naše jezične strukture nisu međusobno isključive, nego u kohabitaciji proizvode mnogobrojne aporije, ali i stvaraju provokativne i intrigantne kolaže. 

Samo se zatvaranje (pored stola s aperitivom za opušteniju atmosferu) sastojalo od stand-up nastupa, posloženog materijala koji je Mila-komičarka “ispraksala” izvoditi na engleskom, a koji je obgrlila freestyle diskusija i neposredni razgovor s prisutnima na domaćem jeziku kao neki vid “razgovora s umjetnicom”. Milina stand-up izvedba, koja se – za razliku od ostatka razgovora s publikom “po naški” – odvijala na engleskom, tako je na svojevrstan način postala manje bitna u svom kvalitativnom opsegu naspram svog meta značenja. Da se Mila pri izvođenju oslanja na sekundarni jezik koji čak nije ni službeni jezik države u koju je migrirala, da se takva jezična reprezentacija događa u podnedblju gdje se razumijemo na materinjim jezicima i možemo imati diskusiju na istima (ali nastup – umjetničku (re)prezentaciju ne) jasno upućuje na diskurzivne i jezične ironije koje su prožimale kako cijeli događaj tako i naš generalni društveni kontekst.

Naime, kako je sama Mila pojasnila, da se upustila u izvođenje komičkog teksta na srpskom, u snimci nastupa za hrvatsku kulturnu produkciju i distribuciju, isti bi morao biti titlovan. Stoga se Mila odlučila za onaj jezik koji donekle ima smisla prevoditi, iako bezbolnost recepcije umjetničke ekspresije na engleskom, na koju su po automatizmu pristali i umjetnica i svi pohodioci_teljice, govori štošta o jezičnoj hegemoniji engleskog jezika u svijetu vizualne umjetnosti koji je doista koncentrirani primjer “globalnog sela”. Valja napomenuti da je toj mogućnosti metačitanja pogodovala i olakotna okolnost da Mila doista jest stand-up komičarka (ne samo umjetnica koja odlazi na jednokratan izlet u dati format) i da doista jest smiješna – što zahvaljujući urođenoj komičarskoj kvaliteti i sposobnosti da “puno priča” koju je i sama istaknula, što zahvaljujući tome da je materijal stand-upa jednostavno dobar. Time je cjeloukupni nastup zaobišao kategoriju susramlja u koju je lako mogao skliznuti (ako ima išta gore od lošeg stand-upa, onda je to loš stand-up u galeriji) i uspješno raskrinkao cijeli niz neuralgičnih točaka umjetničke proizvodnje u kontekstu globalnog sela i jezičnog melting pota. 

U recentnom periodu stand-up komedija je postala potencijalno najburnija platforma za iznošenje na vidjelo politički škakljivih tema te mjesto intenzivne borbe između izvođača_ica i publike u pokušaju raslojavanja što je to politička korektnost, gdje se ona pretvara u cancel culture i cenzuru te čemu se i, još važnije, tko se nečemu smije ili ne smije ismijavati. Ponovno, ima li egzaktnije forme koja se u trenutnom zeitgeistu može bolje uklopiti u izložbu čiji je naslov Na vrhu jezika? 

Iza zidina umjetnosti

I dok Milina točka sadržajno odgovara trendu društveno-političke (auto)ironizacije kolektivnog i osobnog identiteta izvođačice i njenog okoliša, u Galeriji Nova dogodilo se nešto dodatno i suptilnije od elementarnog suočavanja s političko-povijesnim neugodnostima uz pomoć crnog humora. Svakako nije beznačajno kako se Mila u svojim šalama bez ustručavanja poigrava svojim iskustvom te političkim konotacijama odrastanja u Brčkom devedesetih, što dovodi u odnos sa svojim migrantskim iskustvom danas, dok plasira niz punch-upova pred zagrebačkom publikom. Ali ono što postaje važnije je suzdržanost zagrebačke publike da na njih reagira. Ta suspregnutost nije nužno proizašla iz manjka njihove komičke kvalitete, ili osobnog političkog opreza pojedinaca (iako je, dakako, i potonje moguće), nego se skrila u atmosferskoj neugodnosti – kao da je među svima zavladavala kolektivna zbunjenost oko toga kako proniknuti u jezični kȏd cijelog događanja na koji, svakako, nismo naviknuti u datim okolnostima.

Mila je sama naglasila kako je svoj stand-up svjesno odlučila “useliti” u svoj galerijski rad ne bi li ušla u neposredniji kontakt s publikom koja od nje kao autorice često ostaje udaljena više zidova. U tom je pogledu stand-up kao naglašeno neposredna forma trebao poslužiti kao metoda rušenja tih zidova i uspostavljavanja prisnije komunikacije s publikom općenito. Izvodeći tek po treći put svoj stand-up materijal u galerijskom prostoru, Mila je podijelila i varijacije u prijemu kad je riječ o njujorškoj, beogradskoj, a u konačnici i zagrebačkoj publici koja se, uostalom, uspostavila najtišom u sadašnjoj računici. 

Ključan trenutak dogodio se kad je Mila pozvala jedine prisutne koji nisu kulturni radnici_ce ili umjetnici_ce u publici da dignu ruku, od čega se u prepunoj Galeriji Nova, jedva promigoljilo četiri do pet sramežljivih dlanova. Naime, više nego o ičemu drugom, Milin je ulazak u galeriju sa stand-upom progovorio je o očiglednoj i inherentnoj potrebi da autor_ica komunicira (na ovaj ili onaj način) sa svojom publikom te iskrenom očaju koji se stvara kad u prostoru ostaje samo tišina. Dok kvantiteta posjetitelja_ica galerija i drugih kulturnih institucija ni u kojem slučaju nije pravilo kojem se treba pokoriti, bez obzira na zahtjeve birokracije i kapitalističkog sistema, ne možemo se, kao oni koji žele i žeđaju komunikaciju s publikom, ne pitati gdje se dogodio jezični nesporazum? Stand-up nastup Mile Panić u Galeriji Nova stoga je sigurno jedan od najzanimljivijih autorskih istupa koji duboko ponire u naša vlastita jezična licemjerja i stavlja upitnik nad strukture moći koje formuliramo u jeziku i s jezikom visoke kulture.