Istraživački projekt Zagrebačka industrijska baština: povijest, stanje, perspektive kojim se nastoji doprinijeti javnom osvješćivanju važnosti industrijskog naslijeđa završio je izložbom u Muzeju grada Zagreba Vrijeme giganata: planska industrijalizacija i naslijeđe 1947. – 1952. Izložba se problemski i kronološki nadovezuje na prethodne studijske izložbe kustosa Gorana Arčabića realizirane 2010. i 2012. godine. Modernizacija na periferiji Carstva: 1862. – 1918. bavila se pojavom industrije u drugoj polovici 19. stoljeća. Njome se nastojao odrediti povijesni kontekst, značenje i posljedice procesa industrijalizacije za grad Zagreb i njegovo stanovništvo do kraja Prvog svjetskog rata te prezentirati trenutno stanje dvanaest industrijskih objekata i kompleksa izgrađenih do kraja razdoblja Monarhije.  

Izložba Industrijski centar države: 1918. – 1945. fokusirala se na osam industrijskih sklopova i objekata čije izvedbe izvorno datiraju od 1918. do 1945. godine, te na Zagreb kao industrijsko i financijsko središte Kraljevine SHS/Jugoslavije, odnosno industrijsko naslijeđe međuratnog  doba. Logičan nastavak prikaz je planske industrijalizacije koja je nastupila po završetku Drugog svjetskog rata kada je izgradnja velikih državnih poduzeća teške industrije i elektroindustrije predstavljala ideološku bazu privrednog i društvenog razvoja.  

Podtekst izložbe Petogodišnji je plan razvitka narodne privrede u socijalističkoj Jugoslaviji (između 1947. i 1952.), koji je predstavljen kao glavna programska osnova industrijskog razvoja ovog razdoblja, te je jedan dio izložbe posvećen njegovoj implementaciji. Politike industrijalizacije u formativnom periodu socijalizma predstavljene su kroz četiri zagrebačke tvornice – Jedinstvo, Rade Končar, Prvomajska i Tvornica parnih kotlova – čijim se procesom izgradnje željela ilustrirati socijalna situacija poratne Jugoslavije, ali i stvoriti doprinos valorizaciji ovih arhitektonskih objekata. “Tvornice izgrađene s namjerom postavljanja temelja državne privrede u socijalističkoj Jugoslaviji moguće je percipirati kao materijalne ostatke procesa pokretanog ideologijom stvaranja novog društva i novog ‘socijalističkog’ čovjeka. Neupitna je njihova vrijednost kao dokumenta vremena”, stoji između ostalog u opisu izložbe.

Izložbom se također želi upozoriti na zanemareno graditeljsko naslijeđe socijalističkog perioda, a cilj čitavog Projekta osnažiti je stručnu platformu i pristup projektiranju i planiranju u najvrjednijim gradskim prostorima. I dok je vrijednost izloženog arhivskog materijala, posebno fotografija, arhitektonskih i prostornih planova, sigurno nezanemariva, upitno je koliko izložba uistinu radikalno i detaljno propituje kulturnu važnost ovog razdoblja i infrastrukture. Osim pojedinačnih zračnih fotografija, nije dan nikakav uvid u trenutno stanje spomenutih građevina niti problematiku njihovog očuvanja, dok se prezentacija njihovog povijesnog razvoja zaustavlja na nekoliko odabranih crtica. Također, povezanost socijalnog stanovanja i urbanog razvoja s gradnjom tvornica tek je ovlaš spomenuta. Stoga izložba umjesto detaljne socijalne i urbanističke analize predstavlja tek podsjetnik na nepravedno  zanemarenu industrijsku baštinu ovog grada.

Izložba je okosnica treće, ujedno završne etape istraživačkog projekta Zagrebačka industrijska baština: povijest, stanje, perspektive. Projektom se nastoji doprinijeti javnom osvješćivanju važnosti industrijskog naslijeđa. Voditelj projekta i autor koncepcije izložbe je Goran Arčabić, kustos Muzeja grada Zagreba. Oblikovanje izložbe potpisuje Oaza (Nina Bačun, Roberta Bratović, Maša Poljanec).

Studijska izložba Vrijeme giganata usmjerena je na vrijeme provedbe Petogodišnjeg plana razvitka narodne privrede u socijalističkoj Jugoslaviji (između 1947. i 1952.). U tom razdoblju izgradnja državnih poduzeća teške industrije i elektroindustrije („giganata“) predstavljala je ideološku bazu privrednog i društvenog razvoja. 

Izložba analizira i prezentira industrijske sklopove kao dokumente vremena na kojima se odražavaju presudne, često dramatične epizode nacionalne i svjetske povijesti. Četiri tvornice u Zagrebu – Jedinstvo, Rade Končar, Prvomajska i Tvornica parnih kotlova – poslužile su kao studije slučaja u propitivanju utjecaja politike na proces industrijalizacije u formativnom periodu socijalizma. 

Traganja za „socijalističkim“ izrazom u arhitekturi sudarala su se sa zahtjevima za brzom i ekonomičnom gradnjom, a realizacija projekata bila je opterećena tehničkim ograničenjima. Manjak strojeva, opreme, alata, kvalificiranih radnika te loša koordinacija raspodjele građevinskog materijala i učestale izmjene projektnih planova prisiljavali su arhitekte i građevinske inženjere na improvizacije i inovacije. Danas ih je moguće „čitati“ kao specifičnosti industrijske arhitekture druge polovine 1940-ih i početka 1950-ih godina.

Unatoč problemima, tijekom prve „petoljetke“ u Zagrebu je položen temelj industrijskim sklopovima koji su u nadolazećim desetljećima prerastali u nositelje razvitka lokalne zajednice, republičke i savezne privrede. Industrijski giganti, čija je gradnja započela krajem 1940-ih godina, postali su važnim čimbenikom ekonomske i političke snage Zagreba. 

Izložba Vrijeme giganata ujedno upozorava na zanemareno graditeljsko naslijeđe iz socijalističkog perioda, koje se suočava s manjkavom provedbom sustava zaštite, nedostatkom planova prenamjene i investicija te s ambivalentnim emocijama u postsocijalističkim društvima.

Vrijeme giganata, završna izložba Projekta, problemski i kronološki nadovezuje se na prethodne studijske izložbe istog autora: Modernizacija na periferiji Carstva: 1862. – 1918. (realizirana 2010.) te Industrijski centar države: 1918. – 1945. (realizirana 2012.).

Izložbu je moguće razgledati do 26. veljače 2017. godine.