Thierry Chervel i Anja Seeliger pokrenuli su portal za kulturu Perlentaucher (u prijevodu: lovac na bisere) postavljajući presedan što se elektroničkih medija tiče. Specifična pozicija tog online časopisa temelji se na pristupu objave sažetaka tekstova iz njemačkih tiskovina primarno s područja književne kritike, kulturalnih studija i kulturnih politika, kao i u spremnosti da se uz takav tip djelatnosti i dalje angažirano okreće prema velikim temama u širem europskom kulturnom i društvenom kontekstu. U sklopu kolokvija Umjetnost kritike, u organizaciji udruga Kulturtreger i Kurziv, jedna od sudionica bila je i Anja Seeliger te smo s njom razgovarali o osobitostima tog medija.

KP: Što je Perlentaucher i koja je njegova uloga u njemačkom medijskom kontekstu?

A.S.: Jedan od glavnih razloga zbog kojeg smo započeli s radom jest to što smo htjeli biti nezavisni medij. Ideja da imamo vlastiti časopis nas je fascinirala, odnosno da radimo za druge ljude, ali i za sebe same. Vjerujem da je naša glavna funkcija ta da smo most između ljudi koji čitaju stranice o kulturi u velikim tiskovinama, tradicionalne publike koja je zainteresirana za kulturu, te korisnika interneta. Postoji velik broj ljudi koji nisu pretjerano vični internetu, no koriste ga – upravo je njima ovakav tip medija veoma zanimljiv. 

KP: Perlentaucher je započeo s radom 2000. godine, što je u kontekstu internetskih medija rani stadij. Kako su u to doba općenito funkcionirali drugi online mediji?

A.S.: Praktički smo postojali samo mi. U to vrijeme još nisu postojali blogovi kao danas, no mediji sličnog formata su uglavnom bili zainteresirani za tehničke i tehnološke aspekte interneta. Novinarstvo u pravom smislu još nije imalo svoje mjesto. Ono što sam naučila u periodu prije osnutka Perlentauchera jest da se na Internetu odjednom moglo čitati: mogla sam čitati The New York Review, New York Times i Atlantic Monthly. Postojao je taj cijeli novi svijet sjajnih članaka. I nikada nisam razumjela zašto ljudi uvijek smatraju Internet mjestom gdje se može čitati samo kratka forma, pogotovo kada je riječ o američkim medijima koji i danas nude besplatan pregled sadržaja. Internet je veliko mjesto i većina velikih medijskih igrača ima svoje mjesto na njemu. No upravo zbog toga što je toliko velik, potrebni su svojevrsni usmjerivači koji će čitateljima pomoći da pronađu ono što ih zapravo zanima.

KP: Kakva je tematska struktura portala, radi li se samo o književno-kritičkom sadržaju?

A.S.: Književne kritike su svakako naš glavni fokus. Uz njih, imamo i filmske kritike koje nisu sažeci već su naši vlastiti tekstovi. Osim kritika, u većini slučajeva objavljujemo polemičke tekstove. Ponekad preuzmimamo s različith blogova teme i sadržaje za koje smatramo da tradicionalni mediji marginaliziraju. Na primjer, potencijal Interneta za nadziranje korisnika tema je o kojoj se uvijek raspravlja. Kao i spektar tema koje se negativno odražavaju na tradicionalne medije, a pozitivno na nove medije, te se u prvima ignoriraju. Što, naravno, ne znači da ne sudjelujemo u diskusijama koje se pokreću u velikim tiskanim medijima. Tako smo pokrivali teme poput islama u Europi ili razvitka e-book tržišta, da nabrojim neke.

KP: Kako biste opisali svoj odnos s velikim tiskanim medijima i medijskim kućama, pogotovo u kontekstu tužbe Frankfurter Allgemeine Zeitunga i Süddeutsche Zeitunga koja vas je pratila dugi niz godina?

A.S.: To je zapravo komplicirana priča. Tužba nije potekla od urednika i novinara iz tih medija, već od samih izdavačkih kuća. Vjerujem da to ima veze s time što su oni vjerovali da imamo veliki poslovni model koji nam privređuje ogromne količine novca. Ono što su saznali možda ih je ponešto i deprimiralo – zarađujemo nešto novca, no ne u količinama koje su zamislili. Ideja da se u online medijima može zaraditi bajoslovan iznos novca je smiješan, nikada se to neće moći mjeriti s profitom tiskanih medija. Rekla sam da je komplicirano upravo zbog toga što nas sami urednici i novinari čitaju. Čitaju nas jer pružamo korisne informacije o tome što se piše u različitim medijima, i to sve na jednom mjestu. Naravno, kada su bili upitani o tome, rekli su da je to teška situacija jer postoji mogućnost da čitanje Perlentauchera znači da će se smanjiti čitanost tradicionalnih medija, odnosno tiskovina, što je po mom mišljenju dosta smiješna situacija jer praćenje našeg portala nipošto ne znači da će ljudi prestati pratiti tiskovine – mi samo pružamo dodatne informacije o tome što je još zanimljivo van vidokruga pojedinačnih tiskovina. Tužba je pokrenuta 2005. godine, a okončana je tek nedavno. Tako da sada napokon imamo nekakav osjećaj mira.

KP: Na koji način portal akumulira kritike i tekstove? Što je zapravo specifično za vaš medij?

A.S.: Ranih dana portala svakodnevno smo pratili stanje u tiskovinama jer nije bilo mnogo medija prisutnih na Internetu, kao što je već rečeno. Većina medija slala nam je svoje tiskovine besplatno, a neke smo sami kupovali. Danas je situacija takva da je većina tiskovina prisutna na vlastitim web stranicama, bilo s potpuno slobodnim pristupom, bilo s paywall sustavom. Doduše, situacija je pomalo zbunjujuća s velikim tiskovinama. Naime, došlo je do toga da postoje zasebne redakcije za istu rubriku: primjerice, jedna kulturna redakcija zaposlena je samo za tiskano izdanje, dok druga radi samo na online izdanjima, što je poprilično loše sa kvalitativnog stajališta. Bilo je veoma važno da pri samom početku pažnju posvetimo tehničkom aspektu priče, dakle, da se u pregledniku mogu pretraživati članci o knjigama i kritike, odnosno da se može pretraživati po datumima, temama, imenima, zemljama itd. Na isti način se mogu pretraživati i članci posvećeni časopisima i feljtonima. Tako se vrlo lako može provjeriti tko je rekao što i kada. 

KP: Nekoć ste imali i web stranicu na engleskom, Sign and Sight. Zašto je stranica bila pokrenuta te zašto je prestala s radom? 

A.S.: Stranica je pokrenuta 2005. te je bila aktivna tri godine. Moram priznati da smo veoma razočarani što nismo mogli nastaviti s radom zbog nedostatnog financiranja. Iza osnutka stranice bila je izvrsna ideja o radu na stvaranju kvalitetne javne sfere. I to bok uz bok s mnogim drugim manjim web stranicama koje se na isti način svakodnevno bore za opstanak. Vezano uz to, čak i danas mi se čini da smo među rijetkima koji pokušavaju pronaći nešto što bi se moglo nazvati europskim javnim prostorom. Strahovito je teško pronaći načine financiranja za takve projekte. Inače, fondacije jednostavno ne vole dijeliti novac za projekte koji funkcioniraju na državnoj razini – pitaju se “što će ovaj projekt značiti za Švicarsku ili Italiju”, primjerice. Tri godine smo primali dotacije od Savezne zaklade za kulturu (Kulturstiftung des Bundes), no nakon te tri godine više nismo mogli pronaći način financiranja te smo morali ugasiti stranicu. Bio je to pokazatelj da ukoliko se zanimljivi članci prevedu na engleski, postat će zanimljivi ne samo njemačkoj, već i široj publici iz drugih europskih zemalja. Na stranici nismo samo ustupljivali članke s Perlentauchera, već smo i prevodili i objavljivali članke autora koji pišu za razne njemačke medije. 

KP: Na koje načine financirate rad na portalu, pribjegavate li alternativnim načinima financiranja poput crowdfundinga?

A.S.: Jednom smo bili prisiljeni pribjeći crowdfundingu. Prije nekoliko godina financije su nam bile kaotične jer se je naglo smanjilo oglašavanje u medijima. Za sve je to bila teška financijska situacija, no za nas je bila izrazito prijeteća. Inače se financiramo prodajom sažetaka, no ipak najvećim dijelom prodajom prostora za oglašavanje. Većinom je riječ o raznim izdavačkim kućama. Za jednu izdavačku kuću to nije pretjerano velik trošak, no kada se stvar stavi u kontekst nekolicine s kojima surađujemo tada je taj model održiv. Jedina fondacija preko koje bi bilo moguće dobiti dotacije je Europski fond za kulturu, no tu se ne radi o brojci većoj od 10 000 eura, dakle o iznosu s kojim se ipak ne može učiniti mnogo. Osim već spomenutih dotacija koje dolaze iz savezne fondacije, još je moguće i da grad – u našem slučaju Berlin – izdvaja određene fondove za kulturu. 

KP: Kritika u medijima izravno utječe na sadržaj vašeg portala. Kakvo je stanje te kritike te kako zamišljate budućnost Perlentauchera?

A.S.: Čini se da je književnost u nekoj lošoj fazi. Trenutno, uz silnu digitalizaciju knjiga, izgleda kao da proza dosta stagnira. Svakako, ljudi i dalje čitaju, no ipak se o tome mnogo ne govori ili piše. Možda jednostavno u ovome trenutku nemamo nekakvo ‘zlatno doba’, što se umjetnosti tiče. Što ne znači da je suvremena književna produkcija podbacila. Dapače, i dalje se izdaju mnoge izvrsne knjige, to je činjenica. No, možda je problem u samim kritičarima. Dobivam neki neodređeni osjećaj kao da se knjige više ne ‘iščekuju’ kao nekada.

Općenito, vjerujem da ćemo se promijeniti. Vjerojatno ćemo se više i više odmicati od tiskanih medija, budući da na neki način i nema pretjerano mnogo smisla u tome da ljudima sugeriramo što mogu čitati, a da se to zapravo i samo ne nalazi na Internetu. Tako da u zadnje vrijeme pokušavamo sve više integrirati online medije u cijelu priču. Tako bismo svakako mogli i na dnevnoj bazi imati i međunarodni zahvat. Posebnu pažnju pokušat ćemo dati i podcastovima i video sadržajima, što već i započinjemo stvaranjem Teletauchera koji će u video obliku sažimati sve zanimljivosti u kulturi određenog dana. Prilagodba je to čitateljima te je ideja iza toga da svakome omogućimo da nakon radnog dana može skupljati informacije na user-friendly način.

Kao i u drugim ekonomskim domenama, i u kulturi postoje više i manje profitabilne djelatnosti. Poezija i književna kritika, ma koliko ih afirmirani autori pisali, ni po kojim se financijskim parametrima ne mogu mjeriti s organizacijom koncerata. O uspoređivanju s vankulturnim poduzetništvom da ne govorimo. Nedavno sam u mjesto nedaleko od Zagreba otišla staviti zimske gume na auto. Razgledavala sam kuće izgrađene uz cestu, veselila se zajedno s vlasnicima koji nemaju fasadu, ali imaju prinovu u obitelji, proučavala ograde. Bilo je svega, a upućenog sam vozača pitala čime se bave ljudi čije su se kuće veličinom, zelenilom živice ili vrtnim patuljcima isticale od ostalih. Nasumični odabir pokazao je da su stanari bili vlasnici farme pilića, proizvođači prozora, ali nikad, nikad, nikad, recimo: književni kritičari. I to je tako. Međutim, stvari se događaju, ljudi se nekim aktivnostima naprosto žele baviti i u danim okolnostima napraviti stvari najbolje moguće. O tome i još ponečemu, u ponedjeljak, 25. studenog u Goethe-Institutu, u sklopu kolokvija Umjetnost kritike, govorila je osnivačica njemačkog sajta za kulturu Perlentaucher, Anja Seeliger.

Budući da za internetske časopise ne treba toliko financija i koordinacije koliko za papirnata izdanja, 2000. godine Anja Seeliger zajedno s kolegom Thierryjem Chervelom pokrenula je Perlentaucher (u prijevodu: lovac na bisere). Ime je indikativno za koncept koji su osmislili: časopis objavljuje sažetke tekstova iz njemačkih novina s područja književne kritike, kulturalnih studija i kulturne politike. Ovime se smanjuje “buka u komunikacijskom kanalu”, odnosno uvodi red u kaotični sustav raznoraznih dnevnih, tjednih, mjesečnih izdanja s različitim rubrikama i informacijama koje je teško pronaći nakon što izdanje prestane biti aktualno. Čitatelj tako na jednom mjestu može naći sve relevantne komentare i novosti iz kulture, pretraživati ih po autorima, imenima koja se spominju, temama. Prednost je i u informativnosti članaka na stranici s obzirom na to da se ne objavljuju integralne verzije ponekad dosta dugačkih tekstova, nego se izdvaja ono najbitnije, a zainteresiranima se nudi link na punu verziju članka. Trenutno postoji online izdanje na njemačkom jeziku. Od prevođenja članaka na engleski i projekta Signandsight se odustalo zbog zahtjeva koji nisu mogli biti financijski kompenzirani. 

Time dolazimo i do pitanja koje ne zahtijeva manju kreativnost od osmišljavanja samog koncepta: kako dobiti novac za svoj posao? Perlentaucher koristi klasičan sustav naplaćivanja reklama koje se objavljuju na stranici. Osim toga, njihovi članci sami po sebi mogu funkcionirati kao reklame kada linkovi na cjelovite tekstove vode na plaćene sadržaje pa se i tu može nešto zaraditi. Ipak, kao što Anja Seeliger kaže, takav model poslovanja ne može vrijediti za svakoga, a i reklame se sve manje naplaćuju. Drugi vid financiranja koji je spomenula jest onaj koji primjenjuju neki francuski časopisi za kulturu, a temelji se na plaćanju pretplate za sadržaje. Pitanja publike na kraju predavanja ticala su se upravo ove teme i tada su se spomenuli i modeli poput crowdfundinga i traženja sredstava od države i različitih zaklada (Anja Seeliger kaže da su one švedske i nizozemske tome sklonije od drugih). Dakako, za ovakve su poduhvate potrebni strpljenje, ozbiljan pristup, energija, snalažljivost, optimizam, vrijeme… S obzirom na relativnu jednostavnost pokretanja projekta očekivalo bi se više časopisa o kulturi na internetu. Međutim, stanje se po ovom pitanju ne razlikuje osobito u Hrvatskoj i u ostatku europskih država. Osim egzistencijalnih problema koji se ne daju samo tako riješiti pisanjem o kulturi, Seeliger je kao razloge za pustoš na planu online kritike navela još neke elemente. Jedan od tih jest činjenica da knjige, glazbu, filmove možemo međusobno preporučivati i na društvenim mrežama. U tom slučaju prijatelji s Facebooka dođu nešto kao nelojalna konkurencija kritičarima. 

No, odmaknimo se zasad od toga što kritika može učiniti za nas i prijeđemo na ono što mi možemo učiniti za kritiku. Anja Seeliger postavila je pitanje – što napraviti a da kritika danas u svijetu kakav već jest bude nova, zanimljiva, privlačna? Jedan put prema rješenju je onaj prilagođavanja novim tehnologijama i iskorištavanju njihovih mogućnosti. Tablete, e-čitače, pametne telefone u ruke i dajmo se na razmišljanje. Osim mogućnosti koje nude po pitanju prezentacije sadržaja, tu je i olakšana mogućnost razmjene između zemalja i jezika. Ne treba posebno objašnjavati da je lakše pretraživati internet nego naći tiskano izdanje iz druge države na drugom jeziku. Anja Seeliger spomenula je nekoliko ilustrativnih primjera. Slovački Salon u izdanjima na engleskom i slovačkom jeziku je kao i Perlentaucher agregat eseja s naglaskom na sadržaj s područja središnje Europe. Eurozine s kojim surađuje i hrvatska Booksa je kulturni časopis koji pokriva teme iz čitave Europe objavljujući bilo originalne članke, bilo prijevode s linkovima na originalne tekstove svojih suradnika. Lyrikline je također njemački časopis za poeziju s međunarodnom aspiracijom – može ga se čitati na devet jezika, a pjesme sa svih strana svijeta prevedene su na barem jedan strani jezik, obično engleski. Ono što je specifično za ovu stranicu jest i to da daje audiozapis s autorovom recitacijom pjesme na materinjem jeziku. Pjesme su organizirane prema različitim parametrima – jeziku na kojem su napisane ili na koji su prevedene, temi, obliku, vrsti pjesme… U svakom slučaju, stranica nudi mnogo mogućnosti za pretraživanje recentne pjesničke produkcije jednog dijela svijeta, i to ne samo onog Zapadnog. Ono na što se fokusiraju svi ovi časopisi razmjena je iskustava i prezentiranje različitih pogleda na svijet iz različitih dijelova Europe i svijeta. 

Dakako, samo razgovori o problemima, najčešće onima financijske naravi, neće donijeti kritičarima, esejistima ili pjesnicima okućnicu iz snova ni vrtnog patuljka kakvog su oduvijek željeli. Anja Seeliger u ovom je predavanju podijelila svoje iskustvo u organizaciji kulturnih časopisa, ali i pokušala ohrabriti publiku da sama nešto napravi bez obzira na probleme koji postoje. Jer, kaže ona, budućnost je na Internetu, a za stvaranje sadržaja danas je potrebno mnogo manje nego prije. Treba se samo odvažiti i uložiti vrijeme. A možda i vjerovati u to da nas računica prema kojoj je vrijeme novac neće iznevjeriti. 

Tekst je nastao u sklopu neformalnog obrazovnog programa Kulturpunktova novinarska školicaSvijet umjetnosti, ciklus 2013-14, udruge Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva.

Pojava interneta i digitalnih uređaja imala je vidljiv utjecaj na umjetničku produkciju kao i na njezine forme. Svjedoci smo kolektivnog pisanja knjiga na internetu, sms romana i poezije, digitalne umjetnosti, korištenja internetskog sadržaja kao umjetničkog materijala i slično. Ovaj fenomen opisuje se i teorijski promišlja već više od deset godina.

Međutim, postoji jedan aspekt kulturne odnosno umjetničke produkcije koji još uvijek nije došao u fokus kritičke analize kad su u pitanju novi medijski formati. To je polje umjetničke kritike koja se tradicionalno objavljivala u novinama i časopisima. Kriza tiskanih medija u posljednjih nekoliko godina izmijenila je tradicionalni status umjetničke i književne kritike u njima. Iako je manje kritika u tiskanim medijima, sad se može naći cijeli niz izvora na internetu na kojima se može čitati o knjigama, predstavama i izložbama.

Ovaj prijelaz na internet utjecao je i na formate u kojima se kritika pojavljuje, pa su kritike na internetu kraće i prilagođene ekranu, a često se objavljuju u video ili audio formatu. S druge strane demokratizacija medija rezultirala je većim pristupom neprofesionalaca u polje kritike. Tako možemo naći kritiku na osobnim blogovima, etablirani mediji poput Guardiana i Die Zeita objavljuju kritike čitatelja, a možemo naći i cijele čitateljske zajednice koje razmjenjuju kritike na specijaliziranim društvenim mrežama poput Goodreadsa.

Program prvog dana skupa bit će održan u ponedjeljak, 25. studenog, u Goethe institutu. Na njemu će sudjelovati Ariane Mayer i Lanval Monrouzeau, znanstvenici s Instituta za istraživanje i inovaciju Centra Pomopidou u Parizu koji razvijaju projekt Digital Studies namijenjen povezivanju istraživača digitalnih tehnologija iz različitih zemalja, potom Nataša Govedić, teatrologinja, kazališna i filmska kritičarka, urednica Zareza, predavačica na Akademiji dramskih umjetnosti te autorica više knjiga, te Anja Seeliger, novinarka koja je godinama radila za njemačka časopise te je 2000. godine s Thierryem Chervelom osnovala Perlentaucher, najčitaniji njemački kulturni časopis na internetu. 

Cjelovit program prvoga dana pronađite ovdje.

Drugog dana skupa, 26. studenog u klubu Booksa, bit će održana promocija hrvatskog izdanja knjiga poznatog francuskog kustosa, teoretičara umjetnosti i ravnatelja École Nationale Supérieure des Beaux-Arts u Parizu Nicolasa Bourriauda, Relacijska estetika i Postprodukcija u izdanju Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu. Obje je knjige prevela Nataša Medved, a o njima će na promociji govoriti urednica Leila Topić, povjesničar umjetnosti Klaudio Štefančić te umjetnica Božena Končić Badurina.

Ovdje pronađite program drugoga dana skupa.

Sva su predavanja na engleskom jeziku. Za vizualni identitet zaslužan je Mario Udženija. Skup Umjetnost kritike/ The Art of Criticism organiziraju udruge Kurziv (Kulturpunkt.hr) i Kulturtreger (booksa.hr) u suradnji s Francuskim institutom i Goethe institutom iz Zagreba te uz podršku Ministarstva kulture i Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport. 

Fotografija: Karyn Christner

Na simpoziju će govoriti Thierry Chervel (glavni urednik njemačkog portala Perlentaucher.de), Arien Meyer i Lanval Monrouzeau (istraživači medija pri Centre Pompidou u Parizu) te Nataša Govedić (kazališna kritičarka i sveučilišna profesorica). 

Simpozij će se održati 25. i 26. studenog u Goethe Institutu u Zagrebu, a ostali detalji o rasporedu bit će objavljeni uskoro.

Fotografija: Karyn Christner