Započelo je uzbudljivo, publika se razvrstala u četiri grupe ovisno o elementu horoskopskog znaka, pa tako elementarno grupirani dovedeni smo do sjedećeg mjesta s kojeg započinjemo gledati predstavu. Treba istaknuti činjenicu da naše aktivno sudioništvo tu i prestaje. Na sceni nas dočekuju izvođači, dok se prostorom širi prodoran zvuk daleke galaksije (Ivan Svaguša Svagi). Ono što mi zatim odvlači pažnju je bijela boja kružne scene, baš poput natalne karte predstave još uvijek nepoznatog identiteta. U središtu kruga / scene uočavamo ležeće tijelo izvođačice (Petra Najman), u položaju fetusa. Odabir tjelesnog vokabulara je značajan – položaj fetusa kao početak svega; kao moguće utješno mjesto sigurnosti i mira. Izvođači (Nikola i Jadranka Mijatović) postavljaju cirkuske rekvizite (čunjeve) u različitim bojama uz rub kružne scene, što nam pobuđuje jasne asocijacije na simbole elemenata vode, vatre, zemlje i zraka. Pokretanje Petrinog tijela u sporom centrifugalnom kretanju iz središta kruga aktivira kompletnu izvedbenu situaciju. Podizanje iz tla u vertikalu probuđenog (cirkuskog) tijela događa se postepeno u promjeni brzine kretanja i u intenzivnijem korištenju tijela u cjelini.

U isto vrijeme, dvoje izvođača koračaju žonglirajući u kontinuiranom kružnom kretanju, čime jasno dočaravaju kretanje planeta na orbitama i njihov utjecaj na čovjeka odnosno, kretanje treće izvođačice, što je u kontekstu ideje ispalo jako dobro rješenje. Oni se na svojim zadanim putanjama (koncentrični krugovi) izmjenjuju, prate se, otežavaju si kretanje, mimoilaze se, ne posustaju, žongliraju neumorno u solo dionicama ili u paru. Njihovo kretanje – hodanje – je nezaustavljivo, ali jednostavno u odabiru obrasca kretanja. Petrina borba za opstankom i trajanjem u vlastitom kretanju je upečatljiva, energetski izražajna. Vještinu kontorcionizma iskoristila je na izvođački zahtjevan, no istovremeno i suptilan način. Zaista, uvučeni smo u prostorno-vremenski okvir astrološkog vrtloga, čiji smo integralni djelić, dok upijamo vizualno dojmljive izvedbene situacije u kojima se uspostavlja angažirana tjelesna simbioza, u trenutcima vatreno zaigrana, u trenutcima fluidno prohodna i opuštajuća. 

Cjelokupnoj dinamičnoj atmosferi izvedbe pridonosi moćan dizajn svjetla (Domagoj Šoić Kuga), koji nas samozatajno uvlači u svijet astrološkog kaosa i reda, nemira i harmonije postojanja viših sila. Teško je izbjeći osvrt na kostimografsko rješenje predstave (Jelena Đanko) kao najznačajniji aspekt vizualnog identiteta predstave. Dizajn kostima donosi notu nadrealnog, koji je djelomično ornamentiran, djelomično čistih ploha. Bjelinom pa i skulpturalnim karakterom, apsolutno se uklapa u prostor scene, čime se želi naglasiti jedinstvo prostora, tijela i zvuka. Ono što je bitno i što me fascinira – pokret nije sputan kostimom, niti se tijelo kostimom negira. Inspirativna glazbena podloga (uz live zvuk) javlja se kao pouzdan oslonac u ovoj izvedbenoj igri planeta. U biti, predstava bi definitivno izgubila na konceptualno-dramaturškom naglasku bez iznimnog autorskog angažmana Ivana Svaguše – taj pomalo fatalistički zvuk organski je srastao s tkivom tjelesne materije. 

Moram priznati snagu vizualno-zvučnog ambijenta ovog stvaralačkog poduhvata, u kojem svi autorski segmenti više-manje ravnopravno (su)postoje u idejnoj pročišćenosti. No, dominantni zvučni krajolik odigrao je ključnu ulogu u stvaranju specifičnog atmosferskog doživljaja predstave te njezinoj smislenoj cjelovitosti. Kvaliteta rada upravo jest u harmoničnom balansiranju svih kreativnih komponenti unutar čvrstog konceptualnog okvira sa sitnom, ali “dinamitnom” prevlasti jedne od njih – glazbe.

Tekst je nastao u sklopu programa rezidencija za kritičarke koji u 2024. godini provodi Nacionalna cirkuska platforma, prva suradnička programska platforma u Hrvatskoj koja okuplja organizacije posvećene razvoju i promicanju suvremenog cirkusa.

U najavnom tekstu projekta navodi se kako je ovo samo eksperiment, što je sasvim dovoljan okidač da nas nečemu trenutno privuče ili pak odbije od onog nepoznatog i neistraženog, jer ruku na srce, ne završavaju svi eksperimenti uspjehom. U suvremenoj umjetnosti neizbježna je potreba za eksperimentiranjem, otvaranjem drukčijih perspektiva, preispitivanjem svrhe umjetničkog djela, pa tako i u praksi suvremene cirkuske umjetnosti. Oni koji su se odazvali pozivu kolektiva mogli su te večeri svjedočiti stvaranju društveno-umjetničkog eksperimenta, točnije pokušaja u kontekstu umjetničkog istraživanja. Ulazeći u prostran i hladan prostor Exportdrva, primjećujemo izvođača i izvođačicu u svakodnevnoj rutini zagrijavanja, pokušajima izvedbe partneringa i razgovoru, dok je treći izvođač, u svojstvu DJ-a, pripremao glazbeni pult. I tu nije bilo ničeg stranog, nelagodnog ili dramatičnog, u biti, pozvani smo biti dio eksperimenta u jednoj neposrednosti, jednostavnosti i ako smijem reći, običnosti umjetničkog rada. Zaista, tek što je pronašao_la sigurno utočište sjedala, gledatelj_ica se pristojno poziva na aktivno sudjelovanje u kreiranju fizičkog materijala i dinamike izvedbe. 

Jedanaest odvažnih gledatelja_ica zakoračilo je u neizvjesnost i izazov zadatka – sukreirati predstavu u trenutku i pritom doživjeti, po riječima kolektiva, rizik, odgovornost, radost i snagu zajedništva. Ono što slijedi je niz promišljenih zadataka koji se izvršavaju u određenom slijedu, no bez namjere da se tako izdvojene vježbe povežu u smisleniju cjelinu. Primjerice, grupa gledatelja_ica ima zadatak da se pokrene u trenutku kada izvođači zaustavljaju kretanje odnosno, izvedbu osmišljenu na osnovama partneringa, improvizacije i akrobacije, i obratno, što oblikuje zanimljivo koreografirano kretanje grupe i izvođačkog dua u naizmjeničnim prostornim previranjima. Potom, grupa gledatelja_ica koristi svjetiljke kojima osvjetljavaju izvođače za vrijeme kretanja ili umjesto odgovora na postavljeno pitanje o životnim vrijednostima i navikama pale ili gase svjetla. Možda najizazovniji zadatak slijedi na kraju eksperimenta kada “veličanstvenih” jedanaest drži konop kojim je osiguran cirkuski obruč, a koji koristi izvođačica te ovisno o njihovoj spremnosti i zajedničkoj odluci da održe izvođačicu u zraku ili ne, doživljavamo adrenalinski nabijen autsajderski pogled. 

U razgovoru s umjetnicima nakon izvedbe doznajemo da je eksperiment inspiriran djelom Ljudski rod nizozemskog povjesničara Rutgera Bregmana, čija teza je vrlo jednostavna – vjerovanje u ljudsku dobrotu je temelj duboke društvene transformacije. Vjera u ljudsku suradnju i altruizam kao ideja ovdje je dosljedno i konkretno provedena kroz radni proces, no postoji još prostora za dubljim i širim rastvaranjem ideje i ispitivanjem dualnosti ljudskog roda.

Iako fokus rada nije na prezentaciji virtuoznosti cirkuskog tijela niti akrobatskih vještina, nismo ostali uskraćeni nadahnute cirkuske vještine kroz partnering i zračne akrobacije. Uvježbanost i preciznost kretanja izvođača zaista je dojmljiva. Poput utega, izvedbe cirkuskih umjetnika su donijele balans participativnom aspektu rada.

Ako krenemo od definicije pojma demokratizacije koji označava “približavanje širokim narodnim masama, pojednostavljivanje, nastojanje da i najzakučastije i ‘najučenije’ stvari postanu dostupne shvaćanju najširih slojeva“ (Bratoljub Klaić), postaje nam jasnija namjera eksperimenta u smjeru ne-hijerarhijskog ustroja izvođač_ica – gledatelj_ica te proizvodnje umjetnosti koja je pristupačna ne samo izvođaču_ici, već i gledatelju_ici. Stoga, u duhu strategija demokratizacije umjetnosti, ova suvremeno cirkuska praksa nastoji reartikulirati društvene odnose, razmotriti vlastitu umjetnost u širem društvenom kontekstu te doživjeti gledatelja_icu kao aktivnog_u sudionika_cu u procesu umjetničkog rada. 

InThisTogether donosi skroman pokušaj afirmiranja snage zajedništva koje se prepoznaje kao “sredstvo iscjeljivanja i/ili obnavljanja raskinutih društvenih spona”¹, dokazujući nam kako smo u svojoj biti skloniji povjerenju i suradnji, da smo, htjeli mi to ili ne, povezani te da ovisimo jedni o drugima. I u tom je sva ljepota stvaralaštva, a u ovom slučaju, to je kolektivno stvaranje obilježeno rizikom, povjerenjem, suradnjom i na koncu, preuzimanjem odgovornosti na zajedničkom putovanju ka rađanju jednog boljeg (cirkuskog) svijeta. 

Zaključujem, poanta eksperimenta je neponovljivost izvedbe i neposredna participacija publike. Predstavu kao interaktivni eksperiment možemo sagledati i kao izvedbenu / otjelovljenu raspravu o tom što suvremeni cirkus jest ili može biti, dok fenomen relacije postaje ključan aspekt rada propitkujući vlastite granice te ono najznačajnije, društvenu odgovornost cirkusa.

1. Katarina Rukavina, “’Relacijska forma’ kao umjetnički jezik: pristupi i prijepori” u Ars Adriatica 8/2018. ↩︎

Tekst je nastao u sklopu programa rezidencija za kritičarke koji u 2024. godini provodi Nacionalna cirkuska platforma, prva suradnička programska platforma u Hrvatskoj koja okuplja organizacije posvećene razvoju i promicanju suvremenog cirkusa.

Za sve nabrojano zaslužni su telesno koprisustvo i autopoetička povratna sprega – elementarni principi svih izvedbi koje počivaju na međuzavisnosti izvođača i publike. Naime, gledaoci nisu samo pasivni posmatrači dešavanja na sceni, već oni širokim spektrom najrazličitijih radnji, reakcija i ponašanja aktivno utiču na kreiranje performansa. Dešava se višeslojna energetska, čulna i duhovna razmena, te formira specifična, najčešće privremena zajednica svih ljudi koji se nalaze u prostoru izvođenja.

Korelacija aktera i publike posebno je intenzivna u participatornim izvedbama, u koje spada i cirkuska predstava InThisTogether kolektiva One Two Many iz Budimpešte. Reč je ovogodišnjoj produkciji koju sam nedavno gledala na festivalu suvremenog plesa i cirkusa Periskop u Rijeci. Na sajtu i društvenim mrežama objavljeno je da se realizacija predstave oslanja na aktivno učešće publike, međutim, ogromna Exportdrvo hala kao izvedbeni prostor nije odavala takav utisak, barem ne na prvi pogled. Naime, podela između scene i gledališta bila je nedvosmislena, pa je tek nakon kratkog početnog govora izvođača postalo jasno šta se tačno očekuje od nas koji sedimo u auditorijumu. U klasičnom master of ceremony maniru objašnjeno je da će svako od prisutnih iskusiti poverenje, fokus, radost, te odgovornost i rizik. Posebno je naglašeno pak, da će jedanaestoro ljudi iz publike – isključivo oni koji to žele, biti u prilici da u predstavi učestvuju direktno. 

Bila je ovo prva od brojnih odluka koje su pratioci Periskopa morali da donesu te oktobarske večeri. Oni koji su rešili da manje ili više stidljivo pristupe sceni, najpre su bili suočeni sa prilično neočekivanim ispunjavanjem upitnika. Izvođači su čitali iskaze poput ”Teško mi je da kažem ne.”; “Lako verujem ljudima.”; “Plašim se mraka.” ili “Većina ljudi će vratiti novčanik koji pronađe na ulici.”. Zamračeni prostor hale garantovao je diskreciju, dok su ispitanici svoje potvrdne i odrične odgovore na pitanja iz neobičnog testa ličnosti markirali uključivanjem i isključivanjem ručnih lampica. Priznajem da sam za to vreme više osluškivala svoje stavove i osećanja na date teme, nego što sam pratila događanja na sceni. Ovaj segment predstave ponudio je, osim umirujućeg vizualnog utiska, i jasnu potvrdu da smo deo specifičnog, unapred najavljenog eksperimenta.

Ispostaviće se uskoro da su sva postavljena pitanja korelirala sa predstojećim cirkuskim sekvencama. Nizale su se koreografirane partnerske i vazdušne akrobatske numere tokom kojih je, nekad u manjoj, a nekad u većoj meri, odgovornost za kreiranje izvedbe prepuštana scenski aktivnoj publici. Ta saradnja ličila je najpre na bezbrižnu igru, kao na primer tokom zabavne scene u kojoj su ljudi na zatamnjenoj pozornici imali zadatak da lampicama prate kretanja izvođača, poput živih pokretnih reflektora.

Međutim, kako je tok predstave odmicao, cirkuski umetnici su se u sve većoj meri oslanjali na delovanje “jedanaestorke”. Oni su fizički pridržavali izvođače u vazduhu, na licu mesta određivali broj ponavljanja određenih zahtevnih i rizičnih akrobatskih sekvenci, te bili direktno odgovorni za njihovu bezbednost. Na početku teksta pomenuto energetsko i misaono “hvatanje” akrobate, koje često osećam u sebi tokom cirkuskih izvedbi, u predstavi InThisTogether postepeno je mutiralo u pomalo zastrašujuću realnost. Kontrola rizika je bukvalno počivala na odlukama i na telima jedanaestoro ljudi iz publike. Povrh svega, njihovo čulo vida je na inicijativu izvođača, a kako bi situacija bila još zaoštrenija, neretko bilo blokirano povezom. Upravo tada smo i mi u stolicama emitovali najvišu moguću gustinu tenzije, verovatno ukrojenu uz potrebu da makar na energetskom planu, simbolično, doprinesemo sigurnosti ljudi koji rizikuju. Prisećala sam se u tim trenucima onog upitnika s početka, svojih i tuđih odgovora na pitanja vezana za potrebu za kontrolom ili poverenjem. Koliko verujemo zajednicama kojima pripadamo? 

Generalno posmatrano, čitava predstava je u dramaturškom smislu oblikovana vrlo rudimentarno, kao lanac akrobatskih skečeva. Ovo je fragmentarnost koja ne pretenduje na visoke estetske domete, već je akcenat na transparentnom verbalnom i delatnom problematizovanju nekih ključnih pitanja cirkuske umetnosti: odgovornost, zajednica, rizik, poverenje. One Two Many kolektiv kroz predstavu-eksperiment velikodušno uvodi auditorijum u svoju realnost, ukidajući sa prostora aeraliste bilo kakvu oznaku ekskluzivnosti. Istini za volju, bilo je jasno da je “jedanaestorki” na sceni vrlo blizak cirkuski kontekst, te da oni predstavljaju emancipovane saradnike na kreiranju izvedbe. Možda je to razlog što su ovi ljudi, dakle publika Periskopa, bili prilično obzirni i srazmerno nežni prema akrobatama, baš kao prema članovima sopstvene zajednice. 

U ovom trenutku drastičnog skoka desnog populizma, dok polako gubimo veru u etos solidarnosti, i dok širom sveta rastu novi sukobi i prete nove granice, predstava InThisTogether, kao inscenirani društveni eksperiment, podsetila nas je da ipak ima razloga za nadu. Poziva nas da se osvrnemo na sve naše međuzvisnosti i u sebi aktiviramo pitanje o odgovornosti na raznim planovima života koje zajednički kreiramo.

Tekst je nastao u sklopu programa rezidencija za kritičarke koji u 2024. godini provodi Nacionalna cirkuska platforma, prva suradnička programska platforma u Hrvatskoj koja okuplja organizacije posvećene razvoju i promicanju suvremenog cirkusa.

To je scenska atmosfera predstave savremenog cirkusa Projekt 4.28 km/h, koja je bila na repertoaru ovogodišnjeg izdanja riječkog festivala suvremenog plesa i cirkusa Periskop. Njen kreator i interpretator je radijski znalac i cirkuski umetnik Ratko Bokić. Kroz ovu izvedbu on komunicira vlastito iskustvo višednevnog pešačenja od Zagreba do mora tokom kojeg je priređivao žonglerske predstave u malim mestima. Tako nas upoznaje sa svojim intimnim željama i htenjima, te sugestivno ukazuje na moć zvuka – jednog od vitalnih elemenata cirkuskog izraza. Oslanjajući se na dokumentaristiku kao metodu scenske prakse u ovom komadu, autor koristi verbalna i neverbalna sredstva radijskog izraza. Posredstvom emitovanja snimaka dvaju dijaloga, specifične akustike, tokom putovanja nasnimljenih zvučnih zapisa, kao i promišljene upotrebe tišine, proizvodi se upečatljivi efekat radijske drame. 

Izvedba ima dvodelnu formu i jasan dramaturški koncept. U svojevrsnom prvom činu pratimo telefonski razgovor dvojice muškaraca na temu pešačenja od Zagreba do mora. Jedan sagovornik je iskusni hodač na duge staze, a drugi je sam autor predstave koji sa puno entuzijazma prikuplja savete za putovanje na koje se odlučio. Pored konkretnih logističkih detalja, saznajemo i poreklo njegove motivacije da se upusti u napornu avanturu. Suština leži u želji da se pronađe mir, što je ujedno tematski fokus Projekta 4,28 km/h. Ovaj segment predstave ne podrazumeva gotovo nikakvu scensku radnju, a autor je publici nevidljiv, čime se u potpunosti ostvaruje radiofonski efekat, uz veliko poverenje u autentičnost svake izgovorene riječi. 

Drugi segment počiva na post festum snimljenom razgovoru u kome se rekapituliraju impresije stečene tokom putovanja.  Autor ovoga puta ima sagovornicu, a u pogon se stavlja i jedna bela loptica kojom izvođač manipuliše u sasvim kontemplativnom maniru. Dok slušamo nasnimljeni dijalog, pratimo minimalističku žonglersku tačku, u potpunosti korespondirajuću sa ukupnim ambijentom. U jednom trenutku izvođač će izabrati da umesto loptice počne da premešta ploče od kojih su sačinjeni postamenti na sceni. Ispostaviće se da od njih improvizuje maketu mosta, a upravo je Krčki most sebi odredio kao konkretan zemljopisni cilj. Saznajemo i da ovo mesto, kada je do njega konačno stigao, nije bilo niti idilično, niti pristupačno, te da su našeg junaka tamo, nažalost, dočekali brojni strujni kablovi koji su na izvestan način kontaminirali veliko finale putovanja.

To je ujedno i bio momenat u kome sam pomislila da Projekt 4,28 km/h zapravo predstavlja parabolu o potrazi. Naime, celokupan zvučni prostor oblikovan je promišljanjem o filozofiji traganja, začinjenim duhovitim anegdotama nastalim u okviru autorove avanture. Njegovi zaključci o tome da mir nije u šumi, već da se nalazi na samom putu, višestruko su metaforični. U momentu kad konstatuje da, uprkos napornom podvigu, nije stigao do onoga što je tražio, Bokić ispisuje imaginarni pasoš svakog umetnika na svetu. On nam rečima „Nisam našao, nego otvorio sve kanale da nađem – to putovanje još traje“, poručuje da potraga predstavlja cilj sam po sebi, da je ona za stvaraoca večna, te da se esencija krije u procesu.

Osnovna cirkuska tehnika koja se u predstavi koristi je manipulacija objektima. Ona je dosledno staložena, jednostavna, fokusirana, visoko meditativna i bez pretenzija da se dostigne kakva isprazna virtuoznost. Takođe, fenomen cirkuske umetnosti zastupljen je i u naraciji. Tako saznajemo da se žongleri rado kriju iza svojih rekvizita, te da to nije lako činiti kad je broj ovih predmeta ograničen ruksakom koji treba nositi na vlastitim leđima tokom šetnje duge preko 180 kilometara. Kroz već pomenuti razgovor snimljen nakon putovanja, autor je sa publikom delio detalje sa svojih cirkuskih nastupa u raznim malim mestima u Hrvatskoj. Njegova živopisna pripovest podsticala je svakog u publici da aktivira sopstvenu uobrazilju i da u umu kreira slike svega onoga što čuje: od pejsaža raznih sela, preko brojnih živopisnih likova koji u njima žive, sve do sirovih strujnih kablova na mostu koji vodi do otoka Krk. Ako je suditi po neretkim glasnim reakcijama prisutnih, Bokić je uspešno pokrenuo vizuelnu maštu auditorijuma.

Proces nemilosrdnog formatiranja radio stanica i njihovo svođenje na robotizovano nizanje unapred pripremljenih glazbenih sadržaja slutilo je definitivnu propast govornih programa početkom 21. stoleća. Međutim, danas, u doba podcasta, kultura slušanja vraća se na velika vrata. Čini se da je deo istog vala i performans Projekt 4.28 km/h Ratka Bokića – komad lične istorije ispričan jezikom radija i cirkusa. U njemu se kroz susret audio dokumenata i žonglerskih gestova, a uz materijalnost radio-eksponata, cirkuski auditorijum diskretno motiviše da po strani ostavi atraktivne vizuelne prizore na koje je često navikao, te da se dominantno osloni na svoje čulo sluha. To je kanal kroz koji se u ovoj suptilnoj multižanrovskoj predstavi reprezentuju metafizički potencijali savremene cirkuske umjetnosti.

Tekst je nastao u sklopu programa rezidencija za kritičarke koji u 2024. godini provodi Nacionalna cirkuska platforma, prva suradnička programska platforma u Hrvatskoj koja okuplja organizacije posvećene razvoju i promicanju suvremenog cirkusa.

Deveto izdanje Periskopa – festivala suvremenog plesa i cirkusa u Rijeku donosi posebno odabrane međunarodne i domaće predstave, inovativne radionice i umjetničku rezidenciju. Izvedbeni program festivala okuplja inovativne i provokativne radove iz svijeta plesa i cirkusa, s ciljem pomicanja granica umjetničkog izraza i istraživanja novih formi pokreta.

Festival otvara Sons of Sissy, predstava Simona Mayera i kolektiva Art in Motion iz Austrije. Ovaj performans spaja alpsku glazbu i narodne plesove s modernim eksperimentalnim elementima, istražujući identitet i rušeći stereotipe o muškosti na sceni. Osim međunarodnih gostovanja, festival ističe i domaće autore – 23. listopada publika će moći pratiti multimedijalni performans Krabuja: The Mirroring Territory Marte Rak, koji “propituje granice stvarnosti i percepcije kroz fizički i digitalni jezik pokreta”.

Za ljubitelje eksperimentalnih formi izvedbenih umjetnosti organizatori posebno ističu predstavu Ismena autora Damira Bartola Indoša i Tanje Vrvilo, o kojoj više možete doznati i u Kulturpunktovoj kritici. Završetak bogatog festivalskog programa obilježit će izvedba ZODIAC – Krug malih životinja, autorskog projekta Cirkorame.

Osim izvedbenog programa, festival nudi i bogat edukativni sadržaj. Plesna radionica Simona Mayera Being Moved – The Art of Celebration nudi priliku za istraživanje individualnog izraza kroz kreativni pokret, dok će masterclass zračnih akrobacija s protutežom, koji vode Sophie Zoletnik i Lennart Paar, omogućiti polaznicima da usavrše tehniku u zračnim disciplinama.

Ulaznice za sve predstave mogu se nabaviti na blagajni na mjestu izvedbe 30 minuta prije početka svake predstave uz mogućnost festivalske ulaznice i posebnih popusta, a potrebna je prethodnu najava i rezervacija putem e-maila festival.periskop@gmail.com.

Detalje o festivalu, svim predstavama i cjelokupnom programu pročitajte ovdje.

Festivalski program započinje umjetničkom rezidencijom Danijele Zec iz Slovenije u sklopu Cirkuske rezidencijalne mreže, a svoj rad u nastajanju Forest prezentirat će u Filodrammatici u četvrtak, 7. rujna s početkom u 19,30 sati. Forest je treći i posljednji dio osobne trilogije pod nazivom Niti PraGozd, a bavi se “motorom” društvenih promjena, odnosno nenasilnom radikalizacijom te položajem individuuma u društvu, fokusirajući se na položaj žene koji se razlikuje od položaja hegemonijskih muškaraca. Na rezidenciji u Rijeci, Danijela će se fokusirati na solo dijelove performansa i istraživati kako bi se otpadni materijali mogli kombinirati u zračnim akrobacijama.

Također možete iskoristite priliku za istraživanje cirkuskih i plesnih vještina te se prijavite na radionice skippinga, tehnike na statičnom trapezu, žonglerskog pokreta i tehnike te dinamike na svili i užetu, koje se održavaju idući tjedan u Filodrammatici. Neovisno o tome imate li iskustva ili ste totalni početnik, na radionicama će biti prostora i aktivnosti prilagođenih vašem iskustvu, a prijavom na više radionica ostvarite popust.

Zavirite u svijet kreativnosti, osjetite ritam života i prepustite se radosti skakanja na “SKIPPING” radionici, koju će voditi priznati mentor Andreas Hannes u ponedjeljak, 4. rujna od 18,30 do 20,00 sati. Radionica tehnike na statičnom trapezu otkriva tajne elegancije i gracioznosti ovog predivnog cirkuskog umijeća kojeg možete isprobati u utorak, 5. rujna od 17,00 do 20,00 sati uz mentoricu Petru Najman.

Zaigrajte se i naučite zračne cirkuske vještine na radionici dinamike na svili i užetu s mentoricom Danijelom Zajc u subotu, 9. rujna od 10,00 do 13,00 sati. Povežite se sa svojim unutarnjim cirkuskim umjetnikom i istražite granice mogućeg na cirkuskoj radionici koja potiče kreativnost i izražajnost u zraku. Otkrijete različite pristupe umjetnosti žongliranja i manipulacije objektima na radionici žonglerskog pokreta i tehnike gdje se umjetnost i cirkus susreću kako bi otkrili skrivene dimenzije izvođačkog svijeta. Radionica se održava u subotu, 9. rujna od 17,00 do 20,00 sati uz mentore Mismo Nismo.

Glavni program festivala rezerviran je za izvedbeni dio s predstavama suvremenog plesa i cirkusa čiji raspored možete pronaći ovdje.

Ulaznice za sve predstave mogu se nabaviti na blagajni na mjestu izvedbe jedan sat prije početka svake predstave uz mogućnost festivalske ulaznice i posebnih popusta, a potrebna je prethodnu najava i rezervacija putem e-maila.

Riječki Periskop jedna je od rijetkih oaza koja publici trećeg po veličini grada u Hrvatskoj nudi susret s međunarodnim i domaćim autorskim izričajima i razvojnim tendencijama u području suvremenog plesa i novog cirkusa. Kroz dosadašnja izdanja u organizaciji udruge Prostor plus festival se prometnuo u mjesto susreta ljubitelja suvremenih izvedbenih praksi kojima Rijeka tijekom godine nudi samo povremene nastupe pojedinačnih autora s nezavisne scene (ako ne računamo produkcije HNK Ivana pl. Zajca), nastojeći nadoknaditi nestašicu gostujućih izvedbi edukacija iz plesnih i cirkuskih tehnika te plesne kritike. Festival tako predstavlja neupitnu podršku domaćoj plesnoj i novocirkuskoj sceni, podižući unutar svojih dometa razinu senzibiliteta i razumijevanja ovih umjetničkih kretanja kod lokalne publike. Bogat program četvrtog izdanja Periskopa ponudio je tako širok raspon izvedbi – od klasično plesnih do konceptualnih predstava, kako stranih, tako i lokalnih autora; od predstavljanja prvih radova do zrelih ostvarenja izvođenih na svjetskim festivalima. Među intrigantnijim gostovanjima izdvaja se BSTRD – solo izvedba Katerine Andreou koja je u Rijeku dospjela zahvaljujući uključenosti Hrvatskog kulturnog doma na Sušaku u međunarodnu mrežu za mlade perspektivne autore Aerowaves. 

Katerina Andreou rođena je u Ateni, a trenutno živi i stvara u Parizu, dok se na europskoj sceni etablirala kroz razne suradnje, rezidencije i nagrade. Andreou stvara plesove, glazbu i koreografije, pri čemu BSTRD nastaje kao istraživanje intimnog, stvaralačkog, idejnog i političkog odnosa koji autorica gaji prema house plesnoj zajednici. Njen neumoran ples, ma koliko na kraju trijumfira kao individualistički i autentičan, za stilsko polazište neporecivo ima ples, glazbu i kulturu koja svoje korijene ima u čikaškoj klupskoj sceni 80-ih godina. Koristeći house kao početnu točku u svom plesnom i glazbenom izričaju, Andreou nas vodi na pedesetominutno putovanje u kojem sudjelujemo u njenom pokušaju da unutar bastardizirane kulture nađe isključivo svoj plesni jezik, slobodan od pretpostavljenih okvira, čist u svojoj hibridnoj nečistoći. Što je to lijepo u plesu koji ostaje nakon napuštanja svih trikova koji bi se trebali svidjeti publici? Nakon što izvođačica odbije impresionirati naučenim plesnim figurama – što je to toliko zamamno da je pratimo s ruba stolice?

Minimalizam Katerine Andreou najavljen je samim izgledom scene: na pozornici praktikabli sačinjavaju kvadratno tamno povišenje s bijelim linijama povučenim iz svakog od kuteva do polovice puta prema sredini, ostavljajući netaknut prostor u samom centru i usmjeravajući na njega. Kvadrat je u odnosu na publiku postavljen dijagonalno, pri čemu se u stražnjem kutu, u centralnoj poziciji nalaze jedina scenografija/rekvizita: gramofon s pločom, zvučnici, boca vode i smotana bijela majica. Na stražnjem zidu crne kutije riječkog HKD-a projekcijom bijelih slova ispisana je rečenica “We need silence for the piece”. Taman kada se publika osjeti prozvanom ovim potencijalno višeznačnim natpisom, po nekoliko puta prođe pogledom sve predmete na sceni i u zraku se pojavi opipljivo iščekivanje, Andreou ulazi na scenu začudno mokre kose, ali najjednostavnije, nonšalantno kao privatna osoba, prilazi gramofonu i pokreće ploču. Začuje se glasni snimljeni poticaj “Go!“, a glazba, koja će bez uvoda i pripreme krenuti direktno u intenzivan, energizirajući i borbeni ritam, bit će jedini autoričin partner, ravnopravan u duetu. U suigri glazbe i plesa vrlo se brzo uspostavlja kod čitave izvedbe, minimalistički proces ponavljanja jednog te istog, čija audiovizualna repeticija uvlači gledatelja u trans zajedno s Andreou.

Autorica i izvođačica sama je kombinirala sampleove pronađene na internetu i stvorila glazbu za svoje plesno traženje smisla. Andreou ostaje u konstantnom pokretu do granica tjelesne izdržljivosti, oslanjajući se na dinamičan rad nogu i pulsirajuće pokrete torza, neprestano ih varirajući, razlažući korake i ritmičke uzorke u strastvenoj igri trenutka. Karizmatična izvođačica prepušta se strukturiranoj improvizaciji, testirajući svoju volju, prisutnost, nagon, posvećenost i maštu, dok pred nama vodi borbu sama sa sobom u imaginarnom i simbolički ocrtanom ringu. Andreou istovremeno izvodi isti i u svakom trenutku različit ples, započinjući geste, krećući u naznake mogućih stilova i značenja, ali ih odbacujući prije nego što bi bili dovršeni. Tako u njenom izričaju možemo vidjeti igru s različitim plesnim koracima i pokretima kao što su narodno kolo, klupska trešnja ramenima i grudima, valcer s nevidljivim partnerom, a sve kroz šarmantnu “kulersku” personu house plesačice koja je sama sebi dovoljna.

Andreou odiše zamamnom nonšalancijom u prisutnosti i pokretu, plešući za sebe, ali opet i za publiku, kako onu stvarnu, tako i imaginarnu sa svih strana njenog boksačkog ringa. Odnos s realnom publikom postepeno gradi, navikavajući nas na ponavljajuću konstantu plesa, a onda oduševljavajući minimalnim pauzama i otklonima od očekivanog. Sitni i jednostavni momenti kao što su izravan pogled u publiku, privatni osmijeh, polijevanje vodom, vezanje kose, skidanje majice (tri sloja iste bijele majice), stavljanje crvenog ruža, u kontekstu izraženo repetitivnog formata plesa imaju funkciju raslojavanja protoka vremena, kratkih opuštajućih pauza, kao i poniranja dublje u proces (raz)otkrivanja izvođačice.

Prateći Andreou istovremeno smo na boksačkom meču i u house klubu, uključeni u atmosferični lokalitet snažnim bijelim reflektorima uperenim prema publici, reflektorima koji se pale i gase, uz bljeskalicu na sceni dajući dodatnu energiju cjelokupnom događaju, ali i omamljujući gledatelja u party ugođaj. Andreou očarava samom energijom izvođačkog tijela, stvarnim iskustvom i prisutnošću, te hipnotičkom repeticijom iz koje izvire i zamor i snaga: odlučnost, dosada, zadovoljstvo, izazivanje, zezancija, napor i katarza. Pauze koje radi iz čiste fizičke potrebe za odmorom postaju čarobna mjesta čistog bivanja, dok u trenutku zaustavljanja glazbe osjećamo smiraj, prisjećajući se početne upute da za ovaj komad trebamo tišinu (piece) i mir (igra riječi s mir – peace). Odmor nikada ne traje predugo jer opet kreće odrješiti “Go!” koji poziva na nastavak, na neodustajanje, na beskrajno traženje pa postaje svojevrsna metafora života koji uvijek i iznova traži improvizaciju. Sjećamo se izvođačice koja u predstavu ulazi s mokrom kosom te pomišljamo kako je isto radila i prije nego što je “slučajno” došla pred nas na scenu, kako nikada nije stala, kako je to njen oblik istinskog bivanja. 

Andreou u svom radu istražuje mogućnost uprizorenja slobodne volje i originalnosti naspram pitanja porijekla te smo, dok nas je impresionirala svojom jednostavnošću i autentičnošću, nakratko povjerovali da zaista postoji prostor slobodnog plesa unutar kapitaliziranog sustava (plesne) umjetnosti. Riječka publika, sačinjena više-manje od “uobičajenih sumnjivaca” koji se na neki način bave izvedbenom umjetnošću ili glazbom, nije joj mogla odoljeti te je bučnim pljeskom nagradila izvođačicu, a izlazeći iz dvorane većinom širokih osmjeha, uz nastavke cupkanja u zaraznom ritmu, mogle su se čuti privatne zahvale organizatoricama Ivani Kalc i Nives Soldičić što su im priuštile ovo iskustvo. Andreou je pak prekinula pljesak kako bi se skromno zahvalila na gostoprimstvu koje joj je pruženo, a prednost festivala u maloj sredini je i ta da smo se svi zajedno nastavili družiti i komentirati umjetnost i život, maštajući do kasnih noćnih sati o prostoru u kojem bismo i mi mogli biti potpuno svoji, a kao takvi i prihvaćeni.

U organizaciji udruge Prostor Plus u Rijeci se održava četvrto izdanje festivala Periskop. Pokrenut iz potrebe za decentralizacijom plesne umjetnosti u Hrvatskoj, festival od svojih početaka široko pristupa plesu i pokretu te uključuje novocirkuske izvedbe, a od ove godine i službeno nosi naziv festival suvremenog plesa i novog cirkusa. Program predstava održat će se od 8. do 20. listopada i uključuje dvanaest inozemnih i domaćih radova uz poseban fokus na francuskoj izvedbenoj sceni i predstavljanju mladih plesnih umjetnika/ica.

Ususret Periskopu, s njegovim programskim selektoricama Nives Soldičić i Ivanom Kalc razgovarali smo o plesu i cirkusu u riječkom kontekstu, razvoju  i važnosti festivala kao prostora podrške lokalnoj sceni.

KP: Uskoro otvarate četvrto izdanje Periskopa. Koje su posebnosti ovogodišnjeg programa? Što biste izdvojile kao novitet u odnosu na prethodna izdanja?

Četvrti Periskop ima zbilja bogat program. Očekuju nas čak četiri radionice iz različitih područja umjetnosti pokreta, počevši od radionice suvremenog plesa, radionica akrobatskih i cirkuskih vještina do radionice pisanja plesne kritike. Također, dovodimo i nekoliko predstava iz Francuske kako bismo našoj publici prezentirali jednu zbilja jaku europsku scenu. Riječ je o dvije plesne predstave koje organiziramo u suradnji s Hrvatskim kulturnim domom na Sušaku i jednoj suvremenoj cirkuskoj predstavi. Francuska mnogo ulaže u umjetnost i kulturu, a da ne govorimo o podršci koju suvremeni ples i cirkus ima, što je vidljivo u njihovim produkcijama. Sve su to redom umjetničke produkcije na vrlo visokom nivou, što je naravno i pokazatelj da kad se u nešto ulaže, ima i rezultata.

KP: Programsko usmjerenje ovogodišnjeg Periskopa specifično je po tomu po prvi put u svome nazivu spaja forme suvremenog plesa i novog cirkusa. Kako vidite odnos plesa i cirkusa u kontekstu festivala, ali i šire?

Novi cirkus ili suvremeni cirkus je žanr izvedbenih umjetnosti razvijen u kasnom dvadesetom stoljeću u kojem se priča ili tema prenosi kroz tradicionalne cirkuske vještine. Već se od tada svjetovi plesa i cirkusa prožimaju te je, u tom smislu, cirkuska umjetnost teško zamisliva bez plesa. Iz tog su razloga i prethodna izdanja festivala bila programski otvorena spram suvremene cirkuske umjetnosti. Na drugom smo izdanju festivala ugostili dječju cirkusku predstavu, a prošle su se godine predstavila tri rada u nastajanju mladih autora i autorica iz Hrvatske. Cirkuska scena u Hrvatskoj, koja je tridesetak godina iza francuske scene, razvija se i raste usprkos neadekvatnim tehničkim uvjetima i nedovoljnom financiranju. Isto vrijedi i za Rijeku. Prostor Plus od svog se početka bavi edukacijom u području suvremenog plesa, mime, fizičkog kazališta, a u posljednjih nekoliko godina trudimo se odgovoriti na rastuću potrebu i interes za edukacijom na području novocirkuskih vještina.

Periskop se pokazao kao dobar oblik podrške, kako hrvatskim umjetnicima/cama, tako i lokalnoj sceni koja nema prilike upoznati se s hrvatskim i stranim produkcijama iz područja novog cirkusa. Namjera nam je uhvatiti se ukoštac s financijskim i infrastrukturnim izazovima za prikazivanje ovakvog programa u Rijeci, stoga od ove godine festival nosi naziv Festival suvremenog plesa i novog cirkusa Periskop.

KP: Od svojih početaka Periskop dosljedno i podjednako zastupa već etablirane i neafirmirane, mlade umjetnike/ice, kao i inozemne i domaće izvođačice i izvođače. Što vam je bitno kada birate izvedbe, kojim se kriterijima vodite pri selekciji? 

Uvijek nam je bitna kvaliteta, naravno, ali uz to moramo paziti i na neke objektivnije faktore, kao što su dostupnost ili tehnička izvedivost same izvedbe, ali nažalost i – budžet. Zbog financijske ograničenosti ne možemo ugostiti sve što bismo željeli, ali ono od čega ne odustajemo jest podrška mladim neafirmiranim umjetnicima, onima koji su tek na početku svojih karijera. Imperativ nam je i hrvatska plesna scena, koja već godinama vapi za podrškom u svakom obliku. Sustavno je degradirana u vrtlogu političkih poigravanja, ali je uporna, hrabra, iskrena i ponosna i zaslužuje svoje mjesto u hrvatskoj kulturi i javnom prostoru, a pogotovo na Periskopu. Isto možemo reći i za novocirkusku scenu koja se kod nas počela formirati tijekom dvijetisućitih i još nije priznata kao izvedbena umjetnost.

KP: Periskop je proizišao iz djelovanja udruge Prostor Plus koja već godinama oblikuje riječku plesnu scenu. Koliko je festivalski format važan u riječkom kontekstu? Primjećujete li, prateći različita izdanja festivala, promjene u odnosu publike prema suvremenom plesu i cirkusu?

U realizaciju festivalskog formata smo krenuli na temelju ankete upućene plesnoj sceni u Rijeci, iz koje smo doznali da publika i naši korisnici to priželjkuju. I zaista, kroz posljednje četiri godine Periskop raste, a s njim raste interes i zadovoljstvo publike. U riječkom kontekstu, gdje se suvremena plesna scena uglavnom svodi na angažiranost pojedinaca, Periskop je jedino pojačanje i podrška domaćim snagama, a publici je svakako osvježenje u kulturnoj ponudi grada. Cirkuska scena u Rijeci je jako slaba, ali postoji velik interes za edukacijom, pa je festival i u tom segmentu podrška.

KP: Čini se kako se festival razvija u zaista snažnom odnosu sa svojom publikom i izvođačkom zajednicom. Kako, s obzirom na to, vidite razvoj Periskopa u budućnosti?

Razvoj Periskopa prati razvoj njegove publike. Drugim riječima, pokušavamo nakon svakog festivala osluhnuti publiku koja uvijek ima primjedbe, prijedloge, ideje, želje, a naš je zadatak da radimo prema tome. Mi smo tu za našu publiku, za naš grad i pokušavamo mu dati ono što mu nedostaje. Uvijek ćemo se truditi razvijati i podržavati riječku i hrvatsku plesnu scenu, edukacija nam je jako važna, a nadamo se da ćemo biti u prilici i ponuditi rezidencijalne projekte umjetnicima i omogućiti im da stvaraju za Periskop.

PIše: Ivana Slunjski

Iz ovogodišnjeg, trećeg izdanja Periskopa, čiji se organizatori (ravnateljice festivala Ivana Kalc i Nives Soldičić te udruga Prostor plus) zalažu za predstavljanje različitih žanrovskih, tematskih i estetskih pristupa plesu i pokretu, nastojeći zadovoljiti što šarolikije ukuse i pridobiti što brojniju publiku, izdvojila bih Kvintet (Quintetto) Marca Cheneviera, talijanskog autora koji se u Periskopovu programu našao zahvaljujući festivalskoj suradnji s mrežom Aerowaves. Posljedica je te suradnje da je na festivalu zastupljeno nešto više stranih imena u odnosu na prošlu godinu, što je za riječku scenu, s obzirom na ne baš česta gostovanja suvremenoplesnih predstava, dobrodošla pojava.

Nedovoljno izlaganje gledatelja suvremenoplesnoj produkciji tijekom godine vjerojatno je i razlog što sam se na ovogodišnjem Periskopu više nego ikad susretala s pitanjem: “Je li ovo ples?” Odrednica “pokret” u imenu festivala može štošta sugerirati i opravdati, jer pokret je doista neizostavan i u najstatičnijem dramskom komadu. No već dugo nisu neuobičajene ni plesne predstave iz kojih plesanje, u smislu ritmičnoga gibanja, u potpunosti izostaje. Umjesto da se pitamo je li to što gledamo plesna predstava, mnogo je učinkovitije pitati se zašto je nešto ples, upravo takav kakav gledamo. 

Chenevierov Kvintet daleko je više na strani verbaliziranja i diskurziviranja plesa nego plesanja, premda se potkraj predstave Chenevier razotkriva i kao vješt plesač. Izašavši na scenu, u svakodnevnoj odjeći i pod radnim svjetlom, autor nas upoznaje s talijanskim sustavom financiranja neinstitucionalnih skupina i rezovima u njegovoj regiji kojima se umjetnicima ukida 80% nekadašnjih dotacija. Preračunavši to u 10 eura po danu, zaključuje da nije mogao angažirati plesače ni druge suradnike te da za realiziranje ideje treba pomoć nekoliko gledatelja, koji potom na to pristaju. 

Potaknute Chenevierovim duhovitim komentarima i ohrabrenjem da na sceni mogu činiti što god žele, četvero gledatelja-izvođača i troje drugih postavljenih za rasvjetni i tonski pult iznenađuje zahtjevnost dodijeljenih im zadataka koje moraju brzo svladati da bi se izvedba uopće dogodila. A iznenađuje ih i činjenica da se Chenevier iz napuštena i skromna autora koji u nezgodnoj situaciji moli za pomoć preobražava u mušičava i ni s čime zadovoljna koreografa-diktatora koji na svaki pogrešni potez ekipe koluta očima, otpuhuje i uzrujano gestikulira, zahtijevajući od nje sve više, sve brže i preciznije izvršavanje zadataka. Naravno da na sceni nastaje metež i naravno da se iz nespretnosti i komičnih obrata razvija plodna građa koja se uklapa u autorovu zamisao, na kraju rezultirajući njegovim prethodno pripremljenim solom praćenim skladnim dionicama ad hoc ansambla. Zanimljivo bi bilo vidjeti što bi se dogodilo da su gledatelji-izvođači odbili poslušnost, ne pristajući na autorove upute – ovako je sve završilo ispunjenih očekivanja, u općem veselju i razdraganosti s obiju strana scenske rampe jer se sve uspješno privelo kraju.

Chenevier se pokazao prilično spretnim u dvostrukoj ulozi, bivanju u izvedbi i istodobnom kontroliranju akcija suizvođača, ispadajući iz te dvostrukosti tek povremeno, uvučen u drugu kvalitetu tijekom vlastita sola. Motivacija za angažiranjem gledatelja kao izvođača djelomično leži i u potrebi da ih se suoči s materijalnošću plesa i onda kad se čini da plesanje i tjelesni rad izostaju. No rad na izvedbi, kao i općenito umjetnički rad, koliko god se apstraktnim i nemjerljivim doimao, doista jest stvaran rad. Stoga Chenevier navodi gledatelja da barem nakratko zauzme njegovu poziciju, odnosno da podijeli s njime situaciju u kojoj mora preuzeti odgovornost za događanje na sceni, iskušavajući svu kompleksnost i zahtjevnost takva djelovanja, za što izvođač-autor, a u ovom slučaju i gledatelj-izvođač, nije adekvatno plaćen. Štoviše, gledatelj-izvođač ovdje volontira – ili čini to za opće dobro.

Umjetnost pripada svima, stoga bismo za nju svi trebali imati podjednaku odgovornost. No vizura se mijenja ako znamo da ona nije umakla kapitalističkomu žrvnju, kao ni brojne druge, naoko neovisne djelatnosti poput znanosti. Chenevier predstavu posvećuje talijanskoj nobelovki, neurologinji Riti Levi-Montalcini (uz uvodno ekspliciranje to je vidljivo i u njegovu maskiranju u figuru stogodišnje znanstvenice) te starim ljudima i istraživačima, iz dvaju razloga. U prvome redu upozorava na politiku koja ukida potpore znanstvenim i umjetničkim projektima te zanemaruje područja važna za cjelokupni društveni napredak, istaknute pojedince i osjetljive društvene skupine. Drugi je razlog to što je Kvintet prvotno zamišljen kao projekt koji bi spajao znanstvena i umjetnička istraživanja i bavio se pitanjem reprezentiranja znanosti na sceni, što je na kraju otpalo zbog nedostatne financijske potpore. Referirajući se na poveznice umjetnosti i znanosti, autor upućuje na tendencije umjetnika koji se u svojoj praksi odlučuju na formu istraživanja, bilo da time potkrepljuju umjetnički koncept ili izbjegavaju uobličavanje rada u finalni scenski proizvod.

Chenevier time također govori u prilog potrebi za potvrđivanjem umjetnosti, osobito one koja se temelji na tjelesnosti, kao ozbiljnoga rada. Smještanjem umjetnosti u istraživačke okvire sugerira se i svojevrsna izoliranost umjetnika, nasuprot potenciranoj mobilnosti i umrežavanju kao njihovu uobičajenu modusu rada (ali i uobičajenim polugama neoliberalne ekonomije). Sudjelujući u rezidencijama, radionicama, laboratorijima i drugim oblicima privremenih zajednica ne bi li se usredotočili samo na vlastiti umjetnički rad, umjetnici zapravo pristaju stvarati u zadanim uvjetima i proizvesti što se od njih zahtijeva – nekad je to predstava, nekad samo proces, nekad princip rada, a nekad i proizvodnja njih samih kao umjetnika. I umjetnik i umjetnički rad tu su pritisnuti s obiju strana, našavši se u zamci tržišne proizvodnje.

Pozivanjem na poveznice znanosti i umjetnosti Chenevier upućuje na još jednu činjenicu – da ples sigurno zaleđe traži na sveučilištima, na kojima posljednjih godina upravo bujaju razni magistarski i doktorski plesni studiji. To samo po sebi načelno nije loše, jer se ples uvodi u akademski diskurs i postavlja ga se u ravnopravan položaj s drugim disciplinama. Problem je, međutim, što se ples iz stvaralačke sfere seli u sferu proizvodnje znanja ovjerene izvana, podložne ustaljenim i katkad ograničavajućim akademskim principima, zaboravljajući pritom na dugu povijest emancipacije plesa (od baleta, glazbe itd.) kao tjelesne prakse s vlastitim zakonitostima i drugom vrstom akumulirana znanja koje nije do kraja dohvatljivo racionalizaciji. Pritom ni proizvodnja znanja u akademskim okvirima nije lišena kapitalizacije ni trženja.

Imajući sve te rukavce u vidu, rekla bih da je Kvintet, premda iznevjerava neku općenitu predodžbu o plesnosti, itekako plesna predstava jer zadire u problematiku ključnu za razumijevanje i pozicioniranje plesne umjetnosti danas. Stoga je na Periskopu kao festivalu u usponu koji mnogo polaže na sadašnju i buduću publiku i više nego potrebna. 

Ovogodišnji Festival suvremenog plesa i pokreta – Periskop u organizaciji Prostora Plus kroz tri tjedna od 22. rujna do 10. listopada donosi među riječku plesnu scenu i njenu publiku program od ukupno četrnaest izvedbi. Uz uvođenje međunarodnog programa i suradnji kao novost, ovog još uvijek mladog, ali perspektivnog festivala, glavna okosnica i dalje ostaje decentralizacija plesne umjetnosti u Hrvatskoj kroz predstavljanje domaće i lokalne plesne scene, a uz što se još vežu jedan izložbeni te četiri edukativna programa.

Periskop započinje 22. rujna pretprogramom u suradnji s Plesnom mrežom Hrvatske i HNK Ivan pl. Zajc koji u HKD na Sušaku donosi predstavu Matije Ferlina  Staging a play: Tartuffe u izvedbi Zagrebačkog plesnog ansambla. Riječ je o drugom komadu iz ciklusa Staging a Play, rađenom prema poznatoj Molièreovoj komediji Tartuffe, koju je koreograf i autor inovativno “preveo” u plesni jezik.

Ipak, službeno otvorenje festivala odvija se u petak, 28. rujna u 18.30 sati na Kontu čime festival izlazi u javni prostor grada prezentacijom rezultata radionice “partneringa” pod mentorstvom Aleksandre Mišić i Ognjena Vučinića, nakon čega u HKD-u na Sušaku slijedi ALIEN EXPress, živa, promjenjiva izvedba slovenskog plesnog dvojca, Žigana Krajnčana i Gašpera Kunšeka. Posjetitelji će također moći pogledati izložbu Začetak suvremenog plesa na Kvarneru, retrospektivni fotografski pregled koreografske produkcije plesne skupine Labis, nastao u periodu od 1988. do 1995. godine.

Među ostalim međunarodnim gostovanjima predstavit će se Quintetto talijanskog redatelja, koreografa i izvođača Marca Cheneviera, zatim Heroj 2.0. – Predstava svih predstava  Uroša Kaurina i Vite Weisa, predstavnika nove perspektivne  generacije slovenskih kazališnih autora, te Tiger Lilies, interaktivna međugeneracijska plesna predstava u režiji Sanje Tropp Frühwald te produkciji umjetničkih organizacija VRUM i Dschungel Wien.

Bogati program iz domaće produkcije donosi plesne predstave Ti, autora i izvođača Aleksandre Mišić i Ognjena Vučinića iz Masa Dance Company, te Shake it off Brune Isakovića i Mie Zalukar. Uz to, pripremljen je program koji predstavlja lokalne autore te Novi horizonti – programski pravac kojim se prezentiraju prva plesna autorska djela.

Ovogodišnji Periskop uvodi i novi programski ciklus s predstavama novog cirkusa među kojima su Zvuk i tijelo Dore Popić i Miše Komende s disciplinom aerial hoop-a, Feng Shui  Tanje Puklek i Filipa Borellija te Pushing Bo(un)d(ar)ies  Lee Ovčarić i Petre Kožljan u kojoj se pripituje vještina hodanja na štulama i njene granice.

Edukativni program namijenjen je različitim generacijama. Već spomenutom radionicom “partneringa” otvorit će se sam festival, a nastavlja se i suradnja s plesnom kritičarkom i teoretičarkom Ivanom Slunjski koja će ove godine voditi dvije edukativne radionice plesne kritike, onu za odrasle i radionicu za djecu, te su prijave na iste trenutno otvorene. Suradnja s KLIKER festivalom nastavlja se pak kroz međugeneracijsku plesnu radionicu uz predstavu Tiger Lilies za polaznice svih dobnih skupina.