O izložbi je viša kustosica Sonja Švec Španjol zapisala: “Iva Starac oblikuje univerzalan krajolik – simbol prostora i vremena. On je prisutan, tajanstven i intrigantan. Djeluje blisko i poznato, ali ga ne možemo u potpunosti definirati. Stvaralački proces, utemeljen na kolektivnom i podsvjesnom, započinje spontano i intuitivno da bi se u drugoj fazi počele nazirati prepoznatljive vizure koje se, vođene mislima i emocijama autorice, oblikuju u smislene cjeline. Konačan rezultat je krajolik koji je prepoznatljiv, ali ne i u potpunosti dokučiv. Upravo ove specifične odrednice omogućuju pojedinom djelu da uvijek iznova nudi nova čitanja i tumačenja. Kroz prikaz univerzalnog krajolika, autorica bilježi promjene u prostoru nastale protokom vremena.”

Iva Starac je rođena 1993. godine u Rijeci. Diplomirala je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Izlaže na grupnim izložbama: HDLU Istra – Voda (2024.), One Su Tu (2024.), DKD – Međunarodna izložba minijatura (2024.), 7. Zagrebački ljetni likovni salon – Sloboda (2023.), Neizvjesna izložba – koja to više nije u galeriji Kortil (2020.), Međunarodnoj izložbi minijatura 21 (Zaprešić, Vršilica 2018.), Umjetnošću i ljepotom protiv predrasuda (Veliki Tabor, 2019.). Sudjeluje na godišnjim izložbama humanitarnog karaktera udruge Rikula i Rijeka Novi Val.

Izložba Pejzaž sjećanja ostaje otvorena do 27. kolovoza i može se razgledati u Galeriji Loža svaki dan od 10 do 12 sati i od 20 do 22 sata.

Više detalja pronađite ovdje.

Ulogu pejzaža u suvremenoj umjetnosti istraživala je i umjetnica Nives Sertić u multimedijalnoj izložbi Pejzaži, nedavno održanoj u velikoj dvorani Pogona Jedinstvo. Naziv izložbe odražava se u samoj formi instalacije. Zamišljena je poput šetnice oblikovane projekcijskim platnima velikih dimenzija, na kojima se prikazuju video zapisi mediteranskog krajolika i prirode. Platna poput zidova pregrađuju veliki prostor i tvore svjetleći labirint u obliku meandra, na čijem kraju posjetitelja očekuje prostor za kontemplaciju. Crni zidovi, mogućnost potpunog zamračenja te veličina, Pogonovu dvoranu čine idealnom za izlaganje ovakvih ambijentalnih instalacija. Ulaskom u mračni prostor instantno smo uvučeni u atmosferičnost postava kroz šestometarski kadar makije. Efektan prvi dojam dodatno je pojačan skrivenim ostatkom izložbe, dok nas tek nazirući prolaz poziva na istraživanje. 

Pejzaž koji dočekuje posjetitelja snimak je dijela Srđa. Vizura brda iznad Dubrovnika za umjetnicu ima i osobnu važnost jer je s tim pogledom odrasla. No ništa od toga ne znamo. Sertić namjerno “maskira” prostor uvećavanjem kadrova te izbjegava prikaz horizonta kako bi lokacije učinila neprepoznatljivima. Nečitljivost lokaliteta nije slučajna, već je namjeran odabir kojim umjetnica gledatelju omogućuje utiskivanje vlastitih asocijacija, značenja i sjećanja u prizore. Iako prikazi jesu dokumentarni, oni ne govore o sebi. Umjetnica nas uvodi u svoj pogled na prirodu, ali motive bira intuitivno i nasumično, ne pokušavajući ispričati priču.

Zbog toga između prikaza nema naracije, već su prijelazi više nalik nasumičnim bljeskovima uspomena. Iduća nas projekcija tako uvlači u gibanje roja mušica uvećanih do makro razine. Transformacijom mikro motiva u makro formu, umjetnica uzima rubni element pejzaža i, stavljajući ga u prvi plan, daje mu važnost. Uvećanjem također izjednačuje posjetitelja s motivom, koji time od promatrača i sam postaje dijelom pejzaža, ukazujući na neminovnost koegzistiranja prirode i čovjeka. Dok posjetitelj prolazi prostorom prati ga zvuk niskofrekventnog zujanja. Duboki ton proizveden orguljama dodatno podržava fokus i uronjenost te dodaje još jedan senzorni sloj instalaciji. 

Krajolik koji prethodi finalnom prostoru prizor je planinske šume koju prelijeću ptice dok se nad njima uzdiže magla. Umjetnica maglu prikazuje kroz projekciju, no u nadolazećem finalnom prostoru izložbe također koristi i stvarni dim. Time postiže surealni efekt prelijevanja magle iz video prikaza prirode u galerijski prostor, fizički povezujući gledatelja s pejzažima.

Finalni prostor je vrhunac izložbe u kojem su objedinjeni svi elementi instalacije. Zamišljen je kao mjesto kontemplacije koje gledatelju pruža priliku da se uzemlji. Ulaskom prolazimo pored pet manjih ekrana sa snimkama naranče i limuna, zamućenih do neprepoznatljivosti – nalik su na impresionističke slike s naglaskom na bojama i svjetlosti. U središnjem dijelu postavljene su vreće za sjedenje ispred kojih se preko zida proteže platno s projekcijom mora. Morski valovi uvećani su do apstrakcije, a njihovo gibanje u slow motionu djeluje hipnotički.

Sve projekcije Pejzaža doimaju se poput pokretnih fotografija. Razlog tome je odluka umjetnice da motive i krajolike snima statično, bez da se kreće, kako bi naglasak bio na gibanju prirode i izmjenama refleksija svjetlosti. Tim činom umjetnica pokušava navesti gledatelja da postane promatrač i osvijesti vlastiti pogled, kao i ono što zapravo gleda. Navodi ga da se prepusti motivu kroz promatranje gibanja i poveže ga s uspomenama, te tako stvori konekciju s okolišem. 

Međutim, postavlja se pitanje što to točno umjetnica želi da posjetitelj spozna? Umjetnička namjera nije suptilna bez razloga, upravo je nenametljivošću umjetnica uspješno i postiže. Umjesto da nameće ili kritizira, Sertić posjetitelju otvara prostor da promatra dublje i fokusiranije te kroz taj proces osjeti pripadnost prirodi i prepozna je kao vlastitu. Sertić koristi ljepotu pejzaža kao metodu nježne medijacije kojom dopire do gledatelja. Uspješno izbjegava zamku dekorativnosti i puke osjetilnosti tako što dopire do istinske ljepote koja postoji neovisno o umjetničkom djelu. Primjenjuje antičku filozofiju umjetnosti u kojoj ljepota ne proizlazi iz pojavnosti, već ideje koja prethodi stvaranju djela. U Pejzažima je to ideja prirode kao konstante koja je, unatoč svjetskim krizama, i dalje ovdje. Ljepota ovdje ima zadaću uzemljiti i rekalibrirati promatrača, a na kraju ga i ekološki osvijestiti.

Ova poetična instalacija je od početka do kraja osmišljena s iskustvom posjetitelja na umu. To je vidljivo i povratkom kroz postav u suprotnom smjeru, koji otkriva projekcije na poleđini svakog platna. To su magličasti i jedva vidljivi prizori Velebita i Neretve koji nisu tu da posjetitelja urone, već da ga nježno isprate u svakodnevicu. Zbog intuitivne naravi izložbe, gledatelj ne treba svjesno analizirati ni raspoznavati umjetničke metode i odluke da bi mogao utkati vlastite asocijacije u prikaze. Iako promatra tuđi pogled, doživjet će ga kao poznatog te osjetiti nostalgiju i sigurnost, iako možda neće znati zašto. 

Tekst je nastao u sklopu Kulturpunktove novinarske školice uz mentorsku podršku Mione Muštre i uredništva Kulturpunkta.

Riječ je o konteplativnoj i atmosferičnoj video instalaciji koja posjetitelje uranja u makro i mikro okoliše mediteranskih, autorici intimno bliskih motiva. Cilj je, ističe se u najavi izložbe, “potaknuti nas da od gledaoca ponovno postanemo promatrači – svoje okoline, sebe samih, ali i nevidjive spone koja postoji između ta dva (ne)odvojena entiteta, da usporimo i da se prisjetimo što je to vrijeme – zaboravljena dimenzija 21. stoljeća”.

Instalacija također preispituje našu poziciju i percepciju naspram, te nudi moguće odgovore na to što je to pejzaž u suvremenoj umjetnosti – kako ga prikazujemo, što prikazujemo, te zašto i kako govoriti kroz ovu formu u ekološki kriznim vremenima i na toliko dozivanom pragu kraja antropocena: o promatranju i pogledu, o fascinaciji vremenom, pokretom, svjetlom i (ne)pokretnom slikom, o ljepoti kao stanju – ne estetici, o našem auto-rekalibracijskom sistemu u izazovnim vremenima…

Umjetničke preokupacije Nives Sertić (1984.) variraju od dugogodišnjih interdisciplinarnih projekata, do poetskih instalacija i performansa. U recentnim radovima bavi se percepcijom i promatranjem okoliša te našeg odnosa s istim, a promatranje kao čin kontemplacije je metoda koju koristi u svom radu već niz godina. Rad Pjezaži nastajao je tijekom posljednje dvije godine na rezidencijalnim programima (i između njih) Atelieri Žitnjak: Atelier Živi! i Cite internationale des Arts Paris.

Ulaz na izložbu u Pogonu Jedinstvo je slobodan.

“U suvremenim pejzažima Mihaela Gibe alat i oblik proizvodnje poprilično su updatirani. Screen je preuzeo ulogu platna, kist je zamijenjen PHP aplikacijom, podaci prikupljeni softverom na webu određuju sadržaj slike, značenje pojedinih simbola nije prepušteno mašti publike nego striktno programski pridruženo određenoj dimenziji društva odnosno informaciji o njoj. Ti pejzaži, dakle, nisu niti figurativni niti apstraktni, niti uljani, niti akvarelni, nego virtualni. Motivima ne odaju porijeklo autora, atmosfera ne odiše njegovim senzibilitetom, nema govora o osobnosti a pogotovo ne o intimizmu. Dapače struktura tih pejzaža izravna je posljedica brojeva. Gdje je nestao slikar, zavapit će ljubitelji klasičnijih pristupa. Kako vrednovati izložbu na kojoj pastoralna tematika ilustrira dnevno politički kontekst, a seoska idila utjelovljuje intenzitet kriminala? Što vrijedi slika kojoj tek suha informacija u legendi ustanovljuje smisao?”, napisao je o radovima Mihaela Gibe Boris Greiner.

Mihael Giba multimedijski je umjetnik. Diplomirao je na Umjetničkoj akademiji u Splitu, odsjeku za slikarstvo 2008 godine. Trenutno radi kao vanjski suradnik u zvanju asistenta na Slikarskom odsjeku na Umjetničkoj akademiji u Splitu te u galeriji Greta u Zagrebu. Član je Hrvatskog društva likovnih umjetnika Split i Zajednice samostalnih umjetnika.