“Predstava se bavi svijetom Mare i Lenu, dviju ne više djevojčica, još ne žena, svijet je u kojem, baš kao i Barbie, one mogu biti sve što žele,” stoji u najavi. U izvedbi likovi djevojčica Mara i Lenu kroz svoju igru daju oštar i duhovit komentar društeve i političke situacije u domaćem hrvatskom kontekstu. Predstava je prepuna primjera diskriminacije nad ženama, šovinističkih viceva i igra kroz koje ove djevojčice nude kritiku mizoginog društva.

Izvođačice su Lana Meniga i Nikolina Prkačin, dramaturginja Nina Gojić, suradnica za pokret Andreja Jandrić, kostimografkinja Ana Fucijaš, oblikovatelj zvuka Nenad Kovačić, oblikovatelj svjetla Elvis Butković, producenti Romana Brajša i Ivor Martinić, asistentica kostimografije Tina Spahija, asistentica produkcije Dina Tudor, fotografkinja Karla Jurić, a dizajner Pavao Kuharić. 

Predstava je nastala u koprodukciji Umjetničke organizacije Punctum, Umjetničke organizacije T25 i KunstTeatra, uz podršku Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske, Gradskog ureda za kulturu i civilno društvo te Zaklade Kulture nova. Ulaznice su dostupne na platformi ulaznice.hr i njihovim prodajnim mjestima.

Više informacija o predstavi možete pronaći ovdje.

Upravo me na ovaj kućni situacijski komad asocirala predstava Možeš biti sve što želiš, autorice predloška i režiserke Ivane Vuković, postavljene u skučenom i ahromatskom prostoru KunstTeatra. Nikolina Prkačin i Lana Meniga igraju Mare i Lenu, djevojčice u čiju smo igru pozvane zlokobnim zurenjem i cerekom, dajući nam tako do znanja i da nas vide i da one jednu takvu opću triviju u kazališnom svijetu, neku ustaljenu konvenciju podjele na one koji igraju i one koji gledaju, ispoštovati neće. Neće one ispoštovati ni mnoge druge, vankazališne iluzije, ponajprije one koje se tiču žena i ženskih iskustava, nego će ih u sat vremena neumorno štepati jednu za drugom.

Nema tu nekog zamora ni za njih dvije koje na sebe preuzimaju terete svih tih uloga, ali ni za nas u publici, jer svaka odigrana situacija ima i svoje uporište u jako čisto organiziranoj dramaturgiji koju potpisuje Nina Gojić. Svaka od odigranih uloga unutar odigranih uloga nije utemeljena na konvencionalnoj kompleksnoj karakterizaciji likova gdje nam se izlaže i razlaže psihološki, etički, sociološki i koji sve ne profil junakinja. Nema tu velikih, važnih, ovakvih ili onakvih odnosa koji su nagnali naše mlade junakinje da na sebe preuzmu sve te uloge, nema tu neke velike ni zajedničke priče ni partikularne traume koje sve pokreću i motiviraju. Nema tu, u konačnici, pretvaranja da se radi neka “jako važna stvar” koja si utvara da će “promijeniti svijet“. Inače čitava predstava ne bi bila izgrađena vrsnim manipuliranjem jezika/om i igre/om. 

A manipulacija jezikom i igrom kreće već od samog plakata (Pavao Kuharić) preko kojeg sam bila ušla u dijalog s predstavom a da je još sam bila pogledala. Vijenac na kojem vise metle, žileti, vješalice i spekulumi glavni su označitelji ženskog iskustva, pogotovo onog postavljenog u javnom diskurzu. A ako ste i vi svoje referencijalno polje gradili Ferranteicom, Chytilovom, pričama o vješticama (bivanje jednom?), gag-refleksom na likove koji bi mešetarili pravom na abortus, ako ste ikad raspakirale svoju Barbie lutku iz roza kutije na kojoj je pisalo “You can be anything”…  Ako ste, u konačnici, ali ne nužno, žena, mnoštvo će vam baš ovih detalja sazdanih u jeziku iscrtati Lenin i Marin svijet. To je, zapravo, naš svijet. Ženski svijet. Kako je i šaljivo, ali zapravo ciljano navedeno na letku: svjetlo žensko, režija ženska, dramaturgija ženska, produkcija ženska. Pa se i tom infantilizacijom žena i ženskog iskustva u jeziku, i Mara i Lenu, pa u autorski tim u sarkastičnom metakomentaru kroz letak, obračunavaju s ženstvenošću (a i ženom) kakva je patrijarhatu idealna: docilna, fragilna i ovisna (o historiji kao takvoj, koja je implicitno muška).

Takav komentar prokazuje na koji se način jezikom obezvrjeđuje žensko iskustvo generalno u javnom prostoru: bilo to iskustvo seksizma na našoj književnoj sceni preko sakaćenja žena u ime oca i sina i znanosti, inzistiranja na tome da seksualno sazrijevanje dječaka padne na teret djevojčica koje ih ne bi trebale – izazivati, zabrane pobačaja, silovanja, stvaranja umjetnosti itd., itd, itd. Sve postaje sitnica. Ovdje je jezik u funkciji vica, pitalica, doskočica, gatanja iz tarota, ovdje je jezik živ, zajebantski, nimalo figurativan, ali ne i neugodan. Sve što gledamo znamo, ali ovaj nam je put je preneseno preko stiješnjene scene, metaforičke slike ženskog iskustva, koju i Prkačin i Meniga razigraju učas i učine relevantnom i većom. 

Ono što nije sitnica i što u nekom ideološkom smislu zapravo uokviruje predstavu je iščekivanje menstruacije. Lenu odmah na početku pita Maru krvari li. Tijekom predstave će mi Lenu prići i šapnuti na uho (mislim da je otprilike ovako, isprike ako nije verbatim): Jel’ tako da se vidi da Mara krvari. Menstruacija je ono što će njihovo djevojaštvo potencijalno učiniti mjestom ne samo (ne)kontroliranog užitka kakvog nam predočavaju, nego i (ne)kontroliranog svijeta koji će im potencijalno dodijeliti jednu ili više od već odigranih ženskih uloga. U religijama nečista, u medicini i kroz društveni faset spremna za rađanje i seksualne aktivnosti, u realnosti – prestrašena, izluđena od PMS-a, PMDD-a, hormonalnih promjena, nedostupnosti higijenskih potrepština, nedozvoljenog bolovanja, u strahu od nečeg što bi trebala biti jedna obična tjelesna funkcija, a ne pitanje geografije, politike i tržišta. Poput smrti, uostalom.

U jeziku je sazdano sve, pa i klasna razlika kroz jednu malu opasku o imenima junakinja, kad Lenu kaže Mari da je njezino ime ljepše jer nije siromašna. Ta se razlika vidi i na kraju, kad Mara i Lenu, kako i tijekom čitave izvedbe, komentiraju svoje uloge kad iz njih izađu i kao Mara i Lenu, ali i kao Nikolina i Lana, i to svakako zrelije nego moje nećakinje. Referiraju se tako i na sam naziv predstave. Mara kaže da može biti sve što želi tek ako bude imala kuću i hrpu novca, pa čak i kao glumica. Tad može birati koje uloge želi glumiti (a ne prihvaćati sve od čega mora živjeti), može, npr. nazvati Tarantina oko uloge u njegovu novom filmu. One prepoznaju razliku između (muške) predstave i ženske predstave i znaju u kojoj sudjeluju. Znaju i zašto je Barbie (2023.) ženski film, iako ga izrijekom ne spominju, ali upućuju autoreferencijalnu kritiku na “naziv“ igre koje se igraju, slogana s kutije koji je sišao s police trgovine u ruke djevojčice da bi ga dvadeset godina poslije netko zakucao na osvijetljeni reklamni pano malog teatra. Možeš biti sve što želiš, možeš biti sve što želiš, možeš biti sve što želiš… Ali ako si djevojčica, žena, prvo ćeš biti ono što moraš.

“Predstava se bavi svijetom Mare i Lenu, dviju ne više djevojčica, još ne žena, svijet je u kojem, baš kao i Barbie, one mogu biti sve što žele. I tu staje svaka njihova sličnost s Barbie (2023.) iako, a kao najdraži film navode Tratinčice (1966.) jer se Marie i Marie ipak bolje zajebavaju sa starim prdonjama. One se više ne igraju s barbikama, a još nisu dobile prvu menstruaciju. Pravila njihove igre su glupa. Humor Mare i Lenu crniji je i politički nekorektniji od Barbiena jer se Mara i Lenu s jednakim žarom sprdaju sa šovinističkim vicevima, apsurdnim primjerima degradacije žena diljem svijeta, strašnim pričama iz domaćega hrvatskog konteksta, a ne propuštaju nijednu priliku da spuste jedna drugoj ili samima sebi. One su namjerno iritantne, lažljive, nezrele manipulatorice koje cmizdre, lažu, prenemažu se i loše glumataju. Sve su to, naime, vještice.

Predstava ulazi u dijalog s aktualnom klimom u hrvatskom i srodnim mu užasno postmoderno užasnim društvima, u kojima muškarci kleče za izgubljenu čednost žena, a jedna žena doživljava javni linč jer si abortusom želi spasiti život. Mara i Lenu prde i podriguju na takav svijet, jer si to mogu dopustiti, jer su djevojčice koje još ništa o svijetu ni ne znaju, ili je baš u tome fora.”

Izvođačice su Lana Meniga i Nikolina Prkačin, dramaturginja Nina Gojić, suradnica za pokret Andreja Jandrić, kostimografkinja Ana Fucijaš, oblikovatelj zvuka Nenad Kovačić, oblikovatelj svjetla Elvis Butković, producenti Romana Brajša i Ivor Martinić, asistentica kostimografije Tina Spahija, asistentica produkcije Dina Tudor, fotografkinja Karla Jurić, a dizajner Pavao Kuharić. 

Predstava je nastala u koprodukciji Umjetničke organizacije Punctum, Umjetničke organizacije T25 i KunstTeatra, uz podršku Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske, Gradskog ureda za kulturu i civilno društvo te Zaklade Kulture nova. Reprizne izvedbe su 20., 21., 22., 27. i 28. listopada, a ulaznice su dostupne na platformi ulaznice.hr i njihovim prodajnim mjestima.  

Polazeći od osobnog iskustva iz 2011. godine kada je, kao članica publike na predstavi Mandićstroj redatelja Bojana Jablanovca i glumca Marka Mandića, zbog pucnja kazališnim pištoljem dobila tinitus i hiperakuziju, Žmak u ovom Žmakstroju istražuje načine na koje umjetnost oblikuje stvarnost koju živimo. Iako naizgled nepovezane, teme tinitusa i patrijarhata postaju centralne okosnice ove predstave koja operira na granici stand-upa i izvedbenog predavanja. Stajući prvi put na scenu u ulozi izvođačice, Žmak se bavi pitanjima istinitosti i reprezentacije, participativnosti i odgovornosti, provodeći nas kroz vlastita dramaturška i seksualna iskustva postavljajući pritom sebi i publici pitanja o važnosti i smislu umjetničke proizvodnje u doba divljeg kapitalizma. 

Izvođačica je Jasna Jasna Žmak, oblikovatelj svjetla Anton Modrušan, podrška za pokret Ana Kreitmeyer, producentice su Romana Brajša, Špela Trošt (Via Negativa) i Barbara Zonta (Mesto žensk), fotografkinja Sanja Merćep, a dizajner Pavao Kuharić. 

Predstava je nastala u koprodukciji Centra za dramsku umjetnost (Zagreb), Via Negativa (Ljubljana) i Društva Mesto žensk (Ljubljana), u partenstvu s KunstTeatrom (Zagreb), VoxFeminae festivalom (Zagreb) i Zavodom En-Knap (Ljubljana).

Više o predstavi i ulaznicama potražite ovdje.

Komikaze su mreža za širenje strip aktivnosti na World Wide Webu te elektronsku i tiskovnu distribuciju stripova pretežito mladih autora i autorica. Cilj je Komikaza povezati strip aktiviste balkanske regije i Europe radi razmjene informacija i  konkretnih strip proizvoda. Izložbe i radionice su dio prezentacije i popularizacije stripa-autora/ica. U kontekstu skupne akcije za organizaciju (nenaoružanog) otpora protiv progresivne globalizacije ukusa i porastu institucionalizirane umjetničke produkcije, program udruge Komikaze predstavlja slobodno i altruistično djelovanje umjetnika iz različitih područja, koje povezuje neovisan i beskompromisan stav, nazvan alternativnim u odnosu na postojeću umjetničku praksu koja dominira. Partnerski i prostorni prioriteti vezani su za neprofitne autonomne zone kulture.

Projekt Komikaze započeo je 2002, a kao udruga je registriran 2008. godine.

Izvor: Komikaze