Izvor: Animafest / Paul i Sandra Fierlinger, Moj pas Tulip

Iako dvostruki Oskarovac, laureat mnogih velikih festivala animacije i dobitnik nagrade za životno djelo ovogodišnjega Animafesta Frédéric Back zbog poodmakle dobi i bolesti supruge nije mogao doći u Zagreb osobno preuzeti nagradu. Dostojna mu je zamjena njegov dugogodišnji producent i kreativni partner, osnivač animacijskog studija Kanadske radio-televizije (CBC) Hubert Tison.

KP: Ove godine održava se jubilarni, dvadeseti Animafest, a vi na ovoj manifestaciji gostujete po treći puta. Možete li s nama podijeliti svoje dojmove?

H.T.: Čini mi se da je festival nekada bio manji, sada se doima puno dinamičnijim. Oduševljen sam mnoštvom mladih ljudi u ekipi festivala, njihovim dobrim raspoloženjem i angažmanom…
Ovaj festival je – dakako – odavno svjetski poznat i uvijek mi se dopadao njegov format: nikada nije bio prevelik, a program je izuzetno kvalitetan. Draži mi je nego najpoznatiji svjetski festival u Annecyju koji je postao preglomazan – tamo se ne može uspostaviti osobni kontakt jer dolazi previše ljudi i jako se puno priča o trgovini filmom. Zagreb je sačuvao svoju atmosferu – nije postao komercijalan, ali je zadržao visoku programsku kvalitetu.

KP: Visoka kvaliteta bio je i zaštitni znak Studija za animaciju Kanadske radiotelevizije, koji ste 1968. godine pokrenuli slijedeći svoj studentski san bavljenja animacijom, a kojeg ste počeli konkretno ostvarivati kada ste u studio doveli Frédérica Backa, koji je već tada bio etablirani ilustrator i dizajner grafičkih rješenja. Što je najvažnije dijelili ste san o radu na animiranim filmovima.

H. T.: Obojica smo imali vrlo strastven odnos prema animaciji. Moj je zadatak bio omogućiti autorima optimalne uvjete za rad, motivirati ih i stimulirati, a Frédéric je bio sjajan umjetnik čiji su se crteži jednostavno morali staviti u pokret. Na početku nas je pomalo bilo strah jer konkurencija je tada bila vrlo jaka – poznate su bile autorske škole iz Rusije, Poljske ili Zagreba. No, nakon prvog projekta koji smo napravili, shvatio sam da i publika i kritika prihvaćaju i cijene Frédéricov rad, tako da je ispunio sva moja očekivanja.

KP: Svoj profesionalni i prijateljski odnos gradili ste polagano tijekom rada na prvim filmovima.

H.T.: Na početku je moj posao bio brinuti se samo o postprodukciji, no s vremenom sam se sve više uključivao u kreativni dio posla, pregledavao crteže, davao sugestije i gradio međusobno povjerenje s Frédéricom. Zajedno smo učili i o poslu, ali i o sebi samima tako da smo pomalo postajali sve uigraniji. Važno je i to što smo obojica perfekcionisti – uvijek smo težili postignuću najboljeg rezultata.

KP: Sa svakim ste filmom pokušavali podizati razinu kvalitete, a to vam je i uspijevalo. To potvrđuje i priča oko filma Sve – ništa dovršenog 1980.

H.T.: Te sam godine bio pozvan u ocjenjivački sud festivala u Ottawi, a naša je kuća prijavila dva filma na natjecanje – Frédéricov Sve – ništa i rad Paula Driessena. To naravno nije bilo dopušteno, pa je CBC odlučio da je važnije da ja budem u žiriju, nego da filmovi uđu u konkurenciju. Meni je, naravno, ta odluka teško pala, no kada su kolege iz žirija čuli za tu situaciju, inzistirali su da im se filmovi ipak prikažu – doduše van konkurencije. Nakon što su ih pogledali, rekli su nam da se moramo kandidirati za nagradu Oscar. Nama to ne bi uopće palo napamet, ali poslušali smo savjet kolega. Uspjeli smo ući u uži izbor, i iako na kraju nismo osvojili nagradu, već je sama nominacija bila velika stimulacija i za nas, ali i za našu kuću koja nam je nakon toga omogućila još bolje uvjete za rad i veći proračun za sljedeći projekt, a to je bio film Crac.

KP: Da je novac bio dobro uložen potvrđuje uspjeh tog filma – velike nagrade Ottawe, Huesce i već tijekom prošloga projekta naslućenog Oscara, a Crac se našao i u selekciji Majstori animacije prikazanoj na otvorenju jubilarnoga Animafesta.

H. T.: To je bio složen film jer je rađen u kompliciranoj tehnici drvenih bojica na filmu i sniman tada novom metodom pretapanja kadrova. Na tom smo se projektu posebno zbližili jer smo jako puno vremena provodili zajedno, ja sam bio na svakom snimanju i montaži, kojih je bilo iznimno puno jer smo mnogo puta ponavljali iste scene. Frédéric je na Cracu radio po cijele dane, počeo bi rano ujutro, a završavao kasno u noć, tako da je često tražio moj savjet jer nakon 20 sati rada više ne bi bio siguran valja li nešto ili ne. Znalo me i iznenaditi koliko je imao povjerenja u moje procjene: prihvaćao je i žestoke kritike, kakve baš i nije trpio od drugih. No, s Backom nije uvijek bilo lako – posebno je iscrpljujuće bilo raditi na nagrađivanoj i za Oscara nominiranoj Moćnoj rijeci.

KP: Na tom filmu potpisujete i scenariji.

H. T.: Jako smo puno raspravljali tijekom sve četiri godine koliko smo radili na tom filmu. Frédéric je znao biti malodušan jer je bio snažno angažiran oko pitanja zaštite prirodne i kulturne baštine – to je za njega bila životna preokupacija. Animacija je bila njegovo oružje za širenje angažiranih poruka – što su poruke postajale važnije, to je film trebao biti snažniji. Njegova borba za zaštitu okoliša pretapala bi se u unutarnju borbu s filmom, tako da je znao biti jako obeshrabren, a ja bih davao sve od sebe da ga motiviram da nastavi. Nakon rada na Moćnoj rijeci Frédéric mi je poklonio karikaturu koja ga prikazuje kao pretučenog, premorenog boksača oko kojega oblijeće šest verzija mene koje ga pokušavaju ponovno podići na noge. Ta slika dobro opisuje situaciju. Za njega je aktivističko djelovanje bilo životna preokupacija, što je i odlična motivacija za snimanje filmova – pogotovo zato što su te teme danas jednako, ako ne i još više prisutne.

KP: Jeste li predosjećali da će aktualnost tih filmova biti tako dugog vijeka?

H. T.: Nikako, nikako! Baš smo razgovarali o tome i zaključili da je od nastanka Craca prošlo gotovo 30 godina, a od filma Čovjek koji sadio drveće 23, i nismo mogli vjerovati da teme tih filmova još uvijek nisu zastarjele. Nije nam ni na kraj pameti bilo da će se 2010. godine čovječanstvo još uvijek morati boriti i zalagati za zaštitu prirode. Uvijek nas iznenadi da se ti filmovi još uvijek posvuda prikazuju.

KP: Tajna dugovječnosti tih filmova naravno nije samo njihova tema, nego i umjetnička vrijednost – ideja i tehnika animacije, ali i mukotrpan posao ručnog oblikovanja svake sličice, snimanja i spajanja priče – proces koji je za 10-minutni film mogao trajati i nekoliko godina. Kako gledate na današnje produkcijske mogućnosti, koje alate za animaciju stavljaju u ruke svakome tko poželi stvarati?

H. T.: Nisam siguran da je kvaliteta proporcionalna tehnološkom napretku. Radi se brže, ideje se ne stižu dovoljno promisliti, pa se nedostaci kompenziraju tehničkim savršenstvom koje omogućava računalo. To je opasno jer bit svakoga projekta je ideja koja mora biti razrađena i na kojoj mora biti težište stvaralačkoga procesa. Ne želim reći da je to prevladavajuće stanje u današnjoj animaciji, nego samo upozoriti na opasnost koju donosi pojednostavljivanje i ubrzavanje kreativnog procesa. Drugi je problem stalno smanjivanje budžeta – kanadski Nacionalni filmski fond, koji je zaslužan za razvoj i procvat naše animirane produkcije iz godine u godinu ima sve manje novca na raspolaganju. No ja vjerujem da će kreativci uvijek naći načina da ostvare svoje ideje – vidjet ćemo.