“Jugoslavenska revolucionarna poezija nastala je u Narodnooslobodilačkoj borbi, u gerilskim uvjetima ratovanja, i to kao jedan od brojnih umjetničkih oblika. Poezija je bila pogodna za gerilske uvjete jer se lako zapisuje i distribuira. Pjesnici svojim stihovima autorefleksivno i precizno pozicioniraju umjetnost u područje borbe. Ona nije zamjena za borbu ili zamjena za politiku, niti služi nekoj ideji, već je njen neodvojivi dio”, najava je predstave. Tako su umjetničko stvaralaštvo, revolucija i borba neraskidivo vezani u stihovima partizanskih pjesnika, i to je “crvena nit” koja prošiva i oblikuje tekst predstave. Još jedna, teorijska crvena nit predstave i bavljenja partizanskom umjetnošću uopće temeljna je studija Miklavža Komelja Kako misliti partizansko umetnost. U predstavi su korištene, između ostalih, pjesme Koste Abraševića, Branka Ćopića, Oskara Daviča, Maka Dizdara, Jure Kaštelana, Ivana Gorana Kovačića, Marka Ristića, Izeta Sarajlića.

Naziv predstave je parafraza odgovora Jean-Luca Godarda novinaru časopisa Cahiers du cinema koji je izjavio da u njegovom filmu Pierrot le fou ima dosta krvi. Godard je lakonski odgovorio: “Ne krvi, nego crvene”. Parafraza “Nije to crvena, to je krv!” naslov je i razgovora Ane Vujanović s Marinom Gržinić o njenoj video umjetnosti, koji izražava repolitizaciju stava autora koji se sistematski bavio pitanjem “što činiti?” u filmskoj umjetnosti. Prema navodima autora predstave, naslov bi se mogao precizirati dodavanjem trećeg elementa, recimo: “To je ili crvena ili krv, ali je svakako komunizam”.

Predstavu izvode Miloš Đurović, Stipe Kostanić i Ana Mandić. Scenski pokret osmislila je Selma Banich, a scenski prostor potpisuje vizualni umjetnik Siniša Ilić. U ekipi predstave su i Maja Mirković (kostimografija), Dijana Marojević Diklić (scenski govor), Katarina Popović (grafičko oblikovanje) i Dragana Jovović (produkcija). Više potražite ovdje.

Izvor: CZKD