“Htjeli smo okupiti ljude koje smo upoznali u posljednjih pet godina i pokazati domaćoj publici što rade. U DIY [uradi sam] i punk kontekstima tisak je sveprisutan, pogotovo sitotisak, ali mi se čini da mu nedostaje viša razina, vidljivost i udruživanje između različitih aktera na sceni”, govori mi idućeg dana Ana Dumančić, jedna od organizatorica, u sunčanom dvorištu Studio-galerije Klet. Osim što je jedna od programskih voditeljica Kleti, članica je tiskarskog kolektiva Smak Press, koji se prije nepune dvije godine smjestio pokraj tog prostora. 

Premda vlastiti prostor imaju relativno kratko, Smakovci daleko duže neumorno tiskaju za potrebe nezavisne umjetničke scene. Novitet koji festival nosi nalazi se u pristupu tisku. U lokalnom se okruženju čin štampanja često doživljavao kao obrt odvojen od umjetničke produkcije, dok Štampić nastoji taj odnos izvrnuti valorizirajući tisak kao punopravnu i živu scenu. To neće reći da nije postojalo festivala koji su promovirali sitotisak ili risotisak na ovim prostorima, primjer je festival stripa i street arta OHOHO, no prvi put fokus nije stavljen na otisnute umjetnine, nego proces tiskanja kao takav.

“Mi smo prvi umjetnici ovdje koji tiskaju za umjetnike, a onda skužiš da postoje ljudi koji tako briju i vani i koji rade takve festivale. Bilo nam je logično da i domaćoj publici pokažemo kako se to vani radi, da nije samo suha izložba”, nadovezuje se grafičar i Smakovac Filip Pilj, objašnjavajući da maštaju o organizaciji ovakvog festivala otkad su prvi put gostovali kod beogradske Matrijaršije, kolektiva koji je u regionalnom kontekstu postavio zlatni standard za artikulaciju tiskarske scene. Kako će ta artikulacija izgledati kod nas sugovornici_e mi ne znaju reći, Štampić je u suštini eksperiment koji bujajućoj sceni treba poslužiti kao katalizator za jasnije oblikovanje i čvršće povezivanje.

Zato su Smakovci pozvali brojne umjetnike i umjetnice koje su tijekom godina gostovanja po stranim festivalima upoznali. U prvom planu su regionalne zvijezde, uz članice Matrijaršije još i skopjanski Partizan Print, s kojima su Smakovci u štampari drugog dana festivala otvorili grupnu izložbu Tiskoteka. Apstraktna geometrija leži bok uz bok s cabaretovskim plakatima, kaotična internetska estetika suprotstavljena je socijalističkom agit-propu, a dječji crteži gotovo da prelaze preko otisaka nostalgičnih fotografija. Kaleidoskop raznorodnih radova na bezbrojnim materijalima pretvara industrijski ambijent u postmodernu knjižnicu. Kaotični postav na rešetkama i istrošenim zidovima tiskare objedinjuje sve izloženo pod jednim nazivnikom – tiskom kao najizravnijim posrednikom ideja.

Ako se prostor Smak Pressa u petak mogao čitati kao afirmacija širine ove djelatnosti, susjedna Klet upriličila je izložbu koja meditira nad dubinom tehnike. Prepreka savršenom očajanju Matrijaršinice Sofije Pašalić prikazuje šest manjih grafika koje se “reproduciraju” u dekonstruiranom obliku. Segmentirani, razlomljeni i ispremiješani na različitim materijalima, izlošci stvaraju klaustrofobični univerzum koji koristi sve mogućnosti tog taktilnog medija za postizanje željene atmosfere. Dojam fragmentirane stvarnosti zbog toga kao da se prelijeva van, a tu igru realnosti zaokružuju razbacani komarci koje je zbog njihove brojnosti, a upravo je brojnost ključna riječ u tisku, nemoguće ignorirati i bez zvuka zujanja. Kao i Cake, Pašalićina serija u vakuumu nosi drugačija čitanja, no unutar Štampića nameće specifičan niz značenja koji kao da produbljuju poruku festivala, uvezujući se s njegovim implicitnim postavkama. Ipak je umrežavanje jedna od glavnih funkcija događanja.

“Ta razmena je bitna za sve nas kao individue i zajednice. Znači da se gradi scena, ti narativi postoje lokalno i u tom pogledu šire geografske prostore”, pojašnjava Pašalić, dodajući da su u Matrijaršiji samo čekali da se ovakav tip festivala odvije u Hrvatskoj.

Milica Ivić, druga prisutna članica Matrijaršije, dijeli Pašalićin entuzijazam. Kao organizacijska veteranka ne vidi zamjerke, sve od opsega do izvedbe funkcionira kako treba, a dobro je pogođen i popratni program: “I mi kao Novo doba imamo taj format. Da, imaš izložbe, ali uvijek su tu performansi, projekcije, koncerti i jako dobre žurke.”

Par sati kasnije nalazimo se na takvoj žurci. Nakon elektroničkog kaosa The Belly publiku aktiviraju samoprozvani stand down komičari Zdenko Franić i Lou Profa. Uz funky matrice smireno stoje ispred stare televizije verglajući asocijativne stihove, no večer doseže zenit kad Franić ostaje sam u ulozi autsajderskog mudraca, Lutajućeg DJ Zdene. Dnevni program Štampića se može činiti kao pitomo uživanje u kulturi, ali noćno iskustvo ovu scenu pozicionira čvrsto u prgavi, nepretenciozni underground. 

Na pitanje zašto su u festival tiska uvrstili glazbeni segment, Smakovci mi odgovaraju da su htjeli privući širu publiku, no evidentno je da tisak i glazba, napose punk, imaju dublju sponu. Neki od izlagača su u tisak ušli s glazbene scene, poput dvojca denevér koji su večer prije u Attacku zatvorili prvi dan festivala. Distorzijom i rezanjem praznog hoda coldwavea, žanru ubrizgavaju novi život što publika dočekuje s oduševljenjem.

“To je stvarna pojava. Ljudi slušaju glazbu jer ima fizički utjecaj na tijelo, a štampanje je isto. Diraš stvari, vidiš teksture i boje. Cijela interakcija s medijem je slična”, navodi gitarist Sebastián Villano. Njegov kolega Árpád Szigeti, lice iza peštanskog Hurrikan Pressa, kima glavom i objašnjava kako su alternativna scena i tisak isprepleteni od začetaka. Ako je underground scena proces, tisak je emulzija koja taj proces već šezdeset godina prekriva i bilježi. Ovo nije neobično s obzirom na to da tisak s kontrakulturama dijeli iste vrijednosti.

Portugalska umjetnica Catarina Real tako u razgovoru za vrijeme subotnjem sajma naglašava ekonomsku egalitarnost tiska u kontekstu umjetničkog polja: “Dostupnost objekta je bitna jer tržište umjetnina nije normalno, monetarna vrijednost umjetnina nije povezana s vrijednosti koju te stvari imaju“.

“Motivacija da radiš sito je da imaš ceo proces štampe pod sopstvenom kontrolom, da ti niko ne može da odredi šta ćeš da štampaš, da li će ti netko nešto iscenzurisati”, Ivić mi skreće pozornost na beskompromisni protok informacija odozdo u nezavisnom tisku.

“Od jednog predloška možeš dobiti puno istih motiva. Dževad Hozo, profesor grafike iz Sarajeva, nazvao je grafiku umijećem multioriginala. Sve su to originali, ali ih je puno”, tvrdi Pilj sa žarom u očima, podcrtavajući inherentni kapacitet tiska da demokratizira umjetnost.

Kad umjetnici postaju vlasnici svojih sredstava za proizvodnju, formulira se i poseban društveni odnos, kako Ivić zaključuje: “U načinu na koji komuniciraš s ljudima, u vrednostima koje deliš, načinima na koje provodiš vreme, kako zajedno s ljudima jedeš ili piješ. Što se Matrijaršije tiče, to je taj politički otpor koji je doslovno čvrsta linija načina života koju mi branimo već deset godina.” Emancipacija tiska kao samostalne discipline vrijedne promišljanja u nekom smislu dopušta takvom načinu života da dođe do punog sjaja, pod reflektor gura produkcijsku matricu koja se oduvijek nalazila u nezavisnoj kulturi.

Na tom tragu Štampić stavlja naglasak upravo na proceduralnost i komunalnost umjetničke scene, bilo koje. Kolaborativnost, demokratičnost, egalitarnost i slične parole najviše su do izražaja došle zadnji dan festivala, na sajmu na kojem je svoje radove pokazalo dvadesetak pozvanih izlagača. Prezentacijom sitotiska i lagodnim razgovorom nazočnih uz garažni rock s razglasa u prisnoj atmosferi, Štampić dolazi do svoje glavne funkcije umrežavanja umjetnika i razmjene znanja. Svaki štand je svijet za sebe, sakriva druge teksture i tehnike o kojima umjetnici rado diskutiraju, a posjetitelji s interesom istražuju. Opušteni buvljak potpuni je kontrast deliriju jučerašnje večeri koja je u smijehu i dimu okupila parsto ljudi, što mi daje priliku da pitam izlagače što ih je privuklo tisku.

“Sitotisak je, koliko god izgledao komplicirano, jednostavna tehnika koja stvara puno sreće. Lijep je trenutak kad ljudi međusobno nose majice i vide se po gradu. Sito je vezivno tkivo za cijelu scenu koja postoji u Zagrebu i konačno se počela definirati”, odgovara mi Mislav Lešić pred svojom unikatnom kombinacijom slavonskog folklora i secesijske psihodelije.

“Imao sam osjećaj da fotke koje su na Instagramu zaslužuju više od toga, da stoje na nečijoj polici i, kad to vidi, da ima bolju konekciju s tom fotkom”, prisjeća se Pavle Kocanjer zrcaleći sentiment mnogih da je rast virtualnog svijeta jedan od uzroka revivala tiska.

“Taj eksperimentalni pristup, nemanje kontrole, slično je životu. Alhemija toga da nešto što staviš na jako tamno, a posle staviš na jako svetlo, rađa nešto drugo, na što ti puno puta i ne možeš kompletno da utičeš jer grafika traži neki laboratorijski uslov koji nemamo puno puta”, zamišljeno će Biljana Dimitrova iz Partizan printa. Kao i svi koje pitam, u Štampiću vidi veliki značaj, posebice za scenu na teritoriju bivše Jugoslavije: “Kad dolaziš na ovakav festival dobivaš potvrdu da to što radiš nije džaba i nisi skrenuo s puta.”

Starosjedioci poput Franića, inače jednog od prvih nezavisnih izdavača u Hrvatskoj, i Nikole Mijatovića, umjetnika u čijem su se studiju Smakovci zaljubili u tisak, ponavljaju pak koliko im je drago da scena doživljava procvat. Mijatović konkretno kaže da je ta scena “nevidljiva široj publici. Ona je živa, mijenja se, dolaze novi ljudi i odlaze stariji, ali je nevidljiva mainstream svijetu. Zato je jako bitno da se organizira ovakav festival, a ne vidim tko bi drugi to mogao napraviti”.

Buduća izdanja će pokazati je li istup na binu bivših radnika iza zastora tek rasvjetljavanje nove zajednice entuzijasta, ili nešto što će inspirirati šire promjene u lokalnom kulturnom polju. U najmanju ruku, trodnevna šuma tekstura i šablona Štampiću daje značaj veći od dodira s bilo kojim individualnim radom. I to je, u srži, samo preslika onog što tisak čini tiskom. Tisak je umijeće ideja, mogućnost njihovog neobuzdanog širenja. U tome Štampić, u svom konceptu, kao i u provedbi, briljira – mali pomak na situ, veliki otisak na duhu jedne scene.

Možeš li nam reći nešto više o kontekstu kako je i kada pokrenut kolektiv Partizan print? Jeste li pri osnivanju kolektiva bili inspirirani ili upoznati s djelovanjem lokalnih ilegalnih ili tajnih partizanskih tiskara u Skoplju?

Partizanska print je štampa, a kolektiv Veternica [koja djeluje u istom prostoru], osnovana je 2013. godine i bavi se izvedbenim umjetnostima. Veternica je službeno registrirana kao udruga 2015. godine, a njena osnovna djelatnost je rad s mladima kroz teatar, uglavnom se fokusirajući na neverbalnu komunikaciju ili fizički teatar. U sklopu Veternice je i radiona za sitotisak, Partizan print, koja funkcionira kao istraživački laboratorij i producira u oblasti sito grafike. 
Naš rad sa sitotiskom počinje 2014. godine, kad smo u decembru organizirali zadnji FRIK Festival. To je bio festival koji je predstavljao različite oblike umjetnosti i te godine je na njemu gostovala Matrijaršija iz Beograda s radionicom sitotiska. Oni su nam ostavili sito, koje je ostalo kod nas naredne dvije godine, a nakon toga smo ga izvadili i počeli štampati. Zato uvijek i kažemo da je naša majka Matrijaršija.

U sve što radimo je uključeno puno ljudi, sigurno nas je 30-ak koji sudjelujemo u štampi, ne samo u Skopju, već i iz regije. Shvatili smo da nam zajednički rad pomaže da se razvijamo kao kolektiv, a usput pridonosimo stvaranju subverzivne i marginalizirane umjetnosti te njene vidljivosti. Što se tiče Partizan printa, ime je došlo od uslova rada koji su bili improvizirani, čak nesigurni. Jednom je naš prijatelj i umjetnik Ivan Ivanovski komentirao da radimo kao neka partizanska grupa i vičemo gore-dolje, gasi struju, puštaj vodu, juriš [smijeh]. Na početku nismo imali toliko znanja, više volju da uradimo nešto dobro. Nedavno smo našli knjigu Prva partizanska preša izdanu oko 1940., koja govori o ilegalnoj štampariji koja je tiskala razne stvari tijekom NOB-a i u puno opisa smo prepoznali sebe i naš rad. Preuzimamo puno odgovornosti, ali kao kolektiv trudimo se da brinemo o svim aspektima proizvodnje.

Kako naziv kolektiva rezonira s (mlađom) publikom u Makedoniji i ostalim državama Jugoslavije? 

Od početka smo razmišljali hoće li zvučati previše jugoslavenski, znali smo dobiti pitanja o imenu. Dio kolektiva jeste bio posljednja generacija pionira i držimo se te zakletve, naročito što se tiče drugarstva i poštovanje za starije. Naziv nismo uzeli iz pomodarstva, nego zato što smo osjetili teže uslove za rad. Nezavisna kultura u Makedoniji se i dalje ne njeguje, te je još uvijek posmatrana kako nepedantna, nedovoljno vrijedna ili naivna. Naše kolege su naša pokretna snaga, FIJUK sajam objedinjuje sve nezavisne izdavače u regionu, a preko takvih događaja koji podržavaju nezavisnost malih izdavača stvara se mreža koja ima puno kapaciteta.

Možeš li pojasniti što vam predstavlja etiketa neformalnog umjetničkog kolektiva? Kako ste se odlučili na takav tip organizacije i kako je on utjecao na odabir radnog prostora?

Trenutno imamo super prostor, u prizemlju je studio za rad koji funkcionira kao mjesto okupljanja za umjetnike i publiku, a u podrumu imamo radionu. Smatramo se neformalnim kolektivom jer spajamo umjetnike koji se inače bave različitim medijima – scenografe, slikare, dizajnere, kazalištarce, filmaše i s njima radimo plakate, a surađujemo i s puno muzičara pa organiziramo slušaonice vinila. Volimo da su izložbe žive, a ne toliko formalne i nastojimo surađivati s autorima koji možda i nemaju toliko iskustva. 

Kod grassroots kolektiva mislim da je najvažnije imati strpljenja, svi želimo ugodan život, a uslovi rada su prekarni, nemamo fiksno radno vrijeme, plaću ni legalni odmor. Prema tome kako funkcionira kultura, postao je klišej da stalno upadaš u projektni rad, moraš pisati izvještaje i sve se više kreativno ograničavaš.

Nama je bitno da je proces rada horizontalan, no uvijek netko treba preuzeti odgovornost pa nastaje mala piramida u određenim trenucima što se uglavnom nametne prirodno, prema tome tko zna što bolje. 

Kakvim se sve projektima i aktivnostima bavite i s kojom publikom ili sudionicima računte? Oslanjate li se primarno na suradnje s umjetnicima ili ste više otvoreni prema lokalnim/regionalnim zajednicama?

Trudimo se biti aktivni non-stop, od štampanja uživo za razne udruge, inicijative ili kao podrška za nove ideje. Vrlo često nosimo opremu sa sobom da možemo održati radionicu za monotipije [jedinstvenog otiska]. Kod tih procesa nam se sviđa i to što nekad krajnji rezultat nije predvidiv i ne bude onakav kakvim smo ga zamišljali, volimo slučajne pogreške. 

Od suradnji bih izdvojila projekt Turbulator, gdje smo s Matrijaršijom i tri velike štamparske kuće – Arrara iz Portugala, La “S” Grand Atelier iz Belgije i Le Derniere Cri iz Marseilla. Za nas je ova suradnja puno značila i potaknula je nastavak našeg rada, a rezultati tih suradnji prezentirat će se na velikoj izložbi povodom zatvaranja ovogodišnjeg festivala Novo Doba. 

Držimo i rezidenciju nazvanu prema napuštenom selu Papradište na Mokroj planini. Tamo se nalazi planinarski dom koji vodi eko-grupa Green power, aktivisti koji su uspjeli zatvoriti jednog od najvećih zagađivača u mjestu Veles. S njima surađujemo na radionicama monotipije. Nadamo se da će Green power uspjeti sačuvati dom, ovo je zadnja godina kad imaju koncesiju, a rezidencije koje u ovom domu radimo sa djecom i odraslima vrlo su nam prioritetne i značajne za naš identitet.  

U procesu tiskanja sudjeluju i autori ili samo vi?

Kod tiskanja uvijek želimo da je autor prisutan i da zajednički radimo na bojama i prođemo kroz različite varijacije iste ideje. Produkciju dijelimo prema standardnim pravilima, a autorske radove kasnije prikazujemo na sajmovima i festivalima grafike, stripa i animacije. 

Taj susret koristimo i kao priliku da predstavimo knjige, plakate i radove autora koje smo producirali, a i da gledamo što ima novo kod naših kolega kako bi se umrežili, razmijenili iskustva, što utječe na razvoj inspiracije kod nas i autora, a može služiti za ohrabrenje i kao poticaj na stilski izlazak iz vlastite komfor zone. 

Možeš li ukratko opisati proces sitotiska? Kakvu opremu koristite u svom radu i koliko je bilo zahtjevno doći do materijala i resursa koje koristite?

Proces tiskanja podrazumijeva korištenje filma, tj emulzije osjetljive na svjetlo, zatim stvaranje neke slike ili uzorka koji se mogu umnožavati. Cilj je grafike za kolektiv taj da putuje i prenosi poruke – u našem slučaju to je prihvaćanje i stvaranje boljih uslova za život kroz angažirane suradnje. Imali smo sreću da smo u naslijeđe dobili masu za sitotisak od profesora i suvremenog umjetnika Dušana Pečinka, koji je u svom radu također koristio sitotisak. On je prepoznao naš rad i ostavio nam u naslijeđe svoju mašinu. Time nam je olakšao proces, mi koristimo poluautomatski stol koji nam omogućava da štedimo leđa, ali nemamo sušaru, tako da kod sušenja radova nakon tiskanja improviziramo, a nemamo ni pravilnu kadu za pranje sita, ali bit će. Grafika nije trauma, ona traži posvećenost, dosljednost i strast.

Materijale financiramo prodajom radova, samoodrživi smo i ne postoje neki veći projekti kojima se financiramo, nego podrškom scene i publike. 

Planirate li koristiti i druge, slične tiskarske tehnike npr. eko tisak (tisak bilja) i kako se one uklapaju u vaš dosadašnji rad?

Tiskom bilja (monotipijama) se bavimo, a čak smo eksperimentirali sa prirodnim bojama od kave, borovnica, kopriva i crnim čajem. Materijale smo gnječili i trudili se što više ih procijediti. Taj nam je proces bio baš zanimljiv i iako smo bili skeptični oko trajanja boja, one su i danas postojane na radovima otisnusnutim 2018. godine.

U našem radu držimo do dobrobiti za sve članove: zdrave vode, dobre hrane, dobre glazbe i društva u kojem se cijene tijelo i čovjek kao cjelina. Radimo na odnosu njegovanja zajedničkih dobara. U svakoj boji ima malo krvi, malo plača, malo smijanja, to su sve intenzivni procesi puni ljubavi u kojima nikad nije dosadno, ali je potrebno puno truda i strpljenja.