Piše: Dunja Kučinac

Na Sveučilištu Monash u toskanskom gradu Pratu, od 13. do 15. listopada, održana je jedanaesta konferencija međunarodne mreže CIRN (Community Informatics Research Network) pod nazivom Challenges and Solutions. Konferencija je okupila stručnjake iz polja informacijskih i komunikacijskih znanosti koji se u svom istraživačkom ili praktičnom radu bave odnosom društva i tehnologije i informacijskih sustava, prije svega u kontekstu njihova razvoja u smjeru etike, demokratičnosti i inkluzivnosti.  

Na konferenciji je adresirana široka tema razvoja, implementacije i utjecaja informacijsko-komunikacijskih sustava i tehnologija na specifične zajednice, njihov kolektivni identitet i društvene odnose moći koji se oko njih konstituiraju. Pritom je najčešće riječ o marginaliziranim, manjinskim ili ranjivim zajednicama zbog čega je velik dio konferencije bio posvećen upravo društvenoj odgovornosti znanstvenika i istraživača i mogućnostima razvoja participativnih modela rada kojima je cilj postići svojevrsnu “revoluciju vrijednosti”, odnosno izbjeći perpetuiranje društvenih neravnopravnosti u projektima i arhivima koje razvijaju. 

Arhiv kao proces, arhivist kao aktivist

Jedan od pojmova kojeg se doticala većina izlaganja na konferenciji jest pojam community arhiva, za koji u hrvatskom jeziku još ne postoji precizni ekvivalent. Riječ je o vrsti arhiva koji je fokusiran na neku specifičnu društvenu skupinu i dokumentiranje njene povijesti, pri čemu je najčešće neovisan o institucionalnim arhivskim regulativama i može varirati u sadržaju i namjeni. S obzirom da su takvi arhivi svojevrsna mjesta sabiranja i konstruiranja povijesti i znanja zajednica, koje su najčešće “druge” i “drugačije”, odnosno isključene iz dominantnog institucionalnog, akademskog ili medijskog polja, o community arhivima se na konferenciji govorilo prije svega u kontekstu razvoja inkluzivnosti i participativnosti. 

O konceptualnim odrednicama participativnih arhiva govorili su Gregory Rolan i Elizabeth Daniels, doktoranti na Sveučilištu Monash u Australiji. Prema Rolanu, participativni bi arhiv trebao biti organiziran kao mreža te bi trebao koristiti fleksibilnu bazu podataka i omogućavati interoperabilnost sustava. Elizabeth Daniels je, oslanjajući se na rad Karen Barad i Emmanuela Levinasa, ponudila teorijski okvir participativnog arhiva u koji ulazi odustajanje od stvaranja zaokruženog i jednoznačnog narativa i fokusiranje na proces, supostojanje mnogostrukih perspektiva i reprezentacija, odbacivanje metanarativa u koji su upisani nepravedni odnosi moći te vrednovanje kolektivnog pamćenja i znanja akumuliranog unutar zajednice. Spomenula je i nužnost direktne uključenosti same zajednice u sve faze procesa konstituiranja i vođenja arhiva. To je potvrdila i Danielle Allard sa Sveučilišta u Torontu u svom izlaganju, naglasivši da arhivisti pritom ne bi trebali biti ti koji iz vlastite pozicije moći zajednici omogućuju sudjelovanje, nego se i oni sami trebaju uključiti u zajednicu i na taj način preuzeti ulogu aktivista. 

U kontekstu razvoja kolaborativnih arhiva i drugih informacijsko-komunikacijskih sustava vrlo je važna tema bila i političnost tehnologije. Martin Wolske sa Sveučilišta u Illinoisu u svom je predavanju govorio o potrebi podizanja kritičke svijesti o vezi tehnologije i društva te razotkrivanju načina na koji tehnologija oblikuje društvene odnose i reproducira odnose moći. Tehnologija i informacijski sustavi nisu i ne mogu biti apolitični već duboko utječu na procese učenja, kreiranja znanja, ali i identiteta pojedine zajednice. U tom smislu krivo je i štetno tehnološka rješenja i sustave prihvaćati kao nepromjenjive ili autoritarne već je potrebno sudjelovati u njihovom propitivanju, mijenjanju i kreativnoj primjeni. Cilj takvog pristupa je stvoriti demokratične tehnološke i digitalne prostore, koji će u konačnici imati ulogu u društvenoj promjeni. Pitanje koje je pritom ostalo neodgovoreno jest ono koje se tiče dostupnosti bilo kakve tehnologije iznimno marginaliziranim ili ranjivim zajednicama, a koje je otvorila Wolskeova konstatacija da su oni koji razvijaju tehnologiju i dalje uglavnom “bijeli muškarci”.

Kako omogućiti autonomiju?

Jedni od svakako najvrednijih trenutaka konferencije bile su radionice održane prvog i drugog dana, na kojima se pokušalo putem diskusije zajednički definirati etičke smjernice za istraživače i znanstvenike koji se bave direktnim radom sa zajednicama, bilo kroz istraživanje, bilo kroz razvoj i implementaciju informacijskih sustava. Prvog dana Sue McKemmish sa Sveučilišta Monash u Pratu održala je kratko izlaganje i potom vodila radionicu na kojoj je problematiziran koncept “arhivističke autonomije”, kao i odnos istraživača i zajednice koji bi ga trebao podupirati. Trebalo bi spriječiti eksploataciju i zajednici omogućiti samoodređenje, odnosno “pronalazak vlastitog glasa” tako što će zajedno s istraživačem biti uključena u sve faze razvoja istraživanja, odnosno arhiva. Dokumentirana zajednica ne smije biti objekt već aktivni subjekt istraživanja i dokumentiranja, a treba joj biti omogućeno i da sama detektira problem i definira rezultate, ali i da sudjeluje u svim etapama razvoja i provedbe modela. Ovakva vrsta suradničkog procesa trebala bi predstavljati iskustvo koje bi bilo transformativno ne samo za zajednicu nego i za samog istraživača i uopće struku, a potom i za društvo u cjelini.

Takav arhiv bio bi prilagođen potrebama određene zajednice, ali bi služio i kao mjesto dijaloga, međusobnog učenja, kapacitiranja i osnaživanja te, uopće, preispitivanja i mijenjanja odnosa moći i društvene dominacije. Radi se o potrebi za radikalnom demokratizacijom procesa uspostavljanja, usustavljivanja i vođenja community arhiva, ali i svih tipova istraživanja koja se tiču organizacije informacija i znanja o specifičnim zajednicama. Pritom, pozicija je istraživača, kao što je natuknula Danielle Allard, zapravo pozicija aktivista. Sue McKemmish na kraju je naglasila da arhivistička zajednica svakako mora shvatiti da promjene moraju biti sustavne, odnosno da se, da bi se omogućila podrška i autonomija zajednicama, moraju mijenjati zakonski okviri i modeli kulturnih politika, kao i arhivistička teorija i struka.

Pokušaj sastavljanja profesionalnog etičkog i moralnog kodeksa, kojim bi se istraživački pristup i informacijsko-dokumentacijske modele unaprijedilo u pravcu što veće raznolikosti i inkluzivnosti, nastavio se na radionici pod vodstvom Martina Wolskea i Colina Rhinesmitha. Svrha radionice bilo je usuglašavanje oko zajedničke liste principa kojima će se prisutni znanstvenici voditi u svojim istraživanjima narednih godinu dana. Grupna diskusija rezultirala je nekolicinom zanimljivih opažanja koja bi mogla doprinijeti dodatnom iskoraku prema demokratizaciji. Ključna pretpostavka je da istraživač treba izbjegavati “misionarsku poziciju” ili samostalno definiranje agende. U tom je smislu potreban pomak u odnosima moći, kako bi se zajednici osiguralo da sama definira uvjete i prirodu suradnje. Pritom je riječ i o terminologiji, odnosno jeziku koji se u procesu koristi – njega moraju definirati u jednakoj mjeri istraživači i arhivisti, kao i članovi dokumentirane zajednice. Ono što je potrebno imati na umu jest da zajednice ne ulaze u proces kao homogeni, nepromjenjivi i “nevini” entiteti, nego kao kompleksne, dinamične i multivarijantne grupe, s vlastitim strukturama moći, vrijednostima, prioritetima i unutarnjim podjelama. Samo istraživanje ili konstituiranje arhiva mora biti dovoljno fleksibilno da bi se moglo prilagoditi različitostima i potrebama pojedine zajednice. 

Mijenjati sustav, a ne zajednicu

Odnos visoke teorije i praktičnog posla se, uz pitanja aktivizma i demokratičnosti, tijekom tri dana konferencije pokazao kao jedan od intrigantnijih povoda za diskusiju. Kao veliki doprinos pritom su poslužila pojedina izlaganja kojima su predstavljena individualna iskustva praktičnog rada na projektima ili u arhivima vezanima uz specifične zajednice. 

Mike Kreek s amsterdamskog Sveučilišta za primijenjene znanosti govorio je o iskustvu svog sudjelovanja na projektu Memory of East, koji funkcionira kao web prikupljalište lokalnih sjećanja stanovnika istočnog dijela Amsterdama. Projekt koji traje već više od deset godina s vremenom je postao online mjesto okupljanja i druženja, ali pritom je osobito zanimljiva dinamika rada portala –  istovremeno s povećanjem aktivnosti i količine prikupljenih zapisa, smanjio se broj sudionika. Profilirala se mala, osnažena grupa koja je dobila na homogenosti, ali izgubila na inkluzivnosti. Jasno je, dakle, da to što neki projekt ili arhiv vodi sama zajednica nužno ne jamči njegovu dugoročnu otvorenost ili nehijerarhičnost. 

Još jedno pitanje koje sa sobom nosi jačanje i profesionaliziranje community projekata i arhiva pitanje je implementacije arhivističkih standarda, odnosno načina na koji ona oblikuje autentično iskustvo zajednice. Svoj susret s tim problemom predstavila je Joy R. Novak iz Centra za istraživanje političkih grafika (CSPG), arhiva u Los Angelesu u kojem se od osamdesetih prikupljaju i dokumentiraju posteri vezani uz građanske pokrete i pokrete za ljudska prava. Ono što je počelo kao grassroot inicijativa, s vremenom je naraslo do zbirke od preko 80 000 postera koje je nužno obraditi, usustaviti i učiniti dostupnima istraživačima. Upravo iz tog razloga CSPG je pokušao u nekoliko navrata u zbirku implementirati arhivske standarde, svaki put tek djelomično uspješno, sve dok 2012. nisu dobili financijsku podršku od Nacionalne komisije za povijesne publikacije i zapise.

Od problema s kojima su se arhivisti u CSPG-u susreli, Novak je istaknula problem prevođenja specifičnog aktivističkog konteksta i jezika u profesionalni sustav, odnosno nužnost balansiranja između standardizirane terminologije i jezika koji koriste sami aktivisti te onog koji prevladava u samom sadržaju postera. Osim toga, Novak je skrenula pažnju na pitanje detaljnosti kataloga arhiva, odnosno nužnost pronalaženja konsenzusa između aktivističkog stava da ne postoji “višak” sadržaja i da je sve dovoljno važno da se upiše u katalog te arhivističke perspektive prema kojoj je nužno optimizirati količinu podataka u katalogu kako bi ih bilo moguće dosljedno obraditi. Na probleme koje je Joy iznijela sudionici su odgovorili stavom koji ukazuje na određenu promjenu perspektive među stručnjacima – nije više ključno pitanje kako se određeno stanje “na terenu” prilagođava postojećim arhivističkim standardima, nego kako se standarde može mijenjati, poboljšavati i prilagođavati specifičnim realnostima, odnosno prirodi i potrebama konkretne zajednice. 

Centar za dokumentiranje nezavisne kulture, koji je predstavljen na konferenciji, sudionicima je bio zanimljiv iz više razloga. Prije svega, osnovali su ga i vode sami članovi zajednice, odnosno organizacije aktivne u polju nezavisne kulture, što s jedne strane znači slobodu samodefiniranja i samovrednovanja, a s druge rad Centra izvan institucionalnog polja. To je rezultiralo razvojem radnih procedura i modela mimo zakonskih obaveza koje se tiču arhivističkih standarda, ali i oslanjanje na taktike tipične za nezavisnu scenu – interdisciplinarni pristup, sinergiju i razmjenu resursa i vještina te direktni kontakt, kako sa samom dokumentiranom zajednicom, tako i sa publikom i stručnjacima. Pritom se javlja puno pitanja, koja se u jednakoj mjeri tiču etike i teorije, kao i svakodnevne prakse.

Iako se očitom čini nužnost samoočuvanja putem dokumentiranja, ta potreba mnogim akterima nezavisne scene nije očigledna, kako zbog pojedinačnih ideoloških “pankerskih” stavova koji arhiviranje doživljavaju kao samomumifikaciju, tako i zbog kronične podkapacitiranosti zbog koje je dokumentiranje rijetko kad dovoljno atraktivno da bi bilo prioritetno naspram organizacije programa. Najčešće se ipak radi o prinuđenosti na neprekidnu produkciju novih programa kao jedinom načinu financiranja. Od velike je važnosti i pitanje legitimiteta Centra i njegove pozicije koju gradi unutar zajednice. Kako zadržati odlike otvorenosti, demokratičnosti i samodefiniranja dok se prolazi kroz polagan proces profesionalizacije, na što ukazuje i sudjelovanje na jednoj ovakvoj stručnoj konferenciji? 

U kontekstu konferencije osobito je bio zanimljiv stav Tamare Štefanac, arhivistice u Hrvatskom muzeju željeznice i doktorantice na Sveučilištu u Zadru, koja od svibnja 2013. godine prati rad Centra. Njen odnos prema Centru promatračkog je karaktera – prakse koje su u Centru rezultat praktičnih potreba, a ne zakonskih regulativa, Štefanac smatra potencijalno inovativnima te kao znanstvenica nastoji ne utjecati na njegov rad ili ga nenamjerno usmjeriti prema institucionalizaciji. Pritom primjećuje da je tu poziciju iznimno teško zadržati ukoliko se razviju suradnički ili prijateljski odnosi. 

Od objekta do subjekta

U Hrvatskoj je tema community arhiviranja za sad još iznimno slabo afirmirana u stručnim i institucionalnim krugovima, što znači da se konceptualno-praktičnom okviru unutar kojeg Centar radi ili bi mogao raditi tek ocrtavaju obrisi. Pritom je realna mapa community arhiva u Hrvatskoj minimalistička, ali ipak postoji – primjer jednog od njih je Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću. Konferencija je pokazala da je, za razliku od situacije u Hrvatskoj, u globalnom polju informacijskih znanosti i tehnologija tema dokumentiranja specifičnih zajednica iznimno aktualna, ali i izazovna. Demokratičnost, inkluzivnost i samoodređenje postavke su koje su naizgled jasne kao koncept, ali postaju zamršene i zahtjevne “na terenu”.

Vidjelo se to i u organizaciji same konferencije – iako je njen fokus bio na dokumentiranju marginalnih zajednica, sudionici konferencije bili su gotovo isključivo znanstvenici i profesori, ali ne i sami predstavnici zajednica o kojima je bilo riječi. Perpetuira se, dakle, upravo ono što se želi dekonstruirati i protiv čega se nastoji boriti – neravnopravni odnosi moći u istraživačkom i dokumentacijskom procesu te paternalistički odnos istraživača i zajednice. Da su to spremni priznati i s tim se suočiti, pokazali su sudionici konferencije predloživši u završnim riječima upravo uključivanje različitih aktera i pripadnika dokumentiranih zajednica kao smjer kojem bi se konferencija trebala okrenuti u budućnosti. 

Bauk kruži svijetom, bauk interneta. Kruži on, doduše već punih dvadeset godina, ali konačno je stigao i do Hrvatske.

“Treba zabraniti anonimnost u tim forumima”, grmi s internetskih stranica Novog lista i sa svog bloga u Večernjaku prof. Žarko Puhovski. Iz Globusove culture-personality-consumerism rubričice svoju mrzovolju ventilira i Igor Mandić: “Internet je lažna viagra za impotentne umove.” Još dvojica opiniomejkera iz EPH-a ešalona, Boris Dežulović i Miljenko Jergović bacili su fetvu na internet; potonji je jedini komentator Jutarnjeg lista uz čije tekstove nisu dopušteni upisi čitateljskih komentara. 

Ovi mrzovoljni vladari nekad neoskvrnjivo jednosmjernog autoriteta Gutenbergove galaksije (treba li dodati bijeli, sredovječni, solidno situirani muškarci), ipak su samo diskurzivni potporanj onoj faktičnoj moći, lociranoj u represivnom aparatu države, s kojim zajedno čine ono što Foucault naziva juridičko-diskurzivni model moći (power knowledge discours) koji u modernitetu disciplinira i sterilizira otpor. Ali ga i proizvodi.

A ta realna moć u zadnje vrijeme pokazuje izrazite znakove nervoze. Damir Fintić, vlasnik portala vukovarac.net vjerojatno će uskoro u zatvor zbog toga što je na njegovom portalu netko anoniman vrijeđao gradonačelnika Vukovara, a on je odbio otkriti identitet, odnosno IP adresu tog nekog. Fintić možda nije jedini bloger na svijetu koji će završiti u zatvoru zbog radikalnog stava o slobodi govora na internetu. No, slučaj hrvatskog ministra policije, Tomislava Kramarka, koji vodi parnicu protiv blogera Željka Peratovića zbog “širenja lažnih vijesti s ciljem uznemiravanja javnosti”, zacijelo je jedinstven u cyber spaceu i ostatku svemira. Odnos realne moći između i najposjećenijeg bloga (što 45lines niti nije) i jednog ministra policije, toliko je nerazmjeran, da to ovaj slučaj čini apsurdnim i tragikomičnim.

Riječju, internet se generalizirano počinje označavati kao bauk koji prijeti uspostavljenim režimima moći, izvorište zagađenja javnog prostora koje obiluje dezinformacijama, lažima, klevetama, “idiotizmima”, mahom anonimnim govorom mržnje, uvredama, diskusijama bez valjanih argumenata…

Ma kakav bauk, ljudi. Ako jedan globalni medij u Hrvatskoj ima populaciju od 1.572,981 korisnika koji (prema mjerenju tvrtke Valicon/Gemius) posjećuju 490.058,757 internetskih stranica, (zajedno sa stranim posjetiteljima 612. 220, 969), onda to više nije nikakav bauk, nego solidno stanište za biznis i profit svake vrste: od prodaje hrane za kućne ljubimce do konzumenata dječje pornografije.

Glasnogovornik policije, Krunoslav Borovec, na jednoj je tribini iznio podatak da kriminal zaposjeda 5 posto internetskog prostora. Preostaje nam dakle 95 posto tog prostora od čega, procijenit ću nasumce, najmanje 90 posto pripada legalnoj komercijalnoj sferi: kupoprodaji, marketinškim kampanjama, velikim, srednjim i malim korporacijama i prodavačima Iljf-Petrovljevih rogova i kopita. Kao što kaže H-alterov dopisnik iz Amerike, Ivo Škorić, nitko više ne gaji iluziju iz devedesetih prošlog stoljeća da će internet biti slobodan medij za razmjenu informacija i znanja. Danas internetom vlada kapitalistički establishment, a ograničava ga politička kontrola.

No, ipak, nakon što otpišemo kriminal i profitne djelatnosti, možemo li se nadati da barem 10 posto korisnika u Hrvatskoj Internet doživljava i kao javnu sferu, prostor građanske participacije, komunikacije i aktivizma na platformama kao što su forumi, blogovi, news portali, društvene mreže. Takva, nadam se ne previše optimistična procjena, ostavlja nam impresivnu bazu od 160.000 ljudi, kakvom se ne može podičiti niti jedan drugi javni prostor u zemlji u kojoj su građani masovno rezignirani, apatični i apolitični. Čemu onda tolika moralna panika i prijezir i to upravo sada kad je Internet kao medij počeo pokazivati zube i žilavost tamo gdje sve više zakazuju klasični čuvari i kreatori javne sfere, tiskani i elektronički mediji?

Dakako da na internetu ima “smeća”, uvredljivih ispada, dezinformacija, površnosti i “gluposti”. Ali gdje toga, zaboga nema? U mainstream medijima? u Saboru? U znanstvenim zajednicama? Uostalom, internet i sve njegove aplikacije i platforme podložni su pozitivnim propisima RH kao i svaki drugi medij, pa i suzbijanju i sankcioniranju klevete u uvrede. Ono što nedostaje je regulativa koja bi u obzir uzela specifičnost nove tehnologije i medija. Prema svjetskim razmišljanjima, iako ne nužno i praksama, blogosfera bi, kao dragocjeni oblik građanskog novinarstva, nadzora vlasti i participacije u kreiranju javnih politika, trebala imati barem istu takvu zaštitu (štićenje anonimnosti izvora, npr.) kakvu imaju klasični mediji, a koju sada u Hrvatskoj nema. I zato je malo zastrašujuće zazvučalo kad je vlasnik domene forum.hr na jednoj tribini nedavno izjavio da na zahtjev policiji izručuje IP adrese svojih korisnika. Zakonski bi to trebalo regulirati tako da se IP adrese mogu izručivati samo uz sudski nalog, kao i kad je riječ o pretrazi stana i drugim oblicima zadiranja u privatnost. 

Internetu kao javnoj sferi i online novinarstvu bile su nedavno posvećene dvije tribine: Sloboda medija u RH – je li Internet slobodan medij? u Evropskom domu i Novinarstvo na internetu: Siva zona, Speaker’s Corner? Može li ostati nezavisno? koju su organizirali HND, portal H-alter i kolektivni/kolaborativni blog Pollitika.com. Obje su, barem iz mog iskustva, bile natprosječno posjećene. Kao i prošlogodišnja protestna okupljanja srednjoškolaca i studenata, organizirana preko Facebooka, to ruši predrasudu o internetskoj javnosti kao isključivo virtualnoj i “lijenoj” zajednici. Mnogo je tema i dilema otvoreno, malo apsolvirano. Ovdje ću se osvrnuti samo na neke, i to kao zainteresirana sudionica, a ne “objektivna” izvjestiteljica.

Povjesničar i teoretičar medija, Mark Poster, u eseju Kiberdemokracija: Internet i javna sfera objavljenom u publikaciji Etnografija Interneta (Institut za etnologiju i folkloristiku) kreće, kao što to ozbiljni mislioci oduvijek čine, od pretpostavke da razmišljanje o internetu kao javnoj sferi i njegovim demokratskim potencijalima zahtijeva temeljito preispitivanje postojećih teorijskih koncepata demokracije. Demokracija kakvu poznajemo nije ispunila obećanje slobode i jednakosti i bez obzira što kao najbolji model vladavine kojeg poznajemo i dalje ima legitimitet, zaglibila je, kao i kapitalističko tržište, u globalnoj krizi.

Ako tehnička struktura interneta (digitalna elektronika) omogućuje besplatnu reprodukciju, trenutnu diseminaciju i radikalnu decentralizaciju, participativnost, pluralnost, interaktivnost, koji bi mogli biti njegovi učinci na društvo, kulturu i političke institucije, pita se Poster. Društveni prostor interneta Poster uspoređuje s antičkom agorom, novo-engleskom gradskom vijećnicom, parkom, ili bilo kojim javnim prostorom u kojem se raspravlja o stvarima od općeg interesa i javnog dobra. Kao tehnološka i komunikacijska inovacija, dostupan i onima koji ni na koji drugi način ne mogu sudjelovati u javnoj sferi koju su zaposjele i definirale političke institucije i elite, internet omogućava nove oblike interakcije i preoblikuje postojeće odnose moći među njegovim sudionicima.

Čak i ako sve to zvuči preoptimistično i utopijski, preostaje nam sasvim realna procjena da je internet prostor koji omogućava zamišljanje nekog (iz kaosa rođenog) alternativnog političkog programa i novog koncepta (globalne) demokracije. Sama tehnologija i nova kvaliteta javnosti, dakako, ne vode nužno u carstvo slobode i jednakosti. Na kraju će ipak sve ovisiti o osviještenim, politiziranim i aktivnim građanima i njihovom djelovanju u realnoj političkoj sferi. Ali ako nismo potpuni tehnološki pesimisti, poput Heideggera koji je kao svoju posljednju poruku svijetu ostavio vapaj da nas od tehnologije može spasiti samo još bog, nema razloga da ne razmotrimo i te mogućnosti.

Zluradost zbog anonimnosti na internetu, iz te perspektive, doima se kao tek dio anti-demokratskog diskursa koji teži očuvanju elitnih pozicija i (očinskog) autoriteta privilegiranog autora ili političara, koji smatra da se demokratska participacija potroši na izborima. Ali hajmo najprije razriješiti terminološku zbrku.

Sudionici i sugovornici (“subjekti”) na forumima, blogovima i sličnim platformama nisu ni anonimni, niti bezimeni. Oni upotrebljavaju nadimke (nickove) koji funkcioniraju kao pseudonimi pod kojima se konstituiraju kao subjekti. Njihovi su identiteti na forumima uglavnom trajni, iako postoji i mogućnost promjene, ili višestrukosti tih identiteta. U svakom slučaju nisu ne-osobe, kako ih pejorativno naziva Puhovski na svom blogu. Prikriven ostaje jedino njihov pravni identitet, kojeg je, ali samo unutar zakonski određenih uvjeta (putem sudskog naloga) moguće identificirati, no koji je za raspravu, ako se vod ad rem, a ne ad hominem, u biti nevažan. A pravo je stanje stvari da se ozbiljne, strpljive i argumentirane rasprave i o politici i o kulturi i umjetnosti, danas u Hrvatskoj jedino i vode na nekim internetskim forumima i blogovima, kakav je, primjerice, Pollitika.com. I ponekad na radiju. Ne valjda u televizijskim emisijama, dnevnom ili tjednom tisku.

Da su prof. Puhovski i njegovi istomišljenici samo malo proguglali svoje teze o anonimnosti, demokratskim tradicijama i javnoj sferi, iznenadili bi se koliko je povijest anonimnosti u javnoj sferi duga i prilično učestala, pa bi se prije moglo reći da pripada samoj infrastrukturi demokracije negoli povijesti prijevara i kukavičluka. Čak i kad zanemarimo totalitarne i diktatorske režime koji još od rimskih vremena anonimnu kritiku generiraju kao jedinu moguću kritiku vlasti.

Vjerovali ili ne, i samo rodno mjesto slobode govora u modernoj demokraciji, Ustav SAD-a, nastao je kroz “anonimnu” javnu raspravu (deliberaciju, konsenzualnu proceduru) koju su 1787. i 1788. vodili tzv. “očevi nacije” s protivnicima federalizma. U njujorškim dnevnicima The Independent Journal i The New York Packet Alexandar Hamilton, James Medison i John Jay, pod zajedničkim pseudonimom Publius objavili su 85 filozofsko-političkih eseja, kao odgovore također anonimnim osporavateljima novog Ustava. Kasnije su njihovi tekstovi sakupljeni u Zapise Federalista (Federalist Papers), a autori uglavnom identificirani, iako su neki od tekstova ostali bez atribucije do dana današnjega. Procjena je povjesničara da bi rasprava o ratifikaciji Ustava SAD-a trajala mnogo dulje da se suprotstavljanja nisu odvijala “anonimno”. 

Online enciklopedija Wikipedia, i sama kolaborativno djelo uglavnom anonimnih autora koji se identificiraju pseudonimom ili IP adresom, navodi da je duga povijest anonimnosti u političkim suprotstavljanjima ostavila neizbrisive tragove u povijesti čovječanstva. Anonimno su objavljeni prvi zlosretni Malthusovi tekstovi o populaciji, autor Kandida Voltaire, u stvari je pseudonim stanovitog François-Marie Aroueta, za kojeg vjerojatno nije čuo ni najuspješniji pogađač na kvizovima. Rosa Luxemburg kao članica grupe Spartakus, ime koje su članovi grupe upotrebljavali i kao kolektivni pseudonim (nešto kao današnji kolaborativni blog) svoje je antiratne eseje objavljivala pod pseudonimom Junije, koji je, pak prije nje, u 18. stoljeću koristio i anonimni Englez u seriji pisama objavljenih u listu Public Advertiser kojima je sugrađane podsjećao na njihova povijesna i ustavna prava i raskrinkavao vladu koja ta prava krši.

I da se vratimo u sadašnjost: ugledni britanski The Economist sve svoje tekstove objavljuje bez potpisa i statusa pisca (byline), a gotovo sve britanske novine ne potpisuju uredničke uvodnike i komentare. Sve novine svijeta, uključujući The New York Times, potiču i objavljuju komentare čitatelja koji sami biraju hoće li ostati anonimni, koristiti pseudonim, ili se potpisati punim imenom i prezimenom (dok je potpis pod pisma čitatelja obavezan). Gotovo sve novine svijeta objavljuju i svoje stalne blogere, no baš oni vrlo često pišu pod pseudonimom.

Anonimnost je, počevši od univerzalnog tajnog prava glasa, do prava na privatnost esencijalni sastojak demokracije, kao što je to i pravo na dostojanstvo i poštovanje svakog sudionika u javnoj komunikaciji, kako onog ili one čiji se identitet razabire iz potpisa pod novinskim člankom, tako i onih “anonimnih”. Činjenica je da anonimnost ili pseudonimnost može smanjiti razinu odgovornosti, ali je širenje granica dostupnosti i slobode govora puno veći dobitak. Situaciju bi, u najboljem slučaju, trebalo procjenjivati od slučaja do slučaja. Internet kao medij i njegove tehnološke podloge puno su veća opasnost za tajnost i privatnost, negoli za trivijalizaciju javne sfere, pa zbog toga trebalo težiti dobroj regulativi.

Svjetska blogerska zajednica snažno zagovara anonimnost uređivanja i sudjelovanja na blogovima. Uz besplatan software, to se smatra preduvjetom prakse otvorene, participativne i deliberativne politike kakva se na internetu nastoji voditi. Nasuprot tome, kažu Wikipedijini članci o internetu i blogovima, stoji elitistička nedostupnost mnogih područja, kult ličnosti, glamour, karizma i lažni autoritet medijski proizvedenih heroja i heroina.

Kad tome još dodamo famoznu personalizaciju politike, novac, moć i koješta drugo što, umjesto političkih aspekata i programa, stoji iza novih političkih poduzetnika postaje jasno što je stvarno srozalo ugled i politike i medija u funkciji javnosti i predstavlja puno veću prijetnju demokratskoj participativnoj politici od nekoliko uvreda, eventualnih kleveta, pa čak i nepouzdanosti interneta kao izvora informacije.

Tekst je, uz suglasnost autorice, preuzet s portala H-alter.org na kojem je objavlje u ožujku 2009, a prenosimo ga ususret konferenciji Mediji protiv demokracije – Komercijalizacija interneta i kriza medija.