U ranijem neformalnom razgovoru, spomenuli ste promjenu političke klime u Poljskoj, ali i novu generaciju aktivista i organizacija koja potiče Krytyku Politycznu na preispitivanje njezina položaja nakon gotovo dva desetljeća djelovanja. Stoga, možda da krenemo od toga – kako vi shvaćate svoju ulogu u sadašnjem kontekstu u usporedbi s onom u ranijim desetljećima?

Od ranih dvijetisućitih, pripadali smo generaciji organizacija koje su nastojale oživjeti lijevu agendu u Poljskoj nakon sloma komunizma i delegitimizacije lijevih pristupa u našem društvu. U početku, bili smo pretežno zaokupljeni uvođenjem kod nas nepostojećih diskursa o progresivnim društvenopolitičkim rješenjima kroz objavljivanje knjiga u vlastitoj izdavačkoj kući, kroz tromjesečnik Krytyka Polityczna i kroz pojavljivanje u srednjostrujaškim medijima kao novi glas ljevice. Također smo bili aktivni na ulici, sudjelujući u različitim društvenim pokretima začetim u Poljskoj nakon 2000. godine.

Budući da su mnogi od nas potjecali iz akademske zajednice, bavili smo se istraživanjima i pokušavali utjecati na politiku služeći se znanstvenim metodama. No, strateški gledano, naš je cilj bio uspostaviti novu lijevu političku snagu u Poljskoj. Uspjeli smo u tome nakon gotovo dva desetljeća djelovanja, 2019. godine, zajedno s ostalim progresivnim skupinama. Te godine, aktivisti iz našeg okruženja postali su zastupnici u poljskom parlamentu.

Istovremeno, nakon 2015. godine, kada je stranka Pravo i pravda preuzela vlast u Poljskoj, a nova generacija aktivista izašla na ulice, započeli smo sa strateškim promišljanjem, samoorganiziranjem i osnivanjem kolektiva i jedinica civilnog društva. Kako bismo mudro repozicionirali Krytyku Politycznu u novim okolnostima, odlučili smo preusmjeriti dio energije na to da budemo organizacija koja podupire nove generacije aktivista, pružajući znanje, infrastrukturu, financiranje i ostale potrebne oblike potpore. Konačno, od 2020. godine, vodimo novi društvenokulturni centar u Varšavi, gdje eksperimentiramo s kombiniranjem vlastitog pristupa aktivizmu, politici i kulturi s tendencijama koje pronosi ta nova generacija aktivista i kulturnih stvaratelja.

Kada govorimo o društvenopolitičkim aktivnostima u Poljskoj, koje biste vrste institucija uključili u tu domenu?

Nažalost, Poljska jako zaostaje u priznavanju različitih vrsta kulturnih i društvenih institucija. Naši su propisi doneseni 1991. godine s jednostavnim ciljem da uklope postojeće stanje nakon komunističkog razdoblja – velik broj javnih institucija – u novu stvarnost demokratske i kapitalističke države. Kao rezultat toga, ustroj i rad svih javnih kulturnih institucija, od okružnih kulturnih domova do nacionalnih kazališta – ukupno njih petnaest tisuća – i danas regulira jedinstveni, i to zastarjeli zakon, koji ne prepoznaje razlike u njihovu društvenom temeljenju ili ulogama koje bi trebale imati u kulturnim strujanjima u Poljskoj. Sve one, primjerice, imaju jednaku strukturu upravljanja i odlučivanja koju čini jedna osoba.

Kada je riječ o nevladinim organizacijama koje provode kulturne aktivnosti, a takvih je udruga i zaklada približno dvanaest tisuća, one pak podliježu drugom zakonu koji regulira civilno društvo i nema nikakve poveznice s kulturom. Dakle, s pravnog gledišta, ne čini se razlika između nevladinih organizacija koje se bave društvenim pitanjima i bore protiv ekonomskih i kulturnih oblika diskriminacije te onih koje se bave kulturnom proizvodnjom. Međutim, kada govorimo o modelima upravljanja, akteri civilnog društva imaju pravnu podlogu za eksperimentiranje s oblicima zajedničkog donošenja odluka. Na primjer, Krytyka Polityczna je udruga u kojemu je najviše tijelo opća skupština članova. Na svakoj je organizaciji hoće li djelovati tako da jača unutrašnju demokratsku kulturu.

Također imamo velik broj privatnih umjetničkih institucija od kojih je većina na neki način povezana s kulturnim industrijama. Konačno, moram spomenuti Katoličku crkvu, velik kulturni sustav koji obavlja značajan dio kulturnog rada u našoj zemlji. U Poljskoj postoji gotovo deset tisuća župa i svaka od njih djeluje kao malen kulturni i društveni centar. Prema tome, u cjelini, postoje četiri različita kulturna sustava koja ravnaju poljskom kulturom, uređena različitim zakonima, i ponekad je pravi izazov naći načine kako ih umrežiti. Primjerice, kako uspostaviti platformu ili partnersku suradnju između javnih kulturnih institucija i nevladinih organizacija.

Zadržimo se na okružnim kulturnim domovima koje ste spomenuli. Možete li nam reći više o načinu njihova upravljanja?

Što se tiče pravnih propisa, kulturnim se domovima upravlja na jednak način kao i javnim kazalištima, muzejima ili galerijama – u svim slučajevima, upravu čini jedna osoba. Međutim, između 2005. i 2015. godine, u tim su javnim institucijama provedeni najzanimljiviji eksperimenti jer je tadašnja liberalna vlada pokrenula program njihove reforme. Program je pomagao kulturnim domovima da obnove zgrade i moderniziranju infrastrukturu, ali ih je poticao i da eksperimentiraju s različitim oblicima upravljanja i razoja publike. Bilo je kulturnih domova koji su eksperimentirali s participativnim budžetiranjem i zajedničkim upravljanjem ili su se barem konzultirali sa svojim zajednicama oko programa. Nažalost, to nisu pratile zakonske promjene pa takvi eksperimenti nisu potrajali.

Svakih pet godina, Opći istraživački institut objavljuje podatke o kulturi u Poljskoj. Nedavno su objavili studiju o sudjelovanju u kulturi od 2015. do 2019. godine, koja pokazuje da je broj sudionika u programima kulturnih domova zamjetno opao. Prema objašnjenju Instituta, uzrok je dvojak: s jedne strane, programi kulturnih domova u posljednjih pet godina bili su više usmjereni djeci i mladima nego odrasloj publici. Drugi uzrok leži u politici naše vlade. Znate li koje su kulturne ustanove u posljednjih pet godina bile najposjećenije? Muzeji. Pravo i pravda, desno orijentirana vlada, uložila je velika sredstva u muzeje, ali i spoznala kako razviti muzejsku publiku. Krajem dvijetisućitih, dio publike u Poljskoj bio je zainteresiran za domoljubni i povijesni sadržaj, koji u muzejima, snažno oslonjenim na kritički diskurs o povijesti tipičan za devedesete, tada nije postojao. Prema tome, velik dio publike nije posjećivao javne muzeje, ali je bio aktivan u kulturnim domovima jer je ondje mogao izraziti svoje ideje i interese. Kada su Pravo i pravda legitimizirali takav sadržaj u muzejima, porast broja posjetitelja muzeja bio je apsolutno nevjerojatan, dok je velik dio posjetitelja kulturnih domova nestao.

Još jedno pitanje prije nego što prijeđemo na pravni i regulativni okvir: tko može sudjelovati u procesu donošenja odluka? Može li sektor nevladinih organizacija izvršiti dovoljan pritisak ili je potrebno biti blizu stranačke politike kako bi se utjecalo na proces donošenja odluka i sudjelovalo u njemu?

Moram istaknuti jednu pozitivnu stvar o ljudima u kulturnom sektoru u Poljskoj – povezani smo i doista znamo kako se boriti za svoja uvjerenja. Štoviše, neke od kampanja proteklih godina bile su prilično uspješne. Prije nekoliko godina, pokret pod nazivom Građani kulture inicirao je čuvenu kampanju kojom su postigli dogovor s vladom liberalne stranke Građanska platforma da se jedan posto državnog proračuna izdvoji za kulturu. Prije deset godina, takav dogovor sa središnjom vladom bio je nevjerojatan uspjeh. Također, imali smo – a imamo i sada – prilično snažan radnički pokret u kulturi, koji se, premda je ponajviše usmjeren na osiguravanje financijske i socijalne sigurnosti, također uključio u borbu za demokratizaciju institucija. Poznat je slučaj uspješne kampanje kojom su radnici uspjeli razriješiti ravnatelja galerije Zamek Ujazdowski u Varšavi jer nije poštivao glas svojih radnika i kustosa.

Još je jedan zanimljiv primjer inicijative u kojem sam sudjelovao, a to je kampanja pokrenuta prije dvije godine s ciljem da se jedno od najvećih javnih kazališta u Varšavi, Teatr Powszechny, transformira u feminističku kulturnu instituciju. Inicirao sam jednogodišnji proces zajedno s Agatom Adamieckom-Sitek i Martom Keil, u suradnji s radnicima, uključujući redatelje, ali i okolnu zajednicu te nevladine organizacije i umjetnike koji surađuju s kazalištem. Bio je to dug proces u kojem smo pokušavali osmisliti različite elemente suupravljanja te osnovali programsko-umjetničko vijeće koje trenutačno suupravlja kazalištem i bira se glasovanjem. Prema zakonu, takvo savjetodavno tijelo postoji u svim kulturnim institucijama, ali obično su ravnatelji ti koji imenuju članove, često svoje kolege. Naše je postignuće to što je ravnatelj institucije pristao imenovati sve izabrane članove vijeća. U osnovi, inspirirani raspravom o proizvodnji zakona “odozdo” Uga Matteija, nastojali smo iznaći pravni okvir za djelovanje po sličnom principu.

Zadržimo se još malo na temi nadležnosti nad kulturnim pitanjima i kulturnim institucijama u Poljskoj. Koje razine nadležnosti prepoznajete u svojoj zemlji? Spomenuli ste lokalnu upravu; potpadaju li koje od tih institucija pod nadležnost državne uprave?

Recimo da je, po prilici, osamdeset ili više posto kulturnih institucija u Poljskoj vođeno na lokalnoj razini, onoj gradova, naselja ili okruga. Prilično velikim brojem institucija upravlja država, primjerice nacionalnim kazalištima ili nacionalnim muzejima, a osim toga postoje i institucije kojima upravljaju pokrajine. To je vrlo neobična kombinacija bez posebnog reda, u čijoj podlozi leži reforma s kraja devedesetih, kada je postavljeno pitanje tko treba upravljati kulturnim institucijama. Zamisao je bila da najveći broj institucija bude pod lokalnom upravom, a nacionalna kazališta, muzeji i filharmonije u nadležnosti Ministarstva kulture, no bilo je izdvojenih slučajeva u kojima je došlo do klasičnih borbi ili pregovora. Uzmimo za primjer Nacionalno kazalište u Krakovu: nitko ne zna zašto ima taj status jer to je oduvijek bilo lokalno kazalište. Međutim, Grad Krakov žarko je želio imati nacionalno kazalište pa je Ministarstvo odlučilo da će postojati jedno nacionalno kazalište u Varšavi, a jedno u Krakovu. Vlada Prava i pravde pokušala je uvesti red u taj kaos, nastojeći – budući da je izuzetno teško preuzeti javne kulturne institucije – izgraditi mrežu novih nacionalnih institucija i uspostaviti vlastite alternativne kulturne tokove. To je uglavnom uključivalo muzeje, ali ne samo njih.

Biste li rekli da način upravljanja utječe na profil tih institucija?

Da. Gradovi poput Varšave mogu utjecati na sadržaj kulturne proizvodnje kroz statute institucija i ugovore s ravnateljima. Kada potpišete ugovor za mjesto ravnatelja kazališta, dostavite popis svega što biste željeli postići, koje profile umjetnika želite pozvati i slično. Osim toga, javlja se problem statuta pojedine kulturne institucije jer, pravno gledano, statut usvaja gradska uprava.

Prije nekoliko godina, Grad Varšava želio je unijeti raznolikost u umjetničku proizvodnju kazališta revidiranjem njihovih statuta i konkretiziranjem ugovora s ravnateljima. Ranije, statuti svih javnih kazališta u Varšavi bili su jednaki. Grad ih je pokušao revidirati na participativan način, u suradnji s publikom. Nažalost, uspjeli su revidirati tek dva statuta, no smatram da je ovaj eksperiment s ciljem utjecanja na mapu kazališne proizvodnje u Varšavi bio vrlo zanimljiv. Prema tome, postoji način da sve razine uprave utječu na programe institucija kojima upravljaju.

Što možete reći o izvorima financiranja tih institucija? Možete li to povezati s ranije spomenutim razinama nadležnosti?

Glavnina novca potječe iz javnih izvora financiranja. Mislim da ne postoji društveni konsenzus o javnom financiranju kulture, s obzirom na to da upravo svjedočimo mnogim raspravama o ovoj temi. No, u principu, postojao je konsenzus unutar kulturne zajednice i svih dosadašnjih vlada da javno financiranje treba biti osnova. U posljednjih dvadeset godina, bilo je pokušaja uvođenja tržišno orijentiranih propisa u kulturu, no oni nisu polučili uspjeh; ostali su na razini rasprave jer se kulturna zajednica smjesta pobunila. Kao što sam spomenuo, unatoč različitostima, snažan smo politički igrač. Javni kulturni sektor zapošljava više od tristo tisuća ljudi; za usporedbu, policijskih je službenika u Poljskoj sto tisuća. Prema tome, rekao bih da smo prilično utjecajni.

Postoje li neki drugi izvori financiranja koje vrijedi spomenuti, kao što su donacije lokalnih zajednica ili privatna sponzorstva?

Što se tiče javno-privatnih partnerstava, postoji tek dva ili tri slučaja javnih kulturnih institucija kojima upravljaju privatne tvrtke. Riječ je o vrlo malenom broju institucija, čemu treba pridodati klasična sponzorstva pojedinih događanja – na primjer, velike tvrtke često podupiru izvedbe Poljske nacionalne opere. Tako po prilici izgleda financiranje javnih kulturnih institucija. S druge strane, mi smo u organizacijama civilnog društva mnogo okrenutiji privatnim donatorima. Primjerice, Krytyka Polityczna jedna je od organizacija koje su otvorile nove odjele za prikupljanje sredstava od pojedinačnih donatora. Zanimljivo je da prije toga nismo razumjeli da se time zapravo izgrađuje zajednica oko organizacije.

U posljednje dvije godine imamo odjel koji surađuje s donatorima na projektima koji uključuju zajednicu; to je vrlo zanimljivo jer se donatori doista poistovjete s našom organizacijom i žele nas poduprijeti. Tako da bih rekao da su crowdfunding i pojedinačni donatori najvažniji izvori financiranja za organizacije civilnog društva jer, kao što vjerojatno znate, naša je vlada 2015. godine srezala gotovo sva sredstva namijenjena progresivnim organizacijama civilnog društva. Iduće godine, Krytyka Polityczna izgubila je trideset posto godišnjeg budžeta zbog ove vladine izmjene, koja je mnogima bila egzistencijalna prijetnja.

Ranije ste spomenuli da kulturnim institucijama obično upravlja jedna osoba. Možete li nam reći više o aspektu njihova upravljanja? Biste li opisali te institucije inovativnima i smjelima kada je riječ o uključivosti i demokratičnosti?

Ne, nikako. Predviđam da ćemo uslijed snaženja sektora civilnog društva odustati od svih pokušaja interakcije s javnim kulturnim institucijama i njihove preobrazbe u smjeru demokratičnijih modela odlučivanja. Mislim da ćemo jednostavno odustati od njih i usmjeriti pozornost na jačanje autonomnog sektora civilnog društva jer smo mi mnogo inovativniji. Dobar je primjer Krytyka Polityczna jer, kao što sam spomenuo, mi smo u pravnom smislu udruga, što nam pruža priliku da razvijemo demokratično upravljanje kroz strukturu opće skupštine. Sva ostala upravljačka tijela moraju slijediti odluke opće skupštine. Prema tome, mi smo mnogo demokratičnije strukturirani i napredniji u uvođenju suradničkih modela – kako u upravljanju, tako i u interakciji sa zajednicama i društvom u cjelini.

Osim toga, s obzirom na ekonomsku krizu koja će uslijediti nakon pandemije, jasno je da javne kulturne institucije neće podržati sektor civilnog društva, već će se same boriti za novac. To već možemo vidjeti na razini Varšave; dogodine, proračun Varšave bit će za trećinu manji nego inače – s time da će kultura podnijeti najveću žrtvu – i tada ćemo se morati boriti za novac. U trenutku kada javne kulturne institucije ne podupru sektor civilnog društva, reći ćemo u redu, zastarjele ste, potpuno se beskorisne u kulturnom i političkom smislu, mi smo ti koje treba podržati i osnažiti.

Što se tiče inovativnosti, uzmimo za primjer kazališta u Varšavi: većinu vode muškarci s više od pedeset godina. Govorimo o generaciji ljudi koji su došli na ravnateljska mjesta početkom dvijetisućitih i koji su tada činili izvrsnu generaciju mladih umjetnika i upravitelja. Međutim, oni nisu ništa učinili na pozicijama ravnatelja kazališta, a sada su u pedesetima i nisu više kreativni. Istovremeno, preostalo im je još desetak godina do umirovljenja pa zasigurno neće sami napustiti svoja mjesta, već će se boriti da ih zadrže. Naravno, mnogi od njih su naši kolege i prijatelji, no govorim o općem trendu. U idućih deset godina, te će institucije ostvariti vrlo usporen intelektualni, umjetnički i politički napredak. U tom smislu, sektor civilnog društva neće biti u prilici zauzeti te institucije stoga je bolje da se usredotočimo na sebe, naročito imajući u vidu da se zbog novih načina potpore sektor trenutačno nalazi u vrlo dobroj financijskoj situaciji.

Kada govorimo o takvim okoštalim strukturama, Hrvatska nije izuzetak; naše kulturne institucije često vode isti ravnatelji u nekoliko uzastopnih mandata, s time da sustav ne raspolaže nikakvim mehanizmima odgovornosti.

Samo da pojasnimo, većina javnih kulturnih institucija u Varšavi doista jest progresivna, nije u tome problem, već u njihovu kreativnom nazadovanju. Nisu prilagodljive ni inovativne, a neće biti ni idućih desetak godina.

Kada je riječ o tim institucijama, kako shvaćate ulogu lokalne zajednice? Je li ona uključena u svakodnevno upravljanje i može li sudjelovati u procesima odlučivanja?

Kada govorimo o okružnim kulturnim domovima – da, mnogi od njih uključuju svoje zajednice. One u tim slučajevima znače više od publike, ali istovremeno, razina njihove uključenosti u kreiranje programa institucija vrlo je niska. Međutim, što se tiče interakcije – primjerice, ustupanja prostora lokalnim zajednicama da nešto organiziraju, izraze svoj lokalni identitet ili ugoste okružne društvene pokrete – kulturni domovi doista pokazuju namjeru da uključe svoje zajednice.

Nasuprot tome, u umjetničkim je institucijama situacija katastrofalna. Problem je u tome što većina javnih institucija i dalje tretira svoju publiku kao publiku, vodeći se paradigmom da publici nešto prezentiraju, a ne da je shvaćaju kao zajednicu. To je smiješno jer je nedavno istraživanje pokazalo da ljudi u Poljskoj uglavnom posjećuju jednu kulturnu instituciju; na primjer, imaju omiljeno kazalište ili galeriju koju redovito pohode. Malo je miješanja ili razmjene publike, stoga bi javne kulturne institucije u gradovima poput Varšave trebale uvidjeti da se radi o vrlo konkretnoj zajednici ljudi, a ne anonimnoj publici koja dolazi i kupuje ulaznice. To također znači da bi javne kulturne institucije trebale promijeniti svoj modus operandi, no one to ne čine. Kada govorimo o razvoju publike, uobičajen je pristup da javne kulturne institucije imaju jedan mali odjel, uglavnom pod nazivom odjel za edukaciju ili nešto slično, na kojemu leži sva odgovornost za interakciju s publikom.

Vratimo se na sam početak razgovora: spomenuli ste da Krytyka Polityczna odnedavno vodi novi kulturni prostor u Varšavi. Možete li nam dati uvid u neke specifičnosti njegova rada?

Prije otprilike tri godine, Grad Varšava odlučio je pokrenuti novi program za nevladine organizacije pod nazivom Društvenokulturna institucija. Cilj je programa pružiti podršku organizacijama u razdoblju od tri godine kroz osiguranje resursa za programe, ali i ispunjenje infrastrukturnih i administrativnih potreba. Kako bismo to iskušali, smjesta smo osnovali konzorcij pet organizacija i otvorili društvenokulturni centar Jasna10. Vodimo ga već dvije godine u srcu Varšave, u Ulici Jasna. Većina tih organizacija koristi umjetničke alate, ali posvećuju svoje aktivnosti konkretnim zajednicama – na primjer, neke su usmjerene migrantima ili problemima LGBTQ+ zajednice. Nastojimo pronaći način da pet organizacija suupravlja društvenokulturnim centrom, što je i zanimljivo i zahtjevno. Također se bavimo mišlju da postanemo sigurno mjesto za manjine jer je situacija u Poljskoj prilično teška. To bi predstavljalo promjenu u našem pristupu jer smo ranije često ulazili u sukobe i bili u središtu otpora, no sada shvaćamo da je ideja sigurnog mjesta, gdje se vrijednosti, ideje i prakse mogu razvijati, izuzetno važna, naročito mlađoj generaciji aktivista.

Svjedočimo preobrazbi publike u zajednicu: kulturna ponuda u Varšavi toliko je velika da jedino što ima smisla jest pokušati stvoriti zajednicu oko institucije i djelovati na participativan način, tako da se zadovolje njezine potrebe. To nas vodi k vrlo konkretnim temama i problemima. Shvaćamo da, kada djelujete kao organizacija koja se temelji na konkretnim vrijednostima i pokušava postići društvenu preobrazbu u tom smjeru, ne morate više razmišljati o pružanju kulturne ponude širokom spektru ljudi. Možete raditi sa svojom zajednicom, sa segmentom društva na koji ste usredotočeni, i smatrati da svojim radom doista pridonosite promjeni, za razliku od javnih kulturnih institucija.

Članak je objavljen u sklopu projekta Kulturna politika odozdo – Od dobrih praksi društveno-kulturnih centara do održivog okvira za sudioničko upravljanje. Projekt je podržan sa € 149.940 financijske podrške Islanda, Lihtenštajna i Norveške u okviru EGP grantova. Sadržaj ovog teksta isključiva je odgovornost udruge Kurziv. 

Članak je sufinanciran sredstvima Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske.

Prema Atlasu urbane ekspanzije naš planet postaje “planet gradova”. Još prije deset godina, više od polovice svjetske populacije živjelo je u gradovima, a pretpostavlja se da će ova brojka do 2050. godine porasti do sedamdeset posto. Migracije prema zapadnim zemljama potaknute gospodarskim i političkim prilikama, a sve značajnije i klimatskim promjenama, uvećavaju kulturnu heterogenost urbanih sredina što pred njih stavlja zahtjev za kreiranjem zajedničkih, otvorenih i uključivih javnih prostora. Početkom snažnog migracijskog vala 2015. godine ova se pitanja pokazuju urgentnima i na našim prostorima, pa tako i u Zagrebu, a paralelno s njima razvijaju se inicijative koje odgovore nalaze u ideji interkulturalizma, zagovarajući suživot, susret i ravnopravnu interakciju različitih kultura kao preduvijet stvaranja zajedničkog kulturnog izraza.

Na tom tragu iste, 2015. godine nastaje Platforma Upgrade čiji je temeljni cilj uspostava interkulturnog društvenog centra – novog tipa hibridne ustanove koja odgovara na potrebe šireg razvoja grada, civilnog društva i lokalne zajednice, stvarajući prostor za društvene prakse koje bi kroz širok program i raznolike aktivnosti doprinosile razvoju otvorenog pluralističkog društva i Zagreba kao otvorenog grada. Platforma je okupljena oko Udruge Operacija Grad, a središnje mjesto putem kojeg radi na postizanju svog cilja je kampanja Zagreb – otvoreni grad? koja se kontinuirano provodila, u većem ili manjem obujmu, od 2016. godine. Važan događaj za razvoj platforme i njenih aktivnosti bio je održavanje konferencije Otvoreni grad – prema interkulturnom društvenom centru u staroj vojnoj bolnici u Vlaškoj. Na njoj je predstavljen model civilno-javnog partnerstva kakav platforma danas zagovara te su mapirani zapušteni i naiskorišteni prostori koji bi se mogli iskoristiti za smještaj centra. Članice platforme, koje su ujedno i nositeljice aktivnosti, organizacije su različitih profila koje se bave mladima, umjetnošću i kulturom, održivim razvojem, ljudskim pravima, integracijom te zaštitom okoliša: AKC Attack, Centar za mirovne studije, Generator multidisciplinarnih koprodukcija (GMK), Kontejner – biro suvremene umjetničke prakse, Kulturtreger, Kurziv, Multimedijalni institut, Operacija Grad, Udruga bivših učenika ŠPUD-a, Udruženje za razvoj kulture “URK”, kustoski kolektiv WHW, Zelena akcija i druge. 

Početkom svibnja ove godine, platforma je krenula s novom kampanjom – Svijet u Zagrebu, Zagreb svijetu. Više o njoj i njenim ciljevima, ali i o motivima koji stoje iza zalaganja za uspostavu interkulturnog-društvenog centra moglo se čuti na javnom razgovoru održanom 5. listopada u dvorištu Autonomnog kulturnog centra Medika u Zagrebu. Sudionice javnog razgovora bile su Marta Kiš, zastupnica u Skupštini Grada Zagreba i članica zagrebačkog Gradskog odbora za prostorno uređenje, Iva Zenzerović, organizacijska voditeljica u Centru za mirovne studije i članica Platforme Upgrade te Mirela Travar, predsjednica Operacije Grad, uz moderiranje Domagoja Šavora, koordinatora Saveza udruga Klubtura. Travar je uvodno poručila kako ovim javnim razgovorom, nakon dugog niza godina, spomenute inicijative žele djelovati u suradnji s gradskom vlasti, a ne nasuprot njoj, dodajući kako civilne organizacije i incijative ne smiju biti u političkom i simboličkom prostoru u kojemu se njihove potrebe i potrebe vlasti gledaju kao različite ili čak suprotstavljene, već treba inzistirati na uspostavi kvalitetnog dijaloga u duhu kojeg je prošao i ovaj susret.

Otvaranje prostora suradnje

Travar je ukratko skicirala postanak i razvoj društveno-kulturnih centara u Hrvatskoj, ističući kako su oni nastali bottom-up procesom, potaknuti incijativama organizacija civilnog društva i pojedinaca koji su u svojoj lokalnoj zajednici željeli prostor za djelovanje, ali i iz težnje da se upogoni napuštena i zapuštena infrastruktura. Takvi su se prostori najčešće skvotirali ili se, rjeđe, u njih ulazilo u suglasju s lokalnom samoupravom. Podsjetila je kako je Pogon – Zagrebački centar za nezavisnu kulturu i mlade i dalje jedina ustanova u zemlji koja je nastala na temelju civilno-javnog partnerstva. Drugi postojeći centri nemaju tip formaliziranog partnerstva s lokalnom samoupravom, a Travar smatra kako su neki od njih zreli za njegovu kreaciju. Istaknula je kako je Zaklada “Kultura nova” sistematizirala različite modele društveno-kulturnih centara, odnosno modela participativnog upravljanja koji bi se mogli ozakoniti, ali je i upozorila kako taj popis nije konačan, zbog same činjenice da je proces izgradnje društveno-kultunih centara po sebi vrlo dinamičan. Naglasila je i kako postoji potreba da se u proces upravljanja takvim tipom centara uključe različiti civilni i javni akteri koji će to činiti kroz vrlo kontekstualiziran i definiran model. Ona smatra da je participativni oblik upravljanja najodrživiji zbog tog što uključuje sve perspektive – kulturnih radnika s terena, praktičara, ljudi koji već dugi niz godina grade društveno-kulturne centre sa različitim dionicima, ali i perspektivu gradske administracije. “Nadamo se da upravo ovim razgovorom otvaramo prostor suradnje. Mi smo jako dugo čekali na ovu priliku. Uz to smo jako strpljivo radili, a često je to bio mukotrpan i nevidljiv posao”, poručila je. 

U ime platforme naglasila je da je neophodno početi graditi politike koje nisu temeljene na klijentelističkim odnosima i javno-privatnim partnerstvima, već politike koje proizlaze iz participativnih odnosa, kakav je i javno-civilno partnerstvo. Upozorila je kako takvi procesi predstavljaju značajan izazov, što je osviješteno prilikom gradnje Pogona. “Progresivne prakse koje mi provodimo na terenu dolaze do zida kada govorimo o javnim politikama”, ističe. Kako bi realizirali svoj cilj, Platformi je potrebna suradnja s Gradom Zagrebom, a ta suradnja treba dovesti do otvaranja i demokratizacije javnih politika na lokalnoj razini. “Cilj je da se ustanove kao što je Pogon i mjesta kao što je Interkulturni društveni centar prestanu promatrati kao anomalije u sustavu, već da budu prepoznate kao njegov legitiman dio.” Operacija Grad s partnerima trenutno ispituje javne politike na nacionalnoj razini koje bi omogućile da se taj sustav učini prohodnijim. Trenutno analiziraju mogućnosti modifikacije postojećeg zakona, ali se razmišlja i o kreiranju novog. To je nužan korak ka tome da “krov koji dobijemo u javnim politikama postane kvalitetniji i da ga onda možemo spustiti i na razinu lokalne politike”, zaključuje Travar. 

Odgovor na potrebu za inkluzijom i integracijom

Zenzerović je pak obrazložila zašto se u ovoj zagovaračkoj kampanji teži prema modelu interkulutrnog društvenog centra. Potreba za interkulturnim društvenim centrom prvenstveno je prepoznata iz nužde za adekvatnim prostorima za rad organizacija nezavisne kulture i šireg civilnog društva, ali i iz potrebe za nadogradnjom modela koji bi omogućio širenje tog polja. Potreban je, dakle, model koji bi više odgovarao potrebama lokalnih zajednica te koji bi tražio šira partnerstva s većim brojem organizacija civilnog društva i različitih inicijativa. “Globalna perspektiva potrebe za interkulturni društvenim centrom proizlazi iz trenda rasta broja stanovnika u urbaniziranim sredinama”, poručuje. Objašnjava kako su takve migracije uzrokovane ekonomskom krizom i ekonomskim nejednakostima, klimatskim promjenama, zagađenjem okoliša i ratovima. Svi ovi uvjeti izvlače ljude iz njihovih matičnih sredina i tjeraju ih da migriraju u gradove, a uslijed takvih okolnosti raste socijalna isključenost ljudi koji su bili prisiljeni migrirati. “Interkulturnim centrima pokušava se poboljšati kvaliteta života doseljenika, želi ih se uključiti u socijalni život te ih se pokušava osnažiti”, ističe. Cilj je s jedne strane potaknuti domicilno stanovništvo na otvaranje prema svemu što je novo u njihovoj sredini, dok se s druge strane i same aktere želi potaknuti na otvaranje prema društvu. Stoga je naglasak ove kampanje na “multiperspektivnoj i simultanoj izgradnji priče o prostoru, upravljanju, ali i sadržaju”.

Naime, Zenzerović smatra kako područje nezavisne kulture nudi dobre alate i splet aktivnosti iz kojih se ovakve inkluzivne tendencije mogu širiti na interdisciplinaran način. Time se jača i sama infrastruktura, kulturni sadržaji, ali se mogu razvijati i neki novi servisi koji su potrebni u lokalnim zajednicama. Interkulturni društveni centar kakav predlaže Platforma Upgrade zamišljen je na način da osim kulturnih aktivnosti i umjetničkog sadržaja, ponudi i odgovor na potrebu za inkluzijom, integracijom i uključivanjem ljudi koji žive na području Centra ili koje takve aktivnosti privlače. Napomenula je i kako se pokazalo potrebnim da se u priču oko interkulturnih društvenih centara uključi i ekonomska i ekološka dimenzija: “Na modelu uključive kružne ekonomije i slijedeći lokalnu i globalnu ekološku perspektivu, razvijaju se aktivnosti koje privlače ljude i kroz koje se ljudi osnažuju. Kroz takve su aktivnosti akteri ove priče željeli pokazati kako bi interkulturni društveni centar mogao izgledati”. Zaključno još jednom ističe kako Platforma želi graditi centar oslanjajući se na načela javno-civilnog partnerstva, horizontalno i inkluzivno, dodajući kako je krajnja težnja da sami korisnici centra postanu akteri u upravljanju. 

Dobra volja i brojna ograničenja

Vezano uz zagovaračke zahtjeve Platforme, Zenzerović upozorava na kompleksnost teme, s obzirom da je riječ o interdisciplinarnom i multiperspektivnom području koje se tiče većeg broja javnih politika – politika za mlade, prostornih politika, integracijskih politika, kulturnih politika, ali i zaštite ljudskih prava. Primarni zahtjev Platforme stoga je omogućavanje rada ovakvom tipu hibridnih ustanova. Drugi je zahtjev identifikacija adekvatnih praznih gradskih prostora i njihova prenamjena u društveno korisne svrhe. Takav se pristup suprotstavlja širem trendu komercijalizacije i gentrifikacije gradskih prostora i slijedi težnju za investiranjem u prostore socijalne namjene. Platforma inzistira da se potreba Interkulturnog društvenog centra prepozna kao gradski projekt te da se, kao što je više puta istaknuto, razvija kao civilno-javna suradnja. Ona podrazumijeva i financijsku suradnju s lokalnom samoupravom, a pretpostavlja i uključivanje ideja kulturnog pluralizma i interkulturnog dijaloga u buduće strategije i planove Grada. Preduvjet za sve nabrojane zagovaračke ciljeve je dijalog i strateški pristup njihovom ostvarenju.

Marta Kiš poručila je kako je novoj gradskoj upravi namjera uspostaviti kvalitetan dijalog s udrugama, odnosno unaprijediti ga u onim slučajevima gdje je već uspostavljen, kao što je Pogon. Smatra kako su se prijašnji administrativni problemi “liječili krivo i populistički”, uz netransparentno financiranje, te je mišljenja kako se s istom količinom financijskih sredstava može kvalitetnije uložiti u dugoročne i održive projekte. “Mislim da se vaši i naši ciljevi prilično poklapaju”, poručila je. Ipak, upozorila je i na problem nesistematiziranog registra gradskih prostora koji je naslijeđe prošle uprave te prelaska dijela gradske imovine na razinu države što donosi ograničenja u prostornim resursima kojima grad raspolaže. Ograničavajuće su i nepovoljne financijske okolnosti koje utječu na prolongiranje nekih planiranih rješenja za kasnije razdoblje, no Kiš je unatoč svemu izrazila nadu u ubrzavanje dijela pocesa.

Ono će u svakom slučaju ovisiti i o spremnosti na suradnju koju su u diskusiji istaknule sve sudionice, složne kako, neovisno o tome hoće li se u kratkoročnom razdoblju pronaći sredstva za značajnije pomake, procesi dijaloga i promišljanja o adekvatnim modelima Interkulturnog društvenog centra ne bi trebali stajati.