Upravo ovo pitanje zajedničkog korištenja prostora otvara širu priču o višedesetljetnoj transformaciji Paromlina, ali i o mjestu koje nezavisna kultura danas zauzima unutar službene kulturne politike grada. 

Kompleks Paromlin, naime, do današnje je transformacije prošao složenu povijest. Nekadašnji parni i umjetni mlin prestao je s radom 1988. godine, nakon trećeg požara u svom 125 godina dugom industrijskom stažu. Ideja da je objekt potrebno zaštiti prisutna je još od 1980., kada je zaštićen kao industrijska baština. Postratna vlast htjela ga je prenamijeniti u Trg domovinske zahvalnosti, provodila natječaje i razvijala konzervatorske studije, a 2004. je proglašen i nepokretnim kulturnim dobrom.

No unatoč zaštićenom statusu i godinama planiranja, prostor ovog kompleksa je de facto propadao punih 38 godina, uz relativno minornu prenamjenu dijela prostora u parkiralište. Ako ste tijekom 2010-ih znali proći pokraj ili čak i prošetati Paromlinom, sreli biste ljude bez doma koji su tamo pronašli sklonište. Ideja preobrazbe Paromlina u knjižnicu službeno se pojavljuje 2012. kao prijedlog Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i šport, a dodatno je afirmirana 2015. u sklopu kandidature Zagreba za Europsku prijestolnicu kulture 2020. No na terenu nije bilo nikakvog pomaka – zgrade su se i dalje nastavile urušavati, pritom prijeteći nepriznatim stanovnicima. 

Aktivni preokret očekivao se krajem 2018., tj. početkom 2019. kada je proveden i završen projektni natječaj za Gradsku knjižnicu Paromlin, s prvonagrađenim idejnim rješenjem koje je izradila tvrtka UPI-2M. No već sljedeće godine bivša gradska vlast naprasno najavljuje prodaju kompleksa, zajedno s drugim zemljištima koja su danas dio kapitalnih gradskih ulaganja u kulturnu infrastrukturu. Od te se ideje slijedom promjene vlasti, srećom, odustalo, no vidljivih pomaka u obnovi Paromlina zatim nije bilo još pet godina. Iznimka je bila krajem 2022. kada je pod ravnanjem gradske uprave, PU Zagrebačke, MUP-a i Crvenog križa ispred kompleksa postavljena “humanitarna stanica” za migrante kako bi ih se preko dana smjestilo u gradsko ruglo gdje neće ometati Advent.

Istinski preokret konačno je došao 2023., kada je obnova i reizgradnja Paromlina prema idejnom projektu UPI-2M uvrštena u gradski Program razvoja kulture 2024.-2030. Za izvođača je odabrana tvrtka Kamgrad d.o.o. i radovi su započeli u travnju 2024. te, unatoč kratkotrajnom problemu s bespravnim stanovanjem u nekima od objekata, napreduju prema planu.

U skladu sa zaštićenim statusom originalnih zgrada na istočnoj strani kompleksa, one se u potpunosti obnavljaju u originalnom tlocrtu, a po dovršetku će postati uredski prostori i arhiva KGZ-a te prostori za smještaj stručnih suradnika i gostiju. Izgrađena je i 50 metara visoka replika Paromlinovog dimnjaka u središtu terena, a u izgradnji su i dva nova višeetažna objekta na zapadnoj strani. Svi bi objekti trebali biti dovršeni, a rad knjižnice i društveno-kulturnog centra započeti početkom 2027. 

Kako se obnova kompleksa primiče kraju, u prvi plan dolaze pitanja njegova budućeg upravljanja i korištenja, a time posredno i odnosa između institucionalne i nezavisne kulture. Zamišljena kohezija knjižnice, društveno-kulturnog centra i organizacija nezavisne scene tek treba dobiti svoj konačni oblik, no – iako se projekt često svodi na novu Gradsku knjižnicu – ideja Paromlina kao šireg javnog prostora nije nova. Transformacija kompleksa “u prostor intenzivnog javnog života, s dominantnim javnim sadržajima” zapravo se spominje već u gradskom elaboratu iz 2013., nakon urušavanja južnog zida mlinskog bloka. Već je tada, dakle, prepoznat potencijal zapuštenog područja kao mjesta javne sinergije.

K tome, prostor predviđen za društveno-kulturni centar zauzima tek oko šest posto, tj. 2000 od ukupnih 36.000 m² terena. Kako u razgovoru ističe ravnateljica KGZ-a Sunčica Ostoić, “knjižnica i dalje ostaje središnji i najveći korisnik kompleksa, a uzme li se u obzir Standard za narodne knjižnice u RH, koji propisuje i potrebnu kvadraturu prostora knjižnice, Paromlin ne samo da zadovoljava te zahtjeve, već uključuje i potrebe raznovrsnih sukreatora kulturnih, edukativnih i drugih sadržaja od interesa za širu javnost. Nemojmo zaboraviti da narodna knjižnica upravo to i jest: prostor otvoren svim građanima i posjetiteljima.”

Knjižnični prostor u Paromlinu, prema Ostoić, uključivat će zone za učenje i boravak, sadržaje poput makerspacea (multifunkcionalnog i kooperativnog radioničkog prostora), virtualne stvarnosti, glazbenog studija za snimanje, sobe za podcast, prostora za obradu zvuka i slike te dvorane za održavanje manjih koncerata, kafić i kantinu. Ponuda samog KGZ-a će se, dakle, proširiti u odnosu na dosad dostupnu. 

Spomenutih šest posto kvadrata namijenjenih društveno-kulturnom centru, s druge strane, uključivat će dvorane za izvedbene i audio-vizualne programe te radionice, galerijski prostor, uredske prostore i apartmane za umjetničke rezidencije. Dodatno ojačanje sinergiji sadržaja, kaže Ostoić, donijet će upravo suradnja i su-upravljanje s Novim prostorima kulture: “Time će se omogućiti razmjena znanja i iskustava, poboljšati korištenje prostora, otvoriti prostor za uključivanje zajednice i tako privući nova publika. U takvoj konstelaciji knjižnica postaje platforma aktivnog građanstva i suradnje i to u daleko većem obuhvatu nego dosad. Cilj je osigurati da Paromlin djeluje kao povezana i funkcionalna cjelina, a ne kao skup odvojenih sadržaja”, ističe Ostoić. KGZ zapravo već i surađuje na programima s NPK, a dijeljeni fizički prostor im, dakle, donosi i nove mogućnosti.

Ravnatelj ustanove Hrvoje Laurenta u razgovoru ističe upravo jednaku sinergiju kao i Ostoić: “Paromlin stvara uvjete za formiranje zajedničkog mjesta u kojem se programi koji su dosad bili raspršeni po brojnim mikro-lokacijama mogu susretati, nadopunjavati i međusobno referirati. Ima potencijal djelovati kao središnja platforma koja na jednome mjestu može predstaviti bogatstvo, raznolikost i slojevitost suvremenog kulturnog i umjetničkog života Zagreba.” NPK je zapravo i sam rezultat gradskog Programa razvoja kulture te je etabliran 2023. tijekom izrade Programa. Upravlja kulturnim prostorima u vlasništvu Grada i organizira programe poput Zagrebačkih kvartova kulture, Kulturplaca i Žarišta, nerijetko upravo u suradnji s udrugama u kulturi.

No kakvi će se točno programi odvijati u prostoru centra i koliku će ulogu u njemu zaista igrati udruge nije još poznato. Iako je prema Programu razvoja kulture Plan upravljanja i korištenja obnovljenog kompleksa trebao biti izrađen 2024. godine, Laurenta očekuje da će biti dovršen do kraja ove godine: “Paromlin predstavlja razmjerno nov i kompleksan iskorak u kontekstu kulturne politike te jedinstvenu instituciju u lokalnom (a i širem) kulturnom i društvenom pejzažu, jer će na jednom mjestu objediniti izrazito različite prostorne i programske formate. Upravo usklađivanje različitih institucionalnih logika, programskih ciljeva i operativnih potreba zahtijeva dodatno vrijeme i analitičku pripremu, kako bi se uspostavila funkcionalna i dugoročno održiva upravljačka struktura.” 

Koliko će ta struktura uspješno funkcionirati ovisit će i o daljnjim koracima nakon otvorenja: “Početno razdoblje rada DKC-a Paromlin promišljamo kao pilot‑fazu tijekom koje će se moći jasnije sagledati stvarne potrebe kulturne scene, dinamika korištenja različitih tipova prostora te načini na koje prostori mogu najkvalitetnije odgovoriti na javni interes. Takav pristup ostavlja prostor za postupno finalno oblikovanje korištenja termina u različitim prostorima DKC-a Paromlin”, kaže Laurenta.

Značajno je stoga što će u oblikovanju Plana korištenja sudjelovati upravo Ostoić, koja je prije izbora za ravnateljicu KGZ-a provela oko 20 godina u civilnom sektoru kao suosnivačica i voditeljica nezavisne organizacije za suvremenu umjetnost KONTEJNER.  Njezino iskustvo radnice s “obje strane medalje” ulijeva nadu da će se stvarne potrebe nezavisne scene prepoznati u daljnjem razvoju korištenja Paromlina.

Kako ističe, pravedna sinergija tih sektora potrebna je ne samo zbog samih aktera, već i kako bi se građani i posjetitelji više uključili u kulturu grada: “Umrežavanje javnih institucija i nezavisne scene ključno je za razvoj dinamičnog i otvorenog sustava kulture. U konačnici, KGZ već su sada snažan partner različitim udrugama civilnog društva, a Paromlin će tu dinamiku dodatno ojačati. Suradnjom različitih kulturnih sektora otvaraju se nove teme, pristupi i formati, a prostor postaje živ i stalno mijenjajući, što potiče veće sudjelovanje publike”, zaključuje Ostoić.

Tekst je objavljen u sklopu projekta Kulturni hodogram, sufinanciranog potporom male vrijednosti Grada Zagreba za proizvodnju i objavu programskih sadržaja u elektroničkim publikacijama.

Rušenje i raščićavanje niza objekata u sklopu Gredelja, u trenutku pisanja ovoga teksta još nezavršeno, započelo je početkom 2025. godine. Ostaju samo zdanja (ili ono što je od njih ostalo) sa statusom kulturnih dobara, i vodotoranj koji taj status nema, ali ima preporuku kao ambijentalna vrijednost (dakle, formalno, može se i ne mora očuvati). 

Parcelu onoga što danas znamo kao Gredelj Grad Zagreb je isprva, u 19. stoljeću, kupio pa poklonio Mađarskim državnim željeznicama za tada važnu industriju. Upravo ta tvornica postat će kasnije rasadnik niza drugih zagrebačkih industrija. Prvi val demontaže objekata na sjevernome dijelu trnjanske parcele Gredelja dogodio se s iseljenjem tvornice na novu lokaciju u Vukomerec, gdje djeluje i danas. Postepeno preseljenje započelo je još 1967. godine, u vrijeme velike ekspanzije i transformacije Zagreba u značajno industrijsko središte, što se očitovalo kroz intenzivnu izgradnju, širenje grada i sve veći interes za integraciju ogromnog zemljišta Gredelja. 

S izlaskom tvornice 2010. godine, nekadašnja gradska parcela ponovno je vraćena u vlasništvo Grada, s ambicijom da postane suvremeno gradsko središte. Kupljena je novcem Zagrepčana i Zagrepčanki kojima i pripada. No od trenutka preuzimanja vlasništva, na terenu se gotovo ništa značajno nije dogodilo, dok su objekti sa statusom kulturnih dobara rapidno i teško propadali.

Brojne hale tek su korištene kao povremena skladišta. U jednom trenutku tamo se našao čak i vojni tenk. Nakon gašenja proizvodnog pogonau Gredelju su snimani i filmovi, a najzanimljivije  je bilo ono filma Petera Greenawaya Goltzius and the Pelican Company iz 2012. godine, koji je i zabilježio interijer središnje hale. 

I dok Grad nije poduzimao ništa kako bi javnost upoznao s prostorom, sporadična otvaranja kompleksa ipak su se događala, isključivo zahvaljujući inicijativama nezavisne kulture. Tako je Gredelj bio privremeno dostupan javnosti tijekom manifestacije Dan D (dizajna) 2013. te kroz aktivosti u okviru projekta Gredelj – stanje između 2015.    

Nešto kasnije, 2018. godine dio kompleksa u istočnome dijelu s ulazom iz Strojarske (ulice koja u imenu čuva sjećanje na nekadašnju proizvodnju) pretvoren je u improvizirano parkiralište, kapaciteta oko 500 mjesta. Sada je plan Grada da se parkiralište znatno proširi i na zapadni dio kompleksa. Takvo veće parkiralište ujedno ima nadomjestiti ono koje je ukinuto uz Paromlin, a koji je u procesu transformacije u Gradsku knjižnicu i kulturni centar. Prema najavama iz Grada, novo veliko, također privremeno, parkiralište je “srednjoročno rješenje”. No postavlja se pitanje je li samo parkiralište dobro rješenje i jedina (privremena) opcija za taj važni prostor, njegovo mjerilo i povijest, pa i zapravo najvažniju stratešku parcelu Zagreba?  

U vrijeme formiranja donjogradske Zelene potkove, gradski urbanist Milan Lenuci uveo je praksu privremene upotrebe terena koji su čekali izgradnju. Parcele su tako aktivirane na različite načine, ali i čuvane od urbanizacije koja ne bi bila poželjna. Na nekima su bili uređeni teniski tereni, na drugima klizališta. Slična praksa u određenoj mjeri postoji i danas, a u blizini Gredelja primjer je gradsko zemljište na uglu ulica grada Vukovara i Hrvatske bratske zajednice. Ta građevinska parcela svoj objekt čeka kao provizorni, bazični park (netko je taj park na Google Mapsu neslužbeno imenovao Parkom proljeća). I mnogi gradski društveni vrtovi nalaze se na lokacijama koje imaju drugu namjenu.

Te privremene aktivacije mogu i ne moraju naznačavati buduće upotrebe, ali u slučaju Gredelja trebale bi zagovarati vrijednosti koje se potom upisuju u prostor, odnosno mogu biti alat u potvrdi i osnaživanju poželjnih javnih programa. 

Pretvaranje najvrijednije gradske parcele u mega parkiralište je stvarnost koja na sebi inzistira, ali paralelno ima i alternative. Na primjer, onu koja proširenje parkirališta ograničava samo na istočni dio kompleksa gdje se s rušenjem niza hala otvorio veći prostor oko već postojećeg parkirališta, dok zapadni – umjesto u parkiralište – pretvara u jednostavni, održavani, urbani travnjak ili livadu kao naznaku budućeg javnog parka unutar parcele. 

Prednost takve artikulacije javnog interesa, koje ima određenu planersku logiku, odlična je  pozicija između preostale (urušene) hale i povijesne Trnjanske ceste, odnosno uz Paromlin i neposredno uz Glavni kolodvor. Položaj unutar sklopa može i ne mora odgovarati točnoj lokaciji, obuhvatu i tipu budućeg parka, no ona ga na neki način anticipira i kao takva predstavlja iskaz očekivanja, pa i svojevrsnu gradograditeljsku gestu.

Takav sravnjeni i ozelenjeni teren imao bi uporabnu vrijednost i bez neke posebne krajobrazne nadogradnje. Jednostavnost je tu prednost: ponuditi otvoreni javni prostor višestrukih mogućnosti. Takav tip multifunkcionalne velike urbane praznine u centru grada Zagrebu i inače nedostaje. Livada bi kroz ludičke i druge scenarije imala naznačiti i budućnost čitavog novog kvarta, onoga koji bi na Gredelju, između ostaloga, trebao računati s obiljem javnih prostora i s (ozbiljnim) parkom. 

Nažalost, o budućnosti kompleksa na Trnju više se, slojevitije, uključivije i prisutnije u javnom prostoru promišljalo dok je tvornica na toj lokaciji još uvijek djelovala. Bilo je to možda i vrijeme većeg optimizma grada koji odavno više ne budi velika očekivanja. Dio problema je i u letargiji uzrokovanoj zapuštenošću društva, pa tako i marginalizaciji strateških tema i zemljišta, odnosno određenoj institucionalnoj getoizaciji.

Kako god, otkad je parcela postala gradska, čini se da javno komuniciranih planova više imaju zainteresirani kalkulanti nego vlasnik, naime Grad. Izostanak prisutnosti teme u javnom govoru i polemikama, isticanje i propitivanje alternativa, pa i općenito zatvorenost gradske uprave za sve osim stranačkih i institucionalnih ideja, rezultirala je time da se za Gredelj pristupilo privremenom rješenju bez ikakvih ambicija. 

Možda treba podsjetiti, riječima Jane Jacobs, da je smisao grada u mnoštvu izbora. Gredelj, konačno, nije bilo kakva parcela. Dakako, dugotrajnost stvaranja grada nigdje nije iznimka. U tome procesu, rušenje supstandardnog fonda i oslobađanje terena je korak prema otvaranju prilika, ali samo takav korak nije dovoljan za graditi grad. Činjenica je i da su se razine formalne zaštite kulturnih dobara u okviru sklopa s vremenom mijenjale, a proklamirana baština i čitav građevinski fond paraleleno propadali. Na prostoru su sada ostala svega dva objekta pod zaštitom: jedan manji koji još ima krov i predstavlja minorni trag industrijalizacije, i drugi veći: najstarija hala koja je više manje svedena na arheologiju jer su preostali samo vanjski zidovi. S obzirom na stanje, moglo bi se postaviti pitanje ima li uopće smisla dalje štititi? 

Pitanje kako je do ovog stanja došlo već je u startu izlišno. Korak dalje je zapitati se što bi u zapuštenim prostorimamoglo biti već sad. Manja, južna, hala, koja je u dobrom stanju, može odmah nekako oživjeti čime se objekt i najbolje čuva. Možda bi to zdanje moglo, između ostaloga kao polivalentni prostor, poslužiti i kao privremena depadansa za javne programe o budućnosti Gredelja, pa i sjedište svojevrsnog “Odbora za Gredelj”.

Uspostavu takvog Odbora predložio je sociolog Ognjen Čaldarović još 2013. godine, kao savjetodavno vijeće sastavljeno od stručnjaka_inja i organizacija različitog profila. Smisao takvog tijela ne bi bio u donošenju odluka (koje donosi Grad), već širenju perspektive. Bio bi to dobar korak prema smislenijem otvaranju teme i prostora i doprinos većim šansama da budućnost bude više, a ne manje, u javnom interesu. No, kada znamo da je čak i (nikad posebno aktivna) ustanova Zagreb Forum u zadnje četiri godine praktički umrtvljena, optimizam nije velik, ali se sve to može i lako promijeniti ukoliko postoji politička volja. 

Pitanja oko Gredelja je mnogo, no na neka se može odgovoriti odmah. Ono o čemu bi Grad u ovim procesima rušenja trebao informirati javnost, a to ne čini, je stanje preostalog zaštićenog fonda, objekata i originalnih strojeva koji su ostali u urušenim halama. Moguće da je potonja građa dijelom izgubljena ili je dio pokraden, unatoč prisutnosti zaštitarske službe. 

Pohvalno je što rušenje ne zahvaća vodotoranj, koji je, čini se, prepoznat kao važan i vrijedan očuvanja. Vodotoranj, izgrađen 1930-ih na mjestu starijeg, izgubio je inicijalnu ulogu, pa osim znaka u prostoru, sjećanja na proizvodnju vlakova, može dobiti novu, primjerice poligona za suvremenu umjetnost. Umjetnički scenarij naznačen je po prvi put 2013. godine s privremenom intervencijom Anje Iveković Martinis i Marka Škalića, u sklopu projekta Ars Publicae.   

Pritom, ništa ne priječi da se s obnovom vodotornja krene odmah, odnosno i bez planova za čitavu parcelu. Štoviše, njegova je obnova u mnogočemu hitna jer dugo nije održavan. Unatoč tome struktura djeluje stabilno. No, ako se prepusti daljnjem propadanju pa se jednom sruši i nestane, obnova neće nužno biti izgledna. Zato je važno djelovati sada, dok struktura još postoji, i osigurati njezin kontinuitet kao atraktivnog orijentira, ali i potencijalnog nositelja novih  sadržaja u nebopisu grada.

Ako je, primjerice, za potrebe pristupa novom parkiralištu osigurana obnova starog Gredeljevog pothodnika na Trnjanskoj cesti, svakako bi trebalo misliti i na obnovu vodotornja – koji je važniji, kao jedinstvena baštinska struktura. Osobito zato kad već od prostora i rasprave o njegovoj budućnosti zasad nije ponuđeno doslovno ništa osim parkirališta. Obnova vodotornja mogla bi biti ta gesta koja u fizičkom prostoru naznačuje novo poglavlje, promjenu u odnosu i proaktivniju demonstraciju osjećaja za baštinu i grad.    

S druge strane, jednom kad se parkiralište izgradi, izgledno je da će trajati godinama. A isto toliko mogao bi trajati privremeni “park” kao bitno važnija programska točka budućeg kvarta – ona koja nosi neposrednu mogućnost aktivacije i naznaku poželjne budućnosti. Formiranje velikog travnjaka tehnički je i financijski izrazito nezahtjevno, a to je i tek jedna od mogućih ideja. 

Isto je tako park mogao – i još uvijek može – biti u prostoru Heinzelove 66, tj. bivše klaonice, no i tamo je dobrim dijelom zelenilo zamijenilo parkiralište. Takvo korištenje prostora briše druge, privremene mogućnosti koje bi mogle biti korisnije za širu zajednicu. U Heinzelovoj, u središnjemu dijelu sklopa, potreba javnog parka je možda dohvatljivija, čak i potrebnija u dijelu grada koji parkova nema. No, jednako je realna i livada na Gredelju. S obzirom na tekuće planove novoga parkirališta, možda ne više na idealnoj lokaciji, ali mjesta ima i drugdje unutar Gredelja. Takve geste u prostoru na tragu su i političkog programa aktualne gradske uprave koja, proklamirano, cilja i na privremene upotrebe na gradskim lokacijama bivših industrija.   

Atraktivnost potencijalne privremene zelene površine na Gredelju je s jedne strane u otvaranju prostora koji do sad nije bio dostupan javnosti i svim onim spontanim, svakodnevnim upotrebama i povremenim manifestacijama i sadržajima koji bi se mogli dogoditi u tome dijelu šireg gradskog središta kada bi postojala adekvatna javna livada. Jedan od argumenata u prilog zelene površine, nasuprot one velike asfaltne, su i klimatski razlozi. U nešto ambicioznijim promišljanima, upravo bi livada mogla ponuditi kontinuitet javnih prostora kao nova poveznica kolodvora  s Trnjanskom cestom i  Paromlinom.  

Neovisno o tome što će se na Gredelju dogoditi u skorije vrijeme, sve bi mogla, pa i trebala, pratiti aktivnost javne uprave prema zainteresiranoj javnosti o lokaciji koju treba tretirati kao buduće suvremeno središte grada. Osobito ovdje, javnost bi trebalo uključivati i senzibilizirati za mogućnosti. Time rastu i očekivanja od mjesta. No, javna rasprava, angažman, već godinama gotovo u potpunosti izostaje, a takav pristup za posljedicu onda ima i to da se prevažno mjesto svodi samo na, za grad, sporednu utilitarnu ulogu. Parkiralište je strogo jednoznačna kategorija, korisna jer će biti ispunjeno, ali zadatak je tu trebao biti shvaćen bitno šire, a dostižno. S parkiralištem se prostor samo komodificira, a pritom ne daje ništa da bi se približio ili barem naznačio ulogu koju bi Gredelj trebao imati.    

Zamah zoni, izgledno je, dat će aktualna izgradnja knjižnice u Paromlinu, a koliku i kakvu uvelike će ovisiti i o kvaliteti javnog prostora oko knjižnice: u prvome redu o “Plavom trgu” ispred knjižnice koji se zasad (osim neposrednog okoliša) sramežljivo najavljuje i u formi manjeg novog parka, tj. samo na dijelu mogućeg areala trga. Bila bi ogromna šteta (ponajviše zato što će se na drugu priliku vjerojatno čekati desetljećima) kad bi se javni prostor oko knjižnice rješavao parcijalno, ne uvažavajući ogromne mogućnosti reprezentativnog trga na čitavom potezu od Glavnog kolodvora do Ulice grada Vukovara. Takav trg može se, po potrebi, realizirati i etapno. Travnjak ili privremeni park istočno od Paromlina bio bi svojevrsna ekstenzija tog trga, s knjižnicom u centru kao vezom. 

Povijest parcele Gredelja na lokaciji Trnje možemo grubo podijeliti u tri vremena. Vrijeme industrije, aktualno razdoblje između proizvodnje i reurbanizacije i ono koje tek treba doći uspostavom novog grada. To razdoblje između nužno je i vrijeme propitivanja, testiranja i utvrđivanja smjernica programa budućeg kvarta. To ne uključuje samo planerske vizije, studije i rad raznih gradskih ureda, već i opipavanje na terenu, otvaranje za javnost, eksperimente, anticipiranje sadržaja koji će unijeti kvalitete i nositi urbanitet.

Ako se sve svede samo na planirano parkiralište kao jedinu privremenu opciju, i to onu koja će tamo biti godinama, onda budućnost i ne izgleda baš sjajno. Nije osobito bliska, ne misli dovoljno, ili uopće, šire od banalnog, a za sad nije ni participativna. Može li Zagreb bolje od toga? Ili kako je Snješka Knežević odavno zapitala: Može li se ovdje (konačno) dogoditi (barem nekakav) grad?   

Nizu nagomilanih problema postojano obješenih o vrat kulturnog sektora prošla je godina pridodala još dva utega: COVID-19 i potres. Posljedice će biti dugoročne. Kultura je ranjiva, ali je sektor pokazao i značajnu dozu otpornosti i fleksibilnosti, a vlasti gotovo potpuni izostanak razumijevanja, kriznog upravljanja i suvisle kulturne politike. Koliko god epidemija i potres (možda) bili nešto novo, opet se pokazalo da krize na površinu uvijek izvuku sve stare probleme na čijem se pravovremenom rješavanju i prevenciji ne radi.

S posljedicama pandemije kultura se suočila među prvima, naime, već početkom 2020. krenula su otkazivanja programa, pogotovo kada je riječ o inozemnim partnerima i događanjima, a službeno je u Hrvatskoj epidemija proglašena 11. ožujka te je osam dana kasnije zabranjen i rad kulturnih institucija, koje su već nekoliko dana ranije odgodile javna događanja. Novi udarac stigao je 22. ožujka kada je Zagreb pogodio potres od 5,5 po Richteru te oštetio velik broj objekata, a među njima i niz gradskih muzeja i kazališta te knjižnica zbog čega je dobar dio njih i nakon popuštanja pojedinih epidemioloških mjera bio izvan upotrebe, a neki i dalje čekaju obnovu.

Šok na šok

Šest sati i 24 minute – trenutak je u kojem je u nedjelju, 22. ožujka 2020. nakon 140 godina stao sat u Tehničkom muzeju Nikola Tesla, nakon što je četiri dana ranije gradski kulturni život utihnuo u sklopu mjera borbe protiv koronavirusa. Na tjeskobu nalegao je strah, a za vraćanje u puni pogon pojedinima od njih trebat će mjeseci, pa i godine. Vrijeme, baš kao i sat u Tehničkom muzeju, neko će vrijeme stajati na mjestu, ili će se barem tako činiti. Taj Muzej, srećom, od potresa nije imao većih oštećenja.

No, ne i njegov “stariji brat” – Muzej za umjetnost i obrt (MUO) koji je čekala velika proslava 140 godina rada, posve nenadano tako simbolički snažna. Naime, sudbinu MUO su odredila dva potresa – prije ovoga u ožujku 2020., potres ga je zadesio u prvim danima njegova rada u studenome 1880. godine. Ovaj je drugi dijelovima Muzeja nanio ozbiljnu štetu. “Cijelo proljeće i ljeto bavili smo se sanacijom, učvršćivanjem oslabljenih dijelova zgrade, pokrivanjem krovova te pregledom zbirki kako bismo utvrdili pravo stanje stvari i razmjere štete koju je potres nanio muzejskom fundusu’’, kazao je za Kulturpunkt Miroslav Gašparović, ravnatelj Muzeja za umjetnost i obrt, čija je zgrada spomenik kulture nulte kategorije.

Pandemija i potres nemjerljivo su utjecali i na rad Arheološkog muzeja: “Prvo je tijekom veljače i ožujka pandemija ograničila, a potom i zatvorila Muzej za javnost, a potres je zatim zapečatio tu situaciju”, ističe Sanjin Mihelić, ravnatelj Muzeja koji je zbog velikih oštećenja i zgrade i muzejskih predmeta u potresu zatvoren za posjetitelje. Najugroženiji dijelovi zgrade su sanirani, a za sanaciju preostalih izrađuje se temeljita projektna dokumentacija – u trenutku pisanja ovoga teksta idejni arhitektonski projekt sanacije Muzeja nalazio se na evaluaciji u Gradskom zavodu za zaštitu spomenika kulture i prirode.

Što je moglo i trebalo drugačije?

“Zgrada Muzeja za umjetnost i obrt koja je izgrađena prije 132 godine nikada nije ozbiljno obnovljena, desetljećima pokušavamo pokrenuti obnovu, ali do sada nismo imali uspjeha, a ako se sada ne iskoristi ova nesreća da nas potakne da konačno riješimo ovaj problem i pomaknemo se ka suvremenosti i budućnosti, nećemo nikada”, istaknuo je Gašparović u jednom od ranijih javnih istupa.

Pitanje je to s kojim će se Grad i država napokon morati nedvosmisleno uhvatiti u koštac, naime, najveći dio gradskih muzeja i kazališta kao i dio knjižnica “stanuje” u strogom centru Zagreba, ujedno i najugroženijem od potresa s obzirom na doba izgradnje zgrada i njihovo neodržavanje. Da su na tom polju stvari bile pravovremeno odrađene, vjerojatno ni štete ne bi bile tolike i stoga kada je riječ o obnovi, kao što od početka upozorava struka, ona ne smije biti samo sanacija šteta, nego i njihova prevencija.

Podsjetimo, prema podacima Muzejskog dokumentacijskog centra (MDC), u Zagrebu je samo jedna muzejska zgrada namjenski sagrađena u 21. stoljeću, samo četiri muzeja nalaze se u zgradama sagrađenim nakon potresa u Skoplju, a tek je nekoliko prošlo sustavnu obnovu u posljednjih 40 godina, premda se u zagrebačkim muzejima čuva više od 3,5 milijuna muzejskih predmeta, odnosno čak 57 posto cjelokupne muzejske građe u Hrvatskoj. Smješteni uglavnom u gradskim četvrtima Donji i Gornji grad u kojima su zabilježena i najveća oštećenja, gotovo svi zagrebački muzeji pretrpjeli su neki oblik oštećenja od potresa, a prema prvim procjenama statičara 33 posto zagrebačkih muzeja dobilo je žute i crvene naljepnice.

A samo tri mjeseca ranije, u organizaciji gradskog Ureda za upravljanje u hitnim situacijama održana je konferencija Zaštita kulturne baštine Grada Zagreba u kriznim uvjetima na kojoj je iz izlaganja zaključeno da su “sredstva za ulaganje koja osiguravaju osnivači muzeja nedovoljna za primjerenu preventivnu zaštitu” i da se “pri rekonstrukcijama uglavnom rade kozmetičke preinake, ali ne i strukturna ojačanja”.

Da će obnova biti dugotrajna i da zahtijeva kompleksan interdisciplinarni i međuresorni pristup, a sve s ciljem ukupnog poboljšanja urbanog standarda u Zagrebu, uz očuvanje vrijednosti povijesne cjeline koja ima značenje za struku i za građane, naglašavala je u javnim istupima ministrica kulture i medija Nina Obuljen Koržinek. Podsjetimo, obnovu stradalih građevina regulira Zakon o obnovi zgrada oštećenih potresom na području Grada Zagreba, Krapinsko-zagorske županije i Zagrebačke županije, Pravilnika te Programa mjera, koji su doneseni u rujnu i listopadu 2020. Sanacija će biti financirana dijelom iz nacionalnih sredstava, a dijelom međunarodnim sredstvima i sredstvima Europske unije za što je Hrvatskoj iz Fonda solidarnosti EU odobreno gotovo 684 milijuna eura.

No, osim potresa tu je i dalje epidemija, koja podrazumijeva niz mjera – upisivanje svih posjetitelja čiji je broj drastično smanjen, mjerenje temperature, dezinfekciju, nošenje maske, držanje distance – zbog čega su kulturnim ustanovama smanjeni i prihodi, a da bi tome barem malo doskočili nastojali su što više toga preseliti u virtualni svijet. Kod muzeja i knjižnica to je bilo nešto manje bolno, dok u slučaju kazališta nisu rijetki oni koji će reći da je online kazalište otprilike kao i online plivanje.

Još jedna izazovna godina za knjižnice

Epidemija i potres svakako spadaju u red najvećih izazova s kojima su se morale suočiti i knjižnice. “Nove okolnosti su diktirale brze reakcije i odluke te prilagodbu poslovanja u kriznim okolnostima: promjenu paradigme knjižničnih usluga, neplanirane troškove nabave zaštitne opreme te sanacije šteta nastalih od potresa, razvoj potpuno novih aktivnosti i usluga s naglaskom na online i virtualnim uslugama – posudba e-knjige putem aplikacije ZaKi Book, online upis i online obnova članstva… Donesene mjere na lokalnoj i nacionalnoj razini pomogle su da se lakše prilagodimo izvanrednim okolnostima, a gradska uprava i Ministarstvo kulture i medija pritom su imali razumijevanje za izvanredne okolnosti i odobrili prenamjenu financijskih sredstva koja se nisu mogla iskoristiti zbog epidemije i potresa”, istaknula je Višnja Cej, ravnateljica Knjižnica grada Zagreba (KGZ).

Knjižnice grada Zagreba početkom prosinca proslavile su 113 godina postojanja, no novu zgradu o kojoj se priča već godinama još nisu dočekale. Gradska knjižnica, najstarija narodna knjižnica u Zagrebu, sagrađena je 1895. i nije prošla seizmičku sanaciju niti su bile provedene značajne obnove od 1995. godine, upozoreno je iz te ustanove nakon proljetnog potresa. No i bez te nepogode suočeni su s velikim problemom, naime, već desetljećima su podstanari u neadekvatnim zgradama u prostoru u kojem ne mogu pružiti punu uslugu svojim korisnicima, kao ni primjereno predstaviti i zaštititi svoju vrijednu građu. Sve to trebalo bi biti ostvareno u Paromlinu. Njega se nedavno opet sjetio i gradonačelnik Milan Bandić koji na lokalnim izborima za manje od četiri mjeseca sanja još jedan mandat na čelu grada kojemu tepa da je “po mjeri čovjeka”, no pitanje je kojeg. Poznavajući “povijest bolesti” vjerojatnije je da će se taj nekadašnji industrijski pogon golemog potencijala, a sad već godinama napuštena lokacija u srcu Zagreba i spomenik industrijske baštine, srušiti. Istovremeno, koliko su gradskoj upravi uopće važni kulturni prostori ponešto govori i slučaj čitaonice “Vladimir Nazor” na Kustošiji – kultura u kvartu tretira se kao škart.

Pod maskama na daskama



Mjere ograničavanja kretanja i zatvaranja uslijed pandemije koronavirusa posebno su pogodile sektor izvedbenih umjetnosti. Mjesecima nije bilo javnih nastupa, zatvarana su mjesta održavanja kulturnih događanja, čak i održavanje proba gotovo je postalo nemoguća misija, a zagrebačka kazališta pogodio je i potres. Sve skupa posebno teško se odrazilo na samostalne umjetnike i umjetnice od kojih neki na scenu nisu stali od veljače, a državne su potpore krenule od svibnja, zbog čega je početkom prosinca u otvorenom pismu premijeru Andreju Plenkoviću, potpredsjedniku Vlade i ministru financija Zdravku Mariću te resornoj ministrici kulture i medija, Nini Obuljen Koržinek, zavapilo 165 glumaca i glumica zagrebačkih kazališta uz 14 udruga u kulture upozorivši na nezavidnu situaciju u kojoj su se zbog pandemije našli samostalni umjetnici. Odgovor je poznat – brojnim aktivnostima osigurali smo novac sektoru kulture u koronakrizi, radi se i dalje, a ovisno o razvoju epidemiološke situacije analizirat će se učinak svih mjera.

Iako su digitalni mediji omogućili prikazivanje brojnih sadržaja, mnogi upozoravaju da je jedinstveno kolektivno iskustvo izvedbi uživo jednostavno nemoguće usporediti s gledanjem (snimljenih) izvedbi online. U lutanjima između “starog” i “novog normalnog” i što je to uopće “normalno” kao i jesmo li napokon shvatili važnost kulture, što znači i da u nju treba ulagati i da to nije trošak, nego stvaranje dodane vrijednosti, traži se odgovor i na pitanje kakvo će biti kazalište (u) budućnosti, je li moguć ili potreban povratak na nekadašnje postavke i koje.

“Situacija pandemije i potresa stvara svima organizacijske probleme jer naravno da na prvom mjestu morate paziti na zdravlje publike, umjetnika i svih djelatnika. Veliki problem su financije, broj gledatelja je ograničen, a ljudi iz straha od zaraze i manje posjećuju kulturne događaje. Gavella od 12. ožujka ne igra na vlastitoj sceni i gotovo da nema vlastitog prihoda, kad još tome dodate neplanirane troškove najma prostora, prijevoza opreme, scenografije… jasno je da financijska slika nije nimalo ružičasta. Gotovo je nemoguće planirati išta unaprijed, dogovoreni programi se često otkazuju ili na brzinu mijenjaju, praktički svi funkcioniramo od danas do sutra”, pojašnjava Dražen Ferenčina, ravnatelj Gradskog dramskog kazališta Gavella. “Zahvalni smo našem osnivaču Gradu Zagrebu što nam u ovim nevremenima, plaće nisu smanjene. Iluzorno bi bilo očekivati da će doći do povećanja programskih sredstava, ali u situaciji kad Gavella može igrati samo izvan svoje matične scene što iziskuje dodatne troškove, nadamo se da neće doći niti do smanjenja financijskog proračuna za GDK Gavella. I naravno, očekujemo što brži povratak na scenu u Frankopanskoj”, ističe Ferenčina.

Inače, kako Grad Zagreb na čelu s aktualnim gradonačelnikom tretira kulturu odlično pokazuje i odnos prema kazalištima – “Formalno, tu sam za vas. Faktički, ne tiče me se umjetnost u gradu”, kako je kazališna kritičarka Novog lista Nataša Govedić zapisala u osvrtu na Gavellinu predstavu Zagreb 2020, izvedbeni projekt redatelja i glumca Filipa Šovagovića i dramaturga Dubravka Mihanovića, započet prije nešto više od pola godine na društvenim mrežama. Naime, glumci i glumice već godinama u tom kazalištu rade u teškim uvjetima, a u međuvremenu preostaje im kao i dosad igrati na sve strane – lani je to bilo u osječkoj Tvrđi i dvorištu zagrebačke Akademije likovne umjetnosti, Laubi i Tunelu Grič, splitskom HNK, zagrebačkoj Komediji – koja je ove godine obilježila 70 godina, a i sama je bila pola godine bila zatvorena jer je u potresu u ožujku dobila žutu oznaku na kazališnoj zgradi, a crvenu na upravnoj, no nakon sanacije opet je u listopadu otvorila svoja vrata, uz primjenu propisanih epidemioloških mjera.

Iz Gradskog ureda za kulturu za Kulturpunkt su poručili da “Stožer civilne zaštite RH donosi odluke vezane uz protuepidemijske mjere koje su na snazi te su sve ustanove u kulturi dužne sukladno tim odlukama prilagoditi svoj rad. A dok traje obnova oštećenih prostora dogovorena je međuinstitucionalna suradnja te će muzeji koji nisu oštećeni ustupiti termine i prostor za programe onih muzeja koji ne mogu do obnove nastaviti rad u zgradama koje imaju crvene ili žute oznake. Što se tiče osiguravanja novih prostora za djelatnike, sve ustanove koje su nam se obratile do sada, što nakon potresa u ožujku, što nakon nedavnih potresa, već su dobile nove prostore za rad djelatnika ili su u tijeku traženja zamjenskih prostora. Prostori se ne traže samo unutar evidencije koju vodi Gradski ured za upravljanje imovinom Grada, već se pregovara i sa  Zagrebačkim velesajmom i Zagrebačkim holdingom”. No što planiraju dugoročno vezano uz osiguravanje plaća i prostora za rad te programa, pitanja su koja su zasad ostala bez odgovora.

Od potresa nije stradalo Hrvatsko narodno kazalište (HNK), ali je ranije narušena statika međuljudskih odnosa u toj kazališnoj kući zabilježila ogromne nove napukline. Naime, zbog sumnji da je prekršila epidemiološke mjere i tvrdnji o zataškavanju slučajeva koronavirusa, Hrvatski sindikat djelatnika u kulturi (HSDK) kazneno je prijavio DORH-u intendanticu Dubravku Vrgoč. Iz Uprave HNK su odbacili optužbe i ocijenili ih zlonamjernim pokušajem opstrukcije rada kazališta te nepotrebnog stvaranja panike kod publike.

S obzirom na to da je dosta europskih zemalja zatvorilo kazališta, ravnateljica Zagrebačkog kazališta mladih (ZKM) Snježana Abramović Milković istaknula je za Kulturpunkt kako joj je drago da su u donesenim mjerama kazališta u Hrvatskoj od svibnja ostala otvorena publici, iako s jako smanjenim brojem gledatelja te kao najveću buduću potrebu ističe normalizaciju rada i puni kapacitet gledališta: “Publika nije niti u jednom trenutku bila ugrožena, veći je problem bio zaštiti izvođače koji glume bez maski tako da, brinući o zdravlju ansambla, izvodimo predstave s manjim brojem glumaca. ZKM je, srećom, ostao neoštećen u potresu jer je zgrada solidno građena za vrijeme zagrebačke Univerzijade”.

Samo neizvjesnost izvjesna jest

Pretpostavke o ugroženosti, ali i sposobnosti sektora da brzo i adekvatno reagira na krizu, potvrdila je i prva faza istraživanja Zaklade “Kultura nova” o utjecaju epidemije i potresa na organizacije civilnog društva u polju kulture i umjetnosti, pri čemu se ističe da “nova situacija neizvjesne budućnosti zahtijeva nove pristupe i rješenja ne samo na europskoj, nego i nacionalnim i lokalnim razinama, a unatoč raznolikim zdravstvenim, ekonomskim i društvenim izazovima u zamišljanju i kreiranju održivije budućnosti kultura treba imati ključnu ulogu”.

Međutim, koronakriza i potres ogolili su nebrojeno puta kritiziranu neorganiziranost i nekompetentnost u zagrebačkoj gradskoj upravi i način kojim vlada metropolom, a stvarni učinci epidemije i potresa na kulturnu scenu bit će još i vidljiviji u godinama koje slijede. I to pogotovo kada je riječ o nezavisnoj kulturi, no pošteđena nije ostala ni institucionalna kultura. Prva, doduše, jest pokazala priličnu žilavost što ne čudi jer ionako krizu živi trajno, ali s obzirom na dugotrajnu iscrpljenost od ove će se teško i dugo oporavljati, dok je potonja doživjela određenu dozu neizvjesnosti s kojom će se također još neko vrijeme boriti. No dok radnici i radnice u gradskim ustanovama u kulturi za radna mjesta i plaće možda i ne trebaju strahovati, programska sredstva mogla bi doći pod upitnik, a to je dodatan udar i na radnike i radnice u nezavisnoj kulturi s kojima ustanove surađuju.

“Činjenica je da Grad Zagreb, kao vlasnik objekta, dio kompleksa već godinama iznajmljuje u komercijalne svrhe i na tome ostvaruje profit, ali se pritom ništa ne ulaže u održavanje središnjeg objekta u kompleksu za što postoji i obaveza s obzirom na njegov status spomenika. Odgovorno upravljanje gradom i javnim dobrima podrazumijeva i obavezu primjerenog odnosa prema spomenicima kulture, u ovom konkretnom slučaju objektu čije se propadanje može i treba zaustaviti preventivnom sanacijom urušenog dijela krovišta”, navode iz inicijative.

Podsjetimo, nedavno rušenje Paromlina Gradska uprava opravdavala je zaštitom građana, ali bez opravdanja za dugogodišnju nebrigu o kompleksu koja je i dovela do njegovog trenutačnog stanja. Stranka Za grad je protiv Gradske uprave podnijela i kaznenu prijavu zbog uništavanja kulturnog dobra, a ističu da je za rušenje Paromlina bez natječaja angažirana tvrtka Paron, u čijim je prostorijama za vrijeme parlamentarnih izbora Milan Bandić imao svoj stožer.

Zamjenica zagrebačkog gradonačelnika Vesna Kusin tvrdi da će na mjestu kompleksa Paromlin, koji se sada ruši, biti izgrađena gradska knjižnica, prenio je H-alter. Na pitanje novinara ima li Grad za rušenje Paromlina odobrenje Hrvatskog vijeća za kulturna dobra Kusin je odgovorila da je zagrebački gradonačelnik 17. lipnja uputio pismo ministrici kulture. “Službeno je zatražena dozvola za hitan postupak da se uklone dijelovi kompleksa u Paromlinu koji izravno ugrožavaju ne samo okolni prostor nego i ljudske živote”. Od Ministarstva još nisu dobili odgovor, ali je u očitovanju za javnost iz Ministarstva rečeno da su već u svibnju imali saznanja da će doći do toga zahvata. “Prema tome, ni za koga taj postupak nije bio iznenađujuć”, rekla je Kusin.

U razgovoru za Media servis, prenosi index.hr, ministrica kulture Andrea Zlatar Violić rekla je da je posljednji sastanak na temu Paromlina održan krajem svibnja. “Osnovna točka u koju se sada mora krenuti je gradski zavod za zaštitu spomenika, dakle, gospodin Silvije Novak koji nije uputio projektnu dokumentaciju jer za uklanjanje spomeničkih dijelova koji se urušavaju, mora postojati prethodna suglasnost Hrvatskoga vijeća za spomeničku baštinu.” U međuvremenu je Ministarstvo kulture zatražilo da resorni Zavod zaustavi rušenje koje je započelo bez njihove suglasnosti, a u tijeku je upravni i inspekcijski postupak kako bi se utvrdila odgovornost nadležnih tijela Grada Zagreba koji su sudjelovali u ovoj zakonski nepropisnoj proceduri.

M.M. / 1postozagrad

Prije razornog djelovanja tranzicije i prateće pretvorbe i privatizacije Zagreb je bio jedno od vodećih industrijskih središta Hrvatske i bivše Jugoslavije, s brojnim tvornicama koje su zapošljavale tisuće radnica i radnika. Industrijska postrojenja izgrađivana su većinom na rubnim dijelovima grada, a na njihovim pročeljima preostali su i neki od zaštitnih znakova ovih propalih tvornica. Većina tvornica u Zagrebu izgrađena je nakon Drugog svjetskog rata, u vrijeme intenzivne industrijalizacije do tada pretežno poljoprivredne zemlje. U to vrijeme ekonomskog napretka, zaštitni znakovi zagrebačkih tvornica nalazili su se i na pročeljima zgrada na glavnom trgu.

Spasi znak! je projekt i istoimena knjiga umjetničke organizacije Kultura umjetnosti koji promiče zaštitu i obnovu starih tvorničkih natpisa, znakova i logotipova na području grada Zagreba kao doprinos očuvanju dizajnerske i industrijske baštine. Autori su projekta Sanja Bachrach Krištofić i Mario Krištofić, a istraživanje, dokumentiranje i katalogiziranje koje su poduzeli proširilo se s tvorničkih natpisa na bivšim industrijskim zgradama na natpise ponad bivših obrtničkih radnji diljem cijeloga grada. Fotografije nastale tijekom projekta objavili su u knjizi Spasi znak!, izdanoj u 400 primjeraka, u vlastitoj nakladi, uz pomoć Ministarstva kulture, Grada Zagreba i Zaklade Erste.

Značajan broj ovakvih znakova predstavlja svjedočanstva gradske industrijske prošlosti, nekadašnjeg ekonomskog razvoja, ali i simboličnih te estetskih vrijednosti vremena kojem pripadaju. U posljednjih su petnaest godina na civilnoj sceni nastali mnogi projekti koji se bave istom tematikom, od Operacije: Grad 2005. godine, Nevidljivog Siska Marijana Crtalića, Umjetnika pri radu Dalibora Martinisa ili Nade Dimić file Sanje Iveković, Iskopavanja Lane Cavar i Narcise Vukojević ili projekta i knjige Obrtni spektakl Rosane Ratkovčić i Fedora Kritovca. 

Zakon o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara ne sadrži poseban propis za očuvanje znakova, tvorničkih natpisa i logotipova, a dizajneri su tih znakova uglavnom anonimni odnosno rijetki su poznati, poput Milana Vulpea, Raula Goldonija ili Borisa Ljubičića. Grad Zagreb krajem kolovoza prošle godine donio je izmjene i dopune Zakona o komunalnom redu kojim se naložilo uklanjanje (reklamnih) znakova s pročelja fasada na Trgu bana Jelačića, s rokom 1. ožujka 2014, no do danas se ništa nije učinilo u tom pogledu, a značajno je i da se tom uredbom izjednačava tretman znakova-baštine i znakova postavljenih u novije vrijeme koji svojom veličinom zaklanjaju fasade.

Slijedom toga, ali i nedavnog postupanja u slučaju Paromlin, gdje gradonačelnik Zagreba pod izgovorom brige za ljudske živote i imovinu ruši jedan od najvažnijih primjera industrijske arhitekture, Sonja Leboš je na predstavljanju publikacije u Tehničkom muzeju naglasila da pred našim očima nestaje grad dvadesetoga stoljeća. U tom je smislu ova knjiga značajna jer je prvi korak prema sustavnom popisivanju tvorničke i obrtničke baštine, simbola ekonomskog prosperiteta grada. Očuvanje i zaštita ipak je zadatak šire zajednice, a da se ne radi o nemogućoj misiji pokazuje upravo primjer berlinskog Muzeja slova (Buchstaben Museum), osnovanog 2005. godine na inicijativu civilnog društva, a ostvarenog u suradnji s lokalnim vlastima i privatnim partnerom.

Vaše sinapse i mišići pulsiraju uz sigurne, čvrste ritmove koje izabiru nepogrešive ruke dvojice resident DJ-a, ali i domaće snage u usponu. Ako vam umjesto krvi teče detroitsko masno ulje po taktu elektro-motora, bacite se u rizik na podiju arene Paromlina. Stvarnost za vas reprogramiraju: MMMeniga, Arszenik, Basta, Gars i Jakov Kolbas.  

Događanje će biti održano 15. veljače u klubu Sirup.

Foto: Merlijn Hoek

Gradska udruga narodnih performera (GRUNpF) je sljednica udruge zagrebačkih performera koju su osnovali Vlasta Delimar, Tom Gotovac i Vladimir Dodig Trokut daleke 1962. Nastala je spontano, a neformalni karakter nastavio se sve do 2008. kada je podnesen prvi zahtjev za osnivanje udruge GRUNpF. Od tada je udruga smještena u Paromlinu gdje uređuje prostore tvornice, svakodnevno boravi u njoj i čuva ju od urušavanja, devastacije i ostalih slučajeva “kada preko noći i sami zidovi od opeke dobiju noge”.

Novi dom kluba Sirup bit će otvoren u subotu, 9. studenog, od 22 sata, kada nastupaju zagrebački dj-i Felver, Mack Julia i Zero. Participacija za program otvorenja nove sezone iznosi 40 kuna, a za članove 20 kuna. U Sirup se možete učlaniti svake večeri na ulazu u klub.

Kako najavljuju iz Sirupa, osim prepoznatljivih večeri elektroničke glazbe, Sirup će u novom prostoru biti gotovo svakodnevno u funkciji te nuditi zabavno-edukativne sadržaje poput glazbenih, likovnih, video i plesnih radionica, filmskih projekcija, prezentacija, predavanja, seminara. Još jedna novost u radu kluba je i unaprijeđenje suradnje s iskusnom ekipom Pozitivnog Ritma, koja će u novom prostoru preuzeti brigu o ugostiteljskoj usluzi te kreirati dio programskog sadržaja.

GRUNpF / Pozitivan ritam / Fotografija: flickr