Radionica je dio aktivnosti istoimenog Procesovog projekta koji se bavi patologizacijom seksualne orijentacije i pokušajima njene promjene kroz takozvanu konverzivnu “terapiju”. Programi u okviru projekta predstavljaju nužnu reakciju na konverzivne “terapije”, odnosno duboko ukorijenjeni društveni fenomen koji još uvijek pogađa mnoge pripadnike LGBTIQ+ zajednice, osobito u zemljama gdje je spomenuta pseudoznanstvena intervencija legalna ili društveno tolerirana. Navedeni projekt odvija se u okviru Programa razmjene i suradnje mreže Clubture.

Tema konverzivne terapije poslužit će kao polazište za istraživanje osobnih i kolektivnih iskustava opresije, osnaživanja identiteta i otpora prema normativnim pritiscima. Sudionici_e će kroz igre i vježbe demehanizacije tijela osvijestiti povezanost s emocijama, te raznim tehnikama pokušati prikazati iskustva opresije. Po završetku radionice sudionici_e će “zajednički kreirati scenske prikaze koji reflektiraju specifične trenutke donošenja odluka koje vode prema osobnom osnaživanju.”

Radionica je posebno usmjerena na LGBTIQ+ osobe, pružajući siguran prostor za izražavanje, refleksiju i osnaživanje kroz umjetničke i participativne prakse te su dobrodošle i osobe šire populacije, uz maksimalan broj od 12 polaznika, s ciljem osiguravanja strukturiranog i kvalitetnog rada. Predviđeno trajanje radionice je četiri sata.

Sudjelovanje je besplatno i otvoreno svima, a možete se prijaviti ovdje.

Nagrada potiče osnaživanje svjesne borbe protiv stereotipa, uravnoteženosti glasova stručnjakinja i stručnjaka pri obrađivanju tema određenog područja, izvještavanje bez dvostrukih standarda, korištenje rodno osjetljivog jezika te objašnjavanje konteksta priče o kojoj se izvještava.

Iz najave: “Vrlo uspješna provedba pilot projekta u 2022. godini koji se provodio na lokalnoj razini, odnosno na razini Primorsko-goranske županije, potakla nas je da nastavimo praksu podržavanja i osnaživanja naših novinarki i u 2023. godini na nacionalnoj razini, te ove godine s tom praksom nastavljamo!

U zadnje vrijeme porast rodno uvjetovanog nasilja i izuzetno nekvalitetno te pristrano izvještavanje o njemu u mainstream medijima, dodatni nam je poticaj za ovaj način osnaživanja novinarki i podizanja svijesti o dobrim medijskim praksama prilikom izvještavanja, kako bi informacije prenesene javnosti bile konkretne, kontekstualizirane, senzibilizirajuće prema društvenim problemima, a ne senzacionalističke i pristrane.”

Nominacija kandidatkinja vrši se preko online obrasca do 3. prosinca.

Da je feminizam politika kolektiviteta, podsjećaju i prigodni tekstovi povodom obilježavanja Osmog marta – Međunarodnog dana žena o prosvjednim marševima kroz povijest i pozivi organizacija civilnog društva na sudjelovanje u marševima diljem Hrvatske. Ove se godine Noćni marševi održavaju u Osijeku, Zagrebu, Rijeci, Šibeniku i Splitu, a članice feminističke organizacije Faktiv poručuju:

“I ove vas godine pozivamo da hrabro i prkosno marširate – u ime onih koje su nam kroz povijest pokazale kako se stvara pokret, u ime prijateljica koje pružaju osjećaj sigurnosti u izlascima, u ime žena koje hrabro pričaju o nasilju u fakultetskim kabinetima i ginekološkim ordinacijama, u sudnicama, na ulicama i u četiri zida, u ime radnica likvidiranih i stečajnih poduzeća koje ustrajno traže isplatu desetljećima ignoriranih dugova. Na nama je da prenosimo riječi onih koje iz mjeseca u mjesec strepe za svoj život. Na nama je  da upiremo prstom za one čiji su prsti slomljeni od udaraca, na nama je da se borimo u ime onih koje privilegiju marširanja nemaju jer se od prvog do prvog bore za puko preživljavanje. Ne odustajemo jer rastu i inflacija i rasizam i broj ubijenih u Gazi. Rastu nasilje i desnica, raste broj femicida, ali raste bome i naš bijes.”

Noćni marš u Osijeku kreće u 19 sati s Trga Ante Starčevića.

Noćni marš u Zagrebu kreće u 18 sati na Trgu žrtava fašizma.

Noćni marš u Rijeci kreće u 18 sati na Titovom trgu.

Noćni marš u Šibeniku kreće u 18 sati na Trgu Poljana.

Noćni marš u Splitu kreće u 18 sati na Trgu Gaje Bulata.

“Izađimo na ulice: marširajte s nama jer feminizam gradimo zajedno. Feminizam smo sve mi. I gotovo”, poziva Faktiv.

O ovim temama s organizatoricama festivala, Anom Ajduković iz udruge Lori i Marijom Trcol iz udruge PaRiter razgovarala je Marina Jakšić, a Ivan Dragnić popratio je performans Iza ugla Kolektiva Igralke.

Emisija je objavljena u okviru projekta Rekultivacija, sufinanciranog sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija. Premijerno je emitirana na Radio Rojcu.

Smoqua od 2017. godine spaja umjetnost i aktivizam kao mjesto zajedničke borbe za ljudska prava i propitivanja predrasuda. Ove godine ćemo kroz 20+ događaja na hrvatskom i engleskom jeziku na 6 lokacija u Rijeci te 30+ aktivista, aktivistkinja, umjetnika i umjetnica iz raznih zemalja doživjeti i živjeti queer, feminizam, a svoju sredinu na nekoliko dana učiniti vedrijom i uključivijom.

“Tema 7. izdanja festivala Zauzimanje prostora u središte postavlja pitanje sigurnosti i otvara put diskusije o društvenom ugnjetavanju marginaliziranih skupina. LGBTIQ+ osobe i žene nerijetko svjedoče o raznim oblicima socijalne isključenosti, zanemarivanja, nevidljivosti i/ili nejednakosti. Jesu li trgovi, klubovi i domovi sigurna mjesta za nas? Jesmo li oslobođene i oslobođeni od straha dok šetamo našim gradovima ili dok koristimo javni prijevoz?

Iz programa izdvajamo Zagrljaji za sve koji će se održati prvog dana od 18 sati ispred Palacha. Akcija mladih snaga Ljubljana Pridea i LORI za (queer) mlade, ali i svakoga na festivalu, vodi se geslom: Slavimo ljubav, zajedništvo i podršku. Festival će u 19 sati službeno otvoriti izložba Spačke, nastala u izvedbi mladih polaznica ljetne radionice PUBLIC FEELING, koja istražuje što osjećamo u javnom prostoru.” 

Drugog dana Smoque, u petak od 18 sati na Kontu je Iza ugla, eksperimentalno-dokumentarni performans Kolektiva Igralke koji osvještava svakodnevno nasilje koje žensko tijelo doživljava na ulicama Rijeke. Istog dana od 19 sati u Palachu je B(l)oody creatures 2.0 španjolsko-austrijskog interdisciplinarnog dua koji čine Nur G. Villarroya i Bene Steiner iz umjetničkog kolektiva Kulturverein Spätschicht iz Linza. Ovo putovanje u prošlost i sadašnjost propituje seksualnost i nasilje, ljubav i društvo, krv i tabue. Od 20:30 u Art-kinu je projekcija dokumentarca Feminism WTF austrijske redateljice i producentice Katharine Mückstein. 

Trećeg dana Smoque na programu su radionice: Safe@festival (za mlade), Waackinga, osnažujuće samoobrane te DJinga. Vesela završnica festivala, Queer-UP! Party, u Pogon kulture u subotu dovodi sjajni line-up DJ snaga iz Hrvatske, Čilea i Slovenije kroz kolektive Zvjerinjak/QueerAnarchive i Ustanova, kao i drag kraljice Colindu Evangelistu i Jovanku B. Titutku. Uz ove članice drag kolektiva House of Flamingo i plesačice Helenu Ostojić i Ninu Šturu, komična i dinamična live izvedba koja godinama oduševljava publiku na području Balkana (i šire) imat će prilike rasplamsati i riječku scenu.

Program na hrvatskom jeziku dostupan je ovdje, a na engleskom jeziku ovdje.

Od 15. do 17. listopada u Rijeci se održava Smoqua, međunarodni festival queer i feminističke kulture koji okuplja raznovrsne umjetničko-aktivističke projekte i inicijative te služi kao platforma za njihovu prezentaciju i umrežavanje. Festival od 2017. godine organizira Lezbijska organizacija Rijeka LORI u suradnji s udrugom PaRiter, Centrom za ženske studije pri Filozofskom fakultetu u Rijeci i platformom Građanke svom gradu, a krovna tema ovogodišnjeg izdanja, u skladu s prilikama u kojima je nastao, nosi naslov Semo qua, u prijevodu Tu smo. Udruga LORI tu je od listopada 2000. kada je registrirana kao prva lezbijska organizacija u Hrvatskoj, a povodom obiljižavanja 20. godišnjice djelovanja u sklopu Festivala održava se i prigodna izložba koja dokumentira njihov dosadašnji rad na senzibiliziranju javnosti i borbi za ravnopravnost pripadnika_ca seksualnih i rodnih manjina.  

Četvrta po redu Smoqua održava se u hibridnom formatu, online i u fizičkom prostoru, a okuplja preko 30 aktivista_kinja i umjetnika_ca s različitih strana svijeta, od Norveške, Belgije i Švedske do Argentine i SAD-a. Neke od njih posjetitelji i posjetiteljice će imati priliku upoznati u sklopu programa koji je osmislila umjetnička organizacija Građanke svom gradu, a fokusiran je na teme vezane uz javno zdravstvo. Riječ je o temama koje su relevantne za društvo u cjelini, ali na specifične načine pogađaju njegove neprivilegirane dijelove, kao što su LGBT zajednica, žene, izbjeglice i osobe koje su izdvojene iz društva kroz kazneni sustav. 

Programsku cjelinu GSG@Smoqua otvara povjesničar umjetnosti i kustos Vladimir Čajkovac predstavljanjem istraživanja AIDS – prema stvarnim događajima i prateće izložbe u Njemačkom muzeju higijene u Dresdenu koji posjeduje najveću zbirku HIV/AIDS plakata u svijetu. Analizirajući načine vizualne reprezentacije HIV/AIDS-a kao “bolesti drugih”, Čajkovac ih stavlja u relaciju s današnjim vizualnim jezikom pandemije COVID-19 te ispituje odnos politike, zdravstva i javnog mnijenja spram bolesti.

Pitanje pristupa uslugama javnog zdravstva u kontekstu sve teže ostvarivog prava na pobačaj sve je urgentnija tema kojom se bave feminističke udruge i inicijative, a aktualizirano je i u akciji Hod pijuna kojom se uoči parlamentarnih izbora nastojalo upozoriti na politički pritisak desnih grupacija i njihove manipulacije u ograničavanju prava žena na slobodno odlučivanje o vlastitim tijelima. Performans je u realizaciji prekinula policija, a slijed događanja i intencije akcije na Smoqui predstavlja aktivističko umjetnički kolektiv Tools for Action iz Nizozemske koji je zaslužan za umjetničko rješenje akcije, te Građanke i građani Rijeke koji su u njoj sudjelovali.

U uvjetima pandemije, kada je ostvarivanje potrebne fizičke distance često otežano zbog vrste posla, uvjeta stanovanja ili zadovoljavanja emotivne potrebe za bliskošću, posebno su ugroženi oni koji se nalaze u kaznenom sustavu. Slučaj je još teži kada je riječ o centrima za azilante u kojima se kontinuirano krše ljudska prava, pa i pravo na zdravlje. Temom detekcijskih centara u američkom kontekstu bavi se projekt In Plain Sight, koji uključuje 80 umjetnica i umjetnika te zrakoplove koji parom ispisuju aktivističke poruke u znak podrške zatočenima. U vrijeme kada je svima ograničeno kretanje, ovaj umjetničko aktivistički projekt koristi inovativne metode komunikacije i upozorava da je u centrima za azilante bolest dodatno opterećujuća. Projekt će na Smoqui predstaviti njegovi koautori, kanadaski_a umjetnik_ca Cassils i američki umjetnik Rafa Esparza. 

Sva događanja održavaju se u Galeriji SKC (OKC Palach), a posjetitelji i posjetiteljice ih mogu pratiti putem live streaminga na Facebook stranicama Udruge LORI, PaRiter i GSG. Raspored cjelokupnog izvedbenog, diskurzivnog i radioničkog programa nalazi se ovdje.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Projekt HRW koji se provodi u sklopu ovogodišnjeg Clubture-HR programa razmjene i suradnje, bavi se upravo temom pluralizma wikipedijskih članaka, a kroz radionice u Zagrebu, Rijeci i Splitu potiče uključivanje skupina i pojedinaca različitih društvenih pozadina u njihovo kreiranje. Nakon prve radionice održane 4. srpnja u riječkog Gradskoj knjižnici, o ovim temama razgovarali smo s njenim voditeljem i inicijatorom projekta Željkom Blaćeom te Tihanom Naglić iz Udruge za ljudska prava i građansku participaciju “PaRiter”.

KP: Radionica ABC – XYZ o Wikipediji i Wikimedijima održana je u sklopu projekta HRW. Možete li nam reći nešto o intencijama projekta i tko je sve u njemu okupljen?

Ž.B.: Ukratko, projekt ima cilj raditi na pitanjima vidljivosti, raznovrsnosti i relevantnosti otvorenih i besplatnih online sadržaja počevši od Wikipedije, ali i drugih Wikimedija. U širem smislu, cilj mu je informiranje, osnaživanje, inspiriranje i educiranje raznovrsnih socijalnih grupa (i pojedinaca) osobito iz civilnog sektora, akademskog okoliša i alternativne kulture i kulture mladih, koje pak malo, rijetko ili teže sudjeluju u tom, osobito kod nas. Projekt je nastao relativno spontano i ad-hoc kroz platformu Clubture nakon mog kratkog istraživanja i kontaktiranja udruga koje su u svom djelovanju imale komplementarna iskustva i agende: Multimedijalni institut (Zagreb) kao promotori otvorenog koda i sadržaja, ali Creative Commons sustava licenciranja koji su lokalizirali, te povijesti rada u medijskom aktivizmu i online kulturi; queerANarchive (Split) ima iskustva iz mapiranja znanja i iskustava iz queer povijesti; PaRiter (Rijeka) s iskustvima u promociji, edukaciji i podršci rada oko rodne pravde, ali i wikipedijskih urednica_ka. Započeli smo u Rijeci.

KP: Naslovni “ABC” prve radionice sugerira kako je namijenjena onima koji tek ulaze u Wiki svijet. Na što bi se onda odnosio “XYZ”?  

Ž.B.: Da, to su osnovne i uvodne informacije s temeljnim praksama. S druge strane, otvaramo i neke jako specifične “ekspertne” meta-rasprave o odnosima i praksama u Wiki ekosustavima, koje nisu očite i lako razumljive, a tiču se (samo)kritike i potencijala inovacije.

Dakle, nije nam samo cilj približiti ljude tehnologiji, sadržajima i zajednici korisnika, već i obratno njenoj kritici, te pomaknuti etablirane metode rada s tehnologijom da budu bliže nama i primjerenije našim potrebama, koje su često neadresirane ili marginalizirane na uštrb ideje idealnih normi i tzv. “prosječnih” ili “mainstream” korisnika, za koje je upitno postoje li ili su rezultat normalizacije.

KP: Udruga PaRiter i ranije je organizirala radionice u polju uređivanju članaka s područja ženskih prava i rodne ravnopravnosti. Koji je bio njihov cilj, a kakvi su bili ishodi?  

T.N.: U 2017. pozvale smo Sanju Pavlović koja se bavila radionicama Wikipedije i problematikom podzastupljenosti žena, ženske povijesti i tema koje uključuju ženska prava na ovoj platformi. Od tada smo krenule s nadopunjavanjem postojećih članaka i kreiranja novih upravo u tom području. Željele smo postići veću vidljivost žena i njihovih postignuća koja su u javnom prostoru nevidljiva, a ova digitalna platforma je prostor od kojeg se može krenuti u tom smjeru. Stvorila se grupa žena koja želi promijeniti sliku Wikipedije i ovu problematiku, a osim uređivanja članaka događa se i razmjena znanja i međusobno osnaživanje. Grupa je veoma motivirana i nakon prve radionice koju je držao Željko, koja je osim Wikipedije obuhvatila i širu platformu Wikimedia, otvaraju nam se mogućnosti da osim na Wikipediji krenemo s našim djelovanjem i na drugim platformama.

KP: Poznato je da su Wiki urednici u dominantnom postotku cis bijeli muškarci, što se reflektira i na sadržaju koji u osnovi kreira mali broj ljudi. Kako mijenjati “demografsku sliku” Wiki zajednice i demokratizirati sadržaj?  

T.N.: Wiki zajednica je specifična po tome što se bilo tko može priključiti i postati urednik ili urednica (uz minimalne uvjete pristupa internetu i računalu) i na taj način dati vlastiti doprinos i novu perspektivu zajednici. Mislim da su ovakve radionice jedan od načina na koji se mogu uključiti različite skupine koje imaju interes stvaranja drugačije baze s mnoštvom različitih identiteta, a time će se mijenjati i cijela slika Wiki zajednice i na kraju sadržaj koji je na platformi dostupan javnosti.

Ž.B.: Kompleksnost ovog pitanja može biti još veća – kako de-centrirarti norme koje su: Anglofonske, Bijele, Heteronormativne, Muške, Srednjoklasne, Srednjovječne, Ablejistične… Sigurno ne tako da se sve te aspekte adresira pojedinačno i po “redu”. Važno je iz spektra različitosti uključiti čim više različitih življenih iskustava i na čim više načina. Ovaj projekt je pokušaj da se povežu neka od iskustava u mrežu solidarnosti, podrške i djeljenog znanja.

KP: Knjižnice, arhivi i druge kulturne institucije vani su sve češće domaćini Wiki eidt-a-thona, a i ova radionica organizirana je u prostorima riječke Gradske knjižnice. Kakve mogućnosti se otvaraju u takvom tipu suradnji, mogu li one biti i dugoročne prirode? 

T.N.: S Gradskom knjižnicom Rijeka imamo višegodišnju suradnju kroz različite projekte i drago nam je da su otvorili svoja vrata i za radionicu Wikipedije/Wikimedije. Knjižnice su mjesta koje okupljaju različite profile ljudi, a time nude potencijal za formiranje raznolike slike Wiki zajednice. Osim toga, rekla bih da je knjižnica mjesto koje mnogi građani_ke prepoznaju kao javni prostor u kojem se ostvaruje razmjena znanja te radi toga može biti polazišna točka za približavanje Wiki zajednice većem broju ljudi koji bi mogli postati urednici_ce. Vjerujem da ćemo nastaviti suradnju i uključiti što veći broj ljudi u Wiki zajednicu.

KP: Projekt HRW “porinut” je u Rijeci. Kakav je njegov potencijal baš tamo i sada?

T.N.: Mislim da smo u maloj “prednosti” jer nam ovo nije prva Wiki radionica i našu riječku Wiki grupu smo proširile posljednjom radionicom. Mislim da ćemo kroz projekt ojačati riječku zajednicu koja je stvorena. Wiki zajednica od vas traži konstantno učenje i kontinuirani rad, a s druge strane vas obogaćuje, motivira i osnažuje. Vidim da našoj grupi ne nedostaje motivacije što znači da će ona i dalje rasti.

Ž.B.: Čini mi se da je jako važno nastaviti rad koji je PaRiter započeo upravo sada. Rijeka je i u pandemiji ostala Europska prijestolnica kulture 2020, što god to komu značilo… a aspiracije da bude i Luka različitosti (najambicioznija teza) ne bi trebalo napustiti. Važno je reanimirati te i druge sad važne koncepte (recimo oko skrbi ili održivosti) u novim uvjetima te kritički sagledati, prakticirati i utijeloviti ih i online. To sigurno nisu hiper-inflacije Zoom konferencija i Facebook koncerata, već fokus treba dati održivim i nekomercijalnim digitalnim dobrima (digital commons) kao što je Wikipedija i sličnim, radeći na medijskoj pismenosti, a kroz intervencije i kolaboracije. To mi se čini smislenije, čak i kada su posrijedi inkrementalno male, ali akumulativne promjene kao dodavanje jedne po jedne Riječanke na Wikipediju ili dodavanja (queer) detalja iz povijesti Rijeke u turistički vodič WikiVoyage.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

U doba kad se glavnina medijskog sadržaja preselila na internet, a javna potpora za tiskane časopise u kulturi drastično smanjila, šanse za njihov opstanak – posebno ako se ne uklapaju u desno-konzervativni pejzaž – gotovo su nikakve. Smanjeni budžeti, rastući troškovi produkcije i praktički nepostojeći sustav distribucije održavanje kontinuiranog ritma izlaženja učinili su iznimno teškim. Negativnu bilancu u pustošenju časopisne scene “podebljalo” je i samo Ministarstvo kulture, koje je u ciničnoj maniri, zanemarujući šire strukturne probleme, bez potpore ostavilo neke od dugovječnih, iznimno vrijednih publikacija, poput književnih časopisa Quorum, Libra Libera i Gordogan te feminističkog časopisa Treća. Da sumorno stanje trećeg medijskog sektora više i nije vijest ustanovio je nedavno i Luka Ostojić, koji pokazuje opravdani strah da će daljnje skretanje kulturne politike udesno nastaviti poražavajući trend izumiranja kulturnih publikacija i jednoobraznosti produkcije u kojoj će preživjeti tek izdanja Matice hrvatske.

Vijest je, međutim, kada se u ovakvim okolnostima pojavi novi časopis, i to onaj posvećen suvremenim društvenim i umjetničkim zbivanjima, kakav je časopis GSG inicijative Građani/ke svome gradu, predstavljen prošlog tjedna u Rijeci. Prvi broj, posvećen queer i feminističkim temama, nastao je u suradnji s udrugama LORI, PaRiter i riječkim Centrom za ženske studije, kao svojevrsni nastavak dijaloga započet suradnjom na LGBTIQ festivalu Smoqua, u kojem su suradnice pozvane da pišu o queeru i feminizmu iz očišta vlastitog iskustva i polja djelovanja. Sama inicijativa Građani/ke svom gradu postoji od 2016. godine kada počinje s javnim programom – serijom intervencija u javnom prostoru kroz pilot projekt Građani svom gradu čije je ime kasnije preuzeto kao naziv inicijative.

Natpis Građani svom gradu / Rijeka 1983. sa zidne ploče na početku Križanićeve ulice odakle GSG i djeluje, odabran je kao ideološka vodilja pa je inicijativa u svojim aktivnostima “usmjerena gradnji jačih spona između građana/ki i protagonist(ic)a umjetničkih, kulturnih, aktivističkih i edukativnih krugova Rijeke”. Na toj liniji pokrenut je festival Misliti zajednicu čiji je cilj bio upravo povezati ove aktere i otvoriti prostor za pokretanje dijaloga i šire suradnje. Kako u uvodniku prvog, dvojezičnog (hrvatsko-engleskog) broja GSG-a piše jedna od urednica Iva Kovač, “ideja da stanovnice i stanovnici grada kroz samodoprinose izdvajaju za infrastrukturne projekte od općeg interesa se činila kao relevantna indikacija smjera djelovanja posebice u izmijenjenim političko-ekonomskim uvjetima u kojima put od građana/ke do mjesta odlučivanja vodi kroz drugačije strukture”.

A na nove društvene strukture i premrežene odnose pažnju skreće Marinella Matejčić, koja u tekstu Ljubav i konzervativnost: reproduktivna prava u Hrvatskoj prati kronologiju događaja i ključne aktere nazadovanja u sferi rodne ravnopravnosti, koje je dovelo do “točke da pravo žene o raspolaganju vlastitim tijelom doslovno visi o koncu”. Početkom konzervativnih nastojanja da implementiraju svoju ideologiju “obitelji, života i religijske slobode” uzima 1991. godinu,  godinu, dok je početak drugog desetljeća dvijetisućitih prijelomna točka omasovljenja pokreta neokonzervativnih skupina i inicijativa koje započinju s novim valom napada na temeljna ljudska prava, prije svega ona reproduktivna. Usko vezano uz sve jači pritisak na medije i građanstvo o važnosti zaštite života od začeća u medijski prostor dolazi i pitanje regulacije prava na priziv savjesti, o čijim je zastrašujućim razmjerima za Novosti nedavno pisala Mašenjka Bačić. Prateći tendencije u kojima ideje klerikalnih organizacija uzimaju sve većeg maha, Matejčić ispravno ukazuje na činjenicu da pitanje reproduktivnih prava predstavlja polje šire političke borbe, u kojoj su, kako kaže, ugrožena ljudska prava i civilizacijski dosezi.

Jedna od aktivnosti inicijative kojom su sudjelovale na prošlogodišnjoj Smoqui izložba je Ane Hoffner pod nazivom Iscrpljeno vrijeme: ‘drag’ u vremenima rata, čije su premise bile i tema intervjua s austrijsko-srpskom umjetnicom objavljenom u prvom broju časopisa, koji na određeni način zaokružuje suradnje započete festivalom i otvara prostor za refleksiju novih queer i feminističkih tema. U fokusu Hoffneričine izložbe, kao i nedavno objavljene knjige Queerness of Memory, teme su roda i rata, prije svega migrantski queer identiteti, kroz koje pomoću performansa, filmskih i fotografskih instalacija progovara i o osobnim iskustvima emigracije. U intervjuu Sve je dopušteno u [sporazumnoj] ljubavi i [unaprijed zaustavljenom] ratu umjetnica skreće pozornost i na rodno određen posao skrbi i prisilnog seksualnog rada kao nevidljivog polja ženskih ratnih iskustava o kojima želi govoriti, a osvrće i na rad Future Anterior u čijem su fokusu “zamagljene granice između ratnih dokumenata i visoko estetiziranih uglačanih prikaza suvremene mode”.

Zanimljivo je autoričino okretanje konceptu queera u razračunavanju s vlastitim, medijski posredovanim, slikama rata  “Ako se queer politika mogla koristiti kao učinkovita strategija re-evaluacije različitih društvenih stigmi, zašto ne bi mogla poslužiti i kao instrument re-artikulacije vremena i povijesti”, zaključuje umjetnica i daje “šlagvort” raščlanjivanju koncepata vezanih uz queer i feminizam koje u svojem tekstu On…i Off donose Brigita Miloš i Mónica Cano Abadía. Rad Ane Hoffner, koja je uzimanjem testosterona htjela “zaustaviti sam proces izvođenja spola” nastavlja se tako u crtici …o tjelesnim navikama koja se referira na hormonalni eksperiment Paula B. Preciada, opisan u utjecajnoj knjizi Testo Junkie, povezan dalje s iskustvima hormonalnih protokola karakterističnih za vrijeme menopauze. Autorice se pitaju zašto je hormonalna terapija u menopauzi društveno prihvaćena transformacija dok su eksperimenti Preciado ili Hoffner stigmatizirani. I u ostalim unosima – o podršci, borbi, prijateljstvu… – autorice upućuju na mnoge relevantne feminističke, queer i lijeve autore čija misao nudi podstrek za daljnja promišljanja.

Ovaj časopis izdavat će se dvaput godišnje, u proljeće i jesen. Prvi broj, posvećen queer i feminističkim temama, nastao je kroz doprinose organizatorica Smoque – prvog regionalnog queer i feminističkog festivala održanog u Rijeci. 

U svrhu nastavljanja dijaloga u pauzi između izdanja festivala, organizatori su pozvali LORI, Pariter i Centar za ženske studije da pišu o queeru i feminizmu iz perspektive vlastitog djelovanja.

Nakon predstavljanja u izlogu Križanićeve 6a ostat će izložba Queer šetnja s fotografijama Ane Opalić i tekstom Antonije Stojanović Almesberger.

Na akciji na Korzu građani i građanke će izrađivati majice, torbe i bedževe sa seksističkim natpisima i izjavama koje ukazuju na diskriminaciju žena u sferi rada i s kojima se mnoge radnice svakodnevno susreću. Na majicama će se, osim poruka građanki koje su se uključile u istoimenu on-line akciju slanja natpisa i fotografija naći i komentari poslodavaca koji su bili upućeni ženama prilikom razgovora za posao ili na radnom mjestu, izvučeni iz rezultata ispitivanja Reproduktivna prava i karijera: ispitivanje stanja u RH. Na majicama i torbama će se izrađivati natpisi poput „Mi nismo firma za rasplodne krave“, „Nadam se da ne planirate trudnoću. Nije korektno prema poslodavcu.“, „…ali vi ste žensko!“, a građani i građanke sami će odabrati koji natpis žele izraditi na torbi majici ili bedžu. Svi mogu donijeti svoje prazne majice ili torbe, a ukoliko ih nemaju, dobit će ih na štandu. Građanke još uvijek svakodnevno sudjeluju u on-line akciji i šalju fotografije ili natpise sa seksističkim i diskriminirajućim izjavama, komentarima/pitanjima poslodavaca ili situacijama koje su doživjele prilikom razgovora za posao, na radnom mjestu ili u svakodnevnom životu. One se svakodnevno objavljuju na stranici Radno i ravnopravno.

Akcija je nastala u sklopu projekta Sisterality – International network of girls and young women, koji udruga PaRiter provodi u partnerstvu s organizacijama TDM 2000 iz Italije i Die Spinnerei iz Austrije. Projekt je financiran sredstvima programa Europske unije Erasmus+. Akcija izrade majica sa seksističkim natpisima provodi se istovremeno u Italiji i Austriji, a tamo je poznata pod nazivom #sextiles.

Više o cijeloj akciji dostupno je na web stranici ili facebook stranici Radno i ravnopravno.