Dokumentarni film Paviljon 6 sniman je na Zagrebačkom velesajmu za vrijeme masovnog cijepljenja građana uslijed pandemije. Kamera uvodi gledatelje_ice kroz redove za čekanje cjepiva, prostor za cijepljenje i čekaonice u kojima prisluškuju razgovore osoba koje su se došle cijepiti, kao i liječnika, osiguranja te ostalog osoblja.

Ovaj opservacijski dokumentarac razotkriva dezorijentaciju i skepticizam koji je obilježio iskustvo pandemije. “Služeći kao kolektivna terapija za post-COVID eru, ova humoristična i ljudska slika jedinstvenog trenutka u vremenu otkriva niti koje nas povezuju i podsjeća na našu ljudskost usred neviđenih izazova”, stoji u tekstu najave.

Goran Dević rođen je 1971. godine u Sisku. Studirao je pravo i arheologiju. Diplomirao je filmsku i TV režiju na ADU Zagreb, gdje radi kao docent na BA i MA studiju Filmske i TV režije. Redatelj je i scenarist dvadesetak dokumentarnih filmova.

Ulaz na projekciju se ne naplaćuje, ali je potrebna prethodna rezervacija putem poveznice. Više detalja pronađite ovdje.

Kako bi se u nekoj mjeri smanjile negativne posljedice utjecaja krize uzrokovane pandemijom COVID-19 na kulturni i medijski sektor, državna uprava te lokalna i regionalne uprave i samouprave diljem svijeta (u većoj ili manjoj mjeri) krenule su s izradom mjera za podršku sektoru. Brzina donošenja mjera i red veličine kojom su neke vlade, poput Njemačke, reagirale na negativne posljedice krize na kulturni sektor (otvarajući fondove u ukupnom iznosu od 30 milijardi eura) postavile su visoku ljestvicu očekivanja za kulturne radnike i umjetnike i u ostalim zemljama. Međutim, i brzina donošenja mjera, te njihov opseg i brojnost vrlo je varirao od zemlje do zemlje, kako globalno, tako i unutar Europske unije te u susjednim europskim zemljama. Upravo su u vrijeme provođenja online ankete za ovo istraživanje^[1] (od svibnja do srpnja 2020. godine) mnogi donositelji/ce odluka na nacionalnoj i na lokalnoj razini upravljanja u istraživanim zemljama tek krenuli (ukoliko su krenuli) s uvođenjem mjera, kako za sve sektore, pa tako i za područje kulture.

Podaci pokazuju da, što se tiče nacionalne razine, većina je  vlada u istraživanim zemljama regije u navedenom periodu donijela barem neke mjere za ublažavanje posljedica krize. Najčešće se radilo o jednokratnoj višemjesečnoj pomoći za umjetnike/ice i kulturne radnike/ice i to u visini minimalne zarade. U našem je uzorku u Hrvatskoj (84.55%) i u Sloveniji (78.43%) većina kulturnih radnika/ica izjavila da je dobila jednokratnu financijsku pomoć od države, što je u kontrastu s npr. Bosnom i Hercegovinom, gdje je tu pomoć dobilo manje od 9.8% ispitanika. U Sjevernoj Makedoniji takav tip pomoći primilo je 50.91% ispitanika, u Srbiji 49.04% ispitanika/ica te u Crnoj Gori 33,33% ispitanika/ica. U određenom broju istraživanih zemalja na nacionalnoj razini su bile dostupne i druge vrste mjera koje su ispitanici i iskoristili. Tako je npr. u Hrvatskoj većina ispitanika iskoristila mogućnost produženja rokova za realizaciju projekata koji su bili prekinuti zbog izbijanja pandemije. U Hrvatskoj i Sjevernoj Makedoniji većem broju ispitanika/ica su isplaćena sredstava za odobrene projekte, uz dozvolu da ih se realizira kada to bude bilo moguće.

U velikoj većini europskih zemalja, pa tako i u našim istraživanim zemljama, od ukupnog javnog financiranja za kulturni sektor, financiranje na nacionalnoj razini iznimno je važno, dok značajnost lokalne i regionalne razine javnog financiranja varira od zemlje do zemlje. U slučaju Hrvatske, odnos udjela javnog financiranja kulture na različitim razinama je prilično konstantan u zadnjih dvadesetak godina, pri čemu je financiranje kulture na lokalnoj razini važno. Prema podacima za 2019. godinu, županije izdvajaju 4% ukupnog javnog financiranja, općine 6%, gradovi 33% dok samo Grad Zagreb izdvaja 15% od ukupnog javnog financiranja kulture u Hrvatskoj.^[2] Upravo zato je zabrinjavajuće što podaci istraživanja pokazuju da je u Hrvatskoj kao i u svim ostalim zemljama jugoistočne Europe prema iskazima naših ispitanika/ica podrška kroz mjere pomoći kulturnom sektoru na lokalnoj razini u prvom valu pandemije uglavnom izostala. 

U sklopu istraživanja željeli smo također istražiti i u kojoj su mjeri različite međunarodne zaklade i mreže s jedne strane te profesionalne asocijacije i različiti načini udruživanja s druge strane, bili otvoreni za pomoć kulturnom sektoru u zemljama jugoistočne Europe. Broj identificiranih mjera diljem regije nije bio velik u oba slučaja, a najviše je mjera zastupljenih od strane zaklada, odnosno drugih donatorskih organizacija prepoznato u Hrvatskoj (22,7%) i Sloveniji (27,5%). Najviše je bilo razumijevanja pokazano kroz mjere produženja rokova za realizaciju odobrenih projekata te odobrenja jednokratne novčane pomoći od strane zaklada. Pomoć od strane asocijacija, mreža i drugih vidova organiziranja podrške poput crowdfundinga bilo je prisutno najviše u Srbiji (49%), zatim u Sloveniji (45,1%) i u Hrvatskoj (36,4%) gdje su ispitanici bili potpomognuti od strane svojih strukovnih udruženja ili od mreža uspostavljenih na nacionalnom nivou. Uglavnom se tu radilo o različitim vidovima jednokratne novčane pomoći te kroz organiziranje online programa uz mogućnost donacija. Ovdje je važno za istaknuti upravo ovaj element solidarnosti unutar sektora koji se pojavio u više zemalja u regiji gdje su (u nekim slučajevima) po prvi puta surađivala različita profesionalna udruženja, kulturne udruge i nezavisni profesionalci koji su, uz kreiranje apela i lobiranje za pomoć sektoru, naglašavali važnost različitog tipa mjera, i sami organizirali skupljanje sredstava te njihovu distribuciju umjetnicima i kulturnim radnicima.^[3]

Ogoljavanje stanja i produbljivanje započetih procesa

Globalna pandemija uzrokovana virusom COVID-19 ogolila je ono na što su istraživači i istraživačice već godinama ukazivali, a to je ranjivost i nesigurnost, kako kulturnog rada, tako i kulturnog sektora te neodrživost dosadašnjeg modela financiranja kulture koji u fokus stavlja projekt i tržišni pristup. Na globalnoj razini podaci su ukazivali na kritičnu situaciju u sektoru, na izostanak poslova, drastični pad primanja kulturnog radništva, te potrebu za žurnim djelovanjem u sektoru. Podaci istraživanja prikazani ovdje ukazuju da je u periodu prvog vala pandemije situacija u zemljama jugoistočne Europe slijedila navedene globalne trendove drastičnog pada prihoda, projekciju daljnjeg gubitka primanja tijekom nastavka krize, pri čemu su i dalje prisutne (samo)eksploatacijske prakse zaposlenih u sektoru. 

Međutim, rane mjere koje su donošene tijekom prvog vala pandemije koronavirusom u istraživanim zemljama ukazuju kako na sličnosti, tako i na razlike u javnopolitičkim pristupima. Kada govorimo o sličnostima one se prvenstveno očituju u dimenziji nedonošenja lokalnih kulturnopolitičkih mjera u svim zemljama, što je u zemljama poput Hrvatske gdje su lokalna izdvajanja za kulturu važna vrlo problematična činjenica. Kada pak govorimo o razlikama, one su prisutne u vidu mjera na nacionalnoj razini između država, gdje je za Hrvatsku, Sloveniju te donekle i Srbiju raznolikost i brojnost mjera prisutna, dok u ostalim zemljama one uvelike izostaju. Nedostatak navedenih mjera može se pripisati i kontinuiranoj marginalizaciji kulture općenito, marginalizaciji rada u kulturi specifično, te jačanju tržišnog diskursa za kulturu u istraživanim zemljama. Problemi koje je prvi val pandemije otvorio samo se naslanjaju (i negdje produbljuju) već započete procese, dok razvoj mjera reflektira već postojeću konjunkturu u odabranim zemljama.  

Naposljetku, valja naglasiti da podaci istraživanja ukazuju na važne elemente solidarnosti unutar sektora koji su vidljivi kroz umrežavanja profesionalnih udruženja koja dosad nisu surađivala, kroz akcije lobiranja i pisanja apela, kako državnoj upravi, tako i lokalnoj upravi i samoupravi, kako bi se potaknula transparentnost donošenja mjera ili uopće njihovog provođenja. U većini zemalja u regiji pokrenute su i crowdfunding kampanje za kolegice i kolege u sektoru koji su ostali bez primanja, te su stvorene i pojačane poveznice između kulturnih radnika i umjetnica, kako regionalno tako i međunarodno. Upravo ti elementi solidarnosti, međusobnog podupiranja, stvaranja novih kreativnih rješenja unutar i među organizacijama, često se naglašavaju se i kao ključni elementi otpornosti sektora.^[4]

Navedena otpornost počiva u visokoobrazovanoj, vrlo angažiranoj i predanoj radnoj snazi, koja se identificira s radom u sektoru i subjektivno je vrlo involvirana u sam proces rada i u krajnji rezultat svoga rada, gdje se granice između privatnog i poslovnog života gube. Međutim, upravo ta kontinuirana uključenost u proces, uz podfinanciranost sektora koji ujedno ne može zaposliti dovoljan broj radnika/ica stvara i prepreke koje se očituju u samoeksploatacijskim praksama, rezultiraju često pregorenošću i posljedično željom za napuštanjem rada u sektoru.^[5] Na takvoj “otpornosti” ne može ležati daljnja budućnost kulturnog sektora već se upravo ova situacija mora iskoristiti kako bi se propitao dosadašnji pristup kulturi, njenoj ulozi u društvu te posljedično kreiranju održivijih modela za razvoj sektora. 

Tekst je sažeta i prilagođena verzija rada: Primorac, J. (2021). Izgubljeni prihodi i pronađena solidarnost: utjecaj prvog vala pandemije bolesti COVID-19 na kulturni sektor u jugoistočnoj Europi. Sociologija i prostor, 59 (219), 219-240.

^[1] Riječ je o istraživanju Now it is Only More Visible: Life and Work of Cultural Workers in Times of the Corona Pandemic, o kojem je bilo riječi u prvom dijelu feljtona.

^[2] Primorac, J. (2021). Compendium of Cultural Policies and Trends in Europe, 21st edition 2021. Country Profile: Croatia. Council of Europe/ERICarts. Dostupno ovdje.

^[3] Npr. organizacija Fonda solidarnosti kulturnih radnika i radnica Srbije koji je nastao na inicijativu Nezavisne kulturne scene Srbije (NKSS), a u suradnji s Udruženjem likovnih umjetnika Srbije, Savezom udruženja likovnih umjetnika Vojvodine, Servisa za suvremeni ples Stanica, organizacije BAZAART i srpske sekcije Međunarodnog udruženja likovnih kritičara – AICA. Primjeri iz Slovenije uključuju kampanje Solidarnost s kulturom, koju je pokrenula udruga Igor Zabel zajedno s Crvenim križem sredinom ožujka 2020.godine, te javnih akcija Društva Asociacija, dok je na Kosovu upravo kroz samoorganizaciju i zagovor kulturnih radnika u finalnu verziju vladinog paketa pomoći uključen i zaseban fond Umjetnost solidarnosti.

^[4] Krolo, K., Tonković, Ž., Vidović, D., i Žuvela, A. (2020). Utjecaj pandemije COVID-19 i zagrebačkog potresa na OCD-e u suvremenoj kulturi i umjetnosti. Rezultati testne faze istraživanja. Zagreb: Biblioteka “Kultura nova”. Dostupno ovdje (Pristupljeno 10. veljače 2021. godine)

^[5] Vidi: Barada, V., Primorac, J. i Buršić, E. (2016). Osvajanje prostora rada. Uvjeti rada organizacija civilnog društva na području suvremene kulture i umjetnosti. Zagreb: Zaklada “Kultura nova”; Cvetičanin, P. i Dinić, J. (2020). “Sada je samo vidljivije (ako ima ko da vidi)”, MANEK Magazin nezavisne kulture, Broj 9, str. 22-33.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura solidarnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Ana Kuzmanić je vizualna umjetnica u čijem radu prevladavaju radovi realizirani izvan galerijskog prostora, u kojima nerijetko poseže za pedagoškim metodama i kolaborativnim stvaralaštvom. Diplomirala je slikarstvo u Zagrebu i studirala u Velikoj Britaniji, a osim samostalno, djeluje i u sklopu međunarodnog kolektiva Eastern Surf. Institut za suvremenu umjetnost za radove Promjena s klupe i Glasnije! Govori glasnije! dodijelio joj je 2018. godine nagradu Radoslav Putar. Tijekom prvog lockdowna, Kuzmanić je inicirala projekt Art Without Place u kojemu su sudjelovali kulturni radnici_e iz različitih sredina, dijeleći iskustva i perspektive o budućnosti umjetnosti i kulture. Nedavno je predstavljena istoimena publikacija nastala na temelju istraživanja. Tim povodom s umjetnicom smo razgovarali o istraživačkom procesu, posljedicama egzistencijalne prijetnje koju je pandemija donijela te nužnosti sistemske promjene kulturnog sustava.

KP: Istraživanje Art Without Place inicirala si tijekom prvog pandemijskog vala, kada si pozvala radnike_ce u kulturi da podijele iskustva tog prijelomnog trenutka. Što te potaknulo na prikupljanje iskustava na globalnoj razini? Jesi li već tada imala jasnu ideju o tome kako ćeš, sa svojim suradnicima, dalje oblikovati materijal?

Prošle godine trebala sam imati izložbu u galeriji PS122 u New Yorku. Izložba je radi korone odgođena, no kustos Ian Cofre i ja svakako smo željeli nastaviti suradnju. S umjetničkom organizacijom Oaza iz Zagreba također sam planirala projekt no naši planovi bili su ugroženi pandemijom. Kako bi svojim radom odgovorila na izazove sa kojima se cijeli svijet suočavao u tom trenutku, u ožujku 2020. došla sam na ideju za projekt Art Without Place. Ivana Borovnjak iz Oaze je prihvatila projekt, a galerija PS122 je projekt podržala, tako da je knjiga od početka nastala iz prekooceanske suradnje. Već u svibnju 2020. godine, projekt je predstavljen na stranicama instituta Hampton iz New Yorka. 

Takav nastanak knjige reflektira neke općenitije principe. Bilo da pričamo o zdravstvenoj, ekonomskoj ili ekološkoj krizi, izazovi s kojima se suočavamo su globalni, a do rješenja ne možemo doći bez šireg društvenog dijaloga. Na početku pandemije znanstveni svijet se ujedinio u pokušaju traženja rješenja, a cjepiva su nastala kao rezultat istraživanja mnogih laboratorija diljem svijeta koji su međusobno dijelili dostupne informacije. Umjetnost i kultura podjednako su oblikovane lokalnim kako i globalnim zbivanjima, a dijeljenjem različitih iskustava možemo učiti jedni od drugih. Također postoji i kontekst lockdowna, u kojem se većina poslovnog i privatnog života preselila na internet. Potreban je jednaki napor za razgovor sa susjedom i osobom na drugoj strani svijeta. Logično je bilo iskoristiti te prednosti i pokrenuti dijalog sa ljudima iz različitih sredina. 

U trenutku kada je website Art Without Place postao dostupan na internetu nisam mogla znati koliko i kako će ljudi reagirati. Nadala sam se da će se priča proširiti van uskog kruga suradnika i na tome sam aktivno radila u pozadini. Međutim, u to vrijeme nisam imala neki jasnu ideju konačne forme, više sam se bavila samim procesom. Ideja kako oblikovati prikupljen materijal nastala kao odgovor na proces i priloge koji su  prikupljeni. 

Knjiga Art Without Place objavljena je u prosincu prošle godine. Tiskani primjerak može se nabaviti kod izdavača, umjetničke organizacije Oaza, a elektronička knjiga u otvorenom pristupu biti će dostupna za nekoliko mjeseci. Više o procesu nastanka knjige možete saznati na snimci nedavne promocije na sajmu Printed Matter’s Virtual Art Book Fair u New Yorku.

KP: Osim iskustava koja mahom bilježe atmosferu neizvjesnosti koja nas je preplavila u trenutku kada je sve stalo, u upitnik si uključila i pitanje o budućnosti kulture nakon pandemije. Možeš li se osvrnuti na odgovore iz današnje perspektive? 

Knjiga je izašla skoro godinu dana nakon početka pandemije Covid-19 i prvih prikupljenih priloga. Iz današnje perspektive, većinu priloga vidim kao dokument tog vremena. U njima prepoznajem određeno stanje šoka, koje je najizraženije u prilozima iz Zagreba koji je u prvim tjednima lockdowna bio pogođen potresom. Tada nitko nije znao koliko će to trajati, kako će se pandemija razvijati, i koje će biti njene posljedice. Mnogi odgovori reflektiraju tu neizvjesnost i egzistencijalnu prijetnju. 

U većini odgovora nazire se važnost solidarnosti i potreba za sistemskom promjenom. Danas mi se čini da smo pomalo umorni. Međutim i dalje smo suočeni sa istim pitanjima, a nesigurnost je možda i izraženija jer znamo da kriza nije privremena. Taj prvi instinkt za solidarnošću je po mom mišljenju ispravan i na tom tragu bi trebali nastaviti djelovati kako bi zajedno izgradili neke nove vizije, pronašli neka praktična rješenja.

KP: Uz pojedinačne odgovore, u publikaciji je prisutna i općenitija razina podataka o kulturnim politikama. Kako i zašto ste se odlučili ispreplesti podatke “odozdo” i “odozgo”? Na koji način te različite razine u knjizi ulaze u interakciju?

Statistiku smo uključili kako bi dali širi kontekst vremenu u kojem su prilozi nastali, da bi potencijalni čitatelji iz budućnosti razumjeli krizu s kojom smo se suočili. Na osnovu podataka prikupljenih na stranici prikupili smo statističke podatke iz zemlje u kojoj je prilog pisan i u trenutku pisanja priloga. Ti podaci su prezentirani paralelno sa svakim prilogom. Oni se uglavnom odnose na brojeve zaraženih i umrlih te na različite političke reakcije politike u pokušaju kontrole virusa koje su u konačnici oblikovale našu svakodnevnicu. Izazovi s kojima su se radnici u kulturi suočili slični su svugdje u svijetu, no statistika pokazuje na razlike u statusu umjetnika i kulture u različitom zemljama. Kroz takvu kontekstualizaciju otvara se globalni prostor za dijeljenje i učenje.

“Kao što su epidemiološke mjere potrebne kako bi se očuvalo zdravlje i životi građana, tako su i mjere koje predlažemo nužne da bismo nakon zdravstvene krize imali zdravo društvo i žive zajednice”, istaknula je Inicijativa Za snažno civilno društvo u dopisu koji je uputila Uredu za udruge Vlade RH, Ministarstvu rada i mirovinskog sustava, Ministarstvu regionalnog razvoja i europskih fondova te Nacionalnoj zakladi za razvoj civilnog društva. 

Udruge djeluju na području cijele Hrvatske, a prema podacima Državnog zavoda za statistiku, u organizacijama civilnog društva zaposleno je oko 18.000 osoba. Inicijativa je ispitala potrebe tih organizacija upitnikom na koji je odgovorilo 156 organizacija. Iz upitnika je vidljivo da su se organizacije uspjele u kratkom vremenu prilagoditi novim uvjetima i razviti odgovore podrške zajednici za ublažavanje mjera pandemije, ali i potresa u Zagrebu i okolici, no da je potrebna snažnija podrška nadležnih tijela kako bi se sačuvala radna mjesta i osigurao nastavak provođenja različith aktivnosti i usluga u zajednici – od direktne podrške korisnicima, naročito ranjivim skupinama, preko praćenja transparentnosti i osiguravanja građanskog sudjelovanja u odlučivanju do organizacije edukativnih i kulturnih aktivnosti.  

“Svaki gubitak radnog mjesta nosi za sobom ne samo gubitak za tu osobu i njenu obitelj, već u slučaju udruga i za zajednicu u kojoj radi i ljude s kojima surađuje”, ističu iz Inicijative. Stoga je temeljni prijedlog upućen nadležnim tijelima proširenje mjera za zadržavanje radnih mjesta i na organizacije civilnog društva te isplatu već ugovorenih sredstava za društveno korisne projekte civilnoga društva kako se negativni učinci krize ne bi prelili na suradnike bez stalnog zaposlenja.

“U dosadašanjim obraćanjima predstavnika Vlade do sada nismo čuli što će biti s programima i kalendarima najava za organizacije civilnog društva, koje svojom širokom lepezom aktivnosti, korisnika i volontera obuhvaćaju skoro sve segmente društva”. Ministar rada Marko Pavić u petak je objavio da se preraspodjelom unutar postojećih operativnih programa Konkurentnost i kohezija te Učinkoviti ljudskih potencijali pronašlo dodatnih 400 milijuna eura za nabavku medicinske opreme, za kreditiranje poduzetnika te HZZ-u za mjere zadržavanja radnih mjesta. No, za organizacije civilnog društva još uvijek nema jasnih mjera niti postoji dojam da netko brine o već ugovorenim aktivnostima od javnog značaja. O tim projektima i programima ovise brojne aktivnosti koje udruge pružaju, ali i radna mjesta velikog broja ljudi. 

Incijativa predlaže da Vlada revidira odluku o ograničavanju korištenja sredstava predviđenih iz državnog proračuna koja se odnosi na financiranje organizacija civilnog društva i hitno objavi rezultate natječaja iz Europskog socijalnog fonda i drugih fondova koji su u procesu evaluacije, ali i raspiše  predviđene natječaje. Također, traže da Ured za udruge Vlade RH i jedinice lokalne i područne samouprave osiguraju sredstva za sufinanciranje projekata koje su organizacije civilnog društva već osigurale iz fondova Europske unije. Podsjetimo, Grad Zagreb, jedinica lokalne samouprave u kojoj djeluje najviše udruga, 9. travnja je odgodio objavu Javnog poziva za sufinanciranje EU projekata, što je odluka koja dolazi povrh neisplate sredstava za istu svrhu za proteklu godinu.

“Vlada je dužna misliti na sve usluge koje bi nestale kada udruga ne bi bilo i zadržati višegodišnji oblik financiranja socijalnih i drugih usluga za podršku ranjivim društvenim skupinama, posebno vodeći računa o ženama žrtvama obiteljskog nasilja, osobama s invaliditetom, osobama u riziku od siromaštva, djeci i mladima te starijim osobama. Tako treba osmisliti potpore za odgovor organizacija civilnog društva na krizu uzrokovanu epidemijom COVID-19 i potresom u Zagrebu i okolici. To je moguće kroz podršku projektima koji su usmjereni na direktnu pomoć i podršku ugroženim skupinama stanovništva zbog epidemije i potresa te omogućiti popravak štete nastalu potresom kako bi mogli nastaviti rad nakon krize”, istaknuli su iz Inicijative.

Podsjetimo, Inicijativa Za snažno civilno društvo pokrenuta je 2016. godine kada je tadašnja Vlada Uredbom o kriterijima za utvrđivanje korisnika i načinu raspodjele dijela prihoda od igara na sreću donijela političku odluku o drastičnom rezanju sredstava civilnom društvu. Nakon što su predsjednica i nekoliko članova Savjeta za razvoj civilnog društva podnijeli ostavku, pokrenuta je Inicijativa koja je akcijom urudžbiranja apela Vladi RH prikupila preko 430 potpisa organizacija civilnog društva iz čitave zemlje. Nakon što je početkom ožujka 2020. proglašena opasnost od epidemije COVID-19 za cijelo područje Hrvatske, a 19. ožujka odlukom Stožera civilne zaštite RH zabranjena sva javna okupljanja i donesene obavezne mjere zaštite i održavanja distance, Vlada RH je gotovo 90 posto od preraspoređenih 2,1 milijardu kuna u Državnom proračunu namijenjenila provedbi mjera očuvanja radnih mjesta kod poslodavaca kojima je narušena gospodarska aktivnost. Organizacije civilnog društva nisu obuhvaćene tom mjerom, niti se o važnosti i nužnosti takve mjere izjašnjavaju nadležna tijela.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

“Možemo funkcionirati koliko to bude potrebno, da krenemo korak dalje i da se iščupamo iz ovog svega”, izjavio je ministar zašite okoliša i energetike Tomislav Ćorić uoči sjednice Vlade 9. travnja 2020. na kojoj je izglasana preraspodjela sredstava planiranih u Državnom proračunu za 2020. godinu, radi saniranja posljedica epidemije koronavirusa. “Gotovo 90 posto preraspodijeljenih sredstava, odnosno 1,87 milijardi kuna, namijenjeno je za provedbu mjere očuvanja radnih mjesta kod poslodavaca kojima je zbog posebne okolnosti uvjetovane epidemijom koronavirusom narušena gospodarska aktivnost“, kazao je potpredsjednik Vlade i ministar financija Zdravko Marić. 

Sveukupno 2,1 milijarde kuna preraspodijeljenih na Hrvatsku banku za obnovu i razvitak (80 milijuna kuna), Službu za zaraznu epidemiologiju Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo (53,2), sektore sporta (40), kulture (34), turizma (25), poljoprivrede (20), Nacionalni stožer civilne zaštite (16,2), ostale mjere (6 milijuna kuna). Raspodijeljeni iznos možda jest impresivan s obzirom da se radi tek o prvoj preraspodjeli od izbijanja epidemije, no drugačije svjetlo na Vladinu politiku baca Odluka koja je stupila na snagu u petak, 3. travnja. Odluka o ograničavanju korištenja sredstava predviđenih Državnim proračunom primjenjuje se na sve proračunske i izvanproračunske korisnike, njome se obustavljaju svi objavljeni i neobjavljeni javni pozivi te se određuje da se sve donacije i pomoći (tekuće i kapitalne, unutar opće države, temeljem prijenosa EU sredstava) iznad iznosa od 10 000 kuna mogu dodijeliti isključivo uz prethodnu suglasnost ministra financija. 

Gdje je u svemu tome organizirano civilno društvo, točnije udruge i neprofitni poslodavci koji zapošljavaju preko 26 tisuća ljudi, s tekućim projektima od nekoliko milijuna eura do nekoliko tisuća kuna, s potpisanim ugovorima s istim tim proračunskim i izvanproračunskim korisnicima? Oni su zabranom javnih okupljanja i obvezom održavanja fizičke distance preko noći ostali bez mogućnosti provođenja svojih aktivnosti uz koje je vezan neutvrđen broj korisnika (zadnje službene informacije o financiranju OCD-a iz javnih izvora iz 2016. su godine!). 

Posljednjeg dana ožujka, gotovo mjesec dana nakon što je ministar zdravstva donio Odluku o proglašenju opasnosti od epidemije zarazne bolesti COVID-19 za cijelo područje Republike Hrvatske, Ured za udruge Vlade RH objavio je opsegom i dosegom skroman upitnik radi prikupljanja informacija o potrebama organizacija civilnoga društva za “mjerama koje je potrebno poduzeti za očuvanje radnih mjesta, odnosno održivosti djelovanja sukladno specifičnostima djelovanja organizacija civilnoga društva”. S istekom roka za ispunjavanje upitnika, Savjet za razvoj civilnog društva, tijelo čiji je smisao (između ostalog) posredovati u komunikaciji između Vlade RH i organizacija civilnog društva, šalje Uredu za udruge, Nacionalnoj zakladi za razvoj civilnoga društva, Ministarstvu rada i mirovinskog sustava te Ministarstvu regionalnog razvoja i fondova Europske unije set pitanja i preporuka vezanih uz ublažavanje negativnih učinaka nastalih pandemijom na djelovanje OCD-a.

Da sve ne bi ostalo samo na komunikaciji s nadležnim tijelima, oformljena je ad hoc inicijativa koju čine udruge čiji su predstavnici izabrani u novi saziv Savjeta (a koji još nije počeo s radom), koja je 9. travnja OCD-ima uputila upitnik kojim žele ispitati utjecaj pandemije i potresa na civilno društvo. Analiza će biti podloga za zagovaranje mjera podrške civilnom društvu u Hrvatskoj prema Vladinim institucijama i lokalnim vlastima. “U kontekstu odluke Vlade RH o obustavi raspisivanja javnih poziva i isplate sredstava većih od 10.000 kuna bez prethodne suglasnosti Ministarstva financija, paketu Vladinih mjera usmjerenih na poduzetnike koje se odnose isključivo na gospodarske djetalnosti organizacija civilnoga društva, odluke Grada Zagreba i drugih lokalnih samouprava o obustavi svih financijskih potpora, preporuka Europske komisije koje najavljuju okrupnjavanje sredstava za djelovanje na zdravstvenom i gospodarskom oporavku nakon pandemije, nemoguće je ne biti zabrinut i postaviti pitanja o kratkoročnim i dugoročnim prijetnjama stabilnosti organizacija civilnoga društva”, ističe se u pozivu.

Upitnik treba ispuniti do 15. travnja.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.