Premda je uglavnom riječ o štivu dobrano smještenom s krive strane fraziranja i fikcije, čija važnost se otprilike iscrpljuje u prenapuhanoj gesti njegovog “predstavljanja”, izborni su programi ipak indikatori rastera unutar kojeg razmišljaju političke opcije koje su ih sastavile. Govorimo li pak specifično o kulturi, obilježenoj kroničnim manjkom dugoročnih ili bar srednjeročnih strateških dokumenata, oni postaju rijedak pokazatelj njezine (uglavnom bijedne) smještenosti na listi političkih prioriteta, temeljne strukture njezina razumijevanja na stranačkoj razini i načina na koji se ta struktura s vremenom mijenja u odnosu na društveni kontekst.

Repertoar pristupa kulturi koji nam nude programi ponuđeni za predstojeće parlamentarne izbore, zakazane za 5. srpnja, znakovit je ponajprije utoliko što ukazuje na prevlast modela baštine i kreativnih industrija kao obzora kulturne politike parlamentarnog mainstreama. U odnosu na program iz 2016. godine, kada je trebalo raspirivati braniteljsko-desničarsku agresiju, HDZ se u današnjoj situaciji zategnutih odnosa s desnijom desnicom u svojem pristupu kulturi u određenoj mjeri “centrirao”. Promjena se očituje već u naslovu poglavlja: umjesto Hrvatske kulture i baštine, bliže retorici Domovinskog pokreta, danas imamo Kulturnu baštinu, kulturne i kreativne industrije. U skladu s tom nacionalnom sramežljivošću, retorika hrvatskog identiteta, afirmiranja tzv. Domovinskog rata i drugih općih mjesta konzervativne imaginacije u potpunosti je izostala iz HDZ-ova kratkog programa za kulturu. Fokus je, naprotiv, na neutralnim prioritetima dorade pravnog okvira, saniranju posljedica pandemijske krize, poticanja kreativnih industrija, jačanju međunarodne cirkulacije umjetnica i umjetnika – sve u skladu s dosadašnjom tehnokratskom politikom ministrice Obuljen Koržinek.

U takvom obzoru koji nalikuje na kakvu besadržajnu brošuru Europske unije s praznim refrenima o “izvrsnosti hrvatskih umjetnika” i osiguravanju “njihove prisutnosti i vidljivosti u Europi i svijetu”, mjesta za rubne i nezavisne prakse dakako nema. Zabrinjavajuće, gotovo sve prioritete vezane za promjenu zakonodavnoga okvira čine višestruko osporavane intervencije već pokrenute za ovoga mandata, kao što su novi Zakon o obavljanju umjetničke djelatnosti i Zakon o autorskom pravu. Što se infrastrukture kao gorućeg problema kulturnog sektora tiče, HDZ je, umjesto njezinoj sanaciji i konačnom zadovoljavanju potreba postojećih aktera poput plesne zajednice, pažnju odlučio posvetiti izgradnji regionalnih centara “za razvoj kreativnih, digitalnih i audiovizualnih industrija”. Da će se novci sve izraženije slijevati u kreativne industrije potvrđuje i najava pokretanja Program bespovratnih potpora u visini od 50 milijuna kuna za financiranje kreativnih industrija iz europskih fondova. HDZ-ov šturi popis prioriteta za kulturu, ukratko, kodifikacija je guranja kulture prema tržištu pod ministricom Obuljen Koržinek. Iz te perspektive posebno se tragikomičnim čini obećanje da će HDZ u svojoj kulturnoj politici voditi računa “o svim nedostatcima sustava uočenim tijekom pandemije bolesti COVID-19”, cinično istaknuto na samom početku popisa – upravo je tržišna orijentacija aktualne ministrice suštinski katalizator prekarizacije kulturnog polja.

HDZ-ov glavni konkurent, i za svoje pojmove neuobičajeno beznadni SDP i njegova Restart koalicija (GLAS, HSS, HSU, SNAGA), tekstualnu su verziju svojeg programa sveli na svojevrsnu Powerpoint prezentaciju organiziranu ne prema sektorskim cjelinama, nego prema ciljevima mjera. Posljedica toga je da kultura u programu ne postoji kao zasebno područje, nego je raspršena po natuknicama bez koherentne predodžbe neke kulturne politike koju koalicija zagovara. Pritom ne samo da takva predodžba izostaje, nego je kultura u tekstu praktički potpuno zanemarena. Svega su četiri – uglavnom maglovite – natuknice specifično posvećene kulturnom sektoru: “donošenje Nacionalnog programa za bolju kvalitetu života mladih, posebno u području obrazovanja, rada, stanovanja i kulture”, “povećanje ulaganja u kulturu i kreativne industrije koje će odgovarajuće pratiti rast gospodarstva”, “povećati proračun za kulturu na 1% ukupnog državnog proračuna”, “donošenje Nacionalne strategije i akcijskog plana poticanja kreativnih industrija radi povećanja njihovoga udjela u BDP-u i povezivanja sa zelenim planom razvoja”.

Srećom, Restart koalicija je ponudila i javno predstavljanje svojeg “programa za kulturu i kreativne industrije”, čiji horizont se u najvećoj mjeri preklapa s onim HDZ-a, uz neke manje iskorake koji su ipak za pozdraviti iz perspektive nezavisne kulture i neprofitnih medija. I Restartov program tako je u najvećoj mjeri obilježen perspektivom tržišnih potencijala kreativnih industrija i naglašavanjem važnosti povezivanja privatnog i kulturnog sektora. Primjerice, predsjednica SDP-ovog Savjeta za kulturu Morana Foretić naglasila je kao ograničenje sustava financiranja kulture činjenicu da ju je dosad bilo moguće podupirati isključivo “iz sredstava ministarstva kulture i lokalnih samouprava”, dok kao novitet u koalicijskom programu ističe “poticanje sponzorskih sistema financiranja pomoću olakšica te podrške kroz umanjenje naknada i davanje poticaja za razvoj raznih vidova kulturnih pravaca”. Posebna je pažnja posvećena “brendiranju” hrvatske kulture koja “mora postati izvozni proizvod, zaštitni brend i mora dokazati da nismo samo u sportu jaki već zaslužujemo svoje mjesto na svjetskoj kulturnoj mapi što daje dobru sinergiju i za razvoj samog turizma”.

Odnos društva prema kulturnoj i umjetničkoj proizvodnji ovdje se uspostavlja kao da je riječ o proizvodnji malo skupljeg kulena ili maslinovog ulja – što je manje sporno kao ugrožavanje njezine veleuzvišenosti, a bitno spornije iz perspektive selekcije kulturnih i umjetničkih praksi kojima će biti dozvoljeno da preživljavaju, odnosno iz perspektive brige za radne uvjete i infrastrukturu onog dijela kulturnog polja koji primjerice ne želi participirati u sinergiji s turizmom ili ju želi kritički tematizirati. Foretić je međutim nezavisnu kulturnu scenu ipak spomenula, i to na terenu novih modela upravljanja ustanovama u kulturi, napomenuvši kako će koalicija “podržati razvoj nezavisne scene pomoću sustava i platformi civilno-javnog partnerstva”. Na terenu medija, predstavnici Restart koalicije također su najavili dvije ohrabrujuće mjere: dekriminalizaciju kaznenih djela protiv časti i ugleda kao ključnog elementa represije nad novinarima te povratak ranijih potpora neprofitnim medijima ukinutih pod HDZ-om. Nadovezujući se na kritike upućene HDZ-ovom Nacrtu prijedloga Zakona o  obavljanju umjetničke djelatnosti, iz koalicije Restart su uvažili potrebu za sprečavanjem “da tržišni i dohodovni uvjeti budu ključni u priznavanju ili reviziji prava samostalnih umjetnika”. Međutim, usprkos nekolicini nezanemarivih pozitivnih razlika, ne može se reći da Restartov program predstavlja fundamentalni otklon u odnosu na HDZ-ov. Naime, ni ti pozitivni iskoraci u smjeru neprofitnih medija i nezavisne kulture ne mogu odagnati sistemsko nepovjerenje proizišlo iz činjenice da se Restartova vizija kulturne politike u svojoj osnovi fokusira na kreativne industrije, tržište i marketinšku imaginaciju, umjesto na neke druge smjerove demokratičnog i demokratizirajućeg oblikovanja kulturnog polja i participacije u njemu.

S druge strane, pravo je na demokratičnosti naglasak u zajedničkom programu platformi Možemo! i Zagreb je NAŠ!, u kojem je uočljivo bitno produbljenije razumijevanje kulturnog polja u odnosu na druge izborne opcije. Tri su temeljne grupe ciljeva istaknute u programu: transformacija kulturnog sektora i integracija kulture s drugim društvenim poljima, osiguravanje produkcijskih i socijalnih uvjeta za umjetnički i kulturni rad te poticanje dostupnosti i uključivosti kulture te ravnopravnog sudjelovanja. Prva se grupa odnosi na institucionalnu i sistemsku demokratizaciju kulture, u smislu novih modela upravljanja “koji uključuju stvaratelje, kulturne aktere i javnost”, decentralizacije, jačanja suradnje na lokalnoj, regionalnoj i nacionalnoj razini (nasuprot elitističkom i besmislenom marketinškom fokusu na međunarodno brendiranje). Kada je riječ o povezivanju kulture s drugim sektorima, ove dvije platforme naglasak ponajprije stavljaju na njezinu inkluzivnost spram najšire javnosti i njezinu investiranost u svakodnevicu, a tek potom na udruživanje kulture s tržišno-turističkim granama u svrhu doprinosa njihovom “razvoju i održivosti”.

Druga grupa ciljeva polazi od nesigurnosti rada u kulturi, nedostatnog financiranja i ugrožene infrastrukture. Platforme tako najavljuju povećanje opsega financiranja kulture, uključujući i onu izvaninstitucionalnu, razvijanje “kvalitetnijeg i razrađenijeg sustava potpora za nove programe, inicijative i organizacije” i poboljšanje radnih uvjeta u polju kulture, a posebno se izdvaja “uvođenje sustava potpora umjetnicima” kao mjere koja će omogućiti “dostojanstvene uvjete života ljudima koji rade u polju kulture dominantno obilježenom prekarnim oblicima rada”. Konačno, treća grupa u prvi plan stavlja participaciju najšire javnosti u kulturnom životu. Pritom posebno ohrabruje najava da će platforme “cjelokupni kulturni sustav u svim njegovim aspektima” orijentirati prema “uključivanju i ravnopravnom sudjelovanju socijalno marginaliziranih skupina, kultura manjina i migrantskih zajednica”, kao i naglasak na integraciji kulture “u svakodnevni život u manjim sredinama”. Ukratko, promišljajući potrebe kulturnog polja iz perspektive njegovih osnovnih sistemskih sastavnica, naglašavajući posebno problem prekarnosti rada i pristupajući kulturi ponajprije kao području demokratičnosti, slobode i emancipacije, program za kulturu platformi Možemo! i Zagreb je NAŠ! pokazuje se u usporedbi s programima glavnih izbornih igrača kao nasušno potreban zaokret u razumijevanju društvene uloge kulture i odnosa društva prema njoj.

Takav zaokret očekivano nije uočljiv u slučaju tzv. “koalicije centra”, koju čine Stranka s imenom i prezimenom, Pametno i FOKUS. U njezinom programu nailazimo na mnogo govora o vrijednostima i načelima (pet ih je ključnih prema centristima: “povezivanje, razmjena, raznolikost, inkluzivnost i sloboda”), mnogo apstrahiranog fraziranja, a u skladu s time i na malo konkretnog referiranja na probleme poput radnih uvjeta u kulturi, manjka infrastrukture ili štetnog utjecaja guranja kulture i umjetnosti prema tržištu i servisiranju turističke ponude. Govorimo li o potonjem, u programu je štoviše moguće čitati o “poticajima za kulturno poduzetništvo” i o povezivanju “gospodarskih i kulturnih interesa”, dok o mjerama pomoći radnicama i radnicima u kulturi ne doznajemo praktički ništa, osim generalnog zalaganja za povećanje financiranja “kulture per capita do 2024. sa 39 na 50 eura”. Dojam da su segment programa posvećen kulturi pisali ljudi koji o sektoru – ili bar o njegovim gorućim problemima na terenu – ne znaju mnogo podcrtava i činjenica da se u njemu nigdje ne spominju aktualne teme poput novih modela upravljanja ustanovama u kulturi ili poticanja participacije u kulturnim i umjetničkim aktivnostima.

Ako je program centrističke koalicije očekivano bezličan, programi dviju desnih opcija – Domovinskog pokreta i Mosta – očekivano su živopisni. U njima se ponajprije izdvaja na desnici popularna zabrinutost pred “ideološkim” – što će reći lijevim, pa i bezopasno liberalnim – sadržajima i praksama koje po njihovom sudu molestiraju većinu građana Republike Hrvatske. U tom je smislu za oba programa reprezentativno upozorenje Domovinskog pokreta “da se iz državnog proračuna ne trebaju financirati tzv. nevladine udruge kao ni mediji koji su izrazito ideološki obojeni, a neki od njih služe kao prostor sustavne protuhrvatske kampanje”. No dok se Domovinski pokret u svojem programu ekonomično zadržava na ovoj suštini, Most ipak nudi i neko razrađenije viđenje kulturne politike, koje prijetećem nacionalističkom diskursu predvidljivo pribraja i onaj tržišni, zazivajući “direktnije povezivanje” kulturne scene s gospodarstvom “tamo gdje je to moguće”, kao i “razvijanje kulturnog menadžmenta” s ciljem “prezentacije radova naših umjetnika u inozemstvu”.

Mostovski je model tek nacionalno zaoštrenija kombinacija dviju najvažnijih paradigmi mišljenja kulturne politike u Hrvatskoj: nacionalističke i tržišne. Osim u slučaju platformi Možemo! i Zagreb je NAŠ!, između ta dva sljepila nema mjesta za takav koncept kulture koji bi o njoj razmišljao kao primarno o stvari od javne, demokratizirajuće koristi, a o njezinim radnicama i radnicima kao ljudima kojima je umjesto međunarodne promocije i brendiranja ponajprije potrebno osigurati minimalnu egzistencijalnu sigurnost. No pojava novih, progresivnijih opcija ove izbore svakako čini ohrabrujućim i budi nadu da se neki drugi pristupi kulturnoj politici počinju pojavljivati makar na udaljenom horizontu.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

No, krenimo redom: s parlamentarnim izborima koji su zakazani za 11. rujna, činilo se smislenim na vrijeme uroniti u programske smjernice koje se tiču budućnosti kakvom ju vide stranke za koje s određenom dozom sigurnosti možemo reći da će imati glasa u odlučivanju o kulturi na nacionalnoj razini. Izbor se, s obzirom na rezultate prošlih izbora, sveo na Narodnu koaliciju predvođenu SDP-om, HDZ, Most nezavisnih lista, te Koaliciju za premijera koju predvodi stranka Milana Bandića i stranku Pametno, koja bi prema nekim predviđanjima imala popuniti prazninu alternative na nominalnoj ljevici, upražnjenju poraznim rezultatima ORaH-a.

“Hasanbegović je ministar u aktualnoj vladi, ne bih se osvrtao na kritike. Sad idemo u nove izbore, s jasnim programom, s mišlju da kultura bude prioritet”, rekao je Andrej Plenković, novi predsjednik HDZ-a, na jednom od bezbrojnih druženja s građanima. Novi izbori ne znače i nove politike, ili barem na to ukazuje izborni program stranke pod nazivom Vjerodostojno. U njemu, među ostalim, najavljeno je donošenje “strateških dokumenata potrebnih za moderno funkcioniranje institucija i kreativno umjetničko djelovanje”, no od konkretnih strategija spominje se jedino medijska strategija u čiju će izradu uključiti “javnost i novinarsku struku te provesti temeljitu javnu raspravu”.

Od konkretnih poteza u području medija, HDZ – čiji je ministar raspustio Stručno povjerenstvo za neprofitne medije, sudjelovao u ukidanju stavke za neprofitne medije u Uredbi o raspodjeli dijela prihoda od igara na sreću za 2016. godinu, izbacio neprofitne medije iz javnih potreba u kulturi, ukinuo potpore kritičkim medijima, nije raspisao natječaj za medije zajednice iz Europskog socijalnog fonda, sudjelovao u iznuđenoj ostavci Mirjane Rakić, predsjednice Agencije i Vijeća za elektroničke medije, smjeni glavnog ravnatelja Hrvatske radiotelevizije te smjenama i otpuštanjima više od 70 novinara, urednika i ostalih medijskih radnika na HRT-u – najavljuje ujednačenje PDV-a tiskanim lokalnim nakladnicima s dnevnim tiskanim izdanjima te smanjenje pretplate HRT-u čija će sredstva usmjeriti u produkciju audiovizualnih sadržaja vezanih uz Domovinski rat te posebno medijsko praćenje pridati potrebama Hrvata u Bosni i Hercegovini i iseljeništvu.

U užem području kulture, posebnu pozornost HDZ posvetit će kazalištima koja, pored rješavanja infrastrukturnih problema, trebaju usmjeriti svoje programe “na temelju djela hrvatskih pisaca”. HDZ najavljuje usmjeravanje korištenja europskih sredstava u razvoj društvenokulturnih centara u lokalnim sredinama te poticanje svih oblika nezavisne kulturne produkcije. Samostalnim umjetnicima osigurat će “nužnu osnovu” kao preduvjet za kreativan rad. Udruge civilnog društva “važan su čimbenik svakog demokratskog društva čijem razvoju pridonose”, stoga “njihovo djelovanje treba poticati, a državna tijela s njima trebaju ostvariti kvalitetnu suradnju, pri čemu dodjeljivanje proračunske potpore mora biti neovisno od političko-ideoloških kriterija”. U kontekstu civilnog društva, HDZ najavljuje snažno podupiranje volonterstva. Nijednom riječju ne spominjući grad Rijeku, HDZ najavljuje iskorištavanje “domaćinstva Europske prijestolnice kulture 2020. za promociju hrvatske kulture i za gospodarski razvoj potaknut kulturom”.

HDZ najavljuje donošenje novog zakona o Hrvatskoj informativnoj novinskoj agenciji – HINA, dok njihov donedavni (i očekivano, budući) koalicijski partner MOST najavljuje potporu razvoju usluga HINA-e. Ostatak medijske politike MOST-a – čije se predstavnike nije moglo ni čuti ni vidjeti prilikom Hasanbegovićeva “desanta na medije” u proteklom mandatu – uključuje vraćanje financijske potpore neovisnim medijima uz sagledavanje i redefiniranje uvjeta suradnje, potporu Trećim programima HRT-a, uz uvažavanje neovisnosti uredničke autorske i intelektualne slobode te potporu medijima koji djeluju u cilju jačanja civilnog društva, medija koji potiču i zadovoljavaju demokratske i kulturne potrebe građana. Takve se formulacije nalaze u glavnim smjernicama izbornog programa za kulturu, no ne spominju se pri njihovoj detaljnijoj razradi.

Civilno društvo, koje je preraspodjelom dijela prihoda od igara na sreću za 2016. godinu izgubilo više od 50 posto sredstava za rad, a čije je netransparentno i isključivo donošenje potpredsjednik Vlade za društvene djelatnosti Božo Petrov mirno promatrao, spominje se tek pri suradnji u daljnjem razvoju socijalne politike. Prema izbornom programu, MOST smatra da je prioritet kulturne politike izrada strateškog dokumenta upravljanja sektorom kulture te donošenje zakona za realizaciju postavljenih ciljeva. Također, najavljuju povećanje udjela kulture u proračunu na 1% od 2017. godine te povećanje na 15% financiranja kulture od igara na sreću.

Što se tiče potpora za kulturne i medijske programe, MOST smatra da je najveća prepreka netransparentno dijeljenje i korištenje potpora za kulturu. Njihovi su prijedlozi revizija i definiranje kriterija i osmišljavanje dodatnih programa podrške, formiranje povjerenstva unutar Ministarstva koje bi dodatno procjenjivalo programe, definiranje kriterija monitoringa i evaluacije projekata, izrada follow up aktivnosti i evaluacija rezultata. Kod odlučivanja o programima financiranim po natječajima i programima javnih potreba u kulturi, MOST se zalaže da ministar kulture obavezno donosi odluke prema preporukama  kulturnih vijeća, bez diskrecijskih odluka, a odluke koje nisu usklađene s mišljenjem vijeća, moraju biti dodatno argumentirane te prihvaćene od strane vijeća.

Zanimljivost je programa MOST-a posvećenost aktivnostima na restauraciji i digitalizaciji hrvatske arhivske filmske građe, utvrđivanje osnova vlasništva nad filmovima proizvedenim prije 1991. u Hrvatskoj te aktivnosti u vezi povrata filmske građe koja se trenutno nalazi pohranjena i u vlasništvu republika bivše države. MOST želi pod nadzorom Ministarstva kulture formirati “ekipu umjetnika” koji bi organizirali i izvodili nastupe i sudjelovali na festivalima i manifestacijama u inozemstvu te pred inozemnom publikom u Hrvatskoj. Što se tiče suradnje, MOST ne dvoji o svojim polazišnim stavovima: Ministarstvo treba povezati sa Hrvatskim klasterom konkurentnosti kreativnih i kulturnih industrija (HKKKKI), a kao važna stavka spominju se javno-privatna partnerstva pri “korištenju kulturnih resursa u svrhu zaštite kulturnih dobara, promociji kulturnog turizma i pružanja kulturnih usluga u zajednici”.

Restitutio in integrum ili povrat u prijašnje stanje, krilatica je kojom je Narodna koalicija predvođena Zoranom Milanovićem načela kulturne teme u svom izbornom programu. To konkretno znači sljedeće: vraćanje 14,5% izdvajanja iz dobiti od igara na sreću za razvoj civilnog društva, ponovno uspostavljanje Povjerenstva za neprofitne medije, vraćanje neovisnosti i kvalitete Trećim programima Hrvatske televizije i radija te ponovno financiranje svih časopisa koji iskazuju pluralnost hrvatskog društva. Što se tiče poboljšanja stanja, ne samo povrata u prijašnje, koalicija namjerava donijeti strateški plan kulturne i medijske politike, koju nisu uspjeli donijeti u prethodnom mandatu unatoč pripremljenim dokumentima na kojima je više godina radila tadašnja garnitura u Ministarstvu kulture.

Financiranje kulture koalicija namjerava povećati na barem 1%, no ne proračunskih izdavanja, već bruto domaćeg proizvoda. Kao posebno važna točka spomenuta je demokratizacija upravljanja kulturnim i medijskim institucijama “bez sukoba interesa i političkih stranaka”, no bez spomena uključivanja građana-korisnika u upravljanje i odlučivanje, preduvjet svake demokratizacije. Najavljena je promjena zakonske regulative radi jačanja ovlasti kulturnih vijeća te “stvaranja autonomnih tijela koja imaju bolji potencijal za povlačenje sredstava iz različitih fondova i imaju umjetničku autonomiju u odlučivanju i smjeru razvoja institucija na domaćem i međunarodnom polju”. Što se financiranja medija tiče, koalicija namjerava unaprijediti postojeće i razviti nove izvore izvanproračunskih sredstava poput spomeničke rente i HRT pristojbe, a radi “financiranja umjetničkog i novinarskog rada, očuvanja i održivog korištenja baštine te kulturnih aktivnosti građana”.

Kulturna politika u programu stranke Pametno prostire se na čak tri stranice teksta i – po analizi stanja iz 1990-ih, a posebno posljednjih šest mjeseci pod kontrolom HDZ-a – predstavlja se kroz “pet stupova kulture” koji bi neutralizirali postojeće stanje, odnosno “vladavinu Kaosa, Klijentelizma, Posluha, Sprege, Pogodovanja i Straha”. Tih “pet stupova” tiču se “planiranja, odlučivanja, legislative, financiranja i obrazovanja” i njima se redom predlaže strateško planiranje u kulturi na razdoblje od dvije do četiri godine, potom transparentno odlučivanje i redovita edukacija, ali i – u prvim mjesecima mandata – interventno odlučivanje kojim se predlaže “ponovno formiranje Fonda za neprofitne medije, ponovna uspostava Zaklade Hrvatska kuća, razrješenje novih članova Kulturnih vijeća i članova Upravnog odbora Zaklade Kultura Nova te hitno ispravljanje katastrofalnih posljedica nekontroliranih smjena na HRT-u, osobito na 3. programima Hrvatske televizije i Hrvatskoga radija i udara na nakladništvo, časopise i elektroničke časopise”. Dalje, u području legislative, ići će se na reviziju Zakona o kulturnim vijećima, Zakona o kazalištu, Zakona o samostalnim umjetnicima, Zakona o muzejima, Zakona o zakladama i fondacijama te sustavno onemogućavati sukobe interesa koji su, prema Pametnom, ne samo u tom sektoru redovita praksa.

Kao i kod svih drugih stranaka i Pametno želi da izdvajanja za kulturu dosegnu minimalno 1%, ali planira i razvoj novih izvora financiranja kroz porezne olakšice, sponzoriranje kulture kroz Zakon o sponzorstvima te osnivanjem zaklada u kulturi i za kulturu. Prioritet je, ipak, obrazovanje: uz “izgradnju profesionalnog menadžmenta u kulturi koji je gotovo potpuno zanemaren, uvođenje intersektorske suradnje kao jamstva vitalnosti resora te jačanje civilnog društva”, jamac razvoja kulture mora biti kontinuirana i široko postavljena suradnja s Ministarstvom obrazovanja i znanosti. “Želja svake vlasti svjesne vremena i prostora u kojima vlada”, ističe se u zaključku, “trebala bi biti jasna ideja o promjeni kulturne slike Hrvatske kao konzervativne, nacionalno zatvorene zemlje, u autonomnu, modernu europsku državu s jakim utjecajem alternativne, tj. nezavisne kulture u kojoj se u političkim i javnim diskursima neće uporno zaobilaziti dublji pristupi i promišljanja – za što je široko i pluralističko djelovanje u resoru kulture od odlučujuće važnosti“. Terminološki je tu, reklo bi se, sve na mjestu, ali teško se oteti dojmu da Pametno kulturu vidi kao još jedno od polja čiji je primarni cilj proizvodnja udžbenički strukturiranog sektora, bez obzira na simbolički, ideološki, pa i emancipatorni višak vrijednosti kulture koji se ne može kvantificirati.

Predstaviti program za kulturu Koalicije za premijera – koju čine Stranka rada i solidarnosti Milana Bandića, Narodna stranka – Reformisti Radimira Čačića, potom Novi val – Stranka razvoja, HSS – Stjepan Radić i Blok umirovljenici zajedno – zaista neće biti poseban izazov. S obzirom na to da ga čine tek tri rečenice, na čitateljima je da procjene koliku važnost ova politička opcija pridaje tom sektoru: “Politika razvoja kulture uključuje afirmaciju interkulturalnosti te sistematični pristup nacionalnim sadržajima u programima ustanova u kulturi. Potrebna je reafirmacija centara za kulturu u svim sredinama. Tijekom sljedeće tri godine povećavat će se proračunska sredstva za kulturu kako bi se dosegnuo iznos od najmanje 1% u ukupnom državnom proračunu”.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.