Piše: Tajana Josimović

Muzil u Puli poluotok je površine 180 hektara koji propada kao posljedica dugogodišnjeg procesa deindustrijalizacije i demilitarizacije, tipičnog za mnoge gradove Hrvatske. Nepregledne površine napuštenih zona, objekata i infrastrukture u gradskom posjedu postaju jedan od temeljnih ekonomskih resursa za razvoj post-industrijskog špekulativnog gospodarstva. Novi start – korištenjem napuštenih prostora do urbane obnove naziv je konferencije koju su 9. lipnja organizirale udruga Zelena Istra i zadruga Praksa u prostorima napuštene upravne zgrade vojnog objekta Muzil. Organizatori su predstavili Muzil starter, projekt kojim privremeno, odnosno do donošenja konačne odluke vlasti o trajnom rješenju, žele aktivirati i spriječiti daljnje uništenje dobro očuvanih objekata na Muzilu koje do sada nije koristilo civilno društvo, a radi pokretanja društvenog i kulturnog poduzetništva. Pojam privremenog korištenja posebnost je ovoga projekta jer u Hrvatskoj ne postoji uređena praksa takvog raspolaganja prostorom. Stoga su pozvali niz stručnjaka iz područja arhitekture, urbanizma, ekonomije, društvenog poduzetništva i civilnog sektora ne bi li predočili modele, mogućnosti i ideje koje su drugi gradovi primijenili u napuštenim i nefunkcionalnim javnim objektima uključivanjem građana kao aktivnih sudionika procesa njihove revitalizacije.

Nives Miošić predstavila je modele upravljanja javnim dobrima koje je razradio istraživački centar GONG-a. Određenjem dobra kao nečega što donosi korist pojedincu (privatno dobro) ili društvenoj zajednici (javno dobro), a koje može biti prirodno ili društveno te isključivo (s ograničenim pristupom) ili uključivo, Muzil je definiran kao isključivo, prirodno i društveno, javno dobro. Isključivo je jer je za pristup, primjerice ovoj konferenciji, bilo potrebno “preskočiti” nekoliko barijera, odnosno dobiti dozvolu Državnog ureda za upravljanje državnom imovinom (DUUDI) te suglasnost Grada. Uobičajeni modeli upravljanja javnim dobrima su novi javni management koji javna dobra daje u koncesiju ili prodaje privatnom sektoru (s pretpostavkom da vlast i uprava nije efikasna te da vodi uništenju javnog dobra) pri čemu je za pružanje usluge presudan profit, čime se uvodi ekonomska barijera pristupu dobru (koje time više nije javno), a građani su u funkciji pukog kupca usluge. Primjenjeno na Muzil, to je vizija golf igrališta. Model novog birokratskog upravljanja podrazumijeva da javni prostori ostaju u vlasništvu države koja striktno birokratski uređuje njegovo korištenje, a građani su samo pasivni korisnici.

Posljednji je model model participativnog upravljanja koji provode izabrani političari i šira društvena zajednica s pretpostavkom da postoje zainteresirani građani koji žele preuzeti (su)odgovornost za javna dobra. Usluga ovisi o suradnji javne vlasti i civilnog društva čime se gradi međusobno povjerenje te se građani uče odgovornosti spram javnog dobra. Kao pozitivni primjeri navedeni su My Central Park u New Yorku i Berlin am Gleisdreieck. Projekt Muzil starter temelji se upravo na participativnom upravljanju. U kolovozu 2014. od agencije GFK naručeno je istraživanje javnog mnijenja u Puli o korištenju Muzila koje je pokazalo da više od 90% građana želi da se Muzil stavi u funkciju lokalne zajednice. Na temelju tog istraživanja nastao je projekt koji je predstavila Dušica Radojčić iz Zelene Istre.

Prijedlog korištenja stotinjak prostorija jest prenamjena u poslovne prostore za manja poduzeća ili obrte, radionice, ateljee ili studije. Osnovna ideja je da korisnici prostora budu građani odnosno lokalna zajednica te da korištenjem održavaju prostor i čuvaju ga od devastacije. Od 180 hektara ukupne površine Muzila, 20 hektara će ostati vojno odnosno u potpunosti nedostupno građanima. Muzil starter ograničio se na zgrade bivšeg regrutnog centra: za četiri zgrade spavaonica napravljen je arhitektonski snimak, procjena nužnih ulaganja te financijska analiza troškova i koristi projekta koje bi nove i postojeće tvrtke, organizacije civilnog društva te organizacije koje se bave društvenim poduzetništvom i kulturom dobili na privremeno besplatno korištenje čime bi se uz minimalna nužna ulaganja spriječila daljnje uništavanje Muzila. Projekt Muzil starter je prijavljen na natječaj DUUDI-ja Projekt 100 raspisan u rujnu 2014. za korištenje stotinu napuštenih vojnih nekretnina. DUUDI je dao načelnu potporu besplatnom korištenju Muzila na privremeni rok za koji se procjenjuje da bi trajao minimalno 5 godina uz uvjet podrške grada Pule. Ta je podrška, nakon razgovora u svibnju 2015, dobivena, ali je također – načelna.

Ida Križaj i Idis Turato predstavili su prostorno-programsku studiju društveno-kulturnog centra Hartera u napuštenom industrijskom pogonu bivše riječke tvornice papira. Pokretači inicijative su Savez udruga Molekula i grad Rijeka kao partner. Turato je u svom izlaganju napomenuo da je revitalizacija Hartere jedna od okosnica kandidature grada Rijeke za EPK 2020, no ideja je realizirati društveno-kulturni centar neovisno o EPK. S time u vezi postavljeno je pitanje povezanosti arhitekture i kulture koju ona generira pri čemu je Turato zaključio da kultura ne može biti transformator grada jer bez proizvodnje odnosno rada niti kultura nema osnovu za svoj razvoj. Ida Križaj konkretnije se osvrnula na samu studiju te ju usporedila s Muzilom. Hartera veličine 1594 m2 samo je jedan od prostora koji je grad Rijeka dao na korištenje Savezu udruga, uz Filodrammaticu i Palach, s ciljem da one osmisle program i način korištenja prostora. Sam prostor Hartere odnosi se na veliku i malu dvoranu Marganovo, pogon bivše tvornice šibica Parafinka, koji u posjedu grada Rijeke, te bivše stanove Marganovo koji su u privatnom vlasništvu. Osnovni je problem prostora infrastruktura (neriješeni priključci za struju i vodu), a studija uključuje i djelomično obnovljive izvore energije (solarni paneli, zeleni krov koji zadržava vodu, kompostište).

Po pitanju održivosti zaključeno je da ne postoji kulturni program koji može podnijeti troškove održavanja tako velikog prostora. Time se studija s područja male i velike dvorane Marganovo proširila i na Parafinku te tako krajnja studija uključuje kulturu (veliki i mali pogon Marganovo za izvedbene umjetnosti i sport), poljoprivredu (proizvodnja hrane i piva u Parafinki te uzgoj gljiva u tunelima ispod akvadukta, vinogradarstvo na obroncima), stanovanje (bivši stanovi Marganovo u obliku hostela te prostora za rezidencije), gospodarstvo (obrada drva u radionicama bivših stanova Marganovo), ugostiteljstvo i trgovinu, uredske prostore (mala dvorana Marganovo). To posljedično dovodi do pitanja i istraživanja tipa korisnika te suvislog modela upravljanja takvim prostorom koji nužno mora uključiti OCD-e, privatnike i Grad.

Za razliku od Muzila, naglasila je Križaj, projekt Hartera nije vizionarski već je plod razgovora s budućim dionicima, odnosno već postoje ljudi i ideje spremne na ulazak i korištenje, dok Muzil tek treba pronaći zainteresirane dionike i sadržaje za svoju potencijalnu uporabu. Osvrnula se i na poziciju Hartere u odnosu na centar grada, dodajući da su uređenjem riječkih šetnica u smjeru izvora Rječine na kojoj se nalazi niz starih mlinova dobili priliku za razmatranje načina njihova korištenja. Time se otvorila mogućnost repozicioniranja Hartere s “kraja grada” na “produžetak centra”, što se također može primijeniti i na pitanje Muzila. To je prostor koji zbog zabrane pristupa građani Pule već desetljećima ne percipiraju kao dio grada.

Ana Đokić arhitektica je koja se u sklopu beogradske platforme Ko gradi grad bavi pitanjem stanovanja odnosno pronalaženja načina kako udruženi građani mogu djelovati na području neprofitnog stanovanja u gradovima. Zbog previsokih i mnogim građanima Beograda nedostupnih cijena stanova, a koje ne proizlaze iz odnosa ponude i potražnje, platforma se bavi proučavanjem novih modela stambenog zbrinjavanja koncentrirajući se na kolektivnu samogradnju ili uporabu postojećih napuštenih zgrada sa značajno nižom cijenom od tržišne. Svojevrstan test te ideje bio je natječaj Mild home za koji je razvijen model stanogradnje s cijenom kvadrata do 320 eura, a zasniva se na solidarnoj ekonomiji te uspostavi stambene zadruge kao vlasnika s optimalnim početnim brojem od 40 zadrugara. 

Za Muzil, s obzirom na vremensku ograničenost korištenja prostora, možda je prihvatljiviji drugi model koji je Ana Džokić razvila u Rotterdamu u sklopu inicijative Stad in de Maak (Grad u nastajanju). Tamo su u dogovoru s vlasnicima napuštenih zgrada i potpisivanjem ugovora na 10 godina, zgrade obnovili te ih pretvorili u poslovni i stambeni prostor s minimalnom najamninom i time spriječili devastaciju, a zaintesiranima ponudili financijski prihvatljive uvijete korištenja prostora. Iako se njeno djelovanje ne odnosi na društveni javni prostor, platforma se bavi idejom stanovanja koja može biti u društvenom prostoru. Budući da je Muzil Starter samo prijedlog nekih od mogućih korištenja toga prostora u poslovne, kulturne, turističke ili rekreativne svrhe, ovim se izlaganjem nudi mogućnost promišljanja prostora Muzila i kao stambenog, koji je jedan od sigurnijih načina integracije Muzila u životni i živući gradski prostor.

Budući da za neka osnovna pitanja još uvijek nema dovoljno informacija o stvarnom stanju, poput infrastrukture, a istraživanje potencijalnih korisnika još nije obavljeno, konferencija je polučila barem pregled različitih ideja s konkretnim iskustvom u pokretanju sličnih modela koje su uspješne na matičnim lokalitetima. Osim toga, pri predstavljanju Muzil startera naglašeno je da je on tek jedan od mogućih načina dolaska do osnovnog cilja – očuvanog aktivnog i gradskog Muzila u rukama građana.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Demokracija bez participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Ako imalo koristite društvene mreže, pred koji mjesec zasigurno ste primijetili tekst koji na sajtu Bored Panda slavi ukrajinskog beskućnika Slavika kao modnu ikonu. Beskućnika Slavika koji žica novac, ali nipošto nije naporan (jer ako su naporni, beskućnici i prosjaci ne zaslužuju naš novac), Jurko Djačišin je fotografirao kao modnu ikonu koja vlastitu neimaštinu koristi da bi se modno izrazio, a komentari ispod teksta slave njegovu osobnost, posebnost i hrabrost. Slavikov fešn sens predstavljen je kao nešto njemu inherentno što se ispoljava unatoč činjenici što je beskućnik, a ne upravo zbog nje. Još jedan primjer romantiziranja, ovaj put podstanarskog života, mogli smo pogledati krajem listopada i početkom studenog prošle godine u Galeriji SC, u kojoj je Ivan Dorotić izložio svoje Podstanare. Izložbu čini serija diptiha – dvije usporedne fotografije prikazuju trenutne korisnike određene nekretnine, podstanare s njihovim stvarima, te stan ispražnjen od tih stvari kojima su podstanari nekretninu bar na trenutak pokušali učiniti svojom. Tijekom izložbe također se u prostorijama Galerije SC mogao čuti intervju koji je s fotografiranim podstanarima vodio Dorotić o problemima koji tište ne samo autora izložbe i fotografirane, nego i većinu mladih ljudi u Zagrebu. Izložba apostrofira nemogućnost, ali i nevoljkost ulaska u kredit, dužničko ropstvo, kredit kao svojevrstan kraj slobode i osobnog života u kojem sve postaje podložno njegovoj otplati, žrtvovanje izlazaka zbog rate kredita i slično, ali i svojevorsno romantiziranje podstanarstva kao urbanog nomadstva, što je ponajviše došlo do izražaja u izjavi autora, kao i tekstu koji je pratio izložbu, a koji je potpisao Bojan Krištofić. Izložba nastaje, kako piše autor, zbog prihvaćanja vlastitog nestalnog i nesređenog stambenog pitanja nakon više od deset godina podstanarskog života u Zagrebu i isto toliko selidbi. Priznavanje samom sebi, dakle, da kupnja stana (zbog svih navedenih razloga) nije mogućnost, a dizanje kredita nije opcija, postaje katarzična realizacija. Tako posjedovanje stana, umjesto da postane sinonim za smirivanje i sigurnost, postaje “relikt socijalizma”, društveno nametnuti “must-have”, a podstanarstvo postaje sinonim slobode i “urbanog nomadstva”. Uz ovu opreku gdje se neutaživa želja za posjedovanjem stana vezuje uz sebičnost, nemobilnost i “stari sustav”, a podstanarstvo uz nomadstvo i, valjda, taj vrli novi sustav, važno je spomenuti, upravo zbog načina na koji se u zadnje vrijeme predstavlja, primjerice, dužnike u švicarskom franku kao gramzivce koji su pokušali iskoristiti situaciju i jeftinije nabaviti stan, i ono o čemu pišu Petra Rodik i Mislav Žitko u svom tekstu o medijskoj reprezentaciji krize vezane uz švicarski franak objavljenom u Zarezu. Citirajući Bourdieua, oni upozoravaju da kada govorimo o kupnji nekretnine, trebamo u vidu također imati da “nikad nije riječ isključivo o ekonomskoj transakciji, već uvijek i o društvenoj”. Kupnja stana garancija je “određenog oblika biološke i socijalne reprodukcije budući da je povezana s dugoročnim planovima koji se tiču svih članova kućanstva”.

Dorotićeva romantizacija podstanarstva, te Djačišinova romantizacija beskućništva u obliku Slavikova modnog stila ukazuju na neke od najvećih problema sadašnjice – rastući broj beskućnika i krizu stanovanja. Komentatori ispod teksta o Slaviku dive se njegovoj osobnosti i snalažljivosti, ali ne problematiziraju ono što je do njegova beskućništva dovelo. Dorotić trenutačni socio-ekonomski sustav propituje, ali mu ne nudi alternativu, već izlaz vidi u prihvaćanju danog stanja i svojevrsne “slobode” koju ono pruža.

Kada pričamo o socijalizmu koji je velikom broju ljudi i danas omogućio rješavanje stambenog pitanja, zbog nekretnina naslijeđenih od roditelja te djedova i baka, stambena situacija u Hrvatskoj i regiji odraz je specifične stambene politike koja ja vladala na ovom prostoru u Jugoslaviji od kraja Drugog svjetskog rata pa do početka 1990-ih, ali i one tranzicijske koja nastaje nakon raspada bivše države. Iako je u Jugoslaviji stanovanje bilo koncipirano kao “osnovno pravo na korišćenje stambenog prostora, a u oblast stanovanja su uvedeni mehanizmi samoupravljanja”, stambena politika u Jugoslaviji bila je izrazito specifična jer je funkcionirala kao kombinacija dvaju suprotstavljenih sistema, gdje se jedan zasnivao na sistemu distribucije, a drugi na principima ponude i potražnje. U Jugoslaviji je dakle funkcionirao specifičan oblik stambene politike gdje je stan ujedno bio sredstvo osobne potrošnje, ali i sredstvo koje pripada društvenom vlasništvu, a pojedincu se dodjeljuje na korištenje. Od 1956. dolazi do niza reformi od kojih niti jedna zapravo ne uspijeva riješiti problem stambene politike, a od 1965. gradnju stanova preuzimaju građevinske tvrtke i počinje uvođenje tržišnog mehanizma. To dovodi do toga da paralelno egzistiraju tržišna gradnja, kao i društveno usmjerena gradnja. Stambenu politiku pogađaju i drugi problemi: stanovi su dostupniji imućnijima, kao i bolje lokacije u gradu, oni koji su već u posjedu jedne nekretnine, mogu si priuštiti izgradnju ili kupnju druge, poput vikendice ili drugog stana. Što se tiče podstanara, za njih se nije puno toga promijenilo. Njihova su prava bila neregulirana kao i danas. 

Iako je, kao što možemo vidjeti, stambena politika u Jugoslaviji imala svojih problema te ideal nikada nije dosegnut, ona je barem načelno funkcionirala po principu egalitarnosti, te ideji da svatko ima pravo na riješeno stambeno pitanje. O stambenoj politici i stanovanju se kritički raspravljalo u znanstvenoj literaturi te se pri planiranju pokušavalo uključiti cijelu struku. Kao što, primjerice, tvrdi Tamara Buble u intervjuu o Novom Jelkovcu, kada se pogledaju stručni časopisi iz 1970-ih i ’80-ih “vidi se da je kvaliteta stanovanja bila jedna od ključnih tema o kojoj se kritički raspravljalo. Prostor je promatran na (…) sistemskom nivou, kroz grad kao cjelinu, zdrav okoliš i participaciju građana (…)”. Dobar je primjer i knjiga Stambena politika i stambene potrebe iz 1987. u kojoj sudjeluje cijeli niz stručnjaka – sociologa, urbanista, ekonomista – koji kritički sagledavaju stambenu politiku u Jugoslaviji do 1987. te daju niz primjera kako riješiti dane probleme. 

Stambena je pak politika Vlade Republike Hrvatske poslije 1991. skoro pa nepostojeća. Ona teži jedino i isključivo demontaži stambenog sustava naslijeđenog iz bivše države. Početkom ’90-ih ukinuta je uloga koju su radnička poduzeća imala u stambenom zbrinjavanju radnika, a društveni stanovi stavljeni su na otkup i prodaju kao da ljudi godinama iz plaća nisu izdvajali sredstva za te iste stanove. Pritom novac dobiven prodajom tih stanova nije vraćen u stambenu potrošnju. Politika je hektična, ovisna o izborima i promjenama vlasti svake četiri godine te kao takva uglavnom teži zbrinjavanju tek određenih društvenih skupina, poput branitelja, ili ublažavanju simptoma krize, poput slučaja sa švicarskim frankom kojem upravo svjedočimo. 

U novom broju Nepokorenog grada, međutim, možemo pročitati tekstove o dva kolektiva – Usina i Pametnija zgrada – koji su iznašli bolji način da se uhvate u koštac s trenutnim stambenim politikama i ponude daleko artikuliraniji način borbe. Ovdje govorimo o kolektivima i ljudima koji pokušavaju artikulirati pravo na stan, ne zbog želje za “imanjem (…) zbog mentalnog nasljeđa socijalizma”, već zbog toga što smatraju da je pravo na stan osnovno pravo svakog čovjeka. 

Južnoamerički samoupravljački arhitektonski kolektiv Usina nastaje kao posljedica implementiranja “samoorganizirane stambene politike zasnovane na participaciji i uzajamnoj pomoći” u prvom mandatu Radničke stranke u Brazilu. Kolektiv u izgradnju stambene jedinice uključuje one koji će u toj jedinici stanovati te tako radi na jačanju kolektivnog djelovanja. Svi ravnopravno sudjeluju u procesu izgradnje te sve odluke donosi kolektiv; obitelji koje će u određenoj stambenoj jedinici živjeti putem samoupravnih programa zapravo vode cijeli proces arhitektonskog rješavanja i gradnje vlastitog stambenog prostora. Tako obitelji sudjeluju u cijelom procesu izgradnje stambene jedinice – vikendom rade oni, a tijekom tjedna ugovorni radnici. Ovakvim načinom uključivanja obitelji u rad na gradilištu politiziraju se rod, hijerarhija, samoupravljanje i cijeli proces izgradnje – da nabrojimo samo neke. Nama i geografski i politički bliži primjer je onaj kolektiva Pametnija zgrada u Beogradu. Taj kolektiv iz Srbije pokušava ponovno definirati pitanje stanovanja koje je podložno kreditima koje rastu u nebo, bankama i građevinskim tvrtkama i investitorima koje djeluju kao posrednik između banaka i kupaca nekretnina. Pametnija zgrada jest stambena zadruga koja polazi od premise da je “način na koji se dolazi do rješavanja stambenog pitanja društveni konstrukt, a ne prirodno stanje”. U svom djelovanju kolektiv se susreo s problemom kojim je sve i započelo – marginalizacijom bilo kakve inicijative koja dolazi odozdo i koja bi mogla predstavljati prijetnju postojećem sistemu. 

No, kao i kolektiv Usina, i Pametnija zgrada tek je mikro strategija koja pokušava bar donekle reafirmirati drugačije načine rješavanja postojeće krize. Ono što nam predstoji jest vidjeti kako će se one razvijati na prostorima na kojima su nastale, te hoće li se se slične inicijative formirati i ovdje. 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Demokracija bez participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Rješavanje stambenog pitanja danas je izjednačeno s dizanjem cjeloživotnih kredita, a normalizirano je stanje u kojem je stanogradnja isključivo profitabilna aktivnost po jednostavnom i jednostranom modelu: developer profitira, mi se zadužujemo. Uspostavljanje novog, neprofitabilnog i solidarnog aktera u polju stanogradnje nije samo tehničko već i iznimno škakljivo političko pitanje. Na tom tragu, u Beogradu je nedavno osnovana stambena zadruga nastala kroz radionice Pametnija kuća u sklopu platforme Ko gradi grad.

Nova periferijska realnost u Srbiji u poslednjih dvadesetak godina stavila je u pogon novi (stari) model rešavanja stambenog pitanja “svako za sebe”. Takav model je proizveo situaciju u kojoj ogroman broj ljudi nije u mogućnosti da u zadatim uslovima reši stambeno pitanje. Pametnija zgrada je nastala iz potrebe da se napravi iskorak iz ove situacije i da se interveniše u norme aktuelnog tržišnog modela stanovanja, kako bi se pitanje stanovanja denaturalizovalo i odvojilo od prinuda neizdrživih mikro kredita, ekonomskog i socijalnog porobljavanja, siromaštva i rodno zasnovane zavisnosti. Pametnija zgrada je mogući model stanovanja i novog tipa kolektivnog aktera koji izlazi izvan uvrežene metode u kojoj samo developer može graditi i zarađivati. Ovaj model želi da se što više približi idealu priuštivog stanovanja za sve izvan/kroz/između/pored osvedočenih režima moći kojim dominiraju ekonomski akteri i njihovi profitni interesi praćeni političkim voluntarizmom.

Stanovanje od realnosti do fikcije?
Aktuelne stambene politike u Srbiji posledica su strukturalnih promena koje su pratile dezintegraciju Jugoslavije, posebno promenu društvenog u privatno vlasništvo.

U Jugoslaviji je razvijan specifičan model stanovanja, koji je bio u korelaciji sa novim proizvodnim odnosima zasnovanim na industrijalizaciji i podruštvljenim sredstvima za proizvodnju. Društveni ideal bio je zasnovan na punoj zaposlenosti koja je služila i kao kanal za distribuciju socijalnih dobara, uključujući i stanove. Stanovanje je bilo koncipirano kao osnovno pravo na korišćenje stambenog prostora, a u oblast stanovanja su uvođeni mehanizmi samoupravljanja  Stanovi su dodeljivani na permanentno korišćenje, a distribuirani su preko rang lista zaposlenih. Ekonomski problemi i krize onemogućavali su ispunjenje ovakvih ideala i proizveli deficit stanova koji su zatim prema utvrđenim mehanizmima distribuirani uglavnom grupama višeg statusa, jer stanovanje nikada nije bilo definisano kao socijalno pitanje, dok su grupe sa nižim primanjima bile primorane da traže druge načine za rešavanje svog stambenog pitanja. Izlazne strategije stanovanja država je takođe pomagala pozajmicama i kreditima i različitim pogodnostima, što je stvorilo realnost u kojoj je u Beogradu 46 posto stambenog fonda bilo u privatnom vlasništvu. Oni koji nisu uspeli da se dobro pozicioniraju na rang listama, pribegavali su i ilegalnoj gradnji, što se takođe tolerisalo, ali je svakako bila važan simptom nemogućnosti sistema da odgovori na potrebe stanovništva.

Nakon 1990-ih situacija na polju stanovanja se drastično menja i na snagu stupa norma ultimativne privatizacije. Aneksom Zakona o stanovanju iz 1992. regulisan je otkup stanova u društvenom vlasništvu, kao da većina potencijalnih kupaca nikada nije odvajala procenat od svoje plate za stambeni fond. Nakon euforije otkupa stanova po relativno niskim cenama, kada je otkupljeno preko 90 posto stanova u društvenom vlasništvu, i slivanjem sredstava u državni budžet kojim se, po svemu sudeći, u to vreme finansirao rat, cene nekretnina su naglo skočile, formiralo se tržište, a stanovi su postali poželjna roba. Ova situacija ubrzo je proizvela model stanovanja “svako za sebe”. Tokom 1990-ih stambeno pitanje se uglavnom rešava neformalnom nadogradnjom ili nelegalnom gradnjom na periferiji grada gde su mnogi, prepušteni sami sebi, potražili rešenje svog stambenog pitanja. Za razliku od perioda socijalizma, ilegalna gradnja na najboljim lokacijama u gradu ili centralnim gradskim opštinama postala je opšte prihvaćena praksa i među novostvorenom ekonomskom elitom. 

Kao važni akteri javljaju se i domaći investitori u stanogradnji. U konstantnoj potrazi za smanjenjem troškova oni takođe zaobilaze zakonsku regulaciju ulaskom u sivu ekonomiju, oslanjanjem na neformalne kanale i koruptivne prakse. Takvu stanogradnju često su pratile malverzacije u kojima je jedan stan prodavan po dva i više pute, čineći kupovinu stana opasnom igrom s neizvesnim ishodom. Nezadovoljstvo prevarenih građana kanalisalo se u akcijama kampovanja u nedovršenim objektima ili čak oduzimanjem objekta od investitora u pokušaju da se zgrade samostalno završe. Kao jedini mehanizam socijalnog stanovanja tokom 1990-ih funkcionisao je Solidarni fond za stanovanje, koji je radio do 2004. godine i služio uglavnom kao servis za subvencionisanje izgradnje stanova za one sa srednjim prihodima. Ovome treba dodati i činjenicu da je danas preko 15 posto stanova prenaseljeno, da značajan broj stambenih jedinica nema kanalizaciju, da više od 15 posto stanova nije izgrađeno od čvrstog materijala ili ne zadovoljava osnovne kriterijume stambene namene. Poseban problem je privatni rentijerski sektor koji je u potpunosti neregulisan i spada u domen crnog tržišta, što znači da vrlo retko postoje ugovori, da ne postoji praćenje i regulisanje rente, što one koji iznajmljuju stanove dovodi u vrlo ranjiv položaj.  Efekat privatizacije je i činjenica da javni rentijerski sektor gotovo ne postoji, prisutan je samo u malom broju slučajeva, od kojih je najveći broj onih stanova koji se nalaze u procesu denacionalizacije.

Nakon 2000. počele su pripreme za masovnu legalizaciju ovog izvanzakonskog mehura, regulisanu 2009. godine novim Zakonom o legalizaciji. Činjenica je da je do danas samo mali broj objekata legalizovan, dok većina moćnijih igrača uspešno izbegava skupu i dugotrajnu proceduru. Do 2008. godine, uoči ekonomske krize, zabeležen je skok cena nekretnina po kvadratnom metru u boljim zonama Beograda, dostižući cenu od 3000 evra bez poreza. Stan od 41m2 kod novobeogradske Arene se, na primer, prodavao za 123000 evra. Iako su cene po m2 poslednjih godina značajno umanjene, to ni na koji način ne rešava pitanje stanovanja svih onih kojima je stambeni prostor potreban. Prosečna plata u Beogradu u julu 2013. godine bila je 435 evra, što zajedno sa skiciranim stanjem čini očiglednim razloge zbog kojih, prema zvaničnim procenama, 140 000 ljudi nema rešeno stambeno pitanje, dok je u realnosti taj broj mnogo veći. Ova situacija još više se pogoršala aktuelnim merama štednje koje se sprovode u Srbiji u cilju strukturalnih prilagođavanja i smanjenja budžetskog deficita.

Stan za života?
Pametnija zgrada je započela svoj rad s namerom da iskorači preko zadate norme i modela rešavanja stambenog pitanja kroz nepriuštive stanove na tržištu, polazeći od premise da je način na koji se dolazi do rešavanja stambenog pitanja društveni konstrukt, a ne prirodno stanje. Osnovna ideja je bila da se pronađe i promisli model za izgradnju stambenog prostora koji će biti dostupan većini onih koji pod trenutnim tržišnim uslovima to sebi ne mogu da priušte.

Pametniju zgradu inicirala je platforma Ko gradi grad* krajem 2012. godine. Nakon prvog sastanka, grupu od 30-ak ljudi sa različitom motivacijom, prvenstveno egzistencijalnom ili profesionalnom, objedinio je politički motiv – činjenica da je zajednica onih “koji nemaju” ugrožena samom praksom privatnog vlasništva koja reprodukuje diskriminaciju i alijenaciju. To je profilisalo rad grupe u pravcu stvaranja modela zasnovanog na saradnji i solidarnosti, što bi trebalo da omogući politički fokusiranije i određenije delovanje na terenu na kojem se sistematski gase i potiskuju mogućnosti čiji nosilac nije developer.

Tokom višemesečnih zajedničkih diskusija i rada, uz učešće teoretičara i pravnika, kao organizacioni model i pravni subjekt predložena je stambena zadruga, ali je kao model, poznat i prisutan u različitim istorijskim trenucima u lokalnoj sredini, morao da bude iznova osmišljen. Kroz izmene u zakonodavstvu tokom poslednjih dvadeset godina moguće je pratiti kako se sve manje i manje podržava format stambenih zadruga. Sklonjen na stranu, ovaj oblik organizovanja se degenerisao u koruptivnoj praksi i skliznuo ka tržišnoj logici, čije je delovanje svedeno isključivo na profit. Stambene zadruge, koje danas rade u transformisanom vidu u Beogradu, funkcionišu kao posrednik između investitora i onih kojima je stan potreban, bez ikakvih pogodnosti za buduće stanare. Kao glavni zadatak “pametniji” model stambene zadruge postavio je dovođenje u pitanje osnovnih principa koji su onemogućili rešavanje stambenog pitanja, a to su profit, bilo finansijski, simbolički ili oni manje merljivi, i vlasništvo. Jedan od predloženih modela kojim bi se delimično rešio problem individualnog vlasništva jeste prebacivanje vlasničkih prava na stambenu zadrugu, čime bi zadrugari postali rentijeri po pristupačnim cenama određenim na skupštini. Kako bi se ograničila mogućnost profitiranja, predloženo je ograničenje rasta cene jednom kada je stan završen. Ukoliko bi neko želeo da se odseli i proda svoj stan, mogao bi samo da vrati ono što je investirao u gradnju. Na taj način bi mogućnost ulaska novih ljudi bila konstantno otvorena.  

Model zadruge takođe je pružio grupi mogući okvir za proizvodnju alternative modelu “ja nemam stan – ja imam stan” ka modelu “mi nemamo stan – mi imamo stan”. Ovakav pristup implicira odbacivanje postojećeg modela zasnovanog na strahu i konstantnim pretnjama od mogućih prevara, ka modelu koji bi bio otvoren za sve one u istoj nevolji da doprinesu stvaranju modela koji bi se u perspektivi obraćao hiljadama onih što ne mogu da dođu do stana pod trenutnim okolnostima, kako bi se prešlo sa principa “mi” u princip “svi”.

Pored organizacionog modela grupa je napravila i okvirni proračun potrebnih sredstava za gradnju i finansiranje zasnovan na solidarnoj ekonomiji između ekonomski nejednakih učesnika, što podrazumeva isključivanje investitora kao posrednika i tržišnih modela kreditiranja, a oslanja se većinom na resurse same grupe. Model predviđa umanjenje troškova komunalija izgradnjom stanova visoke energetske efikasnosti, umanjenje troškova građevinskog materijala i rada kroz kolektivni pristup koji se oslanja na samo-izgradnju i uradimo-zajedno tehnike kad god je to moguće, umanjenje troškova instalacija (sanitarna i kuhinjska oprema) kroz zajedničku kupovinu, optimizaciju veličine stanova, tako što će neke funkcije postati deo zajedničkog života (poput zajedničke vešernice, soba za goste, ali i društvenog centra itd). Struktura predviđa uključivanje samo 20% članova koji su u stanju da odmah ulože neophodnu sumu prodajom prethodnog neadekvatnog stana, dok je 80% stanova namenjeno ljudima kojima je to nedostižno. Oni koji se uključe u ovakav poduhvat, mogli bi da izaberu na koji način će doprineti: da li kroz avansno ulaganje, dugoročno mesečno otplaćivanje ili (delimično) sopstvenim radom. Proračun je napravljen u odnosu na statističke podatke prema kojima prosečan prihod po domaćinstvu iznosi RSD 59,898 ili 518€, prema čemu nije moguće očekivati da domaćinstvo troši više od 15 posto ili 80€ na stan i komunalije, što u realnosti onih koji tek ulaze na stambeno tržište višestruko premašuje ovu sumu.  

Problemi na terenu
Tokom rada grupa Pametnije zgrade suočila se sa nizom realnih i potencijalnih problema što tehničkih, što zakonskih i proceduralnih, a što onih ideološko-političke prirode.

Najpre, kako bi jedan ovakav model bio moguć, potrebno je da opštine, grad ili država prepoznaju značaj ovakvog modela stanogradnje i zemljište ponude na upotrebu pod veoma povoljnim uslovima ili bez nadoknade, da znatno umanje plaćanje naknade za gradsko građevinsko zemljište i obezbede uslove da se krediti kojima se finansira gradnja ostvare na nekomercijalnoj (beskamatnoj ili nisko-kamatnoj) osnovi. Poseban problem predstavlja i energetski monopol u Srbiji koji otežava proizvodnju sopstvene energije ogromnim taksama koje je neophodno platiti državnim energetskim kompanijama. Kako bi ovakav projekat bio moguć, neophodno je da država počne da podržava lokalnu proizvodnju energije. Svi ovi problemi stavljaju grupu pred izazov lobiranja političkih aktera. Deo grupe je u pravcu ostvarenja bolje vidljivosti i provere pojedinih pretpostavki koje je grupa razvila, odgovorio ove godine na arhitektonski konkurs MILD home, koji je raspisala beogradska Opština Savski venac, i dobio jednu od tri ravnopravne prve nagrade što je otvorilo put za moguće razgovore i pregovaranja sa političkim akterima.

Jedan od potencijalnih problema ovakvog pristupa takođe su i mogući kontra efekti koje model može da proizvede. Uvođenje neprofitnog modela stanovanja i gradnje ispod tržišne cene direktno ugrožava teritoriju investitora i njihovih mogućih kupaca. Opasnost leži i u mogućim pritiscima investitora na političke aktere i u uvođenju novih mera za zaštitu tržišnih uslova. Potencijalna opasnost takođe leži u preuzimanju obaveza države i umekšavanje potencijalne socijalne pobune koju bi ovakav model mogao delimično da normalizuje, jer ne rešava suštinski sistematski problem.

S druge strane, opasnost je takođe prepoznata i u potencijalnom etiketiranju projekta kao preterano subverzivnog, ukoliko bi se otvoreno išlo sa kritikom dominantnog periferno-kapitalističkog ekonomsko-političkog sistema i njegovih ideoloških mehanizama, što bi moglo da dovede do izostanka neophodne institucionalne pomoći.

Neophodno je, takođe, imati u vidu i da ko-stanarska metodologija i lobiranje može imati i vrlo različite socijalne ciljeve, obojene različitim ideološkim pozadinama koje oblikuju motivacije i ambicije učesnika. U pravcu boljeg sagledavanja različitih ideologija u igri: ideologija koncepta Pametnija zgrada, grupe Pametnija zgrada, tima koji je radio na arhitektonskom konkursu, fondacije koja je do sada finansirala Ko gradi grad, Kulturnog centra Rex, gde se održavaju sastanci i koja funkcioniše kao partnerska organizacija, ideologija Opštine Savski venac i projekta MILD Home, pokrenuta je interna anketa koja se bavi motivacijom, zahtevima, očekivanjima i drugim pozicijama svih onih oko Pametnije zgrade.

Na kraju, važno je istaći da se ključna prepreka za inicijativu vratila upravo na suštinskom mestu pokušaja uvođenja novog aktera u polje stanogradnje i potvrdila početnu dijagnozu: sistematsku marginalizaciju i isključivanje svih potencijalnih inicijativa koja dolazi odozdo i koja bi mogla da ugrozi interese i biznis dilove vladajuće oligarhije. Tokom rada na Pametnijoj zgradi premijer Srbije je izašao u javnost sa novom inicijativom koja bi trebala da ublaži neizdrživo stanje mera štednji. U pitanju je inicijativa za izgradnju od 50 do 100 000 pristupačnih stanova po ceni, sličnoj onoj do koje je došla i Pametnija zgrada, od oko 400 evra po metru kvadratnom, koje bi gradili isključivo komercijalni investitori, na državnom zemljištu, uz obezbeđivanje bezinteresnih kredita. Predlog je stigao sa naznakom da je ovo zadatak za koji samo strani investitori, kao što su oni iz Ujedinjenih Arapskih Emirata, imaju kapacitete.

Stanovanje kao deo zajedničke borbe
Pametnija zgrada je samo jedna od mogućih mikro strategija delovanja i preživljavanja u trenutku kada se suočavamo s neizdrživo socijalno neosetljivim stambenim politikama, koje tek stvaraju uslove za bogaćenje manjine, a daleko su od toga da rešavaju stambeno pitanje većine. Ovakvi modeli mogu imati ulogu suočavanja političkih aktera sa njihovom vlastitom političkom neodgovornošću, ali i privremene mogućnosti za rešavanje egzistencijalnih problema. No, kada govorimo o stanovanju u bilo kojoj meri, neophodan je i uvid u mogućnost zajedničkog sistematskog delovanja i promena uslova života i rada u pravcu pravednijeg društva za sve, izvan osvedočenih odnosa moći. 

Neposredni problem koji upravo svedoči o neodrživoj situaciji u polju stambenih politika, a sa kojim se danas suočavamo, predstavljaju i novi mega projekti uglavnom elitnog stanovanja, poput Beograda na vodi. Takvi projekti pokreću nova iseljavanja korisnika stanarskih prava bez obezbeđivanja adekvatne alternative za život i postaju nova mašina za proizvodnju siromaštva i beskućništva, ali i getoizacije elita. Pitanje stanovanja u lokalnim borbama često predstavlja sekundarno pitanje. Ono što je neophodno jeste da ovo važno strukturalno pitanje ponovo prisvojimo kao neodvojivi i neodeljivi deo dinamike političkog delovanja. 

*Ko gradi grad platformu su 2010. u Beogradu pokrenuli Marko Aksentijević, STEALTH.unlimited (Ana Džokić i Marc Neelen) i Kulturni centar Rex. 

Bibliografija i izvori
(U ovom tekstu su korišćene ideje i informacije koje su prikupljene i razvijane kroz “radne stolove” Pametnije zgrade, kao i delovi teksta: “Smarter Building”, Ana Džokić i Marc Neelen sa Markom Aksentijevićem i Nebojšom Milikićem, za arhitektonski časopis ERA21, Prag, 2013)
Mina Petrović, 15. Serbia, u: Josef Hegedus, Martin Lux, Nora Teller (eds.), Socia Housing in Transition Countries, Routledge, London, 2013.
Sreten Vujović i Mina Petrović, Belgrade’s post-socialist urban evolution: Reflections by the actors in the developement proces, u: Kiril Stanilov (ed.), The Post-Socialist City, Springer, Dordrecht, 2007.
Dubravka Sekulić, Glotz Nicht so Romantisch!: On Extralegal Space in Belgrade, Jan van Eyck Academy, Maastricht, 2013.
David Harvey, Rebel Cities, Verso, London, 2012.
Podaci Zavoda za informatiku i statistiku Grada Beograda

Tekst je uz dopuštenje autora i uredništva te u suradnji s udrugom Mladih antifašistkinja i antifašista Zagreba preuzet iz časopisa Nepokoreni grad.