Primjetno je, u zadnjih nekoliko godina, da se ono što bi trebalo biti društveno i političko pitanje, dakle nenasilni prosvjedi vezani uz teme javnih politika, urbanizma, klimatskih odluka ili međunarodnih odnosa, sve češće počinje tretirati kao sigurnosni problem. To jest, prosvjednici u javnom diskursu prestaju biti građani koji blokiraju cestu, organiziraju marš ili razviju transparent, već u političkom i medijskom rječniku sve lakše postaju “radikali”, “ekstremisti”, pa čak i prijetnja državi.

Političko etiketiranje prosvjednika

Primjeri se gomilaju prilično brzo. U Italiji je, nakon sukoba na prosvjedima u Torinu krajem siječnja 2026., vlada Giorgie Meloni u roku od tjedan dana usvojila sigurnosni dekret koji policiji daje proširene ovlasti. Povod za zaoštravanje mjera bio je i incident u kojem su demonstranti napali policajca, što je premijerka Meloni okarakterizirala kao “pokušaj ubojstva”. Prema novom dekretu, policija sada može preventivno pritvoriti recidiviste koji se sumnjiče za planiranje nasilja na prosvjedima, i to do 12 sati, a prema nekim prijedlozima koji su cirkulirali, ta je mjera mogla trajati i do 48 sati.

Konteksta radi, Askatasuna, autonomni društveni centar koji je gotovo 30 godina bio utočište lijevih aktivista u Torinu, u prosincu 2025. prisilno je iseljen, a prosvjed u Torinu organiziran je upravo u znak solidarnosti s iseljenima. Vlast je sukobe odmah okvalificirala kao “urbani terorizam”, što su kritičari ocijenili politički motiviranom strategijom kojom se delegitimiziraju protestni pokreti i skreće pozornost s društvenih problema. 

Važno je napomenuti i da Italija nije čekala sukobe u Torinu da bi zaoštrila zakonodavstvo o prosvjedima. Već u siječnju 2024. donesen je zakon koji kažnjava tzv. “ekovandalizam”, odnosno blokade cesta i oštećivanje infrastrukture od strane klimatskih aktivista. Sigurnosni paket koji je raspravljan u parlamentu kroz 18 mjeseci, a potom ubrzan dekretom, izazvao je oštre kritike šest posebnih izvjestitelja UN-a, povjerenika Vijeća Europe za ljudska prava i OESS-a, koji su u njemu prepoznali prijetnju vladavini prava.

Zakon kao instrument kontrole prosvjeda

Italija, dakle, reagira većinom represivno, a Ujedinjeno Kraljevstvo otišlo je korak dalje. Naime, u UK-u se ograničenja prosvjeda sve više izravno ugrađuju u zakonodavstvo, čime se represija ne pojavljuje samo kao ad hoc policijska reakcija, nego kao sustavna politika upravljanja nesuglasjem.

Nizom zakona donesenih posljednjih godina, od izmjena zakona o javnom redu do novih policijskih ovlasti, postupno je proširena mogućnost države da kontrolira odvijanje prosvjeda. Policija je time dobila šire ovlasti da ograniči trase marševa, nametne uvjete organizatorima ili intervenira kada se neka akcija procijeni kao ona koja uzrokuje “ozbiljne smetnje” svakodnevnom životu. Ta je fraza postala jedan od ključnih instrumenata za suzbijanje građanske neposlušnosti, posebno blokada cesta i infrastrukturnih smetnji koje klimatski i socijalni aktivisti sve više usvajaju kao taktike.

Najviše je u ovom kontekstu pogođena Palestine Action, mreža poznata po izravnim akcijama usmjerenim prema javnim institucijama, kao i privatnim kompanijama povezanima s izraelskom vojnom industrijom. Vlada premijera Keira Starmera pozvala se na akt o terorizmu te zabranila grupu u srpnju 2025., uvrstivši je na popis terorističkih organizacija zajedno s al-Qaidom i Hamasom, s kaznama do 14 godina zatvora za članstvo ili izražavanje podrške. Povod za zabranu bila je akcija u lipnju 2025., kada su aktivisti upali na vojnu bazu RAF Brize Norton i oštetili dva vojna zrakoplova, uzrokujući procijenjenu štetu od 7 milijuna funti. No posljedice su premašile sve očekivano: britanska policija uhitila je gotovo 2.800 ljudi na protestima, mnoge samo zato što su u tišini držali plakate s natpisom “Podržavam Palestine Action”.

Nedavno su stigle i rijetke pozitivne vijesti iz ove države. Presuda Visokog suda u veljači 2026. privremeno je zaustavila jedan od najdalekosežnijih pokušaja kriminalizacije aktivističkih mreža: sud je zaključio da je zabrana bila nerazmjerna i nezakonita, jer je grupu svrstala u teroriste bez dostatne pravne osnove. Vlada je, međutim, odmah najavila žalbu, a zabrana ostaje na snazi dok se žalbeni postupak ne okonča. Zanimljiv je podatak i da je broj uhićenja zbog terorizma u UK-u porastao za 660 posto u jednoj godini, a 86 posto ukupnih uhićenja bilo je vezano uz podršku Palestine Action.

Nešto slično dogodilo se u Australiji početkom ove godine, kada su vlasti u Sydneyu pokušale proširiti policijske ovlasti uoči demonstracija organiziranih za vrijeme posjeta izraelskog predsjednika. Propalestinski prosvjedi već su mjesecima privlačili tisuće Australaca, no ovaj se put vlast opredijelila za izvanredne mjere, uključujući pojačavanje provjera identiteta, ograničavanje skupova i preventivne intervencije. Uz to, policija je udarala prosvjednike i naposljetku uhitila njih 27. Organizatori prosvjeda i grupe za građanska prava osporili su mjere na sudu tvrdeći da nerazmjerno ograničavaju pravo na javno okupljanje, no njihove su tvrdnje odbačene i sudska odluka pogodovala je policiji. Postoje pak i drugi, nešto sretniji slučajevi koji bi u funkcionalnoj pravnoj državi bili bare minimum, npr. slučaj u kojem je vrhovni sud proglasio neustavnim zakon koji policiji dopušta ograničavanje prosvjeda u blizini vjerskih objekata.

Bauk antifašizma

Ni Sjedinjene Države ne izlaze iz ovog obrasca, koji se dodatno učvrstio tijekom drugog mandata Donalda Trumpa. Odgovor vlasti na prosvjede protiv njegovih imigracijskih politika obilježen je represivnim intervencijama i kriminalizacijom aktivističkih praksi. “Antifa” je paralelno proglašena domaćom terorističkom organizacijom, iako pritom ni FBI zadužen za istragu “grupe” ne zna odgovoriti na pitanja o strukturi, članstvu ili operativnim mrežama notornih antifašista, odnosno anti-Amerikanaca, kako ih još nazivaju.

To je, kao i u Mađarskoj, jedan od pristupa kojim se učinkovito postiže širenje ovlasti i kriminalizacija političkog aktivizma te suzbijanje disidentskih i lijevih pokreta. Tamo je, slijedeći Trumpa, vlada sada bivšeg premijera Viktora Orbána u jesen 2025. “Antifu” proglasila terorističkom organizacijom, a već su godinama zabranjeni simboli srpa i čekića te petokrake. Sličan smjer vidimo i u Češkoj gdje je nedavnom izmjenom zakona kriminalizirano promicanje komunističke ideologije, što uključuje i određene oblike korištenja njezinih simbola, a česta je to tema rasprave i kod nas. 

Mogli bismo reći da je situacija u Hrvatskoj nešto manje dramatična jer nemamo antifa političkih zatvorenika osuđenih na višegodišnje kazne zatvora, ali itekako imamo nasilnih privođenja, SLAPP tužbi, pa i “zamolbi” od policije da se na prosvjede ne donose nikakve zastave, naročito ne bivše države ili Palestine (zato je gradonačelnica Rijeke Iva Rinčić na Noćnom maršu hodala kraj ogromne hrvatske zastave, valjda da se njome pokrije ako vidi neku petokraku). Ako netko istakne tu notornu petokraku još uvijek neće biti osuđen kao terorist (antifašist), ali će dobiti prekršajnu prijavu za ometanje javnog reda i mira, što je možda, uz isticanje palestinske zastave, ponajbolji primjer kako se kod nas paušalno sankcionira aktiviste i aktivistkinje dok se desnica ne izbori za zakonodavni okvir koji će ih zadovoljiti.

Poslušno prepisivanje

Slični obrasci, doduše nasilniji kada govorimo o reakciji policije, već su ranije bili vidljivi i u slučajevima antimilitarističkih prosvjeda, poput onog na prošlogodišnjem vojnom mimohodu, kao i u travnju iste godine kada je ispred Ministarstva vanjskih poslova privedeno čak 17 aktivistica koje su prosvjedovale protiv suradnje Hrvatske i Izraela. Sud je sada utvrdio da je riječ o mirnom prosvjedu, da nije bilo kršenja javnog reda i mira te da je policija prekoračila svoje ovlasti pri njegovu prekidu i uhićenju prosvjednika. Iako su donesene nepravomoćne oslobađajuće presude, sam postupak upućuje na širi obrazac odvraćanja od prosvjednog djelovanja, koji vidimo i u drugim primjerima.

Oni se uklapaju u šire tendencije koje pratimo u nominalno demokratskim društvima. U ranije spomenutom Ujedinjenom Kraljevstvu jesenas je zbog podrške Palestine Action uhićeno čak 857 mirnih prosvjednika u jednom danu, a u Njemačkoj su u posljednjih nekoliko godina uhićenja na mirnim prosvjedima postala toliko uobičajena da je to prestala biti vijest. To se osobito odnosi na propalestinske i antimilitarističke prosvjede, ali i one usmjerene protiv kompanija poput Rheinmetalla, velikog proizvođača oružja koji je nedavno stigao i u riječku luku. U prijevodu, naši represivni organi poslušno i rado “prepisuju” od drugih europskih država, a nema sumnje da će tako i nastaviti.

Primjerice, tijekom posjeta Ursule von der Leyen Zagrebu krajem siječnja tri su osobe na mirnom prosvjedu ispred Sabora dobile prekršajne prijave, a nedavno je sankcioniran i prosvjednik koji je na prosvjedu sindikata nosio, zamislite, anarhosindikalističku zastavu. U tim slučajevima nije riječ o nasilju niti o narušavanju javnog reda, već o simboličkom političkom izrazu koji se sankcionira administrativnim putem. Takvi postupci sugeriraju da problem za institucije nije nužno ponašanje prosvjednika, već sadržaj i ideološki okvir poruka koje artikuliraju.

Istovremeno, selektivnost u pristupu represiji postaje sve očitija. Primjerice, prosvjedi ispred kuće roditelja Borisa Dežulovića u Splitu, tijekom kojih su desničarski prosvjednici nasrtali na policiju, nisu rezultirali sličnim obrascem dugotrajnog procesuiranja ili preventivnog pritvaranja kakav se sve češće primjenjuje nad lijevim i progresivnim aktivistima. Drugim riječima, prosvjed nam je i dalje dopušten, ali pod uvjetom da ne smeta, ne blokira, ne vrijeđa i, po mogućnosti, ne postoji.

Ako je vjerovati arhivi objava, općenito mi se čini da je početkom godine u Hrvatskoj i regiji vladao neki ludi optimizam. Prisjetimo se samo onih bojkota trgovačkih lanaca (koliko god se ne slagali oko pokretača i metoda) koji su potrajali nekoliko tjedana i ujedinili regiju. Ukupno je u njima sudjelovalo barem 12 država jugoistočne Europe i mada nisu dugoročno postigli bogznašto (u Hrvatskoj je proširena lista proizvoda za koje je Vlada uvela ograničene cijene), milijuni ljudi su se mobilizirali i ujedinili, usprkos neslaganjima, usprkos granicama. Bojkot je možda i najjednostavnija metoda aktivizma, a vidjeli smo da je tada vrlo lako postigao masovnost pokreta.

Izvor optimizma u regiji velikim su dijelom bili i ostali studentski pokreti. U Srbiji već duže od godinu dana prosvjeduju za pravednije društvo, ali i u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Sjevernoj Makedoniji, Sloveniji, pa i Hrvatskoj, studenti_ce su, iako u znatno manjoj mjeri, ove godine napravili iskorake za naša društva. Osim što ih se ugostilo i simbolički podržalo, solidarnost sa studentima u Srbiji, između ostalog, motivirala je studente_ice Filozofskog fakulteta u Zagrebu da ponovno oforme Plenum, studentice Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku da osnuju inicijativu Student uz studenta, studentice na Filozofskom fakultetu u Rijeci da ožive udrugu Inicijativa kulturalnih studija i druge da, svatko u svom gradu, organiziraju niz prosvjeda i akcija usmjerenih na nepravde koje ih pogađaju – od prosvjeda protiv nasilnih profesora, preko borbe za zadržavanje inkluzivnih prostora do apela na prekid suradnji s izraelskim institucijama, pri čemu su Studentice za Palestinu na FFZG-u uspjele izboriti prekid suradnje s lektoricom koja je godinama služila u IDF-u. 

Cijelu su godinu tinjali i radnički pokreti kao vrlo konkretan odgovor na rastuće siromaštvo i potpunu eroziju sigurnosti rada. Više sindikata u javnom i privatnom sektoru izlazilo je na ulice, organiziralo štrajkove i prosvjede, tražeći ono osnovno: plaće koje prate inflaciju i dostojanstvene uvjete rada. Dok se država hvali rastom BDP-a i investicijama, radnice i radnici u tvornicama, skladištima, bolnicama i školama vrlo jasno pokazuju tko taj rast zapravo plaća. U Sisku su ljudi izašli jer ne žele postati smetlišćani, jer odbijaju logiku po kojoj se siromašnijim sredinama dodjeljuje uloga odlagališta otpada, rizika i bolesti, dok se profit centralizira drugdje. Radnička pitanja ove godine bila su podsjetnik da se fašizacija, militarizacija i repatrijarhalizacija društva ne događaju u vakuumu, već uvijek ruku pod ruku s discipliniranjem rada i normalizacijom eksploatacije radnica.

Istovremeno je feministička borba ove godine probila institucionalni zid. Inicijativa My Voice, My Choice uspjela je kroz europsku građansku inicijativu izboriti podršku u Europskom parlamentu i time otvoriti prostor za pravo na siguran i dostupan pobačaj na razini Europske unije. Ta pobjeda nije došla iz briselskih hodnika, nego s terena, kroz tisuće potpisa, organiziranje i ustrajni rad. Paralelno s time, Sanja Sarnavka je u Hrvatskoj pokrenula peticiju za zabranu molitelja klečavaca na javnim trgovima, a kao reakciju na osamnaest femicida u godinu dana, osamnaest žena ubijenih u društvu koje nasilje nad ženama i dalje tretira kao izolirane incidente. Peticija do danas broji preko 84 000 potpisa.

Krajem siječnja 2025., tijekom i nakon utakmice Hajduk-Slaven Belupo, stotinjak članova Torcide u fantomkama vikalo je “Za dom – spremni” i “‘Ajmo ustaše”, prvo na Poljudu, onda na ulicama Splita. Ništa novo, ništa čudno, nije bilo prevelikih reakcija, život se nastavio dalje kao da se ništa nije dogodilo, a Thompsonov koncert na Hipodromu još nije bio potvrđen. Nekoliko dana kasnije, 8. veljače, u Madridu je održan skup Make Europe Great Again, nedugo nakon Keir Starmer je izjavio kako bi slao engleske vojnike u rat u Ukrajinu, a Filozofski fakultet u Zagrebu dodijelio je zahvalnicu izraelskoj ambasadi. 

Negdje u tom periodu objavila sam meme koji prikazuje tužni zeleni lik u obliku M&M bombončića, deformiran tako da izgleda kao klaun, naivčina, a ispod njega natpis “my bad, I thought we agreed that fascism is bad“. Koliko god bi taj cinični i ironični meme danas mogao poslužiti za opisivanje stanja u Hrvatskoj, u trenutku objave odnosio se primarno na Trumpovu administraciju i pojedine europske lidere, ali i na situaciju u Belgiji gdje sam tada bila na Erasmusu. Naime, ekstremno desna belgijska stranka NSV (Nacionalistička studentska asocijacija) jednom godišnje organizira profašističke marševe, svake godine u drugom gradu. Prošle godine njih 500 je u Gentu marširalo protiv migranata, ali ih je s lakoćom nadjačalo oko 1500 antifašista. 

Istovremeno na ulice izlaze mase ljudi u Grčkoj, pa studenti u Turskoj, a kasnije tijekom godine generacija Z piše povijest u Nepalu, Peruu, Keniji, Maroku i nizu drugih država u kojima čak i smjenjuju vlade i biraju nove premijerke preko Discorda. Ako nikad prije, prošle je godine postalo vrlo jasno da nas globalno muče uglavnom slične nepravde, ali da je negdje lakše, a negdje teže izboriti se, često ovisno o represivnim aparatima.

U Hrvatskoj je policija vidno pooštrila mjere, pa je tako bivši prorektor Sveučilišta u Rijeci Gordan Jelenić priveden na Noćnom maršu za 8. mart, dakle mirnom prosvjedu, zbog isticanja palestinske zastave, iako je sam prosvjed pozivao na solidarnost sa svim ženama, naravno i onima koje proživljavaju genocid u Gazi. Nekoliko mjeseci kasnije troje ljudi je na riječkom kontraprosvjedu klečavcima raširilo zastavu u palestinskim bojama – također su privedeni i izrečena im je, kao i Jeleniću, kazna od 200 eura.

Takvu je kaznu dobila i nekolicina ljudi koji su palestinsku zastavu istaknuli na balkonima ili prozorima svojih stanova, a sjećamo se i kako je u travnju policija privela čak 17 aktivistica zbog mirnog prosvjeda ispred Ministarstva vanjskih i europskih poslova. Pola ih je noć provelo u pritvoru jer su zahtijevale prekid veza s Izraelom, a ministar Grlić Radman je tada izjavio da svatko ima pravo na prosvjed dok god ga prijavi, što one nisu. 

S tim stavom se načelno ne bi složio ministar Božinović. Naime, nekoliko mjeseci kasnije Torcida je u Splitu organizirala prosvjed zbog trojice pritvorenih muškaraca koji su maskirani, u grupi od njih pedesetak, prekinuli održavanje programa Dana srpske kulture na splitskim Blatinama. Božinović je tada izjavio da javna okupljanja “nisu nešto za što se daje zeleno svjetlo ili nešto što se odobrava“. Oba su ministra u svojim istupima krivo interpretirala Zakon o javnom okupljanju koji jasno navodi da sva okupljanja više od 20 ljudi trebaju biti prijavljena.

Jedan od odurnijih primjera tretmana aktivista ove godine dogodio se 31. srpnja za vrijeme mimhoda, mimoleta, mimovoza i vodočašća (valjda nisam neki mimo zaboravila) kada je u Zagrebu četvero aktivista_ica za vrijeme vojne parade utrčalo u ograđeni dio ulice gdje se naša država hvalila novim strojevima za ubijanje. U znak prosvjeda legli su na zemlju i zalili se crvenom bojom, a ugledni građani Hrvatske derali su se “ubijte ih!”, “silujte ih!”, pljujući ih i udarajući. Dok su oni prošli nekažnjeno, aktivisti_ce su nasilno privedene, zadržane u pritvoru i dobile kazne od 3000 i jednu od 700 eura. Isti sud koji visokim novčanim kaznama (najviša moguća za remećenje javnog reda iznosi 4000 eura) sankcionira nenasilnu antiratnu akciju aktivista_kinja jer su “izazvali uznemirenost, zgražanje i glasno negodovanje velikog broja okupljenih građana” tijekom suđenja je ignorirao da su policajci postupali “uz primjenu sredstava prisile” dok su ih izvodili iz vojne kolone. 

Ideološki obojana presuda nadalje se očituje i u riječima sutkinje Fumiš koja je na susretu s aktivistima izjavila da “ne može naći poveznicu između njihovog ranijeg demonstriranja za Palestinu, onda protiv patrijarhata i sada protiv militarizacije”. Ipak trebamo se zapitati upravo to: kako je povećano ulaganje u vojnu opremu povezano s Izraelom i oružjem koje je testirano nad palestinskim stanovništvom, kakve to ima veze s porastom rasizma i rodno uvjetovanog nasilja koji su jedan od simptoma sustava koji se manifestira kroz silu i hijerarhiju, i napokon kako se to uopće tiče građana od kojih dio nema dovoljno ni za osnovne životne uvjete? 

Srećom, tisuće mladih ljudi koji su početkom prosinca u Njemačkoj prosvjedovali protiv militarizacije društva, kao i njihovi riječki vršnjaci_kinje koji su antifašistički marš krajem studenog prevodili antimilitarističkim transparentom, jasno poručuju da ne žele ginuti za državu i bogate. Kako je za Al Jazeeru izjavila jedna djevojka na prosvjedu u Berlinu: “Nema ulaganja u naše mirovine, niti našu budućnost, niti u klimu. Ne vidim niti jedan dobar razlog zašto bi naša generacija morala ići u rat.”

Možda najstrože u Europi aktiviste trenutno sankcionira Ujedinjeno Kraljevstvo gdje se članovi i članice inicijative Just Stop Oil i Palestine Action suočavaju s višegodišnjim zatvorskim kaznama zbog nenasilnih akcija poput blokiranja cesta ili lijepljenja za infrastrukturu, pri čemu sudovi sve češće izriču kazne koje služe za zastrašivanje. Članove_ice Palestine Actiona optužuje se prema zakonima koji im mogu donijeti dugotrajne zatvorske kazne, uključujući primjenu antiterorističkih i zakona o “ozbiljnom narušavanju javnog reda”. Posebno zabrinjavaju slučajevi aktivista_kinja koji trenutno u zatvorima štrajkaju glađu – neki od njih su preko dva mjeseca u štrajku. Usprkos vrlo lošem zdravstvenom stanju, medicinska pomoć im je pružena tek nakon pritiska javnosti. Podršku im je dala i Greta Thunberg koja je uhićena jer je držala transparent s natpisom “I support Palestine Action prisoners. I oppose genocide“, čime je navodno prekršila taj notorni Zakon o terorizmu. Thunberg je ranije ove godine uhitila i izraelska vlada – zapravo ju je otela kao i ostale sudionike_ce Sumud flotile, jer je prekidanje ove humanitarne misije kao i pomorska blokada Gaze ilegalna. 

Akcija flotile ipak je probudila nadu u svijetu, a na poseban način u Palestini. Kako je kapetanica Morana Miljanović rekla na prosvjedu u organizaciji Inicijative za slobodnu Palestinu u Zagrebu, “revolucija nije događaj nego proces”, a ljudi Palestine mnogima su svjetionik na tom putu: “Vladajuće klase se plaše Palestine jer konvergira i ujedinjuje pitanja sustavnih, isprepletenih opresija. I jer ljudi prepoznaju da je borba za očuvanje života, dostojanstva i slobode ljudi Palestine pitanje očuvanja čovječnosti i budućnosti svih nas”, istaknula je Miljanović.

Svako malo sretnem neku kolegicu, suborkinju i postavim automatski to glupo pitanje: “kako si?”, pa požalim, spetljam se i sama sebi odgovorim “mislim, kako možeš uopće i biti, s obzirom na sve što se događa”. Kako možemo uopće biti dok svakog mjeseca već dvije-tri godine moramo (da, moramo) stajati nasuprot klečavcima koji nam žele oduzeti teško izborena prava, a koje policija uzorno štiti, dok svijet šuti o genocidu u Gazi i Sudanu, dok se uvodi obavezni vojni rok i hvali povećanjem proizvodnje oružja, dok se udara na manjine, na strane radnike, queer zajednicu, žene, Srbe, Rome, a liberalna malograđanština šuti. 

Nakon Thompsonovog koncerta pa ljeta kulturnih ratova i napada na festivale koji su posljedično odgođeni, otkazani ili ometani, uslijedila je nešto napetija jesen. Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca, koje posljednjih godinu dana vodi intendantica Dubravka Vrgoč još uvijek pod optužbom DORH-a za mobbing, sredinom studenog započelo je s izvedbama baleta Venezuela izraelskog koreografa Ohada Naharina, usprkos višemjesečnim apelima i pozivima na bojkot inicijativa Za K.R.U.H. i Štrajk za Gazu, u kojima sudjelujem. Kako smo podsjetile dijeljenjem letaka na premijeri, Venezuela je čin kulturne kolaboracije s režimom koji je optužen za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti, odnosno predstava je izvozni proizvod izraelske kulturne diplomacije. Unutar kazališta, predstava je nakratko ometena zviždanjem te isticanjem dvaju transparenata. Odgovor riječke policije na transparent s natpisom “Stop artvošanju genocida” i trideset sekundi zviždanja iz jedne od loža bio je pritvaranje na četiri sata u samicu I. policijske postaje Rijeka te optužba za remećenje javnog reda i mira na naročito drzak i nepristojan način. 

Paralelno se tijekom jeseni odvijalo relativiziranje ustaštva, revizionistički okrugli stol o Jasenovcu u Saboru te napadi na sudionike_ce i organizatore_ice Dana srpske kulture u nekoliko gradova. Kulminacijom huliganskih napada napokon je došlo i do konkretnije kontraakcije, prosvjeda Ujedinjeni protiv fašizma koji su se 30. studenog održali u Zagrebu, Rijeci, Zadru i Puli. Građani_ke koji žele državu koja ne podržava fašizam, odnosno ustaštvo, koji žele društvo bez prijetnji, nasilja i zastrašivanja, izašli su na ulice u tisućama. Na prosvjedu u Rijeci maskirani huligani su na povorku bacali petarde, kasnije i baklje, u Zadru su prosvjednike_ce gađali crvenom bojom, ali građanke i građani koji su marširali pokazali su da nas ima više koji želimo budućnost bez fašizma.

Povijest nas uči da fašizam rijetko dolazi kao šok, već se osjeti kao umor, kao kompromis, kao “nije idealno, ali jebiga, što možemo”. Ako se danas pitamo kako je moguće da se ovakve stvari događaju, odgovor je jer smo predugo vjerovali da se neće dogoditi nama. Ne znam kako biti OK u svijetu koji nam se raspada pred očima, ali znam kako se stoji, kako se hoda, kako se viče i kako se šuti. Znam kako izgleda tijelo koje više ne pristaje na pristojnost dok mu se prava oduzimaju. Pišem ovo jer odbijam prihvatiti da je sve ovo normalno, da se fašizam relativizira, da se nasilje nad ženama ritualizira, da se genocid proglašava “kompleksnim pitanjem” i da se mirni prosvjedi kažnjavaju. Ako je ovo bila godina ičega, bila je godina u kojoj nas solidarnost i otpor podsjećaju da u ovoj borbi nismo same.

Odrasli ste blizu Tel Aviva. Možete li nam reći kako je bilo odrastati ondje i kako je izgledao vaš proces političkog osvješćivanja i angažiranja?

Odrastao sam u Ra’anani, koja je pola sata vožnje od Tel Aviva. To je zapravo srednjeklasno predgrađe, normalno mjesto, koliko normalno može biti za državu cionističke rase. Moja obitelj nije bila previše cionistički nastrojena, niti previše militaristička. U našem domu nije bilo rasprava o politici ili vojsci. To je već svojevrsna iznimka jer se u većini obitelji u Izraelu djeca ugledaju na braću ili sestre u vojsci, a roditelji, obično otac, pričaju im vojne priče. Ja to nisam imao u svojoj obitelji i nikada me nije zanimalo postati vojnikom.

Bio sam sretan što sam Izraelac, ali nikada nisam gajio previše nacionalistički sentiment. Tijekom šest godina, tri godine srednje škole, a zatim tri godine fakulteta, razmišljao sam jesam li spreman ići u vojsku ili ne. To je već drugačiji stav od većine Izraelaca jer je za njih odlazak u vojsku nešto što se podrazumijeva.

Osim što vas obitelj nije gurala u tom smjeru, zašto mislite da ste imali drugačiji stav prema vojsci?

Vjerojatno sam anarhist, ali nikad se nisam trudio čitati o anarhizmu. Za mene je cijela poanta anarhizma preuzimanje odgovornosti za svoje postupke. Dakle, nikad nisam želio biti vojnik, ali društvo je usmjereno na to da se sve stanovnike regrutira u vojsku. Uobičavao sam govoriti da nas se od vrtića obučava za vojnike, ali onda mi je prijatelj pokazao oglas za rodilište u Izraelu gdje vidite fetus u maternici, fetus koji nosi beretku i vojnički salutira. To je oglas za rodilište u glavnoj bolnici u Tel Avivu. Glavna bolnica koja je, usput budi rečeno, tunelima povezana s vojnom bazom. A znamo što cionisti koriste kao argument o Hamasu i bolnicama u Gazi, zar ne?

U svakom slučaju, razlog zašto sam otišao na studij prije vojske bio je taj što sam želio odgoditi odluku o vojsci. Nakon šest godina ipak sam na kraju regrutiran jer se nisam htio osjećati kao izdajnik ili parazit. Međutim, nakon dva mjeseca u vojsci doživio sam trenutak prosvjetljenja, važne spoznaje. Prva je spoznaja bila o nečemu drugom o čemu sam razmišljao šest godina, a to je bilo vegetarijanstvo. Sada sam vegan, ali u to vrijeme shvatio sam da je vrijeme da postanem vegetarijanac. Tjedan dana kasnije shvatio sam da imam izbor i u vezi vojske i odmah sam prestao biti vojnik. Mislim da je taj trenutak spoznaje istinit za svakoga tko izađe iz cionizma, slično je odrastanju u kultu – da bi izašao iz kulta, moraš se nepovratno, totalno trgnuti. Dugo sam o tome razmišljao, ali mora se desiti poseban klik, to je psihološki fenomen.

Jedini problem je što sam već bio u sustavu pa sam se morao boriti protiv sustava da bih izašao iz vojske. Trebalo mi je godinu i pol borbe dok nisam uspio izaći. Imao sam sreće da nisam završio u vojnom zatvoru, jer me je osoba koja je tada bila zadužena za mene pokušala zaštititi. Nekako sam prošao ispod radara.

Govorimo o vremenu prije interneta. Jeste li bili izloženi kritičnim informacijama o društvu u kojem ste živjeli, gdje i kako ste tražili saveznike?

Star sam, tako da je to bilo vrijeme prije interneta, prije mobitela. Internet se pojavio tek kada sam upisao studij. Ali postojao je pristup barem nekim kritičnim informacijama, samo ste se morali malo potruditi da biste ih dobili. Primjerice, jedan od najvećih mislilaca u Izraelu koji više nije s nama bio je Yeshayahu Leibowitz. Osamdesetih godina prošlog stoljeća skovao je termin “židonacisti”, opisujući ponašanje izraelskih vojnika i legalizirane taktike mučenja koje su koristili. Tijekom Prve intifade vojnici su lomili kosti Palestincima, a naredbe za to im je dao Jicak Rabin, koji je dobio Nobelovu nagradu za mir. Kad su Leibowitza njegovi studenti pitali kako to da on zna što se zapravo događa, povisio je glas i rekao im da sve što trebaju učiniti jest nabaviti novine na stranom jeziku s druge strane ulice.

Također sam podržavao ljude poput Mordechaija Vanunua, zviždača koji je bio najomraženija osoba u Izraelu. Ali sve to nije bilo dovoljno radikalno da kažem da nisam cionist. Trebalo je više da bih došao do te pozicije. Nakon što sam napustio vojsku, počeo sam podržavati druge prigovarače savjesti, ljude koji su odbijali vojnu službu. Pridružio sam se grupi New Profile koja se organizirala oko demilitarizacije izraelskog društva. Ubrzo nakon toga osnovana je organizacija Anarchists Against the Wall. Išli smo prosvjedovati svakog petka, ne samo svakog petka, ali posebno svakog petka na Zapadnoj obali, na poziv Palestinaca kojima je oduzeta njihova zemlja.

Kakve ste akcije poduzimali u to vrijeme?

Bili smo grupa koja se bazirala na direktnim akcijama. Radili smo sve vrste kreativnih akcija, smišljali načine da zaustavimo buldožere ili doslovno blokiramo izgradnju zida. Bili smo nenasilni u svom ponašanju, ali ipak su na nas pucali. I u mene su pucali gumenim mecima, a palestinski prijatelj mi je umro u naručju, pogodili su ga suzavcem u prsa.

Nikada mi nije bio dopušten ulazak u Gazu. Najbliže Gazi sam bio kada smo simbolično išli prosvjedovati do plaže, na godišnjicu operacije Cast Lead. Moja bivša djevojka u to vrijeme bila je Talijanka i radila je u Gazi. Mi smo živjeli u Tel Avivu, pa bi ona provodila tjedan u Gazi, a onda dolazila za vikend u Tel Aviv, u potpuno drugačiju stvarnost. Situaciju zaista razumijete kada je vidite u totalu, kako žive robovi i robovlasnici, kako žive ljudi pod čizmom apartheida i kako žive ljudi koji profitiraju od apartheida. U Tel Avivu, sat vremena vožnje od Gaze, ljudi žive bezbrižnim, supremacističkim, ultranacionalističkim životom, u nekoj vrsti la-la zemlje.

Napustili ste Palestinu prije deset godina. Zašto ste otišli i kako ste počeli djelovati u različitim anticionističkim inicijativama diljem Europe?

Osim u Anarchists Against the Wall, pomogao sam u suosnivanju skupine savjesnih Izraelaca koji su podržavali kampanju BDS-a, pod nazivom Boycott from Within. U to vrijeme sam također otišao predstavljati narodnu borbu Palestinaca u Europi. Proveo sam tri mjeseca u Europskom parlamentu, kao pripravnik zajedno s palestinskim kolegom, i mogu reći da je to bila najveća žrtva koju sam ikada podnio za ovu borbu. Sve što ne valja sa zapadnim svijetom sažeto je u Europskom parlamentu, to je potpuno bezdušno mjesto. I poslužuju najgoru kavu.

Kada sam u Palestini, postoji jedna vrsta borbe, ali kada izađem van, vrsta borbe je druga i sastoji se u uvjeravanju svijeta da izvrši veći pritisak na Izrael. Otišao sam jer sam osjećao da mogu biti puno učinkovitiji vani kako bih promijenio situaciju iznutra. Iznutra je nekako potpuno uzaludno, limitiran je opseg onoga što možete učiniti. Mislim da je cionizam podložniji pritisku izvana.

Izrael i postoji i opstaje zahvaljujući globalnom cionizmu.

Da, cijeli Zapad dopušta da postoji. Ali također smatram da je glavni razlog zašto cionizam još uvijek postoji i glavni razlog zašto se genocid može dogoditi – novine Haaretz. One utjelovljuju sve o takozvanom “liberalnom cionizmu”, koji je najopasniji oblik cionizma. Haaretz vidim kao vodeće sredstvo cionističke propagande – barem najučinkovitije sredstvo. Učinkovita propaganda znači da vam se daju činjenice, ali u sasvim drugom paketu, u sasvim drugoj naraciji, koja odvraća od pravog problema. Pišu o izmišljenim konceptima poput “Izrael i Palestina” kao da su to dva odvojena entiteta, a ne jedno te isto, pišu o “sukobu”, o “ratu”.

Također, o “taocima”. To je najrasističkiji diskurs od svih – govore o 20, ili 50, ili 200, ne znam koliko ih ima, niti me briga, izraelskih talaca, dok u Gazi ima 2,3 milijuna talaca. Osim toga, mnogi Izraelci nisu čak ni taoci, mnogi od njih su vojnici, pa su pravno gledano ratni zarobljenici. Ali i dalje govoriti o 200 talaca, to je najsupremacističkiji i lišen ikakvog ljudskog osjećaja način razmišljanja koji mi pada na pamet. A dolazi od takozvane izraelske ljevice.

Kada su Palestinci, tijekom ustanka u getu u Gazi 7. okobra (uspoređujem ga s ustankom u Varšavskom getu i tako sam to nazvao u intervjuu 8. oktobra), provalili iz koncentracijskog logora koji je kasnije pretvoren u logor za istrebljenje, prešli su preko ograde na svoju zemlju, u svoja naselja. To su stvarna palestinska naselja, ne samo ona na Zapadnoj obali. Ali to je neugodna istina. I to se vidi uloga Haaretza, koji stvara narativ koji daje neku vrstu legitimnosti cionističkom projektu, nečemu što je u osnovi nelegitimno. U novije vrijeme imaju komentatorske članke novinara koji pišu o svojim iskustvima u “ratu“. To je rat koliko je rat bio ono što se događalo između nacista i ljudi koji su pružali otpor u Varšavskom getu.

Također vidimo da narativ o dvodržavnom rješenju i dalje cvjeta, i sve više zemalja diljem svijeta priznaje Palestinu. Vrlo ste kritični prema tome, zašto?

To je glupo priznanje države Mahmouda Abbasa, na koju se referiraju kao na palestinsku državu. Abbas je Netanyahuova desna ruka. To je najopasnija stvar koja se može dogoditi Palestincima. Za svakoga tko stvarno razmišlja o tome da se pomaknemo dalje od dinamike koja je na snazi ​​posljednjih 70 godina, sve je to korak unatrag, a ne naprijed. Razgovor o dvodržavnom rješenju jedini je način za održavanje kolonijalizma, apartheida, a sada i genocida. Zato cionisti polude kada kažemo “od rijeke do mora”, jer zahtijevamo palestinska prava diljem Palestine. Zločin je cionizam. Kada kažemo “od rijeke do mora”, negiramo legitimnost bilo čega što je povezano s cionističkim projektom. A to je jedini način da se krene naprijed.

Ako damo bilo kakav legitimitet bilo kojem aspektu cionističke države, onda radimo suprotno od podrške Palestincima. Takozvano rješenje dviju država i takozvano priznanje Palestine također implicitno priznaje Državu Izrael – državu cionističke rase – što je način zaštite zločina i nastavljanja zločina. Prvo i osnovno, cionistička država izgrađena je na krajnjem pojmu ekskluzivnosti. Postojanje Izraelaca dolazi na štetu Palestinaca, tako je to po dizajnu. Izrael je izgrađen suprotno ideji suživota. Jednakost, ustav, multikulturalizam, prava manjina, sve što se smatra demokratskim, doslovno znači ukidanje cionističke države i potkopava korijene cionističkog projekta.

Možete li nam reći nešto o akcijama u koje ste bili uključeni s Palestine Action?

Mogu govoriti o nekim od prošlih akcija u kojima sam sudjelovao. Palestine Action je trenutno zabranjena organizacija u Ujedinjenom Kraljevstvu, tako da danas nema nikoga tko bi bio povezan s njom. Prema nedavnoj zabrani, svatko tko se smatra članom te organizacije mogao bi završiti u zatvoru na 14 godina. Osoba zadužena za tu zabranu, Yvette Cooper, ministrica je vanjskih poslova Ujedinjenog Kraljevstva. Cooper je uvela najdrakonskije, antidemokratske mjere gdje se ljude sada uhićuje pod optužbama za terorizam samo zato što drže transparent. Ista Yvette Cooper je upravo ovog mjeseca priznala takozvanu Državu Palestinu. Još jednom, imate najfašističkiju, najkolonijalističkiju i najsupremacističkiju od svih, koja “priznaje” Palestinu.

Dva puta sam bio uključen u akciju protiv Elbit Systemsa, iliti Elbit Systemsa od Genocida, koji nije samo vodeći izraelski proizvođač oružja, i ne samo da usavršavaju svoje strojeve smrti na tijelima Palestinaca, a kasnije ih prodaju ostatku svijeta kao “testirane u borbi”, već Elbit Systems također aktivno provodi genocid uz Izraelske Snage Genocida. Prvi put, troje nas je otišlo u tvornicu u Oldhamu koja je kasnije trajno zatvorena. Otišli smo okupirati krov, u trenutku dok su bombe padale na Gazu 2021. godine. Uhićeni smo i pušteni 24 sata kasnije. Godinu dana kasnije ponovno sam otišao u Veliku Britaniju, ovaj put da porazbijamo sjedište Elbit Systemsa u Bristolu. Nismo skrivali lica i cijelo smo događanje prenosili uživo. Od nas sedmero, dvojica smo bili izraelski disidenti i sletjeli smo u Veliku Britaniju posebno kako bi sudjelovali u pokušaju zaustavljanja zločina Elbit Systemsa.

Kako mislite da se trebamo kretati naprijed, na kakve se akcije trebamo usredotočiti kada je Palestina u pitanju?

Vrijeme je da se odmaknemo od vremena građanskog neposluha. Građanski neposluh je za dobra stara vremena kada nam se genocid nije događao pred očima, uživo. Mi smo ti koji moramo zaustaviti genocid, jer naše vlade to neće učiniti. Jedina zemlja na svijetu koja je učinila minimum je Jemen. Ljudi mogu poduzimati direktne akcije na različite načine – postoje ljudi koji se fokusiraju na uništavanje tvornica oružja, postoje ljudi koji su na putu za Gazu kako bi probili blokadu itd.

Možemo razmišljati i o masovnoj mobilizaciji, globalnom maršu na Europski parlament ili na Međunarodni sud u Haagu. Trebali bismo usmjeriti svoju energiju na to da te institucije učinimo neupravljivima, na isti način na koji su u Južnoj Africi učinili bantustane neupravljivima. Europski parlament ne bi trebao moći funkcionirati dok ne ispuni svoju pravnu i moralnu obvezu da zaustavi genocid. To je minimum i mislim da ćemo ih morati natjerati da to učine. Da se poslužim citatom Davida Graebera – demonstriranje je kao traženje onih na vlasti da vam daju čašu vode, dok je direktna akcija kao kopanje bunara i izazivanje vlasti da vas zaustave.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Horizonti promjene koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.