Na rasporedu se nalazi šest kratkometražnih filmova koji se bave poviješću Palestine, queer glasovima u egzilu, mogućnošću povratka te prosvjedima i bojkotom izraelske propagande.

“QCP je nastao kao odgovor filmskih autora_ica na poziv kvir Palestinaca_ki na kulturni bojkot Izraela i odbijanje sudjelovanja na izraelskom državom poduprtom TLVFestu. Ovogodišnji program okuplja filmove kvir, palestinskih i savezničkih autora_ica koji tematiziraju otpor, solidarnost i borbu za oslobođenje, odbijajući izraelski pinkwashing.

Nakon filmova slijedi moderirana diskusija s članom inicijative Studentice za Palestinu i nezavisnom istraživačicom koja je okupila grassroots bazu kvir kulture i znanja iz različitih međunarodnih konteksta. Razgovarat će se o radu palestinskih kvir organizacija, prenijeti njihove glasove i i pokušati odgovoriti na česte eurocentrične predodžbe prema kojima put prema kvir oslobođenju mora svugdje i za sve izgledati jednako”, stoji u najavi.

Više detalja o programu pronađite ovdje.

Na dan otvorenja izložba zakazan je razgovor u kojem sudjeluju Pary El-Qalqili, Marta Popivoda i Basyma Saad, a moderira ga Kate Sutton.

“Posudivši stih iz jedne od pjesama iz zbirke Revolucionarna pisma Diane di Prima, Nadamo se (između redaka): Čežnja zavjerenika uzima zajednička iskustva nasilja i tuge kao mogući početak izgradnje društva. Izložba povezuje dva suradnička filma od kojih je svaki stvoren iz saveza između Bliskog istoka i bivše Jugoslavije.

Permanent Trespass Sanje Grozdanić i Basyme Saad angažira par profesionalnih narikača (‘putujućih govornica posmrtnih govora’ kako se same opisuju) da održe spomen na Američko stoljeće – koncept koji nije toliko vezan za specifičnu geografiju koliko na ideologiju stvorenu na ekstrakciji i akumulaciji. Posmrtni govor bi trebao donijeti kraj, ali ovdje ideja profesionalne tuge lišava žalovanje njegove intimnosti i jedinstvenosti ‘vraćajući smrt tržištu’ kao još jedan potrošački proizvod. 

Film Pary El-Qalqili i Marte Popivode ICH BIN HIER, ICH BIN DA, (2025) nalazi načine komunikacije bez jezika. Film počinje tako što bez riječi predstavlja svoju glumačku postavu žena čiji izrazi sami za sebe puno govore. Sve su Palestinke koje žive u Berlinu, gdje su javna izražavanja solidarnosti s njihovom zemljom porijekla praktično kriminalizirana. Žene se postupno otvaraju i dijele svoja životna iskustva ‘između redova’, specifičnu bilokaciju na koju upućuje naslov (grubo prevedeno Tu sam, tamo sam)”, istaknuto je u najavi izložbe.

Više detalja o izložbi koja se može posjetiti do 6. lipnja pronađite ovdje.

Primjetno je, u zadnjih nekoliko godina, da se ono što bi trebalo biti društveno i političko pitanje, dakle nenasilni prosvjedi vezani uz teme javnih politika, urbanizma, klimatskih odluka ili međunarodnih odnosa, sve češće počinje tretirati kao sigurnosni problem. To jest, prosvjednici u javnom diskursu prestaju biti građani koji blokiraju cestu, organiziraju marš ili razviju transparent, već u političkom i medijskom rječniku sve lakše postaju “radikali”, “ekstremisti”, pa čak i prijetnja državi.

Političko etiketiranje prosvjednika

Primjeri se gomilaju prilično brzo. U Italiji je, nakon sukoba na prosvjedima u Torinu krajem siječnja 2026., vlada Giorgie Meloni u roku od tjedan dana usvojila sigurnosni dekret koji policiji daje proširene ovlasti. Povod za zaoštravanje mjera bio je i incident u kojem su demonstranti napali policajca, što je premijerka Meloni okarakterizirala kao “pokušaj ubojstva”. Prema novom dekretu, policija sada može preventivno pritvoriti recidiviste koji se sumnjiče za planiranje nasilja na prosvjedima, i to do 12 sati, a prema nekim prijedlozima koji su cirkulirali, ta je mjera mogla trajati i do 48 sati.

Konteksta radi, Askatasuna, autonomni društveni centar koji je gotovo 30 godina bio utočište lijevih aktivista u Torinu, u prosincu 2025. prisilno je iseljen, a prosvjed u Torinu organiziran je upravo u znak solidarnosti s iseljenima. Vlast je sukobe odmah okvalificirala kao “urbani terorizam”, što su kritičari ocijenili politički motiviranom strategijom kojom se delegitimiziraju protestni pokreti i skreće pozornost s društvenih problema. 

Važno je napomenuti i da Italija nije čekala sukobe u Torinu da bi zaoštrila zakonodavstvo o prosvjedima. Već u siječnju 2024. donesen je zakon koji kažnjava tzv. “ekovandalizam”, odnosno blokade cesta i oštećivanje infrastrukture od strane klimatskih aktivista. Sigurnosni paket koji je raspravljan u parlamentu kroz 18 mjeseci, a potom ubrzan dekretom, izazvao je oštre kritike šest posebnih izvjestitelja UN-a, povjerenika Vijeća Europe za ljudska prava i OESS-a, koji su u njemu prepoznali prijetnju vladavini prava.

Zakon kao instrument kontrole prosvjeda

Italija, dakle, reagira većinom represivno, a Ujedinjeno Kraljevstvo otišlo je korak dalje. Naime, u UK-u se ograničenja prosvjeda sve više izravno ugrađuju u zakonodavstvo, čime se represija ne pojavljuje samo kao ad hoc policijska reakcija, nego kao sustavna politika upravljanja nesuglasjem.

Nizom zakona donesenih posljednjih godina, od izmjena zakona o javnom redu do novih policijskih ovlasti, postupno je proširena mogućnost države da kontrolira odvijanje prosvjeda. Policija je time dobila šire ovlasti da ograniči trase marševa, nametne uvjete organizatorima ili intervenira kada se neka akcija procijeni kao ona koja uzrokuje “ozbiljne smetnje” svakodnevnom životu. Ta je fraza postala jedan od ključnih instrumenata za suzbijanje građanske neposlušnosti, posebno blokada cesta i infrastrukturnih smetnji koje klimatski i socijalni aktivisti sve više usvajaju kao taktike.

Najviše je u ovom kontekstu pogođena Palestine Action, mreža poznata po izravnim akcijama usmjerenim prema javnim institucijama, kao i privatnim kompanijama povezanima s izraelskom vojnom industrijom. Vlada premijera Keira Starmera pozvala se na akt o terorizmu te zabranila grupu u srpnju 2025., uvrstivši je na popis terorističkih organizacija zajedno s al-Qaidom i Hamasom, s kaznama do 14 godina zatvora za članstvo ili izražavanje podrške. Povod za zabranu bila je akcija u lipnju 2025., kada su aktivisti upali na vojnu bazu RAF Brize Norton i oštetili dva vojna zrakoplova, uzrokujući procijenjenu štetu od 7 milijuna funti. No posljedice su premašile sve očekivano: britanska policija uhitila je gotovo 2.800 ljudi na protestima, mnoge samo zato što su u tišini držali plakate s natpisom “Podržavam Palestine Action”.

Nedavno su stigle i rijetke pozitivne vijesti iz ove države. Presuda Visokog suda u veljači 2026. privremeno je zaustavila jedan od najdalekosežnijih pokušaja kriminalizacije aktivističkih mreža: sud je zaključio da je zabrana bila nerazmjerna i nezakonita, jer je grupu svrstala u teroriste bez dostatne pravne osnove. Vlada je, međutim, odmah najavila žalbu, a zabrana ostaje na snazi dok se žalbeni postupak ne okonča. Zanimljiv je podatak i da je broj uhićenja zbog terorizma u UK-u porastao za 660 posto u jednoj godini, a 86 posto ukupnih uhićenja bilo je vezano uz podršku Palestine Action.

Nešto slično dogodilo se u Australiji početkom ove godine, kada su vlasti u Sydneyu pokušale proširiti policijske ovlasti uoči demonstracija organiziranih za vrijeme posjeta izraelskog predsjednika. Propalestinski prosvjedi već su mjesecima privlačili tisuće Australaca, no ovaj se put vlast opredijelila za izvanredne mjere, uključujući pojačavanje provjera identiteta, ograničavanje skupova i preventivne intervencije. Uz to, policija je udarala prosvjednike i naposljetku uhitila njih 27. Organizatori prosvjeda i grupe za građanska prava osporili su mjere na sudu tvrdeći da nerazmjerno ograničavaju pravo na javno okupljanje, no njihove su tvrdnje odbačene i sudska odluka pogodovala je policiji. Postoje pak i drugi, nešto sretniji slučajevi koji bi u funkcionalnoj pravnoj državi bili bare minimum, npr. slučaj u kojem je vrhovni sud proglasio neustavnim zakon koji policiji dopušta ograničavanje prosvjeda u blizini vjerskih objekata.

Bauk antifašizma

Ni Sjedinjene Države ne izlaze iz ovog obrasca, koji se dodatno učvrstio tijekom drugog mandata Donalda Trumpa. Odgovor vlasti na prosvjede protiv njegovih imigracijskih politika obilježen je represivnim intervencijama i kriminalizacijom aktivističkih praksi. “Antifa” je paralelno proglašena domaćom terorističkom organizacijom, iako pritom ni FBI zadužen za istragu “grupe” ne zna odgovoriti na pitanja o strukturi, članstvu ili operativnim mrežama notornih antifašista, odnosno anti-Amerikanaca, kako ih još nazivaju.

To je, kao i u Mađarskoj, jedan od pristupa kojim se učinkovito postiže širenje ovlasti i kriminalizacija političkog aktivizma te suzbijanje disidentskih i lijevih pokreta. Tamo je, slijedeći Trumpa, vlada sada bivšeg premijera Viktora Orbána u jesen 2025. “Antifu” proglasila terorističkom organizacijom, a već su godinama zabranjeni simboli srpa i čekića te petokrake. Sličan smjer vidimo i u Češkoj gdje je nedavnom izmjenom zakona kriminalizirano promicanje komunističke ideologije, što uključuje i određene oblike korištenja njezinih simbola, a česta je to tema rasprave i kod nas. 

Mogli bismo reći da je situacija u Hrvatskoj nešto manje dramatična jer nemamo antifa političkih zatvorenika osuđenih na višegodišnje kazne zatvora, ali itekako imamo nasilnih privođenja, SLAPP tužbi, pa i “zamolbi” od policije da se na prosvjede ne donose nikakve zastave, naročito ne bivše države ili Palestine (zato je gradonačelnica Rijeke Iva Rinčić na Noćnom maršu hodala kraj ogromne hrvatske zastave, valjda da se njome pokrije ako vidi neku petokraku). Ako netko istakne tu notornu petokraku još uvijek neće biti osuđen kao terorist (antifašist), ali će dobiti prekršajnu prijavu za ometanje javnog reda i mira, što je možda, uz isticanje palestinske zastave, ponajbolji primjer kako se kod nas paušalno sankcionira aktiviste i aktivistkinje dok se desnica ne izbori za zakonodavni okvir koji će ih zadovoljiti.

Poslušno prepisivanje

Slični obrasci, doduše nasilniji kada govorimo o reakciji policije, već su ranije bili vidljivi i u slučajevima antimilitarističkih prosvjeda, poput onog na prošlogodišnjem vojnom mimohodu, kao i u travnju iste godine kada je ispred Ministarstva vanjskih poslova privedeno čak 17 aktivistica koje su prosvjedovale protiv suradnje Hrvatske i Izraela. Sud je sada utvrdio da je riječ o mirnom prosvjedu, da nije bilo kršenja javnog reda i mira te da je policija prekoračila svoje ovlasti pri njegovu prekidu i uhićenju prosvjednika. Iako su donesene nepravomoćne oslobađajuće presude, sam postupak upućuje na širi obrazac odvraćanja od prosvjednog djelovanja, koji vidimo i u drugim primjerima.

Oni se uklapaju u šire tendencije koje pratimo u nominalno demokratskim društvima. U ranije spomenutom Ujedinjenom Kraljevstvu jesenas je zbog podrške Palestine Action uhićeno čak 857 mirnih prosvjednika u jednom danu, a u Njemačkoj su u posljednjih nekoliko godina uhićenja na mirnim prosvjedima postala toliko uobičajena da je to prestala biti vijest. To se osobito odnosi na propalestinske i antimilitarističke prosvjede, ali i one usmjerene protiv kompanija poput Rheinmetalla, velikog proizvođača oružja koji je nedavno stigao i u riječku luku. U prijevodu, naši represivni organi poslušno i rado “prepisuju” od drugih europskih država, a nema sumnje da će tako i nastaviti.

Primjerice, tijekom posjeta Ursule von der Leyen Zagrebu krajem siječnja tri su osobe na mirnom prosvjedu ispred Sabora dobile prekršajne prijave, a nedavno je sankcioniran i prosvjednik koji je na prosvjedu sindikata nosio, zamislite, anarhosindikalističku zastavu. U tim slučajevima nije riječ o nasilju niti o narušavanju javnog reda, već o simboličkom političkom izrazu koji se sankcionira administrativnim putem. Takvi postupci sugeriraju da problem za institucije nije nužno ponašanje prosvjednika, već sadržaj i ideološki okvir poruka koje artikuliraju.

Istovremeno, selektivnost u pristupu represiji postaje sve očitija. Primjerice, prosvjedi ispred kuće roditelja Borisa Dežulovića u Splitu, tijekom kojih su desničarski prosvjednici nasrtali na policiju, nisu rezultirali sličnim obrascem dugotrajnog procesuiranja ili preventivnog pritvaranja kakav se sve češće primjenjuje nad lijevim i progresivnim aktivistima. Drugim riječima, prosvjed nam je i dalje dopušten, ali pod uvjetom da ne smeta, ne blokira, ne vrijeđa i, po mogućnosti, ne postoji.

Cij programa je informiranje lokalne zajednice o nastavku humanitarne katastrofe u Palestini i prikupljanje sredstava za jačanje medicinske skrbi i zaštite stanovnika Masafer Yatte, posebice za zajednice sela Umm al-Khair, Khalet al Daba’a i Susya. “Prikupljena sredstva namijenjena su uspostavi lokalne vatrogasne jedinice i medicinske klinike, odnosno infrastrukture koja može neposredno pomoći zajednicama izloženima napadima, paljevinama, razaranju i otežanom pristupu osnovnim uvjetima života. Donacije se prikupljaju kroz međunarodnu kampanju i solidarne događaje, putem QR koda i online donacija koje vode izravno u zajednički fond osiguran preko CJNV-a (Centar za židovsko ne-nasilje)”, stoji u najavi programa.

Program započinje u 18:30 u prostoru Udruge SUP uz druženje, ping pong i pizze na donacije, a u 21 sat kreće projekcija dokumentarnog filma Viva Palästina: Razlog otpora, redatelja i aktivista Kamala El Salima. Nakon filmsko-diskurzivnog programa kreće koncert bendova Alive Inside i Blaxphema u 22:30 sati.

Više detalja možete pronaći ovdje.

Nakon uvoda suorganizatora, Ozrena Pupovca, Omar i Farraj iznijeli su osobna svjedočanstva, te predstavili situaciju na okupiranoj Zapadnoj obali i otvorili raspravu o mogućnostima i ograničenjima palestinskog otpora. Po završetku njihova izlaganja, u razgovoru im se pridružuju književnica i politologinja Saša Savanović te teoretičar i prevoditelj Stipe Ćurković.

Snimio: Dubravko Matanić
Uredila: Sara Gurdulić

Riječ je o filmu čija je radnja smještena u Berlinu, a prati četvero aktivista koji prosvjeduju za oslobođenje Palestine. Glavni fokus filma je zabrana konferencije Palästina Kongress iz 2024. godine. Redatelj filma, Kamal El Salim, “potom istražuje berlinski studentski pokret i njegovu ulogu u sve intenzivnijoj globalnoj borbi za slobodu izražavanja i pravo na otpor. U pozadini svega provlači se dublja tema: na koji način nerazriješeno nasljeđe fašizma u Njemačkoj i danas oblikuje njezinu političku stvarnost”, piše u najavi programa.

Kamal El Salim je filmski redatelj, organizator i aktivist, fokusiran na ljudska prava i migracije. Vodio je inicijative civilnog društva za prava izbjeglica u Švedskoj, a svoj doprinos daje i kroz novinarstvo i dokumentarne projekte koji preispituju dominantne narative i daju glas marginaliziranim perspektivama. 

Nakon projekcije održat će se razgovor s redateljem usmjeren na promišljanje filma kao aktivističkog alata te razmjenu znanja između aktivista_ica.

Ulaz na program je slobodan.

Kako piše u najavi, “prema podacima UN-a, prošle je godine zabilježen rekordan broj napada izraelskih doseljenika na Palestince na Zapadnoj obali, s preko 1800 dokumentiranih nasilnih incidenata. Već u prvim danima godine, izraelska vojska izvršila je raciju na Sveučilištu Birzeit na okupiranoj Zapadnoj obali, ozlijedivši pritom jedanaest palestinskih studenata. I dok se svjetska pažnja sve više usmjerava na druge žarišne točke geopolitičkih apetita, Palestina se sve više gubi iz fokusa.”

Omar i Farraj na Sveučilištu Birzeit rade kao profesori, a u Hrvatsku dolaze po prvi put. Dan nakon gostovanja u ljubljanskom Cankarjevom domu, gdje sudjeluju u programu Kritični kabaret pod vodstvom filozofa Srećka Horvata, u Rijeci će iznijeti osobna svjedočanstva, predstaviti situaciju u okupiranoj Zapadnoj obali te otvoriti prostor za raspravu o mogućnostima i ograničenjima palestinskog otpora.

Nakon uvodnih izlaganja, u razgovoru će im se pridružiti književnica i politologinja Saša Savanović te teoretičar i prevoditelj Stipe Ćurković.

Abdaljawad Omar je palestinski pisac i filozof iz Ramale u Palestini. Radi kao asistent/vanredni profesor na Odjelu za filozofiju i kulturne studije Sveučilišta Birzeit, gdje predaje i provodi istraživanja o političkoj teoriji, dekolonijalnoj misli i intelektualnoj povijesti palestinskog otpora. Omar redovito objavljuje eseje i članke doprinosi međunarodnim raspravama o kolonijalizmu, otporu i bliskoistočnoj politici.

Basil Farraj je ravnatelj Instituta za međunarodne studije Ibrahim Abu Lughod i docent na Odjelu za filozofiju i kulturne studije Sveučilišta Birzeit. Basilovo istraživanje bavi se presjecima sjećanja, otpora i umjetnosti kod zatvorenika i drugih koji su žrtve nasilja. Basil je provodio istraživanja u nekoliko zemalja, uključujući Čile, Kolumbiju i Palestinu.

Više detalja o programu pronađite ovdje.

Naslov izložbe preuzima rečenicu: “Tko ostane do kraja, ispričat će priču. Učinili smo što smo mogli, zapamtite nas.” Te su riječi 2024. godine ispisane na ploči bolnice u Džabaliji u Gazi, a napisao ih je liječnik Mahmud Abu Nudžaila.

Izložba se nadovezuje na akciju Sindikata novinara Hrvatske koji je od 14. svibnja do 18. srpnja 2024. na društvenim mrežama objavljivao ilustracije posvećene medijskim radnicama i radnicima ubijenima u Gazi. Ilustracije prikazuju novinarke i novinare, snimatelje i snimateljice, montažere, tajnice, vozače i druge profesionalce čiji rad stvara i održava medije.

Izložba se održava u sklopu ciklusa NMG@PRAKTIKA, a organizatori u najavi prenose i poruku Palestinskog sindikata novinara, koji upozorava da se napadima na novinare i novinarke nastoji onemogućiti svjedočenje i zamagliti informacije o stradanjima palestinskog stanovništva, osobito u Pojasu Gaze. Izložba u tom smislu djeluje kao javni čin pamćenja i solidarnosti te kao podsjetnik na ulogu novinarstva i medijskog rada u dokumentiranju stvarnosti.

Više o radovima i kontekstu njihova nastanka više doznajte u razgovoru s jednom od inicijatorica izložbe, ilustratoricom Enom Jurov.

Kenjar je na postdoktoratu pri Sveučilištu u Rijeci i jedan od osnivača Naan-Aligned kulinarske inicijative započete na Školi autonomije na Visu. Na predavanju u MaMi Kevin Kenjar će predstaviti svoje istraživanje na temu netom osnovane UN-ove Generalne skupštine na kojoj su predstavnici jedanaestero država, uključujući Jugoslaviju, kroz savjetodavno tijelo United Nations Special Committee on Palestine (UNSCOP) vijećali o ondašnjoj krizi u Palestini. Fokus Kenjarovog predavanja bit će na alternativnom planu podjele zemlje koji su koncipirali predstavnici Jugoslavije, Irana i Indije, kao i post-ratna iskustva navedenih država-članica.

Više detalja o predavanju pročitajte ovdje.

Tuniska redateljica Kaouther Ben Hania u dokudrami Glas Hind Rajab predstavlja istiniti događaj iz siječnja 2024. godine kada su volonteri Crvenog polumjeseca u Palestini primili poziv za hitnu pomoć jer je šestogodišnja djevojčica ostala zarobljena u automobilu tijekom izraelskog napada.

Kako stoji u najavi: “Ova duboko potresna dokudrama o slučaju koji je odjeknuo svijetom mješavina je stvarne audiosnimke Hindina glasa i dramatizirane izvedbe, prikazana iz perspektive volontera hitne službe koji su zaprimili poziv. Snimljen s namjerom širenja svijesti o genocidu nad Palestincima i kako bi pridonio globalnom pozivu na akciju, film je u Veneciji ovjenčan nizom nagrada, uključujući Veliku nagradu žirija te je tuniski kandidat za Oscara za najbolji međunarodni igrani film.”

Ulaz na projekciju je slobodan.