Okrene se u namjeri da krene odakle je i došao. Ugleda divovska slova na velikom reklamnom panou kroz koji prolazi sunce. U glavi složi slovo po slovo. EIVALSOGUY. Stoji s krive strane. Vratili su ga. Onda ga probudi.

Goran Ferčec, tridesetčetverogodišnjak, studirao je povijest umjetnosti, polonistiku i dramaturgiju u Zagrebu. Njegovo ”idealno stanje je stanje nijemosti”. Autor je proznih (Ovdje neće biti čuda) i dramskih tekstova (Kruženje, Pismo Heineru M.), suradnik na kazališnim projektima Boruta Šeparovića, Janusza Kice, Ivice Buljana, objavljuje teorijske tekstove, intervjue i kritike u časopisima i na radiju. Za sebe kaže: ”Ne prepoznajem užitak u govoru. Uživam u pisanju, čitanju i slušanju”.

Bender, tridesetdevetogodišnjak, ”sasvim prosječno biološko biće načinjeno od jedva spojivih fragmenata naslijeđenog”, književni je lik Gorana Ferčeca, i jedini lik s imenom u romanu Ovdje neće biti čuda. ”Ono što Benderu treba jest pojam koji ne označava više od onoga što želi reći”, a isti je slučaj i s Ferčecovim pismom. Njegov je književni lik višestruko lišen glasa, a njegovo je pismo, u nadopunjavajućoj srodnosti, minuciozno i opterećeno pripovijedanjem. Bender nema glas jer: a) ne želi govoriti – jezik sredine u kojoj prebiva jest strani jezik ili ga on osjeća stranim; b) ne smije govoriti – odnos prema azilantima i nedomicilnom stanovništvu u većini je zemalja poznatoga Zapada otvoreno negostoljubiv ili se na njih gleda s podozrenjem; c) ne smije govoriti – u domaćem ga se okruženju može smatrati onim ”koji je pobjegao dok se ratovalo” pa nema legitimitet sudionika u kolektivnoj traumi; d) ne može govoriti – ”nepovjerenje u jezik” Benderu ne ostavlja mogućnost komunikacije koja bi bila svrhovita, odnosno, koja bi proizvela razumijevanje među govornicima. Zbog svega navedenog, Bender nije sudionik komunikacijske razmjene, no tu njegovu poziciju uvelike nadomješta pripovijedanje. 

Književni lik ne govori jer ne uspijeva naći pojam koji bi značio točno to što želi reći, dok pripovjedač detaljnim opisima svakodnevnih pokreta i prolaznih misli svoga lika uspijeva isprazniti sve te pokrete i misli od višeznačnosti. Ferčecovo pismo, kao i svako pismo lišeno glasa, naizgled se pojavljuje još snažnije putem pripovijedanja o nemogućnosti govora. Upravo pripovijedanje ruši pretpostavku o takvoj nemogućnosti: od svakodnevnih radnji poput ustajanja, kuhanja, hodanja i mokrenja do malo manje svakodnevnih poput dobivanja batina, uličnih demonstracija, neuspjelog fellacija, pokapanja ubijenoga psa, pripovjedač stvara bogat pripovijedni svijet svoga junaka. Stoga Bender, prividno otuđen, usamljen, nerječit, naprosto suvremen čovjek, postaje upravo putem pripovijedanja svakodnevna pojava još jednog neprilagođenog književnog junaka. Pripovijedanje kratkim, odmjerenim rečenicama stvara literarni svijet koji na svakom svom koraku nudi izbor – no ne čitatelju, već književnom liku. Čitatelju nije dana mogućnost zamišljaja alternativne situacije jer ju književni lik ne priznaje kao alternativu – za njega izbor ne postoji. Štoviše, književni je lik impotentan, kako seksualno (njegova se ”platnena zmija” rijetko pokreće), tako i kreativno (njegovo djelovanje ne proizvodi pomake ni u njegovu životu niti u realitetu pripovijedanoga svijeta, do posljednjega poglavlja). Tako, suosjećajnom linijom, i čitatelj ostaje uskraćen za užitak. 

Zbog Benderova upornog neizabiranja, pripovijedanje postaje zamorno i predvidljivo – no, naslovom smo upozoreni. Posebnost hrvatske postratne proze ni ovdje ne izostaje: u pretposljednjem poglavlju, Benderov literarni otac, kao ”jedini preostali svjedok” u jednom dahu svoga bolesnoga želuca pripovijeda ”kako je to bilo”, razrješavajući vlastitu savjest i dvorišnu šupu od nepotrebnih predmeta prošlosti. No starčeva katarza zapravo služi kao olakšanje starčeve mirne smrti u snu, i sjajno funkcionira u pripovjednom svijetu, lišavajući ga nepotrebne patetike kojom je zagušen hrvatski postratni roman. Starčevo priznanje ne utječe na Benderov doživljaj pripovijedanoga svijeta, njegov je odlazak već upisan u vremensku matricu pripovijedanja.

Očekivano čitanje romana u njegovoj podijeljenosti na prvi dio, prikaz života u neimenovanoj zemlji koja nije domovina glavnoga lika, i drugi dio, povratak u rodni kraj, moglo bi se opravdati jedino čitanjem romana u njegovim prostornim koordinatama. Promjena mjesta sugerirana je putovanjem, putopisnom matricom odlaska, dolaska i povratka. No, prikaz grada iz kojega se odlazi, zapuštenoga sela u koje se dolazi i odlaska iz takvoga okruženja, u nepoznatom pravcu, zapravo ne ulazi u opis promjene mjesta, već vremena. Naravno, bilo bi suludo tvrditi da roman ne zaprema prostorne koordinate, no ekonomija mjesta u pripovijedanom je svijetu podređena ekonomiji vremena. Prostorne koordinate daje citat s početka teksta: književni lik vječno stoji sa krive strane. Na početku priče, on, stranac, promatra svoga susjeda kroz špijunku, svjestan da ga ovaj vidi: ”Turčin, navikao na poziciju stranog tijela, pristaje da bude promatran”. Dalje, nalazi se usred prosvjedne povorke za čiji uzrok ne zna niti ga zanima, no uočava čovjeka na prozoru: ”Bender zaključi kako liku na prozoru sve ovo mora izgledati poput režirane masovne scene u kojoj nije nimalo važno protiv čega se ljudi u koloni zapravo bune”. Noćna šetnja parkom, u koji je zašao vođen seksualnom željom, ponovno ga ostavlja s druge strane: ”To mu daje sigurnost da ne odstupi ni koraka s mjesta na kojem se ukipio i s kojega gleda ono što je prema općemu mišljenju nečija privatna stvar.” No odgovor na pitanje o pravoj i krivoj strani nije zadan, niti ga Bender zna, on ponekad djeluje a ponekad ne – pripovijedanje je to koje svakom njegovu ne/djelovanju daje potreban okvir vodeći čitatelja jasnim i odmjerenim rečenicama kroz bespuća misli i asocijacija bliskih ”zakržljalom čovjeku zaboravljenog doba”. U tim i takvim opisima pripovijedanje se napuhuje i ispuhuje, nikada ne prelijevajući se iz okvira kojeg je sámo zadalo prvom rečenicom teksta.

Prostorne koordinate bez otkrivanja strana svijeta upućuju na ideološki okvir pripovijedanja koji je mnogo jasnije izražen u njegovim vremenskim odrednicama. Već spomenuta nemogućnost govora (”To što čuje njegov je glas. Probija se sterilan i nerazumljiv kao da dolazi iz zvučnika”) dozvoljava književnom liku, a posredno pripovjedaču, da zauzme poziciju onoga koji ne izriče vrijednosne sudove, već zbog same nemogućnosti izricanja. ”Samo će ga objektivno sagledavanje činjenica sigurno dovesti do sljedećeg jutra” rečenica je koja nagoviješta, iako pri samom kraju teksta, ideološku poziciju književnih instanci. Vrijeme u romanu slijedi pripovijedane događaje i ne reterira ni u kojem trenutku, neumorno se kreće prema naprijed jer je prošlost, prošlo doba, prethodni događaj, prethodno poglavlje, nešto što je u pripovijedanom svijetu – završeno. Stoga nema ni razmatranja povijesti da bi se zaključilo što se može ”danas” bolje učiniti. ”Objektivno sagledavanje činjenica” odnosi se na konkretni trenutak i ne važi ni za koji drugi. Odgovornost koju pripovjedač propisuje svom književnom liku nije ništa drugo nego ideološka pozicija onoga koji u trenutku proživljava odmazdu za svoje krive, nepromišljene korake i blagoslov za one promišljene. Književni lik s takvom odgovornošću odgovara samo za sebe (stoga jednoličnost pripovijedanja njegova ”puta”), jednako kao što i pripovjedač odgovara za fikcionalni svijet koji svojim pripovijedanjem gradi. Taj svijet možda jest jednoličan, neporemećen važnim društvenim događanjima koji ulijevaju nadu u bolje sutra ili ju pak poništavaju, no ostavlja prostor za čudo, odgovornost za koje pripisuje, na kraju krajeva, čitatelju.

Roman Gorana Ferčeca Ovdje neće biti čuda izašao je 2011. godine u izdanju zaprešićke izdavačke kuće Fraktura.

Pustoš, praznina, povratak u “nigdje”, raspad, rascjep i odlazak iz povijesti samo su neke od tema koje jedan od najtalentiranijih dramaturga mlađe generacije Goran Ferčec problematizira svojim prvim romanom Ovdje neće biti čuda.

Glavni junak romana je mladi intelektualac Bender suočen s krizom identiteta u neimenovanoj metropoli na Zapadu u kojoj se skrasio za vrijeme ratova na našim prostorima. On je eskapist koji bježi ne samo od prošlosti već i od svakodnevice, prepun sumnje prema sebi samome. Utjelovljenje je suvremenog bića. U takvoj potpuno narušenoj poziciji jedan ga nenadani očev poziv nagna da se vrati u domovinu, u selo iz kojega je potekao, u kojem nakon ratnih pustošenja više gotovo nitko ne živi. Za mislećeg pojedinca to predstavlja poziciju ništavila, s kojom se ne može ništa i koja ne obećava “bolje sutra”. Rat i tranzicija istodobno su pozadinske “činjenice” romana i slike unutarnjeg stanja junaka čemu valja priložiti onu (vječnu) misao F. M. Dostojevskog da se najveći ratovi vode upravo u nama samima. Autor kroz svog junaka to i potvrđuje.

Goran Ferčec, dramatičar, dramaturg i romanopisac, studirao je povijest umjetnosti i poljski jezik na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, te dramaturgiju na Akademiji dramske umjetnosti. Kao dramaturg i/ili asistent redatelja radio je na mnogim kazališnim projektima od kojih su najvažniji Generacija 91-95 i Mauzer redatelja Boruta Šeparovića (ZeKaeM), Bjesovi redatelja Janusza Kice (HNK Zagreb) te Kiklop redatelja Ivice Buljana (Scena Gorica).

Kao dramatičar debitira 2011. godine dramom Pismo Heineru Mulleru u režiji Bojana Đorđeva i izvedbi Zagrebačkog kazališta mladih. Objavljuje teorijske tekstove, intervjue i kritike u časopisima i na radiju. U tandemu s kolegicom Jasnom Žmak, pokrenuo je inicijativu Dramaturški kolektiv, a prvi mu je roman Ovdje neće biti čuda u izdanju Frakture.

KP: U romanu Ovdje neće biti čuda, od trenutka kad se protagonist Bender vrati u svoje “mjesto” bavi se “nezbrinutim” ostatcima njegova života. Jesmo li svi Bender?

G. F.: Suzdržao bih se od bilo koje vrste uopćavanja, jer ni roman nisam pisao s namjerom da konstruiram i ponudim čvrste indentifikacijske točke preko kojih bi čitatelj mogao ili morao neizbježno prepoznati sebe u protagonistu Benderu. Ipak, Bendera sam kreirao kroz situacije, postupke, observacije, reakcije i odnose koji mogu zrcaliti neke refleksije koje onda iniciraju pitanje poput tvojeg. Benderov je lik u nezahvalnoj poziciji književnog lika koji je tu samo onda kad ga se čita, kad ga se prati, kad mu se daje prostor i vrijeme. Osim u čitanju, Bendera zapravo nema, što dovodi do zaključka da poistovjećivanje s Benderom znači neku vrstu samo-poništavnja. Ako se, dakle, složimo da smo svi mi Bender, onda nas nema, a taj mi se poništavajući i pomalo apstraktni zaključak sviđa jer to ne-postojanje formira, da tako kažem, pustu tranzicijsku frontu na koju se Bender vraća.

KP: Je li vraćanje “nužnost” što mi se čini da je jedna od mogućih poruka ovog romana. Lik se vraća da bi posvjedočio kraju, smrti – kako sam kažeš – Velikog oca?

G. F.: Kad već govorimo o nužnosti, mislim da je odlazak nužnost, a da je vraćanje tema, odnosno nusprodukt nužnosti odlaska. Naravno da i odlazak ima potencijal velike teme, naročito u bliskoj povijesti književnosti raspadnutih jugoslavenskih država: Vladimir Arsenijević, Bora Ćosić, Daša Drndić, Dubravka Ugrešić, svi oni postavljaju problematiku odlaska kao temu. Mene je interesiralo baviti se povratkom kao prisilom na koju Bendera ne obvezuje toliko vlastita želja, koliko očeva molba. Rekao bih s primjesom ironije, da Bender samo poštuje zakone žanra i vraća se da bi postao svjedokom onoga što me kao autora interesiralo izložiti u ovom romanu. Ali to i dalje isključuje nužnost.

Ako je u mom romanu i moguće iščitati nužnost povratka, onda ona proizlazi samo iz potrebe da svojim povratkom Bender metaforički i doslovno svjedoči smrti velikog oca.

KP: Nemogućnost bivanja/postojanja protagonista u romanu ponajviše se izrazilo u ogoljenom jeziku koji koristiš za pripovijedanje. Je li tvoj “svakodnevni jezik” uvelike odijeljen od profesionalno-umjetničkog jezika i da li je to uopće moguće?

G. F.: Jezik me zbunjuje, jer je tek naizgled podatan, jer se lažno izdaje kao nešto što je u dosluhu s piscem. I zato što je tako lažno podatan a istovremeno živ, jezik neprestano održava stanje nesigurnosti, krize, nerazumijevanja, ali i potiče na rizik, eksperiment i novo. Velik dio mog ranijeg pisanja bio je potrošen na to da shvatim da s onime što mislimo da je naš vlastiti, autorski jezik, treba znati pregovarati. Jezik nije u službi autora. Ogoljeni jezik o kojem govoriš produkt je moje diplomacije u pregovorima s Jezikom.

Bivajući stalno uronjem u jezik, bilo kao čitatelj ili kao pisac, uvijek sam imao subjektivni osjećaj o prevelikoj količini jezika, da mi je jezika uvijek malo previše i da tom suvišnošću jezik samo održava stvarnost koja je poput račšupane kose i koju je nemoguće počešljati i ukrotiti, kako kaže Elfriede Jelinek u jednom svom tekstu. Moja odluka o jeziku kojim pišem u romanu je pokušaj da na trenutak počešljam ili u ovom slučaju, pograbljam obrasle tratine bliske povijesti i njenih posljedica o kojima se govori samo onda kad netko pita. Ta pozicija slučaja o kojem se ne govori, a kojom se bavim u romanu, formirala je i jezik koji osim što svojom sintaksom uspostavlja cjelovitost teme i narativa, referira i na sebe kao na temu, ne služeći samo kao sredstvo opisa, već penetrirajući duboko u strukturu, ispreplićući svoj diskurzivni autizam s egzistencijalnom prazninom protagonista.

Odnos između jezika kojim pišem i jezika kojim govorim i na kojem mislim, odnos je međusobnog nadopunjavnja, pri čemu jeziku kojim pišem dajem prednost te on u određenoj mjeri utječe na jezik kojim govorim. Kako je ipak nemoguće, a i besmisleno govoriti onako kako se piše, moje idealno stanje je stanje nijemosti. Ne prepoznajem užitak u govoru. Uživam u pisanju, čitanju i slušanju.

KP:Većina tvojih likova, kako kazališnih tako i književnih su, recimo to tako, glasni marginalci. Snažno artikuliraju svoj kritički pogled na svijet, dakle svoju poziciju u društvu. Kako vidiš odgovornost sebe kao autora po tom pitanju? I što znači biti “odgovoran”autor?

G. F.: Ne znam koja bi bila definicija odgovornog autora. Vjerojatno ista definicija koja vrijedi i za odgovornog člana društva. Dakle, netko tko svojim radom i djelovanjem neprestano upozorava na slabe točke u odnosu društva i pojedinca i obrnuto. Ne mislim da postoji razlika u odgovornosti samo zato što je netko autor a netko drugi, recimo, vozač taksija. Jedina je razlika u tome što autor posjeduje specifičan alat kojim dublje i sustavnije može analizirati neuralgične točke društva, što ga onda u percepciji javnosti pozicionira kao onoga od kojeg se očekuje da bude odgovoran. Za razliku od ostatka društva koje ne bi trebalo biti odgovorno?! Ne slažem se.

Društvo je organizam koji može opstati unutar prihvatljivih civilizacijskih normi samo ako konstatno preispituje svoje postupke, pozicije, odnose, zakone, politike. I u tom smislu pozicija autora, bez obzira bio glasni marginalac ili ne, koji svojim radom ne artikulira svoj kritički pogled u odnosu na društvo, meni je suviše apstraktna. Tko je onda autor? Što je onda autor? Po čemu se i u odnosu na što definira pozicija autora? U odnosu na medij? Na pisanje? Mislim da nije dovoljno pisati da bi se bilo autorom.

KP: A što znači biti politički odgovoran autor?

G. F.: To znači da društveno odgovoran autor istovremeno mora biti svjestan da je u radu nemoguće zaobići ideologiju. Govorim o idologiji općenito, ne definiram. Politički odgovoran autor, dakle, bio bi onaj koji analizira ideologiju koja se kritičkim propitivanjem društva neminovno uvlači i u njegov rad. Važno je biti svjesan mogućih posljedica vlastite političnosti. Nekritička samouvjerenost da si na jedinoj mogućoj pravoj strani meni je već naznaka neke ideološke devijacije.

KP: Kako vidiš politiku i političko u umjetnosti, konkretno pisanju, te koja je nit granica koja tekst čini običnim političkim pamfletom odnosno dobro kreiranom dramskom radnjom?

G. F.: Mislim da je svako pisanje političko. Bilo u propitivanju i razbijanju formalnih i žanrovskih konvencija, bilo u odnosu prema temi. Ako pisanje zaobilazi baš svaki oblik propitivanja, onda to možda više nije pisanje, već tipkanje.

Htio bih naglasiti da političko ne mora biti eksplicitno, ali i može, samo što je tada bliže pamfletizmu koji spominješ u pitanju. Ali pamfletizam u pisanju ne mora biti nužno negativno konotiran.

Kulturu pamfletističkog političkog diskursa bez argumenta u kojoj živmo, ponekad je moguće kritizirati jedino ako i sami posegnemo za pamfletističkim diskursom. I ako to radimo s pozicije svjesnog umjetničkog čina, onda je to legitimno, onda je to jedan brehtijaski Verfremdungseffekt a i trenutak za dobro kreiranu dramsku radnju.

KP: Tvoj rad u suštini prate medijske kontroverze, što naravno samo po sebi ništa ne znači ili može značiti samo si kvalitetan autor, do trenutka dok te ne izbace i/ili odbiju što se i dogodilo na Dubrovačkim ljetnim igrama. Naime, samo deset dana prije službenog otvorenja dobili ste otkaz suradnje, navodno zbog nekih spornih rečenica u tekstu koje kasnije nitko od naručitelja nije komentirao ili uputio na dijelove koji su im bili sporni? Možeš li to komentirati?

G. F.: Moje iskustvo s Igrama svedivo je na nekoliko rečenica i kao takvo nije vrijedno komentara. S druge strane mislim da se koncept Igara godinama razvija bez jasne programske politike, ponavljajući festivalske matrice stare šezdeset godina. Meni kao autoru i kulturnom radniku to recikliranje jeftinih programskih matrica koje porezne obveznike košta desetak milijuna kuna nije prihvatljivo. Kao što mi nije prihvatljiv ni grandiozni elitizam Igara začinjen lokalno-folklornim detaljima. Prihvatio sam pisati otvaranje jer mi se učinilo da bi se kroz preispitivanje te javne ceremonije mogla postaviti neka problemska pitanja vezana uz same Igre. Baviti se takvim pitanjima ne bi trebalo smatrati kontroverznim, već legitimnim. Nametanje kontroverznosti nečijem radu najbolji je način da se i rad i autor diskvalificiraju kao nevrijedni ozbiljne pažnje, kao provokacija bez dubljeg sadržaja. Taj je princip svojstven našoj kulturi kojim se diskvalificiraju i obezvrijeđuju pitanja koja bi na bilo koji način mogla načetni šuplju sferu našeg palanačkog društva.

KP: Dramaturški kolektiv čiji cilj jest afirmacija suvremenog dramskog teksta mladih i neafirmiranih autora kroz koncept Malih noćnih čitanja koje ste radili u &TD-u, a od iduće godine će se održavati u ZeKaeM-u ide dalje. Ti i Jasna Žmak, inicijatori ovog projekta, i dalje inzistirate na manje-više anonimnim autorima. Kako funkcionira odlučivanje o tome koga odabrati te što za vas znači “umjetnička vrijednost/kvaliteta”?

G. F.: Dramaturginja Jasna Žmak i ja pokrenuli smo inicijativu s namjerom da usmjerimo pažnju javnosti, kazališnih ljudi i institucija na mlade dramske autorice i autore. Nismo inzistirali na tome da autorice i autori budu anonimni, već da prezentiramo radove koji nisu imali priliku susresti se sa scenom, a činili su nam se vrijednim scenskog čitanja.

Ove sezone koncept smo malo proširili, te će samim čitanjima prethoditi, desetodnevna intenzivna radionica za dramatičare, dramaturge, izvođače i producente koju smo nazvali Dramaturški studio.

Poziv za slanje tekstova je bio otvoren do 1. studenog 2011. Pristiglo nam je desetak tekstova. Nakon što pročitamo tekstove, Jasna Žmak, producentica Petra Glad i ja, odlučit ćemo kojih će pet tekstova imati svoje scensko čitanje. Odluku ne donosimo isključivo u odnosu na umjetničku kvalitetu teksta, niti je moguće stvoriti univerzalnu kategoriju umjetničke vrijednosti. Svako od nas tekstove čita sa znanjem i iskustvom koje posjeduje. Kako su to različita iskustva i znanja, i pristupi tekstovima su različiti.

Na temelju odabranih tekstova, pozvat ćemo petoro domaćih redatelja da za vrijeme Dramaturškog studija budu mentori na pojedinom tekstu te zajedno s odabranim suradnicima rade na postavljanju njegova čitanja.

Zadovoljstvo mi je da smo u komunikaciji s Dubravkom Vrgoč uspjeli pronaći zajedničke interese i dogovoriti suradnju s Zagrebačkim kazalištem mladih koje već godinama puno prostora daje dramskim tekstovima domaćih autora. ZeKaeM će nam ustupiti na korištenje scenu Miško Polanec i scensku tehniku. Time će čitanja dobiti profesionalan okvir što autorima i njihovim suradnicima, u uvjetima teško dostupnog prostora namijenjenog istraživačkom radu na novim tekstovima, može biti vrlo vrijedno iskustvo.

KP: Kakva je pozicija autora u ovoj indolentnoj kulturnoj politici kod nas? Koja je vaša pozicija u smislu svakodnevnog života? Može li se živjeti od pisanja ili se živi za pisanje ili to može biti uspješna simbioza?

G. F.: To je pitanje često bude postavljeno piscima u regiji. Uvijek ponovo postavljanje to pitanje sugerira neku prikrivenu nadu onih koji ga postavljaju da živjeti od pisanja jest moguće. Pitanje se ponavlja poput mantre koja će pomoći da se želja o življenju od pisanja i ostvari. Iako oni koji pitanje postavljaju vrlo dobro znaju da jednoznačan odgovor na to pitanje nije moguć.

U jednom odgovoru na slično pitanje, što iz nemoći da odgovorim, što iz prkosa počeo sam nabrajati sve stvari koje ne posjedujem a koje u percepciji javnosti ispunjavaju širu materijalističku sliku življenja. Želio sam, prije nego što odgovorim, najprije sebi definirati što moje življenje jest u odnosu prema stereotipu življenja koje navedeno pitanje sugerira.

Dakle, uspijevam živjeti od rada koji se većim dijelom sastoji od pisanja i dramaturškog rada, samo zato jer sam življenje prilagodio radu i poziciji koju posao kojim se bavim ima u socijalnoj, ekonomskoj i kulturnoj politici ove države. To je marginalna pozicija kulturnog radnika koji, i povijesno gledano, u siromašnim kulturama naše regije nikada nije bio, pa nikada i neće biti ni od kakve važnosti. Biti pisac, ali ne samo pisac nego i vizualni umjetnik, plesač, koreograf, kulturni radnik bilo koje vrste oblik je dobrovoljnog pristanka na egzistencijalno izgnanstvo. Država u kojoj živimo održava širi koncept kulture u stanju neke vječne hibernacije. Povremeni trzajevi tog mlakog, uspavanog kadavera mogu zaličiti na pomak. Ali pomaka zapravo nema.

Nakon izvrsnih kritika, roman Drenje Luke Bekavca polako, ali sigurno osvaja i ono posebno mjesto na našim policama. O njemu će zasigurno biti govora kad se budu dijelile godišnje nagrade za prozu, a tko ne može čekati dotad, neka dođe i posluša kako o ovom nesvakidašnjem romanu s autorom razgovara pjesnik i književni kritičar Branislav Oblučar.

Još jedan sjajan prvi roman potpisuje jedan od najtalentiranijih dramaturga mlađe generacije, Goran Ferčec. Ovdje neće biti čuda Ferčeca otkriva kao pisca koji i s čudima i s romanom zna itekako dobro, kao autora koji čitatelja osvaja ne podilazeći mu. Gostovat će i pjesnik Marijo Glavaš koji je nagrađivan za roman, kratku priču i poeziju.

Razgovor će moderirati Roman Simić Bodrožić.

Ulomke iz romana čitat će Goran Bogdan. Čitanje, razgovor i druženje održat će se 16. lipnja u 20 sati u caffe baru Velvet.