Riječ je o participativnoj muzejskoj inicijativi koja je zasnovana na osobnim coming out pričama LGBTIQA+ zajednice. Coming Out Museum (COME), kako piše u najavi, predstavlja iskustva queer zajednice “kroz predmete, sjećanja, fotografije, video zapise i druge forme izražavanja identiteta. Kroz osobne narative, COME promiče prihvaćanje različitosti, društvenu pravdu i ponos, stvarajući prostor razumijevanja i povezivanja.

Publiku poziva na aktivno sudjelovanje, upoznavanje sa životima onih koji se toliko često ignoriraju, a sve LGBTIQA+ osobe da podijele svoju priču i na taj način s nama grade bolje društvo. Ova izložba nije zamišljena kao zatvoren i unaprijed dovršen projekt, već kao živ i otvoren prostor susreta. Upravo zato nosi snažno participativni karakter – posjetitelji nisu samo publika, nego i sukreatori”.

Projekt je pokrenut 2023. godine s ciljem afirmacije muzeja kao prostora susreta i prezentacije glasova koji u društvu često ostaju nevidljivi.

Više detalja možete pronaći ovdje.

Nakon gostujućih izlaganja u dvorani Gorgona Muzeja suvremene umjetnosti, predstavnici_e projekata koji su ušli u uži izbor prezentirali_e su svoj rad, a potom je objavljeno da je COME nagrađen posebnim priznanjem u kategoriji međusektorske suradnje. 

Projekt Coming Out Museum predstavio je Mario Buletić iz EMI-MEI, koji je uz Jana Franjula jedan od autora projekta inicijalno predstavljenog početkom prosinca 2023. u pulskom Cvajneru. Suradnja između EMI-MEI i udruge Proces započela je muzejskim programom Kontakt zona koji se temeljio na društvenom angažmanu muzeja i participaciji lokalne zajednice, dok je COME usmjeren na iskustvo outanja i prihvaćanja vlastitog identiteta.

Prvotno zamišljen kao putujuća izložba u stalnom rastu i razvoju, projekt COME razvio se u online platformu, a ljetos je u Puli povodom Mjeseca ponosa održana i izložba Susreti u Galeriji Novo. Konceptualna okosnica postava muzeja temelji se na teoretskom modelu o različitim fazama procesa outanja koje mnoge LGBTIQ+ osobe proživljavaju. Osnovna ideja je da se važni trenuci u razumijevanju i prihvaćanju vlastitog identiteta, prihvaćanju od okoline i povezivanju sa širom LGBTIQ+ zajednicom vežu uz konkretne predmete u funkciji okidača sjećanja na proživljeno iskustvo. 

O motivaciji za pokretanjem projekta, Jan Franjul je u intervjuu za Kulturpunkt istaknuo: “Ono što je nama bilo važno na početku te suradnje, jest to da postajemo dio razgovora, a ne da se o nama kao LGBTIQ+ osobama samo govori.” Iz tog razloga, pokretačima projekta, naglasio je Franjul, bilo je važno koristiti osobne priče: “Odabranim predmetima iz privatnih zbirki i popratnim tekstovima, odnosno njihovim pričama želimo ukazati na proces osvještavanja i prihvaćanja osobnog identiteta koji se razlikuje od onog koji inače gradimo prema dominantnom kulturnom i društvenom obrascu.”

Daljnji razvoj projekta planiran je prema inicijalnoj ideji putujućeg muzeja, stoga će COME u 2025. godini gostovati u Rovinju, Zagrebu, Pazinu, Labinu, Poreču, Trstu i Sloveniji, a tim povodom svi zainteresirani pozvani su da se priključe u kreiranju muzejskog fundusa dijeljenjem vlastitih priča i/ili fotografija. 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kulturne trase društvenosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

KP: Što misliš o svrstavanju u “underground književnu vrstu”?

N. V.: A što misliti o tome?! Nisam silno potkovana u teoriji književnih žanrova, ali ajde de – atmosfera u kojoj se kreće glavna junakinja knjige jest, uvjetno rečeno, obojena tim urbanim podzemljem. Riječ je o autsajderici, neovisno o tome što ona radi kao novinarka u mainstream mediju. Uostalom, struktura romana je prilično raspršena, “neposložena”, izgleda poput rasutih komadića puzzla što definitivno nije odlika glavnostrujaške književnosti. Glazbenim riječnikom Posudi mi smajl je poput samizdata demo benda koji obećava, al se još mora kaliti po klubovima.

KP: Zašto pseudonim, ne mogu ne pitati?

N. V.: Pseudonim je nasušna potreba da svoj literarni identitet odijelim od civilnog kako bih zadovoljila svoju “drugost”. Praktični smisao nalazim u činjenici da bi mojim roditeljima bilo stresno kada bi poistovjetili autoricu i glavnu junakinju, a one vrlo često posuđuju komadiće stvarnosti jedna od druge. Nije riječ o mojoj želji da izbjegnem outanje ilitiga obznanu mojeg lezbijstva, no taj je sloj u posljednje vrijeme postao taocem mojeg pseudonima iako mnogi moji prijatelji i poznanici od prvog dana znaju tko je Nora. Ukratko – u “ormaru” sam zbog toga što nemam muda svojoj majci priznati da sam eksperimentirala s drogama u ’90-ima.  Sama sam sebi već smiješna, pa vjerujem da ću u budućnosti pokazati Norin identitet i pravo lice. Uostalom, u ormaru mi je već neko vrijeme prilično neudobno, zraka je sve manje i piški mi se.

KP: Smeta li te što je knjiga okarakterizirana “kontroverznom” te što ti to govori o kritičkoj sceni? Možda čak i o društvu, općenito?

N. V.: Čitaš mi misli, kolega. Naravno da moja knjiga nije bogznakako kontroverzna, ali u svjetlu one gladijatorske predstave odigrane neki dan na splitskoj Rivi (mislim na Povorku ponosa koja je u “gradu pod Marjanom” dočekana poklicima mržnje, oštrim predmetima i prijezirom), ona je sva skandalozna, ha, ha. Još uvijek je u ovoj našoj pripizdini strašno i prljavo imati iza sebe eksperimentiranje s drogama, ne odgovarati poželjnom stereotipu koji propisuje kako se žena treba kretati, odijevati, komunicirati. Još gore je i šokantnije biti lezbijkom, ne gledati Dnevnik u pola osam, ne jesti odojak za Božić. Geni su kameni, al vrijeme polagano curi i mislim da će se strah od drugačijih i polarizacija između heteroseksualaca i LGBT manjine smanjiti u budućnosti. Ekstremista će uvijek biti, mo mislim da će im se broj prorijediti.

KP: Što je za tebe kontroverzno?

N. V.: Za mene je kontroverzno kada odrasli ljudi bivaju odvedeni u zatvor zbog zapaljenog džointa, a za to vrijeme ratni profiteri i krijumčari oružja bivaju ovjenčani titulom narodnih heroja. Kontroverzno mi je i kada vozač kamiona i sitni švercer u par godina postane cijenjenim poduzetnikom koji se igra ljudskim egzistencijama, a akademski građanin/ka dobije otkaz pod izlikom da je tehnološki višak, pa preživljava skupljajući boce po kontejnerima. To je kontroverzno.

KP: “Pušim travu. Volim žene. Ne navijam za Hajduk. Ne jedem bijeli kruh. Ne idem u crkvu ni nedjeljom ni blagdanima. Prezirem hitove Miše Kovača. Ne, Dalmacija definitivno nije bila mjesto za mene.” Što za tebe znači “pozicija s margine”?

N. V.: Ta pozicija znači ne imati izravan priključak na domaću literarnu scenu, ne piti kave s izdavačima, popularnim piscima, urednicima i književnim kritičarima. To za sada znači ne biti umrežen u književnu scenu, promocije organizirati sam/a ili s minimalnim uplivom izdavačke kuće. Ne kažem da ne čeznem s te margine preseliti se malo bliže jezgri, no za sada meni i mom pisanju koristi biti tu gdje jesam, na margini hrvatske i regionalne scene. Moja autorska pozicija na margini ne znači istovremeno da se knjiga tretira marginalnom u knjižarama i od strane čitatelja. Prodaja knjige i impresije čitača koje gotovo svakodnevno primam u inbox Norinog FB profila pozitivno su me iznenadili, ne vjerujem da se još uvijek radi o senzacionalnim brojkama, no primjećujem da knjiga malo po malo nestaje s polica. A to je u ovim za knjigu kriznim vremenima – velika stvar. Ponekad skužim i da se neke od kritičara i medija mnogo hvaljenije knjige prodaju mnogo manje, pa mi bude toplo oko srca.

KP: Što čitaš a što ne čitaš?

N. V.: Čitam zanimljive blogove po internetu, spaljene facebook statuse, prozu pisaca poput Mirande July, Frodea Gryteena, Zorana Ferića, Harukija Murakamija, Amelie Nothomb, Dubravke Ugrešić, Vedrane Rudan, Ede Popovića, Tomislava Zajeca, Damira Karakaša, Rade Jarka, Senka Karuze, Ivane Sajko, Bekima Sejranovića… Ne čitam baš znanstvenu fantastiku mada se u posljednje pripremam i na taj žanr, slabo sam posvećena i dramskom pismu (što je strašna šteta jer imam urođeni dramaturški dar), putopisima. Zamaraju me pisci velikih pripovjednih zamaha poput Amosa Oza, Thomasa Manna, Jonathana Franzena. Nemoguće je osporiti da je riječ o piscima velikih formata, ali nije mi uzbudljivo čitati ih. Nisu mi strašno bliske ni proza Ante Tomića, te kuharice Zlatka Galla.

KP: Što misliš o rodnim politikama u hrvatskoj /svjetskoj književnosti? Odnosno, u kojoj mjeri ti je važna “gender” osviještenost u književnosti?

N. V.: Važna mi je, no ne i presudna. Pomalo sam se uostalom u knjizi Posudi mi smajl dotaknula rodne neravnopravnosti u praktičnom, životnom smislu pa je najbolje moj “aktivizam” čitati između redaka.

KP: Kako bi ti opisala svoj Posudi mi smajl kada bi ga morala kritizirati, koje su mu prednosti, a koje mane? Što je ono “najbolje” što daje, prenosi ta knjiga?

N. V.: Posudi mi smajl je knjiga u kojoj sam na prilično instinktivan način ispričala odrastanje i formiranje Nore Verde, njezino djetinjstvo u Dalmaciji, emocionalno lutanje i sazrijevanje. Izbacila sam iz sebe/Nore neke frustracije, bijesove, strasti, traume, strahove, euforije. Dobra strana te knjige je potpuna iskrenost i ogoljenje moje/Norine vanjštine i nutrine, povremeno uspjeli humor, efektne asocijacije, a loša povremena strukturna kaotičnost i činjenica da neke teme nisam dosljedno razrađivala. Naprosto je bila riječ o izbacivanju misli i emocija bez prevelikog šminkanja i odvagivanja.

KP: A tko si ti kada nisi Nora Verde?