Od početka studenog Muzej suvremene umjetnosti u Krakowu (MOCAK) domaćin je izložbe Viennese Actionism: The Opposite Pole of Society koja prikazuje glavne radove neformalne umjetničke skupine Bečkih akcionista nastale tijekom 1960-tih. Svi izloženi radovi dio su zbirke muzeja Essl u Austriji na posudbi u MOCAK-u do zatvaranja izložbe 29. siječnja. Kustosu izložbe Stanislawu Rukszi konceptualna nit vodilja bila je misao akcionista Otta Muehla kako u svojim radovima “kreće od umjetničkih premisa, ali sve manje i manje vidi svijet u pogledu umjetnosti” pa stoga svoju umjetnost više vidi kao vrstu suprotnog pola društva. Izloženi radovi su privatni ili javno izvođeni performansi dokumentirani na fotografijama, slike, crteži i jedan video akcijskog slikarstva. To je ujedno i prva velika izložba Bečkog akcionizma u Poljskoj.

Iako ponajviše zapamćeni po vulgarnim i dekadentnim performansima, akcionisti su se početkom ’60-tih bavili pretežito slikarstvom, pod utjecajem Jacksona Pollocka i tašizma. Kao mladi slikar, Otto Muehl stavlja u prvi plan manifestiranu energiju prilikom slikanja, za razliku od finalnog estetiziranog umjetničkog djela, što ga dovodi do prve destrukcije slikarskog platna kuhinjskim nožem. Nedugo zatim, Muehl i Hermann Nitsch u jednom bečkom podrumu organiziraju Festival psiho-fizičkog naturalizma, performans u kojem se prvi put pojavljuje ritualno žrtvovanje janjeta, zaštitni znak kasnijih Nitschevih radova. Obiješen o kuku na zidu, životinjski leš je polijevan sviježom krvlju dok za to vrijeme Nitsch leži u krevetu okružen janjećom utrobom. Policija prekida performans, a Nitsch i Muehl provode 14 dana u pritvoru. Već u ranoj stvaralačkoj fazi nazire se radikalno antikonvencionalan i antidruštveni element kao zajednički stilistički nazivnik Bečkog akcionizma, unatoč razlikama između umjetnika u stvarima poput medija izričaja, javnoj dostupnosti akcije i broju sudionika. 

Sredinom ’60-tih akcionistima se, na nagovor Muehla, priključuje Günter Brus s radom Ana u kojem kombinira akcijsko slikarstvo i body art. Serijom performansa Selbstverstümmelung (samosakaćenje) Brus, premazan bijelom smjesom i okružen škarama, žiletima, noževima, čavlima i pribadačama, istražuje granice tjelesne reakcije pri naznakama nanošenja boli. Facijalnim grimasama i nijemim usklikom Brus iskazuje instinktivne reakcije vlastitog tijela na postepeno nanošenje boli. Koristeći tijelo kao izražajni medij, Brus se u tom pogledu razlikuje od Muehla i Nitscha čiji je fokus primarno na istraživanju rituala, njegovom kulturološkom značenju i funkciji u psihosomatskom pročišćenju, bilo kroz ulogu žrtvovanja ili samom učešću u ritualu. 

Slavljenje čovjeka i dosljedno provođenje hedonističkih principa življenja tema su cijeloživotnog projekta Hermanna Nitscha Das Orgien Mysterien Theater. Počevši rad na projektu još 1957, svaki Nitschev rad od tada stepenica je bliže cilju koji kulminira 1998. na šestodnevnom festivalu u njegovom dvorcu Prinzendorf. Festival je uključivao više od stotinu glazbenika, ratni tenk, desetke kamiona punih rajčicama, hektolitre životinjske krvi i nekolicinu janjećih leševa u funkciji ritualnih žrtava i, naravno, Nitscha kao nadzornika cijele parade. Prema Nitschevoj zamisli, festival je trebao osloboditi čovjeka svih društvenih i kulturnih barijera koje priječe eksploziju potisnute kreativne energije u čovjeku. Isplanirani ritual putem grotesknih procesa gaženja rajčica i polijevanja krvlju dovodi do katarze i aktiviranja svih pet osjetila do tjelesnog i duhovnog klimaksa. 

Koketirajući blisko s rajhovskom psihoanalizom, Nitschev šestodnevni festival vrlo dobro naznačuje idejnu nit akcionističkog propitivanja ukorjenjenih društvenih i kulturnih rituala i njihove normativne zasnovanosti. Ono što akcionisti naglašuju je ljaga, krv, sakaćenje, prostakluk u nemaskiranom i nefingiranom obliku kao grozota koju je svako pristojno društvo moralo suzbiti kako bi se etički uredilo. Kroz svakodnevne rituale etički red je uspostavljen, a prljavština isključena. Društvena normativnost je zajamčena jednom kada je općeprihvaćeno ono što se može podvesti pod odvratnim i polučiti jednako zgražanje kod svih članova društva. Povijesni kontekst poslijeratnog perioda dodatno zaoštrava pitanje o granicama ljudske destruktivnosti. Upravo su to neka od pitanja koja akcionisti žele aktualizirati ukazujući na krv i ljagu, naglašavajući ih. 

Osjećaj zabezeknutosti i zgražanja nad radovima Bečkih akcionista je očekivan. Bila to Muehlova koprofilija u Scheisskerlu, Brusovo rezanje žiletima po vlastitom tijelu u Zereissprobeu ili Nitschovo masakriranje janjeta. Gađenje koje ti radovi uzrokuju poticaj je na promišljanje granica vlastite uvjetovanosti, tjelesne i kulturološke. Ne radi se toliko o subverzivnosti i transgresiji društveno-etičkog poretka, traženju alternativa ili utopističkom snatrenju o pravednijem društvu, već o ukazivanju na krajnosti ističući ih.